REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-4282/2023-31
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJE
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AB, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 2014036333877, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Knezović i Partneri j.t.d. Zagreb, Radnička cesta 54, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 20. siječnja 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja Ivana Adžića, odvjetnika i punomoćnika tuženika ĐB, odvjetničkog vježbenika, dana 06. ožujka 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 20136-171/202007, sklopljenog dana 15. svibnja 2007. između prednika tuženika HYPO ALE-ADRIA- BANK d.d. kao banke i tužitelja RB kao korisnika kredita, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak članka 4. stavak 3. Ugovora u dijelu u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 489,02 CHF obračunatih po srednjem tečaju prednika tuženika za CHF na dan plaćanja.
II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., iz Rijeke, Jadranski trg 3a, platiti tužitelju AB, iz [adresa], iznos u visini od 8.455,54 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinačnog obroka do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:
- na iznos od 0,26 EUR tekuće od 9. kolovoza 2007. godine do isplate,
- na iznos od 0,39 EUR tekuće od 6. rujna 2007. godine do isplate,
- na iznos od 1,04 EUR tekuće od 6. prosinca 2007. godine do isplate,
- na iznos od 3,70 EUR tekuće od 7. veljače 2008. godine do isplate,
- na iznos od 6,33 EUR tekuće od 11. ožujka 2008. godine do isplate,
- na iznos od 16,35 EUR tekuće od 7. travnja 2008. godine do isplate,
- na iznos od 12,76 EUR tekuće od 7. svibnja 2008. godine do isplate,
- na iznos od 2,78 EUR tekuće od 27. svibnja 2008. godine do isplate,
- na iznos od 4,38 EUR tekuće od 6. lipnja 2008. godine do isplate,
- na iznos od 5,31 EUR tekuće od 7. srpnja 2008. godine do isplate,
- na iznos od 0,24 EUR tekuće od 7. kolovoza 2008. godine do isplate,
- na iznos od 5,31 EUR tekuće od 8. rujna 2008. godine do isplate,
- na iznos od 13,08 EUR tekuće od 7. listopada 2008. godine do isplate,
- na iznos od 29,01 EUR tekuće od 5. studenog 2008. godine do isplate,
- na iznos od 15,07 EUR tekuće od 10. prosinca 2008. godine do isplate,
- na iznos od 36,15 EUR tekuće od 8. siječnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 42,61 EUR tekuće od 11. veljače 2009. godine do isplate,
- na iznos od 51,97 EUR tekuće od 10. ožujka 2009. godine do isplate,
- na iznos od 11,34 EUR tekuće od 9. travnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 39,37 EUR tekuće od 7. svibnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 34,59 EUR tekuće od 8. lipnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 33,21 EUR tekuće od 8. srpnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 31,19 EUR tekuće od 7. kolovoza 2009. godine do isplate,
- na iznos od 32,97 EUR tekuće od 8. rujna 2009. godine do isplate,
- na iznos od 31,19 EUR tekuće od 7. listopada 2009. godine do isplate,
- na iznos od 31,19 EUR tekuće od 6. studenog 2009. godine do isplate,
- na iznos od 35,56 EUR tekuće od 7. prosinca 2009. godine do isplate,
- na iznos od 39,69 EUR tekuće od 7. siječnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 45,45 EUR tekuće od 5. veljače 2010. godine do isplate,
- na iznos od 43,99 EUR tekuće od 5. ožujka 2010. godine do isplate,
- na iznos od 52,66 EUR tekuće od 7. travnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 56,30 EUR tekuće od 7. svibnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 61,40 EUR tekuće od 7. lipnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 79,79 EUR tekuće od 8. srpnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 66,43 EUR tekuće od 9. kolovoza 2010. godine do isplate,
- na iznos od 99,07 EUR tekuće od 8. rujna 2010. godine do isplate,
- na iznos od 84,49 EUR tekuće od 8. studenog 2010. godine do isplate,
- na iznos od 81,57 EUR tekuće od 8. prosinca 2010. godine do isplate,
- na iznos od 97,05 EUR tekuće od 7. siječnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 115,00 EUR tekuće od 7. veljače 2011. godine do isplate,
- na iznos od 103,93 EUR tekuće od 7. ožujka 2011. godine do isplate,
- na iznos od 101,56 EUR tekuće od 6. travnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 96,03 EUR tekuće od 9. svibnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 110,07 EUR tekuće od 7. lipnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 131,11 EUR tekuće od 7. srpnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 133,43 EUR tekuće od 8. kolovoza 2011. godine do isplate,
- na iznos od 183,82 EUR tekuće od 7. rujna 2011. godine do isplate,
- na iznos od 131,14 EUR tekuće od 7. listopada 2011. godine do isplate,
- na iznos od 124,19 EUR tekuće od 8. studenog 2011. godine do isplate,
- na iznos od 124,30 EUR tekuće od 7. prosinca 2011. godine do isplate,
- na iznos od 133,21 EUR tekuće od 9. siječnja 2012. godine do isplate,
- na iznos od 139,64 EUR tekuće od 8. veljače 2012. godine do isplate,
- na iznos od 139,48 EUR tekuće od 7. ožujka 2012. godine do isplate,
- na iznos od 136,01 EUR tekuće od 6. travnja 2012. godine do isplate,
- na iznos od 137,39 EUR tekuće od 7. svibnja 2012. godine do isplate,
- na iznos od 140,80 EUR tekuće od 6. lipnja 2012. godine do isplate,
- na iznos od 136,59 EUR tekuće od 6. srpnja 2012. godine do isplate,
- na iznos od 138,66 EUR tekuće od 7. kolovoza 2012. godine do isplate,
- na iznos od 133,40 EUR tekuće od 7. rujna 2012. godine do isplate,
- na iznos od 130,40 EUR tekuće od 5. listopada 2012. godine do isplate,
- na iznos od 136,29 EUR tekuće od 7. studenog 2012. godine do isplate,
- na iznos od 133,58 EUR tekuće od 6. prosinca 2012. do isplate,
- na iznos od 137,90 EUR tekuće od 7. siječnja 2013. godine do isplate,
- na iznos od 129,85 EUR tekuće od 7. veljače 2013. godine do isplate,
- na iznos od 130,39 EUR tekuće od 8. ožujka 2013. godine do isplate,
- na iznos od 138,52 EUR tekuće od 8. travnja 2013. godine do isplate,
- na iznos od 129,70 EUR tekuće od 9. svibnja 2013. godine do isplate,
- na iznos od 125,94 EUR tekuće od 7. lipnja 2013. godine do isplate,
- na iznos od 122,96 EUR tekuće od 5. srpnja 2013. godine do isplate,
- na iznos od 127,08 EUR tekuće od 7. kolovoza 2013. godine do isplate,
- na iznos od 129,52 EUR tekuće od 5. rujna 2013. godine do isplate,
- na iznos od 134,96 EUR tekuće od 4. listopada 2013. godine do isplate,
- na iznos od 132,99 EUR tekuće od 7. studenog 2013. godine do isplate,
- na iznos od 136,92 EUR tekuće od 9. prosinca 2013. godine do isplate,
- na iznos od 132,65 EUR tekuće od 15. siječnja 2014. godine do isplate,
- na iznos od 111,36 EUR tekuće od 7. veljače 2014. godine do isplate,
- na iznos od 112,66 EUR tekuće od 7. ožujka 2014. godine do isplate,
- na iznos od 110,74 EUR tekuće od 7. travnja 2014. godine do isplate,
- na iznos od 110,31 EUR tekuće od 7. svibnja 2014. godine do isplate,
- na iznos od 108,86 EUR tekuće od 9. lipnja 2014. godine do isplate,
- na iznos od 108,86 EUR tekuće od 7. srpnja 2014. godine do isplate,
- na iznos od 109,93 EUR tekuće od 8. kolovoza 2014. godine do isplate,
- na iznos od 112,82 EUR tekuće od 8. rujna 2014. godine do isplate,
- na iznos od 115,01 EUR tekuće od 7. listopada 2014. godine do isplate,
- na iznos od 113,92 EUR tekuće od 7. studenog 2014. godine do isplate,
- na iznos od 117,04 EUR tekuće od 9. prosinca 2014. godine do isplate,
- na iznos od 118,66 EUR tekuće od 9. siječnja 2015. godine do isplate,
- na iznos od 119,12 EUR tekuće od 9. veljače 2015. godine do isplate,
- na iznos od 118,95 EUR tekuće od 9. ožujka 2015. godine do isplate,
- na iznos od 118,95 EUR tekuće od 8. travnja 2015. godine do isplate,
- na iznos od 118,95 EUR tekuće od 8. svibnja 2015. godine do isplate,
- na iznos od 118,95 EUR tekuće od 8. lipnja 2015. godine do isplate,
- na iznos od 118,95 EUR tekuće od 7. srpnja 2015. godine do isplate,
- na iznos od 118,95 EUR tekuće od 10. kolovoza 2015. godine do isplate,
- na iznos od 118,95 EUR tekuće od 7. rujna 2015. godine do isplate,
- na iznos od 118,95 EUR tekuće od 7. rujna 2015. godine do isplate,
sve u roku od 15 dana.
III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:
"III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 2014036333877, da tužitelju RB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike preostale glavnice na dan konverzije, isplati iznos od 4.016,51 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30.9.202015. pa do isplate po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,"
IV. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., iz Rijeke, Jadranski trg 3a, naknaditi tužitelju AB, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 1.040,75 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 06. ožujka 2025. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
Dopušta se objektivna preinake tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 136- 171/2007 dana 2015. svibnja 202007. godine (dalje: Ugovor o kreditu), temeljem kojeg je tužitelju odobren i isplaćen kredit u visini iznosa od 100.00,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za valutu švicarski franak (CHF) na dan korištenja kredita koji kredit se tužitelj obvezao vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način kako je ugovoreno te da je početkom 2016. godine sklopio Aneks ugovora o kreditu kojim je prihvatio konverziju kredita. Navodi da je odredba čl.4. stavak 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak ništetna, a što je utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 2014.06.2018.g., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04.2013.g. u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004.g. do 31.12.2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Navodi da je tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu propustio ga obavijestiti o općem riziku koji ugovori o kreditu nose za ugovorenu valutnu klauzulu. Nadalje navodi da je zaključio Aneks Ugovoru o kreditu kojim je konvertiran kredit u valutu EUR sukladno ponudi tuženika. Ističe da je prilikom konverzije kredita oštećen za iznos od ukupno 30.265,00 kn na ime razlike nedospjele glavnice. Navodi da je nedospjela glavnica na dan 30. rujna 2015. u kunama prema usporednom kredita s valutnom klauzulom u EUR iznosila 408.301,00 kn, dok bi nedospjela glavnica na taj dan u kunama, da je za cijelo vrijeme otplate tečaj ostao na početnoj razini, iznosila 378.036,00 kn. Ukazuje kako on nesporno ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredaba predmetnog kredita koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, pa činjenica što su stranke naknadno sklopile Aneks ugovoru o kreditu i izvršile konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR ne utječe na pravo na isticanje ništetnosti jer ništetnost djeluje od samog sklapanja ugovora tj. ex tunc. Tužitelj predlaže usvojiti tužbeni zahtjev.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, osporava tužitelju status potrošača dok tužitelj ne dokaže suprotno, ističe prigovor zastare imajući u vidu da se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje trogodišnji zastarni rok. Tuženik nadalje navodi kako je u ovoj pravnoj stvari jedino relevantna činjenica da su stranke sklopile Aneks Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog Ugovora o kreditu iz 2007. godine i da je Aneksom promijenjena ugovorena valutna klauzula i kamatna stopa osnovnog ugovora te je tužitelj prihvatio promjenjivu kamatnu stopu koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Navodi da je ZID Zakonom o potrošačkom kreditiranju točno propisano kako se vrši konverzija kredita, pa i način provjere izračuna konverzije. Tuženik navodi da su konverzijom kredita iz CHF u EUR isključene od ispitivanja poštenost/nepoštenost sporne ugovorne odredbe i da su svi učinci konverzije isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača jer je zakonodavac uspostavio ravnotežu izmjenom i dopunom Zakona o potrošačkom kreditiranju, a s tim u svezi ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine jasno zauzeo stav da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik osporava zahtjev tužitelja jer tužitelj nema valjanu pravnu osnovu za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnova preplaćenih tečajnih razlika i kamata niti zahtijevati utvrđenje ništetnosti spornih po tužitelju ugovornih odredbi jer su stranke sklopile Aneks Ugovoru o kreditu. Tuženik u odnosu na preplaćene iznose i razliku glavnice ističe kako su svi iznosi tužitelju priznati u postupku konverzije kao posljedica sklapanja Aneksa Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija. U odnosu na valutnu klauzulu ističe kako je primjena valutne klauzule u Ugovoru o kreditu koje su stranke sklopile odraz dispozitivne zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tako da je mogao shvatiti sve ekonomske posljedice ugovora kredita u kojem se glavnica veže za valutu švicarski franak, da su tužitelju bile dostupne sve informacije i u brošurama tuženika te su i djelatnici banke pružali sve informacije potrošačima pa tako i tužitelju. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata na utuženi iznos jer kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te zahtjeva i naknadu troškova parničnog postupka.
3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 136- 171/2007 od 15.05.2007.g. i Aneks uz Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 02.03.2016.g. (list 9-18 spisa), Obavijest o provedenoj konverziji, ponudu za konverziju uz popis uplata (list 19-26 spisa), odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odluke Županijskih sudova, Odluke Suda Europske unije (list 76-78, list 101-104, list 133-138, list 152-263, list 265-268, list 527-528 spisa), stručne članke (list 105-113, list 124-132, list 139-151, list 270-285 spisa), reklamne materijale za kredite (list 264, list 269, list 406-427, list 419-522, list 553-561 spisa), izjavu ABI (list 562-566 spisa), Metodologija promjene kamatnih stopa, Opće uvjete poslovanja sa građanima (list 535-554 spisa), priopćenje HNB-a (list 286-405 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno- financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o. Zagreb, vještak Darko Prpić, saslušan je tužitelj kao stranka u postupku i svjedok.
Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 2012012/99, 117/03, 88/2005, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011 - pročišćeni tekst, 25/2013, 70/2019, 80/2022, 153/2023, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.
4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi do dana konverzije kredita u CHF sa zateznom kamatom, te isplate razlike glavnice sa zateznom kamatom.
5. U tijeku postupka tužitelj osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu sadržajno kao u podnesku od 11. prosinca 2023. godine i podnesku od 02. veljače 2024. godine (list 569-571, list 579-581 spisa), osporava istaknuti prigovor zastare. Tužitelj u bitnom ističe da odluka u ovoj pravnoj stvari ne ovisi o rješavanju pitanja iz oglednog postupka jer tužitelj ne osporava Aneks Ugovoru o kreditu. Navodi da plaćenim anuitetima koje je tuženik uračunavao u otplatni plan za kredite u EUR prilikom izračuna konverzije nisu ispravno zatvarali ispravnu glavnicu po početnom otplatnom planu jer u vrijeme konverzije još uvijek nije utvrđena ništetnom ugovorna odredba o valutnoj klauzuli.
Tuženik ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu, protivi se navodima tužitelja sadržajno kao u podnesku od 22. prosinca 2023. godine. U bitnom ističe da su svi preplaćeni iznosi koristili se za namirenje budućih anuiteta što je ugovoreno člankom 2. Aneksa Ugovora o kreditu. Tuženik navodi kako je konverzijom tužitelj u cijelosti obeštećen. Navodi kako je sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu nastala nova pravna osnova pa u ovoj konkretnoj pravnoj stvari ne može biti govora o tome da je tuženik stekao nešto od tužitelja bez valjane pravne osnove. Tuženik se poziva i odluke Suda Europske unije broj C-567/2020 od 05. svibnja 2022. godine. Tuženik navodi kako je Aneks Ugovora o kreditu isključen iz područja primjene Direktive 93/2013.
6. Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.
Između stranaka nije sporno:
- da je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu dana 15. svibnja 2007. godine na iznos od 100.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,20% na rok od 360 mjeseci, namjena kredita – dovršenje kuće (Ugovor o kreditu – list 9-14 spisa),
- da je tužitelj sklopio s tuženikom Aneks Ugovoru o kreditu dana 02. ožujka 2016.g. kojim je konvertiran kredit (list 15-18 spisa).
7. Sud je na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu i Dodatka Ugovora o kreditu saslušao tužitelja.
Tužitelj u svom iskazu navodi je gradio obiteljsku kuću u kojoj i danas živi, da je otišao u banku i uzeo brošure tuženika i tada je primijetio da bi mu rata u kreditu s valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana uz valutu EUR bila 400,00 EUR-a, da je potom razgovarao s djelatnicom banke koja mu je ponudila kredit u CHF, a rata bi bila niža jer je niža kamatna stopa i još mu je rekla da su to popularni krediti. Navodi da mu djelatnica banke nije spominjala bilo kakve rizike ili posljedice u odnosu na sklapanje ugovora o kreditu u CHF, da mu djelatnica banke i javni bilježnik nisu tumačili ugovorne odredbe, ne sjeća se toga, ali zna da ga nisu upozorili na neke rizike, nije mu rečeno da će rata kredita ovisiti o tečaju CHF i ne sjeća se da bi se uopće o tome razgovaralo. Iskazuje kako nije čitao ugovor o kreditu jer je slušao ono što mu govori javni bilježnik prije nego što je potpisao ugovor. Nadalje ističe kako su mu u banci predali napisan ugovor o kreditu ali i Aneks Ugovora o kreditu i nije mogao utjecati na sadržaj ugovora. Tužitelj iskazuje da se vratio nakon tjedan do dva u banku i rekao da će uzeti kredit u CHF jer je razlika u rati za kredit u EUR i CHF bila 800,00 kn što je za njega bilo puno obzirom na visinu njegove plaće. Nadalje navodi kako je mjesečna rata nakon dva do tri mjeseca počela rasti od početne 2.180,00 kn do 3.700,00 kn. Tužitelj ističe da od sklapanja Ugovora o kreditu nije bio nositelj obrta niti neke poslovne aktivnosti, a osobno je otplaćivao kredit na način da je bio ugovoren trajni nalog za uplatu rate kredita od njegove plaće, radi u Kaznionici Lepoglava kao pravosudni policajac.
Iskazu saslušanog tužitelja sud je poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.
Sud nije posebno ocjenjivao sadržaj Izjave Ive LB (list 562-566 spisa) koja u svom pisanom iskazu navodi kako nisu mogli predvidjeti porast tečaja valute CHF kada su se nudili krediti kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak, da je banka davala smjernice što trebaju djelatnici naglašavati klijentima prilikom ugovaranja kredita, da su obučavali djelatnike Banke u odnosu na sklapanje ugovora o kreditu, da su nudili aktivno konverziju kredita jer sadržaj Izjave ne predstavljaja relevantne činjenice za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.
Tuženik u tijeku postupka povlači prijedlog za saslušanjem djelatnika banke GB (podnesak tuženika od 08.01.2025.g.- list 786 spisa).
8. Tuženik u tijeku postupka ističe kao u odgovoru na tužbu tj. da tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak jer je sklapanjem novog ugovora (Aneksa Ugovoru o kreditu) prijašnji Ugovor o kreditu prestao postojati pa tužitelj ne može zahtijevati preplaćene iznose na temelju ugovora koji više ne postoji uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja uključujući i preplaćene iznose obuhvaćena novim Ugovorom o kreditu i ista su se koristila prilikom izrade otplatnog plana za buduću otplatu mjesečnih anuiteta za konvertirani kredit u valuti EUR.
Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane to iz razloga jer konverzijom kredita nije prestao važiti Ugovor o kreditu koji su tužitelj i tuženik sklopili dana 15. svibnja 2007. godine, jer su sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu ugovorne strane, ovdje tužitelj i tuženik, samo izmijenili njegove odredbe u pogledu valute obveze i kamatne stope, te je utvrđena visina preostalog iznosa glavnice i u slučaju pretplate postignut sporazum o toj pretplati, pri čemu je tužitelj kao korisnik kredita morao prihvatiti ponuđeno jer mu je bila visoka mjesečna rata kredita, supruga mu je oboljela i nije mogla raditi, plaćao je u privatnoj poliklinici operaciju kuka za suprugu i uzdržavao obitelj (iskaz tužitelja). Pri tome se ističe kako su tužitelj i tuženik kao ugovorne strane člankom 10. Aneksa Ugovora o kreditu od 02. ožujka 2016. godine jasno i nedvosmisleno ugovorile da sve ostale odredbe Osnovnog ugovora od 15. svibnja 2007. godine i eventualnih aneksa uz isti koje nisu u suprotnosti s odredbama Aneksa ostaju nepromijenjene. Nadalje prema stajalištu ovog suda sama činjenica da je tužitelj potpisao Aneks Ugovora o kreditu ne znači da mu je dug namiren ili da je on izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, budući da je tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih njegovih odredaba za tužitelja kao „potrošača“ nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba. Nadalje sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu samo se izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom o kreditu utanačeno korištenje kredita u valuti EUR, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 20143/2013) na temelju kojih je i zaključen Aneks Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF nije pregovaralo, pa tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Aneksa Ugovora o kreditu (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog ništetne ugovorene valutne klauzule, ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Aneksu Ugovora o kreditu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.
9. U odnosu na navode tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje stajalište viših sudova na koje se poziva tužitelj u tužbi i tijekom postupka sud je takve navode ocijenio kao neosnovane.
U smislu odredbe čl. 20118. ZZP/2014 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 20106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/2007 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.
U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/2014-2 od 9. travnja 2015.g., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7219/2013-4 od 2013. lipnja 2014.g. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.
10. U tijeku postupka sud je utvrdio kako se tužitelj osnovano poziva na odluke donesene u kolektivnom sporu koji je pokrenula udruga "Franak". U smislu čl. 3.st.1. ZZP-a potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da je tužitelj sklopio ugovor kao fizička osoba, namjena kredita – dovršetak gradnje kuće (čl. 2. i čl. 3. Ugovora o kreditu, iskaz tužitelja). Iz sadržaja Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj sklopio ugovor kao fizička osoba u svojstvu potrošača, a tuženik na kojem je teret dokaza i koji je isplatio iznos odobrenog kredita ne dokazuje suprotno. Nadalje je utvrđeno iz iskaza tužitelja da je tužitelj kredit otplaćivao osobno.
11. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe prigovor zastare kojom se tužitelj protivi.
U odnosu na istaknuti prigovor zastare u odgovoru na tužbu sud je prigovor zastare tuženika ocijenio kao neosnovan. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjene obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog u odnosu na tužbeni zahtjev kojim zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužitelj je podnio tužbu u ovoj pravnoj stvari dana 27. svibnja 2023. godine, dakle prije nastupa zastare tražbine (zastara nastupa s danom 14. lipnja 2023. godine).
12. Uvidom u Dodatak Ugovora o kreditu broj 136-171/2007 (dalje: Dodatak Ugovora o kreditu) utvrđeno je da su ugovorne strane (tužitelj i tuženik) isti sklopili sukladno Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 78/2015 i 102/2015, dalje: ZPK) zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama na temelju pisanog izračuna konverzije te se istim regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 53.450,67 EUR, da je iznos preplate u visini od 21.421,27 kn, te je ukupan iznos pretplate korišten za otplatu kredita (čl.2. Aneksa Ugovora o kreditu, nesporno između stranaka). Nadalje je sud utvrdio iz sadržaja Aneksa Ugovora o kreditu da je isti sastavljen prema odredbama ZID Zakona o potrošačima (čl.1, čl.2.,čl. 3., čl. 4., – otplata kredita, kamatna stopa, prijenos kreditne partije u valutu EUR u poslovnim knjigama tuženika, čl.5., čl. 8., čl. 9., – anuiteti, čl.6. - troškovi, čl. 7. – instrumenti osiguranja, čl. 10.,čl. 11. – čl. 12. – odredbe o osnovnom ugovoru, obveze tuženika kao banke, ovršnost isprave).
13. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule. U bitnom navodi da je tužitelj bio upoznat sa značenjem valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak te da je dobrovoljno pristao na konverziju kredita.
14. Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Naime odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:
1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,
2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,
3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,
4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.
16. Iz sadržaja Aneksa Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristao da se iznosi uplaćeni s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 15. svibnja 2007. godine kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221. a ZPP- a) takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu tj. valutne klauzule za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je ništetna. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.
16. Sud ističe kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli jer je Ugovor o kreditu iz 2007.g. konvertiran.
Sud je imao u vidu i presudu Suda Europske unije C-20118/17 od 2014. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište EURopskog suda u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/2013 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/2013 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:
- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“
17. Tijekom postupka u odnosu na osnov tužbenog zahtjev tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz Oglednog postupku poslovni broj Gos- 1/2019 kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske sadržajno kao u podnesku od 16. siječnja 2023. godine. Nadalje navodi kako je Sud Europske unije odlučio da odredbe ZID ZPK temeljem kojih je provedena konverzija imaju obveznu prirodu, u smislu čl. 1. stavak 2. Direktive 93/2013 te da Sud Europske unije zaključuje kako Direktiva nije primjenjiva niti na osnovni ugovor.
Prema stajalištu ovog suda tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018- 2 od 12. veljače 2019.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"
18. U ovoj pravnoj stvari sud ističe kako je prihvatio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine iako se u ovoj pravnoj stvari stranke ne pozivaju na citiranu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1096/2022-2. Pri tome je sud imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019- 2014 od 21. prosinca 2022. godine i poslovni broj Rev-637/19 od 15.11.2022. godine. U odnosu na dvojbu o primjeni pravnog shvaćanja između onih izraženih u odlukama Županijskih sudova na koje se poziva tuženik i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-2014 od 21. prosinca 2022. godine, poslovni broj Rev-637/19 od 15.11.2022. godine i poslovni broj Rev-1096/2022-2 od 8. 11.2022. godine ovaj sud se odlučio na primjenu pravnog shvaćanja izraženog u odluci poslovni broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine, zbog razloga koji su obrazloženi i navedeni u ovoj odluci.
19. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Suda Europske unije i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev-8/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022, ovaj sud mišljenje je da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule. Sud ističe kako je prethodno navedeno i obrazloženo da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz da bi se tužitelj odrekao svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužitelju predočio i informirao ga o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužitelj uplatio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u postupku konverzije, a nije ni dokazao da se sporazumio s tužiteljem o načinu korištenja svih uplaćenih iznosa tj. iznosa koje je uplatio temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi.
Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C- 186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Europskog suda za ljudska prava i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („zatvaranje mjesečnih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužitelj je postavio zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova Ugovora o kreditu koji nije više na snazi.
20. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik kao ugovorne strane sklopile dana 15. svibnja 2007. godine Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju namjenski kredit u visini od 100.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nije niti sporno da se mijenjala vrijednost valute CHF do dana konverzije.
21. Sud je po prijedlogu tužitelja proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o., vještak Darko Prpić. Na temelju uvida u dokumentaciju koja prileži u spisu i nalaza i mišljenja vještaka od 04. srpnja 2024. (list 595-762 spisa) sud je utvrdio da je početno ugovorena kamatna stopa 4,20% te je sačinjen otplatni plan po tuženiku temeljem početne kamatne stope od 4,20%. Vještak u mišljenju navodi da:
- ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 63.707,99 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 8.455,54 EUR,
- ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 37,16 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 4,93 EUR,
- ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom promjene tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema otplatnom planu Banke primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 30.262,36 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 4.016,51 EUR,
- prema Izračunu konverzije kredita (list 21-23 spisa) utvrđen je više uplaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 30.09.2015.g. te iznosi 21.421,27 HRK, odnosno eurska protuvrijednost prema fiksnom tečaju iznosi 2.843,2009 EUR.
Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužitelj nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik ne ističe primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka u matematičkom izračunu vještaka. Ostaje kod svih navoda kojim osporava osnov tužbenog zahtjeva.
22. Tuženik navodi da je bio dužan napraviti izračun konverzije i ponuditi tužitelju sklapanje aneksa, a sam tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu, odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, ili odlučiti prihvatiti aneks s poznatim iznosima anuiteta od početka ugovaranja kredita kako u odnosu na visinu tečaja tako i u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu. Navodi da sporazum o konverziji je valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/2015 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera.
Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Kako je prethodno navedeno ovaj sud je vezan stajalištima Vrhovnog suda Republike Hrvatske te odlukama donesenim u kolektivnom sporu koji je pokrenula udruga Franak. U odnosu na navode tuženika da je sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od dana sklapanja sud ističe kako takva činjenica nije niti sporna. Naime u pravu je tuženik kada navodi da je smisao ZID ZPK/2015 bilo otklanjanje neravnoteže u slučaju kredita u CHF i kredita u EUR. Donošenjem ZID ZPK samo se izjednačio položaj potrošača koji su sklopili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana uz švicarski franak i kredita kojim je glavnica vezana uz valutu EUR. U spornom vremenskom razdoblju u kojem tužitelj zahtijeva povrat preplaćenih iznosa valuta EUR je bila stabilna i nije se mijenjao tečaj budući je Hrvatska narodna banka "branila" tečaj EUR ali ne i valutu CHF koji tečaj je rastao a time i obveze tužitelja po kreditu. Stoga sama činjenica da se izjednačio 2015. godine položaj potrošača koji su bili zaduženi u kreditima s valutnom klauzulom kojom je vezana glavnica uz valutu švicarski franak i EUR ne otklanja obvezu tuženika da izvrši povrat preplaćenih iznosa, jer u konačnici da se štitio tečaj CHF ne bi niti tužitelj uplaćivao visoku razliku u mjesečnim anuitetima s osnova glavnice i promjenjive kamatne stope, a na koje posljedice tj. rizik nije bio upozoren. Nadalje u odnosu na navode tuženika da Aneks Ugovoru o kreditu proizvodi pravne učinke retroaktivno i da je riječ o novom pravnom osnovu sud je iste ocijenio kao neosnovane. Aneksom Ugovora o kreditu stranke su ugovorile čl. 10. da sve odredbe Osnovnog Ugovora o kreditu i dalji su na snazi, iz čega proizlazi da Aneksom su sukladno odredbama ZID ZPK izmijenjene odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, ali ne i ostale odredbe Osnovnog Ugovora o kreditu koji je i dalje na snazi. Nadalje tuženik je preplaćene iznose koji su tužitelju priznati konverzijom koristio za umanjenje mjesečnih anuiteta u EUR kreditu, a koju preplatu je utvrdio izračunom konverzije kojim su bili obuhvaćeni i iznosi koje je tužitelj uplatio s osnova ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.
23. Nadalje u odnosu na utvrđeni manje uplaćeni iznos od 4,93 EUR s osnova tzv. negativne razlike sud nije umanjio tražbinu tužitelja. Naime u tijeku ovog postupka tuženik ne ističe prigovor prijeboja niti podnosi protutužbu u odnosu na utvrđeni manje plaćeni iznos. Slijedom navedenog sud nije odlučivao o manje plaćenim iznosima. Pri tome je sud imao u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u presudi poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine u kojem se navodi "...da temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu..."
24. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtjeva povrat uplaćenih iznosa u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u Ugovoru o kreditu od 15. svibnja 2007. godine sud je usvojio tužbeni zahtjev u cijelosti.
U svojoj odluci poslovni broj Rev-2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obavješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane u dijelu u kojem osporava tužbeni zahtjev za povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužiteljici ne pripada povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-2010 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli bila jasna i razumljiva tužitelju kao ugovornoj strani. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio kako mu djelatnica banke nije tumačila rizike vezane uz ugovaranje valutne klauzule kojom je vezana glavnica uz valutu švicarski franak.
25. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF sklopljenim između Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, tuženika u ovoj pravnoj stvari i tužitelja RB, iz [adresa], te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. izreke presude.
Visinu preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu CHF u iznosu od 8.455,54 EUR sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom II. izreke presude.
Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 202015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 201165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 202015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/2015.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 2012014/22 i 20155/23) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 20156/2022).
26. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata kako to zahtjeva tužitelj budući da tuženik nije nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pa sve i da jesu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako to tvrdi tužitelj zatezna kamata teče od dana podnošenja zahtjeva. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO- a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljeve isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.
28. Tužitelj zahtijeva isplatu iznosa u visini od 4.016,51 EUR s osnova razlike glavnice. Navodi da se primjenjivao tečaj kojeg je tuženik primjenjivao na dan isplate kredita 2007. godine bila bi niža glavnica za navedeni iznos od obračunate glavnice na dan 30.09.2015. godine.
Sud je ocijenio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu razlike glavnice. Kako je prethodno navedeno na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita od 85.432,39 CHF u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na namjenske kredite koje je nudio u vrijeme kada je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu 2007. godine. Tuženik je razliku preplaćenih iznosa koristio za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita te kako tužitelj nije bila u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnice utvrđene na dan konverzije u valuti CHF (tužitelj suprotno ne dokazuje) to tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice. U konačnici sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužitelju preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako tužitelju su dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF te kako je tuženik proveo konverziju sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju to tužitelju neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice.
28. Nadalje ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje postupak konvertiranja kredita u EUR kredite, a koji izračun je tuženik i sačinio sukladno čl. 19.c. ZID Zakona potrošačkom kreditiranju. Sama činjenica da je tuženik primijenio kamatnu stopu koju je primjenjivao na namjenske kredite u EUR-o kreditima je primjena visine kamatne stope koja je propisana prisilnim propisima (čl.19.c. ZID ZPK). Tužitelj je u trenutku sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu mogao znati visinu kamatne stope za namjenske kredite koje je ugovarao tuženik jer je takva činjenica bila dostupna tužitelju. Naime visina kamatne stope koja se primjenjivala na namjenske kredite s valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana uz valutu EUR za namjenske kredite bila je određena u visini, jer su sve promjene visine kamatne stope primjenjive na namjenske kredite tuženika bile poznate u razdoblju od 2007. godine do dana konverzije, pa tužitelja nije niti trebalo upoznavati s parametrima u odnosu na promjenu kamatnih stopa, a takvu primjenu kamatne stope propisao je zakonodavac pa kako je riječ o prisilnom propisu za tuženika to je tužitelj mogao znati sve detalje načina izračuna u postupku konvertiranja kredita jer je isto propisano čl. 19.c. ZIDZKP. Tužitelj je prihvatio izračun konverzije, nije bio prisiljen prihvatiti ponudu tuženika, jer je ista bila samo obveza tuženika. Nadalje sud ističe da je tuženik primjeni visinu tečaja kako je propisano čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju po točkom 7. i 8. koja glasi:
"7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,
8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:
– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i
– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka."
Kako je dakle tuženik proveo izračun prema odredbi čl.19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju, a tužitelj suprotno ne dokazuje, te kako nije bila obveza tuženika primjenjivati povoljniji tečaj kako to tvrdi tužitelj u tužbi to tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice pa je sud odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu kao pod točkom III. izreke presude.
Pri tome se ističe i da Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I- 3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.godine nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 20102/2015.) kao i prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/2015.). Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju u bitnom navodi ..."Ustavni sud, kada odlučuje o osnovanosti prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba ZIDZoPK-a i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u konkretnom slučaju, ostaje pri svom stajalištu, izraženom u rješenju od 2011. studenoga 2016., da su ZIDZoPK i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama posebni zakoni ne-sistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita." (točke 17. do točke 33. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske).
30. Tužitelj nakon dostave nalaza i mišljenja uskladio je tužbeni zahtjev podneskom od 16. srpnja 2024.g. Tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare za iznos od 12.472,05 EUR-a s osnove razlike u glavnici. Nadalje tuženik se sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a protivi povišenju tužbenog zahtjeva, te u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva ističe prigovor zastare. Sud nije cijenio prigovor zastare u odnosu na razliku glavnice budući je sud odbio tužbeni zahtjev u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva isplatu razlike glavnice. Pri tome sud ističe kako bi prigovor zastare bio neosnovan i pod pretpostavkom da je sud usvojio tužbeni zahtjev. Naime na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održane 27. svibnja 2024. godine zauzeto je stajalište:
2. „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“
Nadalje sud je ocijenio kao neosnovano protivljenje tuženika objektivnoj preinaci tužbe budući je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev neposredno nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka. Sud pri tome ističe kako u situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, kao u ovom slučaju, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova stjecanja bez osnove bez prethodnog vještačenja realno nemoguće, budući da je teško procijeniti visinu koja bi pripadala tužitelju, već je u pravilu potrebno provesti vještačenje i tek je tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu preplaćenih iznosa koju tuženik osporava, nedopuštanje usklađenja tužbenog zahtjeva koje je uslijedilo odmah nakon provedenog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP- a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a povišenje tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka. Povišenjem tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja nije se promijenio identitet spora niti se iznose nove činjenice. Kako je tužitelj objektivno preinačio tužbu povišenjem tužbenog zahtjeva to je sud dopustio objektivnu preinaku tužbe i tužbenog zahtjeva.
Sud pri tome ističe kako je i Ustavni sud u svojoj odluci broj U-III-4474/2019 od 29. ožujka 2022. koji navodi da ograničenja ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da time bude narušena sama bit "prava na sud" (v., na primjer, odluku Ustavnog suda broj: U-III-22015/2016 od 19. prosinca 2017.). Nadalje Ustavni sud navodi "… ograničenje neće biti spojivo s pravom na pošteno suđenje ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (usporedi, na primjer, predmet ESLJP-a Stanev protiv Bugarske [Vv], br. 36760/06, § 230, presuda od 17. siječnja 202012.)…" Pri tome je sud imao u vidu i odluku EURopskog suda za ljudska prava u predmetu A protiv Republike Hrvatske (Zahtjev br. 2014692/18) od 20. veljače 2024. u kojem je zauzeto istovjetno stajalište o pravu pristupa sudu.
31. Sud je o troškovima postupka odlučivao sukladno čl. 154. st.2. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 27.05.2023. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 11.12.2023.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 13.05.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 13.05.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 16.07.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 26.08.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 07.11.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 03.12.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 20.01.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište za objavu presude dana 06.03.2025. g. u iznosu od 20100,00 EUR (Tbr. 9. točka 3. OT-a), ukupno 1.900,00 EUR, te je priznat trošak PDV-a u iznosu od 475,00 EUR, ukupno 2.375,00 EUR, a razmjerno uspjehu u parnici (35,40%) priznat je trošak u iznosu od 840,75 EUR, te je priznat trošak vještačenja u iznosu od 200,00 EUR, ukupno 1.040,75 EUR.
Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.20151. stavak 3. ZPP-a.
U Zagrebu, 06. ožujka 2025. godine
Sudac:
dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 2015 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.
DNA:
1. tužitelju po punomoćniku
2. tuženiku po punomoćniku
