Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

Poslovni broj: P-579/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima OIB: 77561654785, po sucu Snježani Kozina kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja OS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hani Lukić Hob, odvjetnici iz Vinkovaca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku OD Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 18. veljače 2025. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Hane Lukić Hob, odvjetnici iz Vinkovaca, i punomoćnika tuženika u zamjeni Hrvojke Čolaković, odvjetnice iz Vinkovaca, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 06. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 3. Ugovora o kreditu broj 198-50-4718785 od 20. veljače 2008. sklopljenog između tužitelja OS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, pod nazivom NAKNADA i koja glasi: „3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju OS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 335,88 eura (slovima: tristo trideset pet eura i osamdeset osam centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 22.02.2008. do isplate, i to po stopi od 15% za period od dospijeća do 31.07.2008., zatim u periodu od 01.08.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a u periodu od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %, a od 01.01.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju OS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 356,64 eura (slovima: tristo pedeset šest eura i šezdeset četiri centa), sa zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 06. veljače 2025. do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na parnični trošak u iznosu od 46,44 eura (slovima: četrdeset šest eura i četrdeset četiri centa) kao neosnovanom.

Obrazloženje

1. Tužitelj je po punomoćniku 25. studenog 2024. podnio tužbu ovome sudu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 20. veljače 2008. sklopio Ugovor o kreditu broj 198-50-4718785 na iznos od 17.048,71 CHF s rokom otplate na 60 mjeseci.

1.2. Tužitelj nadalje navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, te ističe da prema odredbi čl. 81. st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj ističe da je tuženik u Ugovor o kreditu od 20.02.2008. ugradio odredbu kojom je određena naknada u iznosu od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita. Takav način određivanja naknade potpuno je netransparentan za tužitelja kao potrošača, pa je to prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je stoga takva odredba Ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna. Temeljem nepoštene/ništetne odredbe Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, tuženik je dana 22.02.2008. naplatio od tužitelja iznos od 2.530,70 kuna / 335,88 eura.

1.3. Tužitelj nadalje ističe da sukladno odredbi čl. 323 st. 1. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora/ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora/ugovorne odredbe. Slijedom navedenog, a sukladno odredbama čl. 1111. st. 1., u vezi odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, tužitelj potražuje od tuženika isplatu onog što je primio odnosno više naplatio od tužitelja na osnovi ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i to sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja naknade do isplate i naknadu prouzročenih troškova ovog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da je ugovor sklopljen sukladno čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima, a kojim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

2.1. Tuženik se protivi tvrdnjama tužitelja da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora jer tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik navodi da je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor.

2.2. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a obzirom da je tužitelj podnio tužbu 25.11.2024. razvidno je da je tražbina zastarjela.

2.3. Tuženik ističe da obzirom je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, te smatra da je vidljivo kako je tužbeni zahtjev neosnovan. Stoga tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, te naložiti tužitelju naknadu trošaka parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Tužitelj se svojim podneskom od 10.01.2024. u odnosu na odgovor na tužbu tuženika protivi svim navodima iz odgovora na tužbu smatrajući ih u cijelosti neosnovanim, te napominje ako tuženik ne osporava iznos naplaćene naknade koju potražuje, a koji iznos je označen u tuženikovoj potvrdi tj. ako tuženik ne osporava visinu, to tužitelj smatra da neće biti potrebe za provođenjem financijsko – knjigovodstvenog vještačenja.

4. Na održanom ročištu kod ovoga suda 18.02.2025. tužena izričito ističe kako ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, te je tužitelj obzirom na navedeno odustao od dokaznog prijedloga za provođenjem financijsko – knjigovodstvenog vještačenja.

5. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u potvrdu tuženika o naknadi za obradu kredita (lst 5), obavijest tuženika o dostavi dokumentacije (list 6), zahtjev tužitelja za dostavu dokumentacije (list 7), presliku Ugovora o kreditu broj: 198- 50-4718785 sklopljenog 20.02.2008. (list 8-12), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke na zapisniku od 18.02.2025. (list 34-36).

6. Tužitelj u svom iskazu navodi da je ugovor o kreditu zaključio s tuženom bankom 20.02.2008. u svrhu kupnje automobila, koji je koristio za svoje osobne potrebe. U to vrijeme nije imao otvorenu firmu niti obrt niti udio u trgovačkom društvu. Kredit nije koristio kao poreznu olakšicu. Za ovu banku se odlučio jer su ga iz auto kuće, gdje je kupovao automobil, uputili na ovu banku budući s njom imaju suradnju. Zatražio je kredit, a ponudili su mu kredit u CHF kao najpovoljniji. U banci su mu pripremili ugovor kao gotov obrazac koji je samo trebao potpisati. Ugovor je pročitao i odnio na ovjeru kod javnog bilježnika. Nije mogao pregovarati oko pojedinih odredbi ugovora i nitko mu nije posebno pojašnjavao pojedine odredbe ugovora niti odredbu oko naknade koju treba platiti. U početku je bio zadovoljan sa kreditom jer su mu odgovarale rate i rokovi otplate. Nije ekonomske struke, te nije najbolje razumio odredbe ugovora. Nije znao da mu je naplaćena naknada za obradu kredita, niti mu je itko to naglasio ili pojasnio niti pitao želi li platiti. Novac od kredita isplaćen je izravno auto kući.

7. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) sud je utvrdio slijedeće:

7.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu dana 20.02.2008. na iznos od 17.048,71 CHF s rokom otplate od 60 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima. Nesporno je da su od strane korisnika kredita u cijelosti podmirene obveze proistekle iz navedenog ugovora o kreditu prijevremenom otplatom.

7.2. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

8. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe Ugovora o kreditu sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07 – dalje: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

8.1. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

8.2. Nadalje, prema st. 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 98. ZZP/07.

8.3. Odredbom čl. 102. st. 1. i 2. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

9. Analizirajući spornu odredbu točke 3. Ugovora o kreditu uz uvjete koje odredi Kreditor, sud je ovdje primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH br. 79/07 i 125/07, nastavno: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 15.02.2006.

9.1. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27.06.2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

10. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da je odredba o naknadi za obradu kredita uz uvjete koje odredi kreditor sadržana u dijelu pod odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu ništetna.

10.1. Naime, navedena odredba je nepošteno ugovorena u smislu čl. 96. st. 1. ZZP/07 slijedom čega je ista i ništavna sukladno čl. 10.2. st. 1. ZZP/07. Osim toga po zaključku suda navedena odredba ne prolaze test poštenja obzirom je cjelokupan rizik prebačen samo na jednu stranu tj. na tužitelja koji u cijelosti ovisi o volji tuženika. Na odluku banke tužitelj apsolutno nije imao mogućnosti utjecaja.

11. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik nije s uspjehom osporio navode tužitelja da se o spornim dijelovima ugovorne odredbe iz čl. 3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, stoga je po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga ove odredbe ništetne u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.

12. Imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe i iste dovodeći u vezu sa iskazom tužitelja, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

13. Kako proizlazi iz potvrde tužene banke od 24.10.2024. da je tužitelj prilikom ugovaranja kredita zbog ništetnosti odredbi o naknadi obrade kredita platio iznos od 335,88 eura (2.530,70 kn), a koji iznos tuženik niti ne spori, to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa kako je to odlučeno u izreci ove presude.

13.1. Tuženik je po osnovi odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08, 63/08 i 134/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, s tim da je kamata određena sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

14. U odnosu na prigovor zastare istaknut od strane tuženika, isti je po zaključku suda neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka ove presude još nije pravomoćna to nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, pa neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

15. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

16. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je sukladno označenoj vrijednosti predmeta spora i važećoj Odvjetničkoj tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 151/22 i 138/23 – dalje: Tarifa) odobren trošak i to: trošak zahtjeva za dostavu dokumentacije u iznosu od 100,00 eura, za sastav tužbe u iznosu od 100,00 eura, za zastupanje na ročištu od 18.02.2025. u iznosu od po 100,00 eura, za trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 50,00 eura, te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eura, tako da je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u visini od 356,64 eura.

16.1. Tužitelju nije odobren zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54,00 eura budući je tužitelj sudsku pristojbu platio u iznosu od 6,64 eura, te zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 eura iz razloga što je tužitelj ovog troška oslobođen obzirom na Zakon o izmjenama zakona o sudskim pristojbama i to čl. 11. st. 1. toč. 20. istog Zakona prema kojoj potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa imaju pravo na oslobođenje na plaćanje sudske pristojbe, a kako tužitelj ovaj trošak nije niti platio, to je u ovom dijelu tužbenog zahtjeva odbijen.

U Vinkovcima 06. ožujka 2025.

Sudac

Snježana Kozina

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnica Hana Lukić Hob, Vinkovci – pun. tužitelja

2. OD Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, na znak: RBA-PAS-1564 – pun. tuženika