R E P U B L I K A H R V A T S K A

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Poslovni broj: P-389/2023-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Pavi Garić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice JI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćnici Ivani Đurinac Vuković, odvjetnici u Slavonskom Brodu, protiv tužene OTP banke d.d., OIB: 52508873833, iz Splita, Domovinskog rata 61, zastupana po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 23. siječnja 2025. provedene u prisutnosti punomoćnice tužiteljice Ivane Đurinac Vuković, odvjetnice, i zamjenice punomoćnika tužene ČI, odvjetnice, nakon javne objave presude, 6. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OTP bana d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužiteljici JI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , na ime stečenog bez osnove zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od ukupno 528,32 eur (slovima: petsto dvadeset osam eura i trideset dva centa) sa zakonskim zateznim kamatama, koje na svaki preplaćeni mjesečni iznos teku od dospijeća do konačne isplate, po kamatnoj stopi od 14% do 30.6.2011.g., a od 1.7.2011.g. do 31.7.2015.g. po stopi od 12% godišnje, a od 1.8.2015.g. do 28.rujna 2022.g. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentnoj razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3% poena, koju stopu utvrđuje HNB-a prema članku 29 stavku 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 29.rujna 2022.g. do konačne isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju Europska središnja banka primjenjuje na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, počevši od svakog 1. u mjesecu za iznos iz prethodnog mjeseca, do konačne isplate, sve u roku od 15 dana, na iznose od:

-2,29 eur od 11.10.2006.g. do konačne isplate

-0,93 eur od 11.11.2006.g. do konačne isplate

-1,38 eur od 12.12.2006.g. do konačne isplate

-0,33 eur od 11.1.2007.g. do konačne isplate

-0,06 eur od 13.2.2007.g. do konačne isplate

-1,00 eur od 11.3.2008.g. do konačne isplate

-1,86 eur od 11.11.2008.g. do konačne isplate

-1,31 eur od 11.12.2008.g. do konačne isplate

-5,88 eur od 13.1.2009.g. do konačne isplate

-7,76 eur od 11.2.2008.g. do konačne isplate

-10,42 eur od 11.3.2009.g. do konačne isplate

-6,34 eur od 11.4.2009.g. do konačne isplate

-5,91 eur od 12.6.2009.g. do konačne isplate

-5,52 eur od 11.6.2009.g. do konačne isplate

-6,52 eur od 11.7.2009.g. do konačne isplate

-4,99 eur od 11.8.2009.g. do konačne isplate

-5,80 eur od 11.9.2009.g. do konačne isplate

-4,85 eur od 13.10.2008.g. do konačne isplate

-5,92 eur od 11.11.2009.g. do konačne isplate

-5,46 eur od 11.12.2009.g. do konačne isplate

-7,09 eur od 12.1.2010.g. do konačne isplate

-48,43 eur od 2.7.2010.g. do konačne isplate

-8,96 eur od 11.2.2010.g. do konačne isplate

-9,29 eur od 11.3.2010.g. do konačne isplate

-10,44 eur od 13.4.2010.g. do konačne isplate

-12,81 eur od 11.5.2010.g. do konačne isplate

-14,68 eur od 11.6.2010.g. do konačne isplate

-18,46 eur od 13.7.2010.g. do konačne isplate

-15,24 eur od 11.8.2010.g. do konačne isplate

-23,95 eur od 11.9.2010.g. do konačne isplate

-19,85 eur od 12.10.2010.g. do konačne isplate

-20,86 eur od 11.11.2010.g. do konačne isplate

-24,89 eur od 11.12.2010.g. do konačne isplate

-29,94 eur od 11.1.2011.g. do konačne isplate

-24,71 eur od 11.2.2011.g. do konačne isplate

-26,87 eur od 11.3.2011.g. do konačne isplate

-175,76 eur od 19.3.2011.g. do konačne isplate.

II. Nalaže se tuženiku OTP bana d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužiteljici JI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati prouzročeni parnični trošak u iznosu 3.075,00 eur (slovima: tri tisuće sedamdeset pet eura) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do konačne isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju Europska središnja banka primjenjuje na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sve u roku od 15.

III. Tužiteljica se oslobađa plaćanja sudske pristojbe u ovom postupku.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da su parnične stranke, odnosno prednik tuženika Splitska banka d.d., dana 22.11.2005.g. zaključile Ugovor o kreditu, broj ugovora 95443/05, te dodatak ugovoru od dana 11.3.2011.g. Kredit je zatvoren, bez konverzije. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od dana 4.srpnja 2013.g. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od dana 14.lipnja 2018.g. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od dana 3.rujna 2019.g. je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja te u vezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj se poziva na pravne učinke gore citirane presude. Ugovor iz točke 1. tužbe sadrži ugovorne odredbe i to članak 2. i članak 3. ugovora, kojom je ugovorena valuta za koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljena na potpunoj obavijesti, tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora, niti se o njima posebno pregovaralo, a sadržaj ugovora u odnosu na valutu, je bio unaprijed formuliran od strane tuženika, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana (dalje i: valutna klauzula). Tuženik je na takav način sebe i svoje interese maksimalno zaštitio, a rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio na tužitelja, čime je narušena ugovorna ravnoteža. Tuženiku kao visokoprofitnoj, kreditnoj instituciji je itekako poznata riskantnost ugovora sa valutnom klauzulom u CHF, unatoč tome, je plasirao kredit tužitelju, koji nije bio svjestan rizika, a tuženik ga nije informirao o svim mogućim i potencijalnim scenarijima i rizicima, koje primjena takvih odredaba može prouzročiti. Stoga su odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu nepoštene, ništetne, kako ih je utvrdio i Trgovački sud u Zagrebu u kolektivnoj tužbi, sve opisano u točki 2. ove tužbe. Stoga je tuženik dužan vratiti tužitelju stečeno bez osnove zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, od dana stjecanja, sve sukladno članku 323, članku 1111. stavku 1. i 2. i članku 1115. Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica predlaže provođenje financijskog vještačenja, nakon kojeg će detaljno specificirati visinu tužbenog zahtjeva. Predlaže se sudu nakon provedenog postupka donijeti presudu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe kako je tužitelj u konkretnom slučaju podnio tzv. stupnjevitu tužbu, a da za to uopće nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 186. ZPP-a. Naime, tužitelj je kao druga ugovorna strana u posjedu cjelokupne dokumentacije u svezi Ugovora o kreditu broj 95443/05, pa je stoga tužitelj imao mogućnost precizno postaviti svoj tužbeni zahtjev, a ne ga postavljati u neodređenom iznosu za koji unaprijed pridržava pravo ga postaviti nakon što se pribavi cjelokupna dokumentacija kredita i provede financijsko vještačenje. Tako je tužitelju uz „osnovni“ Ugovor u CHF uručen inicijalni otplatni plan, a to je tuženik uručivao svim svojim korisnicima kredita. Identična je situacija i sa prijepisom knjigovodstvene kartice kredita. Naime, tužitelj uopće nema pravnog interesa zahtijevati ovaj dokument jer je kao korisnik kredita u posjedu uplatnica koje je dobivao u poslovnicama tuženika prilikom svako mjesečne uplate rate kredita. I u konačnici povijest kretanja tečaja za CHF dostupan je svim zainteresiranim strankama putem Internet stranice tuženika (pogledati pod direktorijem arhiva tečajnih lista). Dakle, potpuno je jasno kako se ne radi o dokumentaciji iz čl. 186.b. st. 3. ZPP-a, pa stoga tuženik predlaže da sud obveže tužitelja da sukladno odredi čl. 109. ZPP-a uredi svoju tužbu pod prijetnjom odbacivanja iste. Tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti su neosnovani te se predlaže njeno odbijanje kao i obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak. Nije sporno da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika dana 22.11.2005.g. sklopio Ugovor o kreditu broj 95443/05(u daljnjem tekstu: Ugovor), kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 26.600,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama, na rok otplate od 84 mjeseci. Također, nije sporno kako je Ugovorom između stranaka dogovoreno da će se odobreni kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima CHF po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Međutim, sporno je, je su li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te će u nastavku obrazložiti temelj za svoje protivljenje. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja, a koji prigovor se detaljno razrađuje u nastavku ovog odgovora na tužbu. Tuženik smatra da se ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuje utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu P-1401/12 (Trgovački sud u Zagrebu) i Pž-6632/2017 (Visoki trgovački sud RH u Zagrebu). Stoga tuženik ovdje ističe prigovor zastare potraživanja. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužiteljici zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 22.11.2005.g. kada je i sklopljen predmetni Ugovor), kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, potraživanje tužitelja iz tužbe bilo bi pod zastarom, budući da sukladno tom shvaćaju petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu (23.11.2005.g.), a tužba je podnesena tek 31.05.2023.g. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ (P-1401/12, Trgovački sud u Zagrebu i Pž-7129/13, Visoki trgovački sud RH) jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivala na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. U konkretnom slučaju tužitelj je u ovom parničnom postupku morao sudu pružiti dokaze o eventualnoj ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi ne se samo pozivati na presudu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. U prilog shvaćanja tuženika ide i recentna Presuda Suda Europske unije. U predmetu C-567/20, A.H. protiv Zagrebačke banke d.d. u točkama 56. i 57. navodi: „Usto, Sud je već protumačio navedeni članak 1. stavak 2. u smislu da područje primjene Direktive 93/13 ne obuhvaća odredbe koje su odraz obveznih odredaba nacionalnog prava unesenih nakon sklapanja ugovora o zajmu s potrošačem te čiji je cilj nadomještanje ništetne odredbe tog ugovora (presuda od 2. rujna 2021., OTP Jelzálogbank i dr., C-932/19, EU:C:2021:673, t. 29. i navedena sudska praksa). Isključenje primjene pravila iz te direktive, koje proizlazi iz njezina članka 1. stavka 2., opravdano je činjenicom da se u načelu može pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u određenim ugovorima, a koju je zakonodavac Unije izričito namjeravao očuvati (presuda od 21. prosinca 2021., Trapeza Peiraios, C- 243/20, EU:C:2021:1045, t. 35. i navedena sudska praksa).“ U odnosu na ništetnost Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu tuženik ističe kako slijedi. Kao što je već detaljno elaborirano, Presuda VTS ne daje pojedinom potrošaču subjektivna prava, s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu zaštitu „prosječnog potrošača“ kao pravnog standarda. Stoga, tužitelj je kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. ZZP-a. Kako je to nemoguće učiniti u ovom sporu, jasno proizlazi iz sljedećih okolnosti. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti (članak 84. ZZP-a). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da je iznos odobrenog kredita 26.600,00 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju Kreditora. Također, daljnjim odredbama Ugovora predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju Kreditora za CHF na dan dospijeća anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom, te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Međutim, čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu tužitelja i tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeto u njegovom rješenju broj Revt- 575/2016. (dalje: Rješenje VSRH) i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje činjenice je li tuženik „…kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule?“ Na taj način, VSRH je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine koje tužitelj navodi u tužbi. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Nadalje tuženik ističe bitnu činjenicu za ovaj parnični postupak, a to je da je 15.01.2016.g. s tuženikom sklopio Dodatak br. 2. Ugovora o kreditu br. 95443/05 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava (tzv. Konverzija), dalje u tekstu (Dodatak br.2 Ugovora) Navedenim pravnim poslom (tzv. Konverzijom) stranke su sporazumno izmijenile odredbe osnovnog Ugovora o kreditu, a kojima je bila regulirana i valutna klauzula. Dakle, tužitelj je svojevoljno pristao s tuženikom izmijeniti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dakle, upravo one odredbe za koje u svojoj tužbi navodi da su ništetne. Malo je reći da je ovakva pravna argumentacija tužitelja apsurdna te da nema uporišta u zakonu. Samo da podsjetimo, sklapanju Dodatka br. 2. Ugovora sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava pristupilo se nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), pa je tuženik sklapanjem Dodatka br. 2. Ugovora o kreditu jednostavno postupao u skladu sa zakonskom obvezom. S druge pak strane za tužitelja nije postojala nikakva zakonska obveza sklapanja Dodatka br. 2. Ugovora, nego je to bila samo mogućnost koju je tužitelj u konačnici i prihvatio. Dakle, sklapanjem Dodatka br. 2. Ugovora o kreditu stranke su sporazumno pristale izmijeniti odredbe osnovnog Ugovora o kreditu a na način da je korisnik kredita (ovdje tužitelj) sklapanjem Dodatka br. 2. Ugovora o kreditu postao izjednačen s položajem u kojem bi bila da je koristio kredit denominiran u EUR. Prije sklapanja Dodatka br. 2. Ugovora o kreditu tužitelju je predočen i rastumačen tzv. Obračun konverzije, a koji je sadržavao sve potrebne parametre u pogledu kamatne stope i valute. Ako se pozorno pročita sadržaj sklopljenog Dodatka br. 2. Ugovora dolazi se do zaključka kako su ugovorne stranke (tužitelj i tuženik) tim pravnim poslom izmijenile čl. 4., čl. 6., čl. 9., i čl.10. osnovnog Ugovora tako da su te izvorne odredbe iz osnovnog ugovora prestale vrijediti i proizvoditi pravne učinke među strankama. Ono što je važno za istaknuti je činjenica da su stranke ugovorile kako Dodatak br. 2. Ugovora proizvodi pravne učinke od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu dakle od 22.11.2005. g. Stoga, tužitelj nema pravne osnove u ovom parničnom postupku potraživati bilo kakvu „preplatu“ na temelju ugovornih odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu, a koje ugovorne odredbe su stranke naknadno izmijenile sklapanjem Dodatka br. 2. Ugovora o kreditu Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbaciti/odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu br. 51287/06 od 14. rujna 2006. (strana 169 spisa), zatim je provedeno financijsko vještačenje po vještaku Andriji Ilakovcu te je saslušana tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja.

4. Tužiteljica je podneskom od 8. svibnja 2024. navela da je namjera tužiteljice bila utužiti razliku novca primjenom nepoštene valutne klauzule po nekonvertiranom kreditu, kako je napisano u točki 1. tužbe. Međutim, zbog postojanja dva kreditna odnosa s tuženikom (drugi spor se vodi pod poslovnim brojem: P-390/23) slučajnom omaškom tužiteljica je kredit označila pogrešnim brojem i datumom, stoga tužiteljica u ovom predmetu traži isplatu utuženog iznosa po kreditu oznake 51287/06 od 14. rujna 2006. te je dostavila u spis taj Ugovor.

4.1. Sud cijeni da se radilo o greški u pisanju u tužbi glede broja Ugovora o kreditu i vremena zaključenja. Naime, tužiteljica je navela u tužbi da je Ugovor bez konverzije. Stoga prigovor tuženika nije osnovan jer se nije radilo o preinaci tužbe nego o greški u pisanju broja Ugovora i vremena zaključenja.

5. Tužiteljica je podneskom od 4. listopada 2024. konačno precizirala tužbeni zahtjev, kako je to pobliže opisano u izreci.

5.1. Sud je tužiteljici dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva sukladno članku 190. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) radi cjelovitog rješenja spora među strankama i radi činjenice da je preinaka tužbe učinjena nakon zaključenja prethodnog postupka zbog toga što je nalaz financijskog vještaka dostavljen u spis tijekom glavne rasprave.

5.2. Na temelju provedenog dokaznog postupka te na temelju analize i ocjene svakog dokazan posebno i svih dokaza skupa, sud je utvrdio da je precizirani tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

6. Nesporno je među parničnim strankama da su stranke zaključile Ugovor o kreditu br. 51287/06 od 14. rujna 2006. na iznos od CHF 7.207,00 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za devize važeće na dan isplate. Također, nesporno je da je način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika vezano za CHF.

7. Sporno je među parničnim strankama da li su odredbe Ugovora o kreditu zaključenog 14. rujna 2006. ništetne glede tečaja.

7.1. Sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

8. Tuženik je stavio prigovor zastare utuženog potraživanja.

9. Iz Nalaza i mišljenja financijskog vještaka Andrije Ilakovca utvrđeno je da je tužiteljica više platila iznos od 528,32 EUR glede promjene tečaja CHF. Nadalje, vještak je utvrdio na okolnost kada je valutna klauzula bila manja od početno ugovorene, ukupan iznos preplate je 483,91 EUR.

9.1. Nalaz vještaka sud je prihvatio kao objektivan, sukladan pravilima znanosti i vještine, te sud cijeni da je vještak odgovorio na sva bitna postavljena pitanja.

10. Iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da je Ugovor s tuženikom zaključen u rujnu 2006. Uz Ugovor o kreditu dobila je Otplatni plan. Rate kredita su se mijenjale i išle su na više, stalno je morala nadoplaćivati. Prilikom zaključenja Ugovora tužiteljica je dobila tipski obrazac i ona nije mogla mijenjati ništa, ni jednu odredbu Ugovora ukoliko joj ne bi odgovarala. Ugovor je zaključen s promjenjivom kamatnom stopom. U banci joj nisu rekli da je za nju povećan rizik jer zaključuje Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom, a otplatu veže za tečaj švicarskog franka. U banci joj nije nitko govorio da se tečaj CHF-a tijekom otplate kredita može mijenjati. U banci joj nitko nije rekao da HNB nema utjecaj na tečaj CHF-a, a ima utjecaj na tečaj EUR-a. U banci su tužiteljici rekli prilikom razgovora da je za nju povoljnije da zaključi ugovor u švicarskim francima. Tužiteljica je plaćala kredit preko mirovinskog, a ona je morala nadoplaćivati rate svaki mjesec. Kredit je dizala za dovršetak kuće, kuće u kojoj stanuje. Radila je kao krojačica. Tužiteljici je kredit trebao, ona je otišla u banku i podigla kredit i u tom smislu nije bilo nikakvih problema. Pročitala je Ugovor o kreditu. Nije se s nikim savjetovala pri podizanju kredita. Kada je ovaj kredit zaključivala zna da je bila nekakva posebna ponuda, akcija ili sl. Tužiteljici je bilo sve jasno glede odredbi Ugovora, ali nigdje nije pisalo u Ugovoru da će kamate toliko rasti i da će tečaj toliko rasti. Ne razumije pitanje u kojem se traži da odgovori da li je bila svjesna prilikom zaključenja Ugovora o kreditu.

10.1. Iskaz tužiteljice sud je prihvatio kao vjerodostojan jer potvrđuje bitne činjenice iz Ugovora o kreditu. Sud je utvrdio da je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu u osobne nekomercijalne svrhe. Nadalje, iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora s tužiteljicom, tužena nije u cijelosti informirala tužiteljicu o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke glede zaključenja ugovora o kreditu, pa je to imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Tužbeni zahtjev glede stečenog bez osnove s osnova valutne klauzule nije u zastari jer je tužba podnesena 31. svibnja 2023., a rok zastare računa se od 14. lipnja 2018. od Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

11.1. Naime presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. točkom I. izreke potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1.-7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i prednik tuženika u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12. Sukladno članku 502. stavak 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove i dr. organizacije koje su osnovane sukladno zakonu, koje se u sklopu svoje registrirane i propisno određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je tako ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužbu za zaštitu kolektivnih prava i interesa) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavlja određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

12.1. U smislu članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe po članku 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeno ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa- "potrošač" u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12.2. Odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva ista promjenjiva elementa, čine tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražen u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze o ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke dakle vjerovniku".

12.3. Nadalje, niti odredba Ugovora o valutnoj klauzuli nije bila razumljiva pa je tuženik morao informirati potrošača o njoj. Stoga Visoki trgovački sud RH u svom obrazloženju gore navedenom izričito navodi da su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi CHF kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za CHF nerazumljiva, o tome obavijestili potrošača na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže uz valutu CHF ili neće.

12.4. I Trgovački sud kao i Visoki trgovački sud RH ocjenjuju da u opisanim okolnostima nijedna od navedenih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno i pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu uz CHF došla do značajne neravnoteže u pravnima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12.5. Također, prema članku 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako su u suprotnosti sa uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročili znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strankama proizašlih iz ugovora. Po članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču nude sve ili određene odredbe u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

12.6. Sukladno članu 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11,78/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje ZOO), kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema pravne osove u nekom pravnom poslu, po odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja odnosno naknada vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U smislu članka 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecaja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

12.7. Obzirom da je ovaj sud utvrdio da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu pobliže opisane u izreci, zaključenog između stranaka ništetne, to sud nalazi da tužitelju pripada pravo da mu tuženi vrati što je temeljem takvih ništetnih odredbi naplatio i primio od tužitelja, cijeneći da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, sukladno članku 1111. ZOO-a.

13. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Andriji Ilakovcu.

13.1. Kao bitno iz Nalaza i mišljenja vještaka je utvrđeno da su tužiteljica i tužena zaključili dana 22.studenog 2005. godine Ugovor o kreditu broj 95443/05 u kojem se Banka ( tužena ) obvezuje Korisniku kredita ( tužitelju ) staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovora protuvrijednosti od 26.600,00 CHF prema kupovnom deviznom tečaju Banke za CHF na dan korištenja kredita. Kredit je iskorišten 25.11.2005. Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 6,99 %. Kamatna stopa je promjenjiva i utvrđuje se Odlukom o visini kamatnih stopa Kreditora. Kamata se obračunava u CHF sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Kredit se otplaćuje 84 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan dospijeća prema otplatnoj tablici. Da su tužiteljica i tužena 11.03.2011. zaključile Dodatak ugovoru o kreditu u kojem ugovorne strane ugovaraju da se Korisniku kredita odobrava dodatni iznos kredita u visini 2.504,00 CHF uz produljenje roka otplate za 41 mjesec. Uvidom u dokumentaciju koja priliježe spisu ovoga suda vještak je utvrdio da je tužena u razdoblju 22.11.2005. - 11.01.2016. godine primjenjivala slijedeće kamatne stope: od 22.11.2005. kamatna stopa iznosila je 6,99 %, od 12.02.2007. kamatna stopa iznosila je 7,90 %, od 10.09.2008. kamatna stopa iznosila je 8,90 %, od 10.12.2009. kamatna stopa iznosila je 10,40 %, od 10.02.2015. kamatna stopa iznosila je 10,30 %, i od 10.08.2015. kamatna stopa iznosila je 9,60 %.

13.2. Nadalje, na temelju dokumentacije koja je bila vještaku dostupna utvrdio je tečajnu razliku za CHF u razdoblju od 10. listopada 2006. do 18. ožujka 2011. kojeg je banka primjenjivala prilikom svakog plaćanja svakog anuiteta u kunama naspram tečaja na dan krštenja kredita u iznosu 528,32 eur. Također, vještak je utvrdio i iznos preplate kada je valutna klauzula bila manja od početno ugovorena u iznosu 483,91 eur.

13.3. Glede utvrđenja vještaka tzv. negativnih razlika odnosno razlike kada je tečaj bio manji od tečaja na dan isplate kredita za sud nije relevantan. Naime, tuženica je samo općenito stavila materijalno pravni prigovor koji zapravo samo osporava visinu potraživanja tužiteljice temeljem nepoštenih i ništetnh odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, pa stoga sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužiteljice s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate. Naime, da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetna, potrebno je da takva strana u takvom smislu postavi tužbeni zahtjev odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesno pravni prigovor radi prebijanja, ili materijalno pravni prigovor prijeboja. Ovaj stav suda potvrđen je revizijskom odlukom Rev-549/23-4 od 18. prosinca 2023.

14. Stoga je sud glede glavne stvari odlučio kao u izreci, sukladno članku 1111. i 1115. ZOO-a.

14.1. Sukladno članku 29. ZOO-a tuženik je dužan platiti tužitelju zakonske zatezne kamate pobliže opisane u izreci, a koje teku od dana preplate pojedinih anuiteta.

15. Tužiteljica je oslobođena plaćanja sudske pristojbe u ovom postupku po članku 11. Zakona o sudskim pristojbama.

15.1. Sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a odlučeno je o troškovima postupka. Tužiteljici su dosuđeni parnični troškovi u iznosu od 3.075,00 eur koji troškovi su osnovani i sukladno Odvjetničkoj tarifi, a sastoje se od predujam za financijskog vještaka 450,00 eur, sastav tužbe 200,00 eur prema Tbr.7.točka 1.OT, zastupanje na ročištima 9. studenog 2023., 16. studenog 2023., 19. rujna 2024., 10. listopada 2024., 5. studenog 2024. i 23. siječnja 2025. 6x200,00 eur sve prema Tbr.9.točka 1.OT, sastav podnesaka 3. listopada 2024., 9. srpnja 2024. i 14. studenog 2023. 3x200,00 eur sve prema Tbr.8.točka 1.OT, ročište za objavu presude 100,00 eur prema Tbr.9.točka 3.OT, PDV iznosi 525,00 eur.

16. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 6. ožujka 2025.

Sudac

Pavo Garić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda na Županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.