REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

STALNA SLUŽBA U LABINU

Labin, G. Martinuzzi br. 2

P-588/2020-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Labinu, po sutkinji Zdenki Raguž Zupičić, u pravnoj stvari tužiteljice OĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Igoru Vretenaru, odvjetniku u Labinu, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50 zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnim i stjecanja bez osnove, nakon glavne rasprave zaključene 9. rujna 2024. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice Igora Vretenara, odvjetnika u Labinu, te zamjenika punomoćnika tuženika Lea Peruška, odvjetnika u Puli, 6. ožujka 2025.,

r i j e š i o je

Dopušta se preinaka tužbe od 6. lipnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB 02535697732, isplatiti tužiteljici OĐ, OIB [osobni identifikacijski broj] novčani iznos od 56.266,56 kn / 7.467,83 EUR uvećan za zakonske zatezne kamate koje se od dospijeća svakog iznosa do 31. srpnja 2015. godine određuju po stopi propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05) odnosno eskontnoj stopi Hrvatske Narodne Banke uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj uvećanje prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sve u roku do 15 dana, koja teče kako slijedi:

- na iznos od 173,85 kn / 23,07 EUR od 1. 11. 2008. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 185,62 kn / 24,64 EUR od 1. 1. 2009. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 214,14 kn / 28,42 EUR od 1. 2. 2009. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 227,62 kn / 30,21 EUR od 1. 3. 2009. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 188,13 kn / 24,97 EUR od 1. 4. 2009. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 194,41 kn / 25,80 EUR od 1. 5. 2009. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 142,97 kn / 18,98 EUR od 1. 6. 2009. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 99,07 kn / 13,15 EUR od 1. 7. 2009. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 108,91 kn / 14,45 EUR od 1. 8. 2009. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 133,85 kn / 17,76 EUR od 1. 9. 2009. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 131,03 kn / 17,39 EUR od 1. 10. 2009. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 106,95 kn / 14,19 EUR od 1. 11. 2009. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 106,95 kn / 14,19 EUR od 3. 11. 2009. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 184,86 kn / 24,54 EUR od 1. 1. 2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 237,70 kn / 31,55 EUR od 1. 2. 2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 223,94 kn / 29,72 EUR od 1. 3. 2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 292,18 kn / 38,78 EUR od 1. 4. 2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 277,25 kn / 36,80 EUR od 1. 5. 2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 308,39 kn / 40,93 EUR od 1. 6. 2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 514,98 kn / 68,35 EUR od 1. 7. 2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 470,85 kn / 62,49 EUR od 1. 8. 2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 589,93 kn / 78,30 EUR od 1. 9. 2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 551,64 kn / 73,22 EUR od 1. 10. 2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 470,56 kn / 62,45 EUR od 1. 11. 2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 623,16 kn / 82,71 EUR od 1. 12. 2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 816,87 kn / 108,42 EUR od 1. 1. 2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 683,23 kn / 90,68 EUR od 1. 2. 2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 731,73 kn / 97,12 EUR od 1. 3. 2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 666,57 kn / 88,47 EUR od 1. 4. 2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 676,37 kn / 89,77 EUR od 1. 5. 2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 933,22 kn / 123,86 EUR od 1. 6. 2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 948,68 kn / 125,91 EUR od 1. 7. 2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 1.171,29 kn / 155,46 EUR od 1. 8. 2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 1.058,99 kn / 140,55 EUR od 1. 9. 2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 940,48 kn / 124,82 EUR od 1. 10. 2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 929,24 kn / 123,33 EUR od 3. 11. 2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 915,17 kn / 121,46 EUR od 1. 12. 2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 918,37 kn / 121,89 EUR od 3. 12. 2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 967,25 kn / 128,38 EUR od 1. 1. 2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 1.022,03 kn / 135,65 EUR od 1. 2. 2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 1.026,15 kn / 136,19 EUR od 1. 3. 2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 1.007,61 kn / 133,73 EUR od 1. 5. 2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 994,62 kn / 132,01 EUR od 4. 5. 2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 997,53 kn / 132,39 EUR od 1. 7. 2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 997,53 kn / 132,39 EUR od 3. 7. 2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 1.006,68 kn / 133,61 EUR od 1. 8. 2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 991,33 kn / 131,57 EUR od 1. 9. 2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 991,33 kn / 131,57 EUR od 1. 9. 2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 952,32 kn / 126,39 EUR od 1. 10. 2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 994,12 kn / 131,94 EUR od 1. 11. 2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 1.009,00 kn / 133,92 EUR od 1. 12. 2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 922,11 kn / 122,39 EUR od 1. 1. 2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 920,65 kn / 122,19 EUR od 1. 2. 2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 995,84 kn / 132,17 EUR od 1. 3. 2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 999,47 kn / 132,65 EUR od 1. 4. 2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 967,85 kn / 128,46 EUR od 1. 5. 2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 883,66 kn / 117,28 EUR od 1. 6. 2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 881,42 kn / 116,98 EUR od 2. 7. 2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 907,05 kn / 120,39 EUR od 3. 8. 2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 933,62 kn / 123,91 EUR od 1. 9. 2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 980,40 kn / 130,12 EUR od 3. 10. 2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 958,85 kn / 127,26 EUR od 1. 11. 2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 974,27 kn / 129,31 EUR od 1. 12. 2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 997,25 kn / 132,36 EUR od 31. 12. 2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 911,94 kn / 121,04 EUR od 1. 2. 2014. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 1.022,12 kn / 135,66 EUR od 1. 3. 2014. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 990,02 kn / 131,40 EUR od 2. 4. 2014. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 987,95 kn / 131,12 EUR od 1. 5. 2014. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 976,86 kn / 129,65 EUR od 1. 6. 2014. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 979,81 kn / 130,04 EUR od 1. 7. 2014. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 1.014,93 kn / 134,70 EUR od 2. 9. 2014. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 1.040,44 kn / 138,09 EUR od 1. 10. 2014. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 1.034,67 kn / 137,32 EUR od 1. 11. 2014. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 3.878,73 kn / 514,80 EUR od 1. 12. 2014. godine do namirenja tužitelja.

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB 02535697732 da tužiteljici OĐ, OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove postupka u iznosu od 1.694,72 eura uvećane za zakonsku zateznu kamatu koja teče od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sve u roku do 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dostavila tužbu protiv tuženika, a u tužbi navodi da je tužiteljica s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 9012065869, dana 31.10.2006. godine, solemniziran kod javnog bilježnika Rite Udovičić, posl. br. OU.720/2006, na iznos od 48.000,00 CHF za adaptaciju stana, i to u svojstvu korisnika kredita, tuženik u svojstvu zajmodavca. Tužitelj navodi kako je u predmetnom Ugovoru o kreditu ništetna odredba o valutnoj klauzuli CHF. Navedena je odredba nepoštena temeljem odredbe čl. 81 ZZP(96/03), a što je čini ništetnom temeljem odredbe čl. 87 ZZP (96/03). U presudi VTSRH posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine vezano uz valutnu klauzulu u CHF između ostaloga navedeno je kako : „Odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03 i članka 96. stavka 1. ZZP/07 kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, hrvatski sudovi su dužni tumačiti sukladno cilju Direktive 93/13, koja na određeni način predstavlja pravni i moralni temelj društvenog ponašanja koje se prema citiranim odredbama zahtijeva od sudionika u obveznim odnosima.“ S obzirom na ponašanje i djelovanje banaka, između ostalih i ovdje tužene vezano uz valutnu klauzulu i informiranje klijenata u presudi VTSRH pod posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. zaključeno je kako: „Stoga, bez obzira što u vrijeme kad su bili sklopljeni ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora zakonom nije bilo propisano da se u reklamama moraju navesti svi parametri pojedinog kredita, banke su sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrošače trebale informirati o svim rizicima koje potrošači sklapanjem predloženog ugovora prihvaćaju, ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi potrošači mogli razumjeti što im donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Temeljna načela kao što je načelo savjesnosti i poštenja postoje upravo zato da bi se njima nadopunile pravne praznine, što je upravo ovdje slučaj.“ Dalje, presudama suda Europske unije u predmetima C-51/17 od 20. rujna 2018. godine i C- 186/16 od 20. rujna 2017. godine navedeno je kako članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena ne može biti ograničen samo na njezinu formalnu i gramatičku razumljivost. Konkretno, korisnik kredita mora s jedne strane biti jasno obaviješten o činjenici da se sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti izlaže tečajnom riziku koji će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednost valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak u odnosu na stranu valutu u kojoj je nominiran zajam. U predmetnim je presudama suda Europske unije istaknuto kako je švicarski franak valuta koja je podložna osjetnim fluktuacijama, a o čemu potrošači- prosječni građani nisu bili dovoljno i na pravi način informirani. Iz presuda u slučaju „franak“ VTSRH i u tim predmetima izvedenih dokaza jasno proizlazi kako tuženik, ali ni preostali tuženici iz kolektivnog spora, ne samo da nisu potrošače upozoravali na rizik već su im preporučali zaduženje u švicarskim francima kao „sigurnoj valuti“ i sl. Dakle jasno je kako su banke vezano uz valutnu klauzulu u CHF počinile povredu odredbi članka 81. ZZP(96/03), a što je čini ništetnom temeljem odredbe čl. 87 ZZP (96/03). Tužitelj u prilog prethodnih tvrdnji navodi odluku Županijskog sud u Varaždinu, koji je u Presudi posl. br.: Gž 324/2020-3 od 08.07.2020 godine naveo kako: ".. . valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je toč. 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne i protivno žalbenim navodima tuženice na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. " Tužitelj navodi kako prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) i odredbi čl. 118. ZZP, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom se ugovara valutna klauzula u CHF, ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da je ta odredba pošteno ugovorene, odnosno tečaj vraća na početno ugovoreni tečaj, jer je to jedini tečaj koji je korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora bio poznat. Svi više plaćeni iznosi, zbog povećanja tečaja CHF, predstavljaju stjecanje bez osnove te ih je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa. Vezano uz eventualnu zastaru potraživanja tužitelj navodi kako je Presudom i Rješenjem Vrhovnog Suda Republike Hrvatske od 20. ožujka 2018. Godine, broj: Rev 2245/17-2 utvrđeno kako zastara počinje teći od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda odnosno za povrat stečenog bez osnove po pitanju ništetne valutne klauzule od 14. lipnja 2018. godine te nastupa nakon pet godina iz čega je jasno kako predmetno potraživanje nije u zastari. Iz obrazloženja predmetne presude tužitelj navodi sljedeće: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.“ Temeljem svega navedenoga, a u skladu s odredbama čl. 12. ZPP-a i čl. 327. ZOO-a, tužitelj predlaže da naslovni sud odluči o ništetnosti odredbe vezane uz valutnu klauzulu predmetnog Ugovora o kreditu kao o prethodnom pitanju. Tužitelj nakon povećanja tečaja CHF (aprecijacije CHF) plaćao mjesečno veće anuitete kako će točno financijsko- knjigovodstveni vještak odrediti. Tužitelj predlaže da izračunom financijsko knjigovodstveni vještak odredi preplatu odnosno iznos više uplaćenih iznosa zbog povećanja tečaja CHF na sljedeći način: - razliku više uplaćenog iznosa vezanog uz početni anuitet (590,68 CHF) od 31.10.2008. godine do isplate, a nastalog zbog povećanja tečaja CHF. Tužitelj traži povrat cjelokupnog iznosa stečenog bez osnove od strane tuženika, a temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a. Osim stečenog bez osnove od strane tuženika, tužitelj traži i plaćanje zateznih kamata od dana stjecanja svakog iznosa stečenog bez osnove posebno temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a, a sve obzirom na to da je tuženik nepošten stjecatelj. Tužitelj navodi kako su u tablici u prilogu navedeni pojedinačni iznosi preplate zajedno sa datumima kada je tuženik bez osnove stekao određena novčana sredstva i ukupnim iznosom stečenog bez osnove od strane tuženika. Prilikom izračuna uzet je u obzir početni tečaj u visini od 4,66 KN za 1 CHF, isti je vidljiv iz prve uplate i tečajne liste na dan 01.06.2006. godine. Tužitelj predlaže da sud u cijelosti prihvati tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu parničnih troškova sa zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku 15 dana.

2. Po provedenom financijskom vještačenju, tužiteljica je podneskom od 6.lipnja preinačio tužbeni zahtjev na način da od tuženika potražuje sveukupan iznos od 56.266,56 kuna i to sa zakonskom zateznom kamatom sve u roku od 15 dana, pa je primjenom odredbi čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a, dopuštena preinaka tužbe kao u podnesku tužitelja od 6. lipnja 2023. na stranicama 99 do 104 spisa i odlučeno je kao u izreci.

3. U odgovoru na tužbu, tuženik je u cijelosti osporio tužbu i tužbeni zahtjev. Tužitelj postavlja tužbeni zahtjev koji se temelji na tvrdnji o ništetnosti ugovora o kreditu broj 9012065869 zaključenom između stranka dana 31.10.2006.g., a kojim potražuje isplatu iznosa od 52.571,91 kn s pripadajućim zateznim kamatama, a koji je tužitelj navodno preplatio“ temeljem predmetnog ugovora o kreditu uslijed promjena tečaja koje su se događale za vrijeme otplate kredita, sve pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13. U odnosu na tako postavljeni tužbeni zahtjev tuženik ističe slijedeće: Prvenstveno, tuženik ističe prigovor neurednosti tužbe, jer ista nije podobna za raspravljanje zbog činjenice kako ista ne sadrži deklaratorni tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojom se tužitelj obvezao tuženiku platiti ugovorene iznose u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja. Obzirom da tužba ne sadrži deklaratorni tužbeni zahtjev, odnosno da tužitelj nije iskazao interes za utvrđivanje, nema procesnih pretpostavki za postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva (isplata). Nadalje, tuženik u cijelosti spori osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare! Tužitelj je cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete! Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi sjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-7129/13 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. ZZP-a i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, to je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Štoviše, da bi tužitelj polagao pravo na isplatu pretplaćenih iznosa uslijed promjene tečaja s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, valjalo bi prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti. Drugim riječima, valjalo bi takvu odredbu deklarirati kao ništetnu s obrazloženjem da je činjenično stanje isto ili barem slično kao u postupku kolektivne zaštite potrošača, slijedom čega bi tužitelj imao osnovu i pravnu pretpostavku zatražiti isplatu s osnove razlike u tečaju, naravno, ako bi sud prilikom toga utvrdio da je takva odredba ništetna. U postupku isplate preplaćenog, sud nije ovlašten utvrđivati pojedinu odredbu Ugovora kao ništetnu kao ni činjenično stanje koje bi eventualno bilo isto ili barem slično onome iz prednje navedenih odluka viših sudova, jer bi se u tom slučaju radilo o odlučivanju izvan granica zahtjeva koji su postavljeni u postupku. Nadalje, u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80 % ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje djelomično ništetnim ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Formula je jednostavna: kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80 % svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju, o čemu će tuženik detaljnije navoditi u daljnjem tekstu ovog odgovora na tužbu. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu! Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Osim toga, u ugovoru o kreditu, osobito u članku 7., ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u 96 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO- a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik navodi presudu Vs- Rev 1990/91, koja utvrđuje: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“ Također, tuženik navodi i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17.6.2009. u kojoj se navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO).“ Nadalje, nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova jer se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka jer su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Tuženik, nadalje, ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan. U ovome pravcu, ustanovljena je i praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, u presudi VSRH Rev 895/2003, od dana 9.2.2005.g., prema kojoj: „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o., već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje upisane hipoteke. Tuženik nadalje ističe kako je tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. S druge strane, udovoljava li načelu savjesnosti postupanje tužitelja koji tijekom pregovora nema nikakvih pitanja ili spornih mjesta u ugovoru, koji spremno preuzima isplatu sredstava iz kredita, koji nekoliko godina otplaćuje kredit pa tek naknadno ističe ništetnost ugovora? Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. Naime, u takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo se ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka, međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj, kao korisnik kredita, upoznat sa svim ugovornim klauzulama, te jasno navodi: „Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom, Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka Ugovora.“ Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da je tužitelj bio upoznat sa svim pravima i obvezama koje iz istog ugovora proizlaze, stoga je zahtjev na utvrđenje ništetnosti kako ga potražuje tužitelj neosnovan je u cijelosti. U odnosu na zahtjev za isplatom utuženog iznosa, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je tečaj morao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude presude VTS Pž-7129/13, zbog toga što tužitelj pogrešno tumači da se i na konkretni kratkoročni kredit koji više nije na snazi ista primjenjuje, te nadalje očito pogrešno tumači da je ništetna svaka ugovorna odredba o promjenjivom tečaju, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Tuženik ističe da se u odredbi čl. 83. ZZP jasno propisuje da će se prilikom ocjene poštenosti pojedine odredbe uzeti u obzir narav usluge i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, a što je upravo primjena navedene Direktive 93/13 po kojoj je isključena nepoštenost upravo obzirom na narav usluge. Proizlazi da tužitelj smatra kako ima pravo na utuženi iznos, samo iz razloga što se tečaj mijenjao, a što je pogrešno. U skladu s tim, tuženik prigovara izračunu „preplaćenog“ tečaja i načinu na koji je postavljen tužbeni zahtjev upravo iz razloga što ne postoji pravni osnov za „naknadu štete“ kako ju potražuje tužitelj jer šteta nije niti nastala, a tuženik je kroz cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa postupao u skladu sa zakonom i ugovornim odredbama koje su odraz slobodno izražene volje obje ugovorne strane, kao i stoga što je izračun baziran na pogrešnoj premisi da bi među strankama bio ugovoren fiksni tečaj, a što ne proizlazi niti iz sadržaja samog ugovora, niti je to bila volja ugovornih stranaka. Tuženik se, nadalje, izričito protivi svim dokaznim prijedlozima tužitelja, a posebice da se u ovom predmetu koristi Izračun tužitelja dostavljen uz tužbu kao i da se provede financijsko vještačenje na okolnost utvrđivanja razlike tečaja iz svih ranije navedenih razloga! Zaključno, tuženik ističe kako u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom, valutna klauzula je zakonom izričito dopuštena klauzula, te je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja tečaja. Završno tuženik ističe prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže Naslovljenom sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u tablicu (str. 7-10 spisa), pregled uplata po kreditu (str. 12-14 spisa), ugovor o kreditu (str. 15-19 spisa), vlasnički list (str. 20-21 spisa), potvrdu javnog bilježnika (str. 22 spisa), pregled tečaja za CHF (str. 23-44 spisa), nalaz i mišljenje (str. 76-90 spisa) te su na ročištu održanom 9. rujna 2024. saslušani svjedok RĐ i tužiteljica OĐ.

5. Ostale dokazne prijedloge stranaka nije bilo potrebno provoditi jer su na osnovi izvedenih dokaza utvrđene sve činjenice potrebne za donošenje odluke.

6. Tužbeni zahtjev tužitelja je u cijelosti osnovan.

7. Nije sporno da je tužiteljica u svojstvu korisnika kredita sklopila s tuženikom kao kreditorom 31.10.2006. Ugovor o kreditu broj 9012065869 kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 48.000,00 CHF, za adaptaciju stana.

8. Sporni su osnova i visina tužbenog zahtjeva te da li je nastupila zastara tužitelja.

9. Stranke nisu sklopile dodatak predmetnom ugovoru o kreditu, odnosno nije provedena konverzija. Tuženik u tijeku postupka nije osporio tužitelju status potrošača.

10. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

11. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. broj Rev-2221/2018- 11 od 3. rujna 2019. potvrdio je utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe i to u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. o valutnoj klauzuli, a u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. o promjenjivoj kamatnoj stopi.

12. Navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502.a - 502.h Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13) i čl. 131. - 141.b Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim se tužitelj u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda prema kojima su povrijeđeni njegovi interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršila isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

13. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen 2006. predstavlja potrošački ugovor te je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Stoga se i na taj ugovor odnose presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

14. Prema tome ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz švicarski franak su nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga na osnovi čl. 81. u vezi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) ništetne.

15. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi pri čemu se visina tečaja švicarskog franka računa prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.

16. Protivno navodima tuženika, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da na temelju čl. 502. c. ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14. i 110/15., dalje: ZZP/14) postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Takav pravni stav zauzeo je u svojim odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske posl. br. Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i posl. br. Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020.

17. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka Barbare Babić Gobbo, koje je prihvaćeno kao objektivno i stručno, a čiji je zadatak bio obračunati po mjesecima pretplatu u anuitetima koja obuhvaća razliku na ime promjene tečaja, odnosno po mjesecima izračunati razliku između anuiteta po ugovoru o kreditu i početnom otplatnom planu, primjenjujući CHF tečaj koji je bio važeći na dan sklapanja ugovora o kreditu- na dan isplate kredita, u odnosu na anuitete koji su tijekom otplate stvarno otplaćeni u kunama, utvrđeno je da je kao posljedicu rasta tečaja CHF u odnosu na kunu, tužiteljica je po osnovi razlike tečaja ukupno preplatila 56.266,56 Kn/7.467,83 EUR. Utvrđene razlike provedenih uplata po kreditu dobivene su usporedbom stvarno realiziranog otplatnog plana u CHF iz knjigovodstvene kartice kredita koji je pretvoren u kunsku protuvrijednost primjenom srednjeg tečaja za CHF Privredne banke Zagreb d.d. na dan plaćanja pojedinačnog mjesečnog anuiteta i početnog otplatnog plana uručenog tužitelju pri sklapanju ugovora o kreditu broj 9012065869 s primjenom početne kamatne stope od 4,75% godišnje i isplatnog tečaja kredita na dan 3. studenog 2006., od 4,622205 HRK za 1 CHF.

18. Tuženik je prigovarao nalazu vještaka, ali isti nije predlagao ni dopunu nalaza, kao ni drugo vještačenje.

19. Izračun vještaka financijske struke učinjen na zahtjev tužitelja sud ocjenjuje prihvatljivim, relevantnim i vjerodostojnim budući da se radi o izračunu koji se temelji na egzaktnim matematičkim metodama temeljenim na potrebnim podacima za izradu mjerodavnog izračuna, te prigovore tuženika na dostavljeni nalaz drži u cijelosti neosnovanima, te upravljenim isključivo na odugovlačenje postupka.

20. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (, propisano je kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

21. Prema čl. 323. st. 1 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj + 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

22. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

23. Sud je tužitelju dosudio zakonske zatezne kamate od dana plaćanja svakog preplaćenog pojedinog anuiteta do isplate ( čl.1115. ZOO-a) obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene valutnog tečaja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio, iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

24. Kako su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetne, tuženik je dužan vratiti tužitelju utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bio obvezan platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja zbog toga što je dolazilo do rasta tečaja švicarskog franka i to prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za švicarski franak na dan isplate ugovora o kreditu koji je iznosio 3. studenog 2006., od 4,622205 HRK za 1 CHF.

25. Tuženik je u skladu s čl. 104. ZOO/91 dužan tužitelju naknaditi i zatezne kamate koje teku na iznose preplaćenih mjesečnih iznosa od izvršenja uplate svakog pojedinog anuiteta, pa do isplate.

26. Od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 91/04, 35/05) po stopi od 15 % godišnje. U razdoblju od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 1. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 78/15) kojim je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim glede odnosa iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena.

27. Također prigovor zastare potraživanja nije osnovan. Radi se o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača koji se temelji na odluci donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO-a.

28. Nesporno je da su presudama Visokog trgovačkog suda Pž-7129/14 od 13.06.2014. i Pž-6632/17 od 14.06.2018. pravomoćno okončani predmetni sporovi, čl. 215 ZOO-a, propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, što znači od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći tužiteljevo pravo zahtijevati isplatu.

29. Osim toga, građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022. donio je stajališta da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO/05, odnosno čl. 104 st. 1 ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti, jer do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 12.listopada 2020., nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

30. Slijedom navedenog naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 56.266,56 kn/7.467,83 eura, sa zakonskim zateznim kamatama, počev od dospijeća svakog mjesečnog anuiteta, onako kako je to navedeno u izreci ove presude.

31. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.

32. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu sa zahtjevom za isplatu, valjalo je tuženika obvezati da mu na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a naknadi troškove postupka u cijelosti.

33. Tužitelj je zatražio naknadu troškova sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, za pristup ročištu 19.05.2022. u iznosu od 200,00 eura, za zastav podneska od 5.06.2023. iznos od 200,00 eura, za pristup ročištu 13.05.2023. iznos od 200,00 eura, za pristup ročištu 9.09.2024. iznos od 200,00 eura. Ukupno potražuje 1.000,00 eura, uvećano za troškove PDV-a. Tužitelj potražuje i troškove uplaćenog vještačenja od 265,44 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 58,11 eura, te 121,17 eura na presudu. Ukupno potražuje 1.694,72 eura.

34. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023 nadalje OT) i čl. 155. ZPP-a tužitelju su priznati troškovi zastupanja kod sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (tar. br. 7. t. 1. OT), pristup ročištu 19.05.2022., 13.05.2023. i 9.9.2024. u iznosu od 200,00 eura za svaku radnju (tar. br. 9. t. 1. OT), za sastav podnesaka od 5.06.2023. iznos od po 200,00 eura (tar. br. 8. t. 1. OT), te PDV na te iznose (tar. br. 42. OT) ukupno 1.250,00 eura. Osnovanim troškom ocijenjen je i zatraženi trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 265,44 eura, te troškovi sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 58,11 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 121,17 eura. Dakle, tužitelju je na ime troškova postupka priznato ukupno 1.694,72 eura.

35. Sud nije odlučivao o troškovima postupka koje je zatražio tuženik s obzirom da je isti u cijelosti izgubio spor.

36. Radi navedenog, presuđeno je kao u izreci ove presude.

Labin, 6. ožujka 2025.

Sutkinja

Zdenka Raguž Zupičić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu odluke za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa odluke za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1.Tužiteljici putem punomoćnika

2.Tuženiku putem punomoćnika