Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Braće Radić 2, Varaždin

Poslovni broj: Pr-3/2024-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji tog suda Jadranki Orlović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Marku Božiću, odvjetniku u Varaždinu, protiv tuženika Opća bolnica Varaždin, Ivana Meštrovića 1, Varaždin, OIB:59638828302, zastupanog po KM, dipl. iur., zaposleniku tuženika, radi isplate, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 3. veljače 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja te odsutnosti punomoćnika tuženika, 6. ožujka 2025. kao dana donošenja i objave presude,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku, OPĆA BOLNICA VARAŽDIN, OIB: 59638828302, Ivana Meštrovića 1, da tužitelju CM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku od 8 dana isplati razliku manje isplaćenih plaća u iznosu od 5.081,61 EUR bruto, (slovima: pet tisuća osamdeset jedan EUR i šezdeset jedan cent) izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje Banke koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, odnosno po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotne poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to na iznos:

- 319,94 EUR od 16.02.2019. pa do isplate,

- 355,03 EUR od 16.03.2019. pa do isplate,

- 311,17 EUR od 16.04.2019. pa do isplate,

- 349,27 EUR od 16.05.2019. pa do isplate,

- 269,43 EUR od 16.06.2019. pa do isplate,

- 463,56 EUR od 16.07.2019. pa do isplate,

- 337,51 EUR od 16.08.2019. pa do isplate,

- 495,97 EUR od 16.09.2019. pa do isplate,

- 366,03 EUR od 16.10.2019. pa do isplate,

- 423,60 EUR od 16.11.2019. pa do isplate,

- 385,98 EUR od 16.12.2019. pa do isplate,

- 218,36 EUR od 16.01.2020. pa do isplate,

- 299,26 EUR od 16.02.2020. pa do isplate,

- 375,14 EUR od 16.03.2020. pa do isplate,

- 111,36 EUR od 16.04.2020. pa do isplate.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim potražuje isplatu zatezne kamate na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak na dosuđeni iznos pod toč. I. izreke (5.081,61 EUR) kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku Opća bolnica Varaždin, Ivana Meštrovića 1, Varaždin, OIB: 59638828302, da tužitelju CM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.715,00 EUR (slovima: tisuću sedamsto petnaest EUR), sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude, 6. ožujka 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje Banke koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, odnosno po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotne poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od petnaest dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tubu protiv tuženika radi isplate razlike plaće. U tužbi navodi da je je u radnom odnosu kod tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme na radnim mjestima liječnika specijalista urologije te voditelja odjela za urologiju. U ovome postupku potražuje od tuženika na ime razlike manje isplaćene plaće, i to za period od 1. siječnja 2019. pa sve do 31. ožujka 2020., bruto iznose koji predstavljaju razliku između plaće koja mu je isplaćena od strane tuženika i plaće koja mu je trebala biti isplaćena temeljem Kolektivnih ugovora, Ugovora o radu i drugih propisa i radno pravnih akata, sve zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose od dana njihova dospijeća pa do isplate po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima. Plaća tužitelja u utuženom razdoblju regulirana je odredbama Kolektivnih ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja te Ugovorom o radu, Aneksom Ugovoru o radu i Rješenjima o utvrđivanju mjesta rada, koeficijenta složenosti poslova i dodataka na plaću. Predmetnim Kolektivnim ugovorima i radno pravnim aktima određeno je da tužitelj ima pravo na plaću koju čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću, dok dodacima na osnovnu plaću određeni su stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaće. Osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće uvećan za 0,5 % za svaku godinu navršenog radnog staža. Temeljem članka 55. (KU 29/2018) tužitelj sukladno radnom mjestu ima pravo na dodatak za posebne uvjete rada, a odredbama Kolektivnog ugovora i njihovim Dodacima određen je popis radnih mjesta na kojima dolazi do uvećanja osnovne plaće po osnovi predmetnog dodatka te je tako regulirano da se tužitelju za njegovo radno mjesto osnovna plaća s osnove dodatka za posebne uvjete rada uvećava za: 25 % za razdoblje od 17.11.2016. do 30.08.2019. i 28 % za razdoblje od 1.9.2019. do 31.3.2020. To je regulirano i Rješenjima tuženika o utvrđivanju mjesta rada, koeficijenta složenosti poslova i dodataka na plaću, uz napomenu da se u svakom slučaju za radnika primjenjuje najpovoljnije pravo. Temeljem članka 57. KU 29/2018,te članka 22. Dodatka II 92/2019 tužitelj ima pravo i na dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi. Taj je dodatak od 1.1.2016. do 30.08.2019. iznosio 12 %, a od 1.9.2019. do 31.3.2020. 16 %. Nije uopće sporno da tužitelj ima pravo na predmetne dodatke kako je sve to naprijed opisano i to temeljem citiranih propisa, jer mu je tuženik te dodatke isplaćivao, međutim, to je činio isključivo za redovno radno vrijeme. Iako je iz citiranih odredaba u potpunosti razvidno da tužitelj pravo na uvećanje osnovne plaće s osnove navedenih dodataka ima za vrijeme trajanja cijelog radnog dana (dakle kako za redovan fond sati tako i za prekovremeni fond sati), tuženik je tužitelju predmetne dodatke obračunavao i isplaćivao isključivo za vrijeme redovnog radnog vremena iako je tužitelj i za vrijeme prekovremenog rada radi u posebnim uvjetima, odnosno ima iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata te i u tom periodu, sukladno gore navedenim propisima ostvaruje pravo na uvećanje plaće. Da je tuženik tužitelju dodatke obračunavao isključivo za vrijeme redovnog radnog vremena, odnosno da tuženik tužitelju za vrijeme prekovremenog rada nije isplaćivao dodatak za posebne uvjete rada i dodatak za iznimnu odgovornost, razvidno je iz isplatnih lista koje tužitelj dostavlja kao dokaz u prilogu ove tužbe. Jednako tako je iz isplatnih lista vidljiv broj prekovremenih radnih sati koje je tužitelj odradio. Kolektivni ugovor daje radniku istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, tako da ima pravo na isplatu više različitih dodataka kumulativno, te dodatak za prekovremeni rad ne isključuje pravo tužitelja na dodatke za posebne uvjete rada i iznimnu odgovornost za vrijeme trajanja tog prekovremenog rada, budući da tužitelj i za vrijeme prekovremenog rada radi u posebnim uvjetima te ima iznimnu odgovornost , pa je u tom smislu nesporno da tužitelj i za vrijeme prekovremenog rada ima pravo na isplatu navedenih dodataka. Također Kolektivni ugovori u odnosu na predmetne dodatke ne rade razliku između redovnog i prekovremenog fonda sati, pa se u tom smislu niti odgovornost tužitelja zbog koje su dodaci određeni ni na koji način ne razlikuje za vrijeme prekovremenog rada od redovnog vremena. Drugim riječima, tužitelj i za vrijeme redovnog rada i prekovremenog rada ima posebne uvjete rada i iznimnu odgovornost, a što mu nije na uredan način obračunato ni isplaćeno od strane tuženika. Navedeno stajalište tužitelja te pravo na isplatu dodataka potkrijepila je i brojna sudska praksa te je u konačnici o navedenom pravnom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske na osmoj sjednici građanskog odjela zauzeo sljedeće pravno shvaćanje prema kojem zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13 i 96/15, dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu. Slijedom svega navedenog, u potpunosti je razvidno da tuženik nije tužitelju obračunavao i isplaćivao dodatke za posebne uvjete rada i dodatke za iznimnu odgovornost za vrijeme prekovremenog rada, iako pravo na predmetne dodatke nesporno ostvaruje temeljem citiranih odredbi Kolektivnih ugovora koji se primjenjuju u ovom postupku i Ugovora o radu te drugih radno pravnih akata. Tužitelj ovom tužbom potražuje razliku manje isplaćene plaće po osnovi tih dodataka za vrijeme prekovremenog rada u bruto iznosu, i to za period od 1.1.2019. pa do 31.3.2020., a koji iznos predstavlja razliku između plaće koja mu je isplaćena od strane tuženika i plaće koja mu je trebala biti isplaćena temeljem Kolektivnih ugovora, Ugovora o radu i drugih propisa, sve zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Prema izračunu sudske vještakinje Natalije Jambrečić potraživanje tužitelja prema tuženiku po tom osnovu za naznačeno razdoblje iznosi 4.950,69 EUR. Stoga se podnosi ova tužba te predlaže da sud usvoji postavljeni tužbeni zahtjev.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Ne spori činjenicu da je tužitelj kod njega zaposlen na radnom mjestu liječnik specijalist urologije u Odjelu za urologiju te voditelj Odjela za urologiju. Međutim, ali osporava da bi tužitelj prema njemu imao bilo kakvih potraživanja s osnove prethodno spomenutog radnog odnosa. Naime, tužitelj zauzima pogrešno shvaćanje instituta plaće, te propušta sveobuhvatno sagledati relevantne odredbe Zakona o radu (NN 93/14), Zakona o plaćama u javnim službama (NN 27/01, 39/09), Zakona o osnovici plaće u javnim službama (NN 30/09, 124/09), Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12, 150/13, 24/17, 128/17 dalje: TKU) te Kolektivnih ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (dalje: «granski kolektivni ugovori» ili «GKU»), a koji propisi pobliže uređuju elemente i način izračuna plaće tužitelja. Uz to, tužitelj zanemaruje stajališta Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnih ugovora zauzeta prilikom tumačenja pojedinih odredbi GKU. Prema Zakonu o radu radnik ima pravo na isplatu plaće za obavljeni rad (čl. 7. ZOR). Zakon o radu dakle uređuje pravo na plaću, no samu plaću ne konkretizira. Detaljiziranje i uređenje novčanog iznosa plaće predmet je uređenja drugim izvorima radnog prava, među kojima su i Zakon o plaćama u javnim službama, Zakon o osnovici plaće u javnim službama i kolektivni ugovori. Zakon o plaćama u javnim službama (NN 27/01, 39/09) kao posebni zakon u odnosu na Zakon o radu, u čl. 4. propisuje da osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova za svako pojedino radno mjesto i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5 % za svaku navršenu godinu radnog staža. Iako izričito ne sadrži odredbu o tome da bi plaću radnika činila osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću, isto je primjenjivo i to slijedom odredbe čl. 3. citiranog Zakona. Nadalje, svim je granskim kolektivnim ugovorima u razdoblju od 2013. godine do danas (čl. 54. GKU NN 126/11, čl. 53. GKU NN 88/2013, čl. 47. GKU NN 143/13 i čl. 49. GKU NN 29/2018), propisano je da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Nadalje je određeno kako osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova za svako pojedino radno mjesto, osnovice za izračun plaće, i to uvećane za 0,5 % za svaku navršenu godinu radnog staža. Pri tome se pojmom osnovna plaća označava ona mjesečna plaća koja je ostvarena u redovnom mjesečnom fondu radnih sati (sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna, koji tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati), bez dodataka i uvećanja, te se sati prekovremenog rada plaćaju posebno i uvećano. Glede propisanih dodataka na osnovnu plaću, valja naglasiti da se sva uvećanja plaće obračunavaju na osnovnu plaću definiranu gore citiranim člancima GKU. Obračunavanje dodataka i uvećanja plaće na osnovnu plaću jasno je i izričito navedeno i u svim konkretnim odredbama relevantnih članaka GKU (čl. 59., 66., 69. GKU NN 126/11, čl. 58., 65., 66. GKU NN 88/2013, čl. 51., 57., 58., 59. GKU NN 143/13 i čl. 49., 55., 56., 57. GKU NN 29/2018). Nadalje, Temeljnim je kolektivnim ugovorima za službenike i namještenike u javnim službama u čl. 51. TKU 141/12, odnosno čl. 50. TKU 24/2017, čl. 50. TKU 128/2017 na jednak način definiran pojam plaće, kao sastavljenu od osnovne plaće – umnoška koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je radnik raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža i dodataka na osnovnu plaću. Također, obračunavanje dodataka i uvećanja plaće na osnovnu plaću jasno je i izričito navedeno i u svim konkretnim odredbama relevantnih članaka TKU (čl. 54., 55. i 57. TKU 141/12, čl. 53., 54. i 56. TKU 24/2017 i čl. 53., 54. i 56. TKU 128/17. Slijedom navedenog, razvidno je i nedvojbeno kako se svi dodaci i uvećanja plaće obračunavaju na osnovnu plaću. Također, svim je granskim kolektivnim ugovorima u razdoblju od 2013. godine do danas (čl. 59. st. 1. GKU NN 126/11, čl. 58. st. 1. GKU NN 88/2013, čl. 51. st. 1. GKU NN 143/13 i čl. 49. st. 1. GKU NN 29/2018) propisano da će se osnovna plaća radnika uvećati: za rad noću 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za prekovremeni rad 50%, za rad u drugoj smjeni 10%, ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima. Dakle, osnovna plaća radniku se uvećava prema konkretnim postotnim uvećanjima, koja se međusobno ne isključuju, ali se svaki od njih obračunava na osnovnu plaću. Prema tome, prekovremeni rad, kao i noćni rad, rad subotom, nedjeljom, te u drugoj smjeni predstavlja uvećanje osnovne plaće i cijena takvog rada ugovorena je za svaki pojedini slučaj, i svako takvo uvećanje isplaćuje se radniku na osnovnu plaću i to ne na cijelu osnovnu plaću, već samo na ostvarene sate noću, subotom, nedjeljom, u drugoj smjeni te za prekovremeni rad. Nije sporno da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Valja ukazati na to da je obračun isplate na osnovi rada u dežurstvu u razdoblju od 2013. do danas bio različito normiran. U razdoblju do prosinca 2013. godine rad u dežurstvu plaćao se u postotku od osnovne plaće, po danu, time da se rad u dežurstvu smatrao prekovremenim radom. Međutim, povećanje na ime prekovremenog rada od 50% do lipnja 2013. godine nije isključivalo isplatu dodataka za rad noću, subotom, nedjeljom, uvećanje s osnove uvjeta rada i dr., dok je od lipnja 2013. izričito propisano da se kod obračuna naknada za dežurstvo ne uzimaju istodobno i povećanja osnovne plaće za noćni rad, prekovremeni rad, rad subotom, uvećanje plaće s osnove uvjeta rada i dr. GKU koji je stupio na snagu u prosincu 2013. godine pak mijenja način obračuna vremena provedenog u dežurstvu te izričito propisuje da se vrijeme provedeno u dežurstvu iznad mjesečnog fonda radnih sati plaća kao prekovremeni rad. Dakle, vrijeme provedeno u dežurstvu više se ne smatra prekovremenim radom, već se plaća kao prekovremeni rad. Odredbu da se dežurstvo iznad mjesečnog fonda radnih sati «plaća kao prekovremeni rad» valja shvatiti na način da se obračunava sukladno članku 51. st. 1. podst. 4. GKU (143/2013), uvećanjem osnovne plaće za 50%. Da je kojim slučajem namjera stranaka GKU bila da se taj iznos dalje povećava za dodatke iz čl. 57. (s osnova posebnih uvjeta rada) ili pak čl. 59. (zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi), tada bi to izričito bilo propisano, kao što je to bilo u prethodnim razdobljima. Vidljivo je da je ranije, kada je naknada za dežurstvo bila obračunavana «komadno» (bez odredbe da se obračunava KAO prekovremeni rad) bilo izričito propisano dodatnom odredbom da li se na taj iznos uzimaju ili ne uzimaju istodobno i povećanja na ime noćnog rada, rada nedjeljom, uvećanje plaće s osnove posebnih uvjeta rada i slično. Slijedom navedenog, zaključak je da se dežurstvo obračunava na način opisan u prethodnom pasusu, u suprotnom svaku bismo odredbu propisa mogli tumačiti proizvoljno i kako nam odgovara opisanoj situaciji, što bi bilo u protivnosti s jednom od najviših vrednota pravnog poretka, vladavinom prava u svom materijalnom i formalnom smislu. Kao što je već spomenuto, obračun isplate na osnovi rada u dežurstvu ostaje nepromijenjen stupanjem na snagu Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 29/2018), odnosno Dodatka I. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja koji propisuje u cijelosti nastavak primjene GKU (NN 29/2018.) Naime, člankom 51. st. 4. GKU (NN 29/2018) propisano je da se vrijeme provedeno u dežurstvu iznad mjesečnog fonda radnih sati plaća kao prekovremeni rad, odnosno obračunava po članku 49. st. 1. podst. 4. GKU (NN 29/2018), uvećanjem osnovne plaće za 50%. Dakle, iz relevantnih pravnih propisa ne proizlaze nikakve dvojbe u pogledu toga što se smatra osnovicom za izračun predmetnih dodataka niti u pogledu elemenata koji se imaju uzeti u obzir prilikom izračuna visine osnovne plaće, koja u ovom kontekstu ima značaj osnovice za njihov izračun. Da su stranke kolektivnih ugovora željele da prekovremeni rad utječe na visinu predmetnih dodataka, iste za njihov izračun ne bi uzele osnovicu na koju prekovremeni rad ne utječe, već bi njenu visinu učinili ovisnom o broju sati koje radnik provede na radu. Drugim riječima, ako za prekovremene sate radnik ostvaruje uvećanje od 50%, za te iste sate (a budući da oni prelaze redovni mjesečni fond radnih sati koji obuhvaća osnovna plaća) radnik, osim uvećanja od 50% nema pravo i na uvećanje po osnovi drugih dodataka i uvećanja jer se isti obračunavaju isključivo na osnovnu plaću. Iako kod obračuna odgovarajućih dodataka na osnovnu plaću imamo kombiniranje i kumuliranje više različitih dodataka, prema ispravnom tumačenju i primjeni GKU, to se odvija u apsolutnim iznosima, paušalno, isplatom odgovarajućih dodataka i uvećanja s obzirom na iznos osnovne plaće, a ne na način da se svi dodaci i uvećanja primjenjuju kumulativno i kombinirano s obzirom na svaki efektivno odrađeni sat rada. Na temelju svega prethodno navedenog, evidentno je da je tuženik tužitelju, kao i svim drugim zaposlenicima, ispravno obračunavao sve naknade plaće i dodatke na plaću, kao što su dodaci za posebne uvjete rada, za iznimnu odgovornost, za položaj, za znanstveni stupanj, za radni staž, za rad po pozivu, za pripravnost, za prekovremeni rad u mjesecima u kojima je blagdan ili drugi neradni dan padao na standardni dan te za dežurstvo za radnike koji su upućeni na specijalističku edukaciju ili edukaciju iz uže specijalizacije. Budući da tuženik osporava da bi tužitelju pogrešno obračunavao i isplaćivao plaću na ime dodataka kako je to obrazloženo u ovom podnesku, osporava i da bi iz tog razloga bila pogrešno obračunata i isplaćena naknada plaće tužitelju za godišnji odmor ili naknada za privremenu nesposobnost za rad. Tuženik je od 2013. obračune plaća svojim radnicima vršio putem programa naziva Centralni obračun plaća (tzv. «COP»). COP je program koji je uvelo Ministarstvo zdravlja radi provođenja jedinstvenog sustava obračuna plaća na državnoj razini. Modalitet obračuna i parametri koji su korišteni u svemu su unaprijed određeni samim programom na koji tuženik kao jedan od obveznika primjene nije u mogućnosti ni na koji način utjecati. Nadalje, sve i kad bi tužiteljev zahtjev s osnove glavničnog iznosa bio osnovan, isti pogrešno potražuje kamate. Naime, porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, koji čine sastavne dijelove bruto plaće (uz neto plaću i doprinose), dospijevaju tek s isplatom plaće, što znači da do trenutka isplate plaće nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i pripadajućeg prireza porezu na dohodak, pa se na te iznose zatezne kamate do tada ne obračunavaju. S obzirom na sve prethodno navedeno, tuženik smatra kako je evidentno da je sve obveze prema tužitelju s osnove predmetnog radnog odnosa u cijelosti i pravodobno podmirio. Da je tuženik ispunio sve svoje obveze prema tužitelju proizlazi i iz tumačenja Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja. Naime, svi primjenjivi GKU propisuju da ugovorne strane zajednički osnivaju Povjerenstvo za tumačenje GKU, koje daje obvezujuća tumačenja odredbi GKU. Takva su tumačenja obvezna i imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora od dana stupanja na snagu GKU. O tome da su se ugovorne strane KU dužne pridržavati tumačenja odredaba KU Zajedničke komisije (ovdje Povjerenstva) jer su se unaprijed složile da će ih takva tumačenja obvezivati postoji cijeli niz sudskih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (usp. odluke VSRH Revr-501/05 od 3. svibnja 2005., Revr-443/07 od 3. srpnja 2007, Revr- 446/07 od 5. rujna 2007., Revr-369/09 od 27. siječnja 2010. Povjerenstvo je u više navrata tumačeći odredbe GKU zauzelo stajalište da se za prekovremeni rad iznad ukupnog mjesečnog fonda radnih sati plaća obračunava uzimanjem u obzir uvećanja iz čl. 51. st. 1 i st. 8. (GKU 143/2013). Također je zauzeto stajalište kako se dodaci i uvećanja plaće obračunavaju na osnovnu plaću, i to bez prethodno obračunatih drugih dodataka. U konačnici, stajalište tuženika izraženo u ovom odgovoru na tužbu potvrđuje i priloženo pravno mišljenje izvanrednog profesora dr. sc. JM koje je Ministarstvo zdravstva pribavilo povodom mnogobrojnih sudskih postupaka. Ukoliko Naslovni sud, unatoč svim prethodno iznesenim argumentima, usvoji tužbeni zahtjev, tuženik predlaže da isti prilikom odlučivanja o tome koji se troškovi stranci imaju nadoknaditi, uzme u obzir samo troškove koji su bili potrebi radi vođenja parnice, a posebno odredbe o održavanju jednog pripremnog ročišta te jednog ročišta za glavnu raspravu, kako je to propisano člankom 155 ZPP-a. Ujedno, predlaže se da sud u obzir uzme činjenicu da su stranke, u skladu s čl. 299. ZPP-a, već u tužbi dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje istih. Također, u slučaju da tužitelj tijekom postupka smanji postavljeni tužbeni zahtjev, tuženik predlaže da sud smanjenje tužbenog zahtjeva, u skladu s čl. 158. st. 1. ZPP-a, klasificira kao djelomično smanjenje povlačenje tužbe (usp. Presuda Županijskog suda u Zagrebu od 26. svibnja 2020. godine, poslovni broj: Gž R- 244/2020-2 i Presuda Županijskog suda u Zagrebu od 28. svibnja 2020. godine, poslovni broj: Gž R-677/2020-2). Naime, svaka promjena visine utuženog iznosa dovodi ili do povećanja ili do smanjenja tužbenog zahtjeva, a smanjenje tužbenog zahtjeva ima se, sukladno aktualnoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, smatrati djelomičnim povlačenjem tužbe. (usp. presuda VSRH Revt 64/2015-2 od 29. studenoga 2016. godine, VSRH Rev x 724/2012-2 od 22. siječnja 2014. godine, presuda VSRH broj Rev-x-666/12-2 od 26. rujna 2012.g.). Ujedno, predlaže se sudu da u slučaju djelomičnog povlačenja tužbenog zahtjeva, tužitelju naloži nadoknaditi tuženiku razmjerni dio troškova parničnog postupka, a sve u smislu Presude Županijskog suda u Rijeci od 7. rujna 2020. godine, poslovni broj Gž R-78/2020-2. Slijedom svega prethodno navedenog, tuženik predlaže naslovnom Sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti i tužitelju naloži da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak. Tuženik dostavlja sudu Evidencije o radnom vremenu za tužitelja za period od mjeseca studenoga 2018. Godine do mjeseca ožujka 2020. godine.

3. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja u podnesku 3. listopada 2024. podnio konačni tužbeni zahtjev usklađen s Nalazom vještaka kojim potražuje od tuženika isplatu iznosa od 5.081,61 EUR, koji je veći u odnosu na prvotni, a tuženik se toj preinaci tužbe nije protivio. O tom konačno postavljenom tužbenom zahtjevu je sud i odlučivao.

4. U dokaznom postupku pročitane su isprave u spisu predmeta: ugovor o radu od 31.8.2018. (str. 9-12 spisa), obračunske isprave za isplatu plaće za tužitelja (str. 13-44 spisa), izvod iz zapisnika VSRH od 9.12.2019. (str. 45 spisa), izračun razlike dodataka i naknada za prekovremene sate (str. 46-50 spisa), zaključci s 10. sjednice zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (str. 63-69 spisa), dokumentacija tuženika dostavljena uz odgovor na tužbu (str. 70-126 spisa), evidencija o radnom vremenu (str. 134-149 spisa), provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji za ekonomiju, financiju i računovodstvo Vlasti Santo Olđa te je pročitan

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike manje isplaćene plaće za razdoblje od mjeseca prosinca 2018. do mjeseca ožujka 2020., i to na ime dodatka za otežane uvjete rada i dodatka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata za odrađene prekovremene sate, naknada plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i bolovanja.

6. Među strankama nije sporno :

-da je tužitelj zaposlen kod tuženika u spornom razdoblju na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme koje je zaključio s tuženikom kao liječnik specijalist urologije i voditelj Odjela za urologiju,

- da je tuženik dodatke isplaćivao samo na redovni fond sati, a ne i na sate ostvarene u prekovremenom radu,

-da je tužitelj u spornom razdoblju radio u smjenama, za vrijeme blagdana i vikenda te u prekovremenom radu,

7. Sporno je između stranaka da li je tuženik tužitelju predmetne dodatke obračunavao na sve odrađene sate ili samo na dio tih sati odnosno da li mu je trebao obračunavati i isplaćivati navedene dodatke na sate odrađene u prekovremenom radu.

8. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno primjenom članka 8. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 -dalje u tekstu: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja, osim u dijelu kojim potražuje zatezne kamate i na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, osnovan.

9. a temelju provedenih dokaza sud je utvrdio:

- čitanjem Ugovora o radu od 26. srpnja 2016. te Rješenja o utvrđivanju mjesta rada, koeficijenta složenosti poslova i dodataka na plaću da je tužitelj u spornom razdoblju obavljao poslove radnog mjesta doktora medicine, liječnika specijalista urologije, kao što navodi u tužbi, za koje poslove mu je utvrđeno i pravo na dodatak na plaću s osnova posebnih uvjeta rada kao što su utvrđeni prethodno navedenima Rješenjima o utvrđivanju mjesta rada, koeficijenta složenosti poslova i dodataka na plaću.

- iz Evidencije o radnom vremenu sud je utvrdio kakav je bio raspored radnog vremena tužitelja u utuženom razdoblju, a iz nje je razvidno koliko sati je tužitelj u tom vremenu odradio.

- čitanjem obračunskih isprava za isplatu plaće-naknade plaće za utuženo razdoblje da je tuženik tužitelju isplatio plaću za navedene mjesece i to u iznosima koji su naznačeni u obračunskim ispravama.

10. Za rješavanje ovog spora treba primijeniti mjerodavne odredbe Zakona o radu te Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (u daljnjem tekstu KU). Prema odredbi čl. 3. Zakona o plaćanja u javnim službama (NN br. 27/01, 39/09.), na pitanje plaća i drugih naknada na osnovi rada službenika i namještenika u javnim službama koja nisu uređena ovim Zakonom primjenjuju se opći propisi o radu, odnosno u skladu s njima sklopljeni kolektivni ugovori.

11. Odredbom čl. 9. st. 3. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/2022, 64/2023 propisano je da će se primijeniti za radnika najpovoljnije pravo, ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenog između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, osim ako Zakonom o radu ili drugim zakonom nije drugačije određeno.

12. Prema odredbi čl. 7. st. 1. Zakona o radu poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni posao isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama poslodavca danim u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao. Člankom 8. st. 1. Zakona o radu propisano je da su se u radnom odnosu poslodavac i radnik dužni pridržavati odredbi ovoga i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom Republike Hrvatske i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu. Čl. 94. Zakona o radu propisuje da radnik ima pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi.

13. U utuženom razdoblju tužiteljeva plaća regulirana je, između ostalih propisa, odredbama Zakona o radu, Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine 29/18) za period od 1. ožujka 2018. pa nadalje i Dodatka II. Kolektivnom ugovoru ( Narodne novine 92/2019. za period od 1.9.2019. pa nadalje. Odredbe čl. 94. Zakona o radu propisuju da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću. KU/18 u čl. 55. propisuje da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću. Prema Popisu radnih mjesta i poslova koji imaju pravo na dodatak, sadržanom u čl. 55. KU/18 i Dodatku II, tužitelj kao specijalist urologije, po ovoj osnovi za period od 17.11.2016. do 30.8.2019. ostvaruje pravo na dodatak na plaću od 25%, a za period od 1.9.2019. do 31.3.2020. ostvaruje pravo na dodatak na plaću od 28%. U čl. 57. KU 29/18 i čl. 22. Dodatka II/19 je propisano da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 12% od osnovne plaće za period od 1.1.2016. do 30.8.2019., a od 1.9.2019. do 31.3.2020. 16%. KU/13 u čl.59., kao i KU/18 u čl. 34. st. 2., propisuje da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije. ZR/14 u čl. 81., propisuje da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). TKU/12 u čl. 59. st.1., kao i TKU/17 u čl. 58. st. 1., propisuje da ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada mu naknada plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje.

14. Prema odredbi čl. 57. KU 143/13 i čl. 55. KU 29/18 i Dodatku II. kolektivnom radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću, a u stavku 2. tog članka navedena su radna mjesta za koja se uvećava osnovna plaća radnicima koji rade na tim radnim mjestima, a među tim radnim mjestima su i radna mjesta tužitelja.

15. Tužitelj tvrdi da mu tuženik kao poslodavac u utuženom razdoblju nije isplatio dodatke za posebne uvjete rada za sve odrađene sate rada u spornom razdoblju, dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za ostvarene prekovremene sate te na isplaćene naknade plaće. Tuženik smatra da navedene dodatke ne treba obračunavati i na sate rada ostvarene u prekovremenom radu, već samo na redovni fond sati.

16. Sud protivno stavu tuženika smatra da tužitelj za prekovremeni rad pored prava na dodatak za prekovremeni rad od 50% prema odredbama KU/18. ima pravo i na isplatu više različitih dodataka, pravo na isplatu kumulativno svih dodataka sukladno citiranim propisima zajedno s dodatkom za prekovremeni rad te da isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo na isplatu navedenih dodataka. Naime ako radnik u redovnom radnom vremenu radi u posebnim uvjetima rada i s iznimnom odgovornošću za život i zdravlje ljudi te ako u tim okolnostima obavlja prekovremeni rad, onda radnik uz pravo na povećanje plaće za prekovremeni rad ima i pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada i na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi i za sate prekovremenog rada. Navedeni zaključak sukladan je pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenom na 8. sjednici Građanskog odjela održanoj 9. prosinca 2019. zbog različite sudske prakse glede prava na uvećanje plaće za sate ostvarene u prekovremenom radu koje glasi: "Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj: 143/13. i 96/15. - dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz članka 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz članka 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu." Nadalje, prema članku 81. Zakona o radu za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). Prema članku 34. KU/18 radniku za vrijeme korištenja godišnjeg odmora isplaćuje se naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu, a u stavku 2. istog članka je određeno da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini njegove prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije.

17. Zaključkom broj 58 od 7. ožujka 2014. i Zaključkom broj 95 od 16. travnja 2014. Zajedničko povjerenstvo za tumačenje KU-a zaključilo je da se prekovremeni rad iznad ukupnog mjesečnog fonda radnih sati obračunava sukladno članku 51. st. 1. podst. 4. KU-a, odnosno uvećava se za 50% na osnovnu plaću radnika, bez primjene položajnog dodatka. Navedeni Zaključci Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU- na koje se poziva tuženik odnose se na isključenje primjene položajnog dodatka iz čl. 58. KU-a, a ne na isključenje dodatka na plaću za otežane uvjete rada i dodatka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata. Dakle, protivno navodima tuženika, za donošenje odluke u ovom sporu nije relevantno tumačenje Zajedničkog povjerenstva za tumačenje odredbi Kolektivnog ugovora s obzirom na to da pravo tužitelja na isplatu dodataka na plaću proizlazi iz odredbi Kolektivnog ugovora, odnosno iz odredbe čl. 90. st. 3. Zakona o radu koja propisuje da se pod plaćom podrazumijeva osnovna plaća i sva dodatna davanja bilo koje vrste koje poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, Kolektivnog ugovora, Pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radniku za obavljeni rad. Prema odredbi čl. 94. Zakona o radu radnik ima pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad i otežane uvjete rada, što znači da se plaća, koja podrazumijeva sve dodatke i davanja koja poslodavac isplaćuje, uvećava za prekovremeni rad, odnosno za otežane uvjete rada. Stoga nema mjesta isključenju isplate dodataka na koje tužitelj ima pravo za rad koji je ostvario u prekovremenom radu, jer za navedeni rad tužitelj također ima pravo na plaću koja sadrži sve ono što je propisano odredbom čl. 90. st. 3. Zakona o radu. Ostali Zaključci Povjerenstva na koje se tuženik poziva također ne pobijaju stav ovog suda, kao i drugih sudova, pa i najvišeg, Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je glede toga zauzeo i objavio svoje pravno shvaćanje na osmoj sjednici Građanskog odjela održanoj 9. prosinca 2019., da isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo na isplatu dodataka za rad u posebnim uvjetima rada i s iznimnom odgovornošću za život i zdravlje ljudi.

18. Kako bi se utvrdilo da li je tužiteljeva plaća pravilno obračunata sukladno citiranim propisima provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije i računovodstvo Vlasti AM. Vještakinji je dan zadatak da se očituje o tome koliki je bio ukupan fond radnih sati tužitelja u utuženom razdoblju u pojedinim mjesecima bez uračunavanja sati odrađenih za blagdan koji pada od ponedjeljka do petka, koliko je tužitelj u utuženom razdoblju mjesečno odradio sati rada koji su bili duži od rada predviđenog dnevnim rasporedom rada i duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati, koliki je u utuženom razdoblju ukupan broj sati rada koje je tužitelj odradio na dane blagdana, neradne dane utvrđene Zakonom i na Uskrs koji pada od ponedjeljka do petka, a koji sati predstavljaju prekovremeni rad, obračunati sve prekovremene sate rada koje je tužitelj ostvario u utuženom razdoblju uzevši u obzir kategoriju vremena (odrađenih noću i u drugoj smjeni) i kategoriju dana (subotama i nedjeljama), da li je tužitelju u utuženom razdoblju isplaćen dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za sve odrađene sata rada, pa i za prekovremene, a u skladu s odredbama čl. 57. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja te čl. 22. Dodatka II (NN 29/18, 92/19), a ako nije, izračunati koliko iznosi taj dodatak za one sate rada za koje mu nije isplaćen pri čemu ga treba obračunati i na ostvarene sate prekovremenog rada, da li je tužitelju u tom vremenu obračunat i plaćen i dodatak po osnovu posebnih uvjeta rada sukladno čl. 55. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 29/18, 92/19) prema pripadajućem „Popisu radnih mjesta i poslova zdravstvenih i nezdravstvenih radnika koji imaju pravo na dodatak za sve odrađene sate rada, pa i za prekovremene, a ako nije, izračunati koliko iznosi taj dodatak za one sate rada za koje mu nije isplaćen, pri čemu ga treba obračunati i na ostvarene sate prekovremenog rada.

19. Iz Nalaza i mišljenja vještakinje proizlazi da bi za 693 sata prekovremenog rada plaća tužitelja bila bi veća za kuna 38.287,37 (5.081,61 €) s osnova dodataka za posebne uvjeta rada i s osnova iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi po propisanim stopama i dodatka za znanstveni stupanj te naknada plaće za sate godišnjeg odmora, što je u Nalazu prikazano i po mjesecima tijekom utuženog razdoblja.

20. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz vještak te je u skladu s njim postavio svoj konačni tužbeni zahtjev, a primjedbi na matematički izračun iz nalaza nije imao ni tuženik.

21. Vještak je u skladu s dobivenim zadatkom izvršio izračun utuženih dodataka, sve to valjano obrazložio, a primjedbi na nalaz nije bilo. Stoga sud prihvaća nalaz i mišljenje vještakinje Vlaste Santo Olđa kao stručan i objektivan te kao takav podoban za donošenje odluke u ovom sporu.

22. Mišljenje profesora JM kao i drugu dostavljenu dokumentaciju koje sud nije analizirao nisu od značaja za donošenje odluke u ovom sporu.

23. Iz provedenih dokaza dakle proizlazi da tužitelju za odrađeni prekovremeni rad u utuženom razdoblju od mjeseca siječnja 2019. do mjeseca ožujka 2020. nisu plaćeni dodaci za otežane uvjete i iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi i na ostvarene prekovremene sate, već su mu ti dodaci isplaćeni samo na osnovnu plaću, iako je tužitelj i u prekovremenom radu radio u otežanim uvjetima, a na koje dodatke tužitelju pripada pravo sukladno gore citiranim propisima i prema Popisu radnih mjesta i poslova zdravstvenih i nezdravstvenih radnika koji imaju pravo na te dodatke te njegovim Rješenjima o utvrđivanju mjesta rada, koeficijenata složenosti poslova i dodataka na plaću. Tuženik je tužitelju prema platnim listama o isplati mjesečnih plaća, obračunao i isplatio navedene dodatke za posebne uvjete rada samo za odrađeni redovni rad, a pripada mu pravo na te dodatke i na odrađeni prekovremeni rad. Zbog neplaćanja navedenih dodatka i na sate prekovremenog rada u navedenom razdoblju tužitelju nije u cijelosti isplaćena i naknada za vrijeme korištenja godišnjeg odmora u utuženom na koju ima pravo temeljem mjerodavnih odredbi Zakona o radu.

24. S obzirom da je tuženik isplaćivao tužitelju plaću manju od one koju joj je trebao isplatiti da je pravilno obračunata na način da se dodaci za posebne uvjete rada te iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi obračunaju i na sate rada ostvarene u prekovremenom radu, osnovano tužitelj traži da mu se isplati iznos koji mu nije plaćen zbog takvog pogrešnog obračuna, pa je sud tužbeni zahtjev tužitelja i to onaj konačni iz podneska od 3. listopada 2024. kojim je tužbeni zahtjev usklađen s nalazom vještaka, osim u dijelu kojim potražuje zatezne kamate na iznose poreza i prireza sadržane u bruto iznosu razlike plaće koju potražuje, usvojio te je odlučeno kao u toč. I. izreke ove odluke.

25. Dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim traži zatezne kamate na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržan u dosuđenom bruto iznosu razlike plaće, je neosnovan. Prema odredbama članka 45. stavak 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj: 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/11, 144/12, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14 i 136/15 - dalje: ZPD) predujam poreza na dohodak obračunava, obustavlja i uplaćuje poslodavac, isplatitelj primitka iz članka 14. istog Zakona ili sam porezni obveznik i to prilikom svake isplate prema propisima koji važe na dan isplate. Odredbama članka 45. stavak 4. i 5. ZPD i članka 61. stavak 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj: 95/05, 96/06 , 68/07, 146/08, 2/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13 i 157/14 - dalje: Pravilnik) propisano je da se predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračunava tijekom istog mjeseca svakog poreznog razdoblja isplaćenog primitka od nesamostalnog rada iz članka 14. toga Zakona i članka 11., 12. i 15. toga Pravilnika, umanjenog za obračunane i uplaćene doprinose za obvezna osiguranja iz primitka po posebnim propisima i umanjenog za iznos uplaćenih premija osiguranja iz članka 12. stavak 9. i članka 16. stavak 2. toga Zakona te umanjenog za osobni odbitak iz članka 36. stavak 1. i 2. istoga Zakona. Obračunati predujam poreza isplatitelj obustavlja i uplaćuje istodobno s isplatom primitka od nesamostalnog rada, kao porez po odbitku. S obzirom na navedeno, porez na dohodak i prirez na dohodak, koji čine sastavne dijelove bruto plaće (uz neto plaću i doprinose), dospijevaju tek s isplatom, što znači da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i prireza na dohodak, pa se na te iznose zatezne kamate ne obračunavaju te je u tom dijelu zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata odbijen kao neosnovan.

26. Odluka o zateznim kamatama na dosuđeni iznos glavnice temelji se na čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO sukladno kojem čl. 29. st. 1. ZOO dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate, pri čemu se temeljem čl. 29. st. 2. ZOO do 31. srpnja 2015. godine stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određivala, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Tužitelju je priznata zakonska zatezna kamata na svaki pojedinačni mjesečni iznos od 16. u mjesecu, kada je tuženik pao u zakašnjenje s isplatom temeljem odredbe čl. 92. st. 4. Zakona o radu.

27. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. Zakona o parničnom postupku prema kojem je stranka koja izgubi parnicu u cijelosti dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Prema stavku 2. tog članka omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Nadalje, prema st. 5. tog članaka sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Sud je tužitelju koji je prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u većem dijelu uspio u parnici, iako je odbijen manji dio njegovog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zatezne kamate, u povodu čega nisu niti nastali posebni troškovi, priznao i dosudio trošak postupka, a u skladu s čl. 155. Zakona o parničnom postupku dosudio mu je samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice i to: za sastav tužbe sa pripadajućim PDV-iznos od 250,00 EUR prema tbr. 7. toč. 1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/2023, - dalje OT), za sastav dva obrazložena podneska od 5.4.2024. i 2.10.2024 iznos od 250,00 EUR za svaki od tih podnesaka prema tbr. 8. toč. 1. i tbr. 46. Tarife , za zastupanje na dva ročišta kod suda održanima 16.4.2024. i 3.2.2025., za svako ročište po 250,00 EUR prema tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. Tarife, trošak zastupanja na ročištu za objavu presude od 100,00 EUR na temelju Tbr. 9/3 Tarife, trošak preliminarnog vještačenja od 90,00 EUR prema dostavljenom računu, trošak financijskog vještačenja provedenog tijekom postupka u iznosu od 250,00 EUR, odnosno sveukupno 1.715,00 EUR. Svi troškovi koji su dosuđeni tužitelju su po mišljenju suda bili nužni i opravdani za vođenje ovog postupka prema odredbi iz čl. 155. ZPP-a te su usklađeni sa važećom odvjetničkom tarifom. Tužitelju nije priznat trošak zastupanja na ročištu za objavu presude, jer njegova punomoćnica na to ročište nije pristupila. Na sve dosuđene troškove je sud dosudio i zakonsku zateznu kamatu također prema stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a tekućom od dana donošenja ove odluke, a to u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku prema kojoj parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, o čemu sud odlučuje na zahtjev stranke, koji je u ovom slučaju podnesen.

U Varaždinu 6. ožujka 2025.

Sutkinja

Jadranka Orlović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku). Rokovi za žalbu iz stavka 1. ovoga članka ne teku od 1. do 15. kolovoza (Čl. 348.st.4. ZPP-a).

Dostaviti:

1/ tužitelju po punomoćnici Marku Božiću, odvjetniku u Varaždinu,

2/ tuženiku Opća bolnica Varaždin, Varaždin, Ivana Meštrovića 1,

3/ Ministarstvo financija, Porezna uprava, Područni ured Varaždin, Ispostava Varaždin,

Graberje 1 – nakon pravomoćnosti