Poslovni broj: Povrv-237/2019-42
REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U SPLITU
Split, Sukoišanska 6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Splitu, sudac Paško Bačić, u pravnoj stvari tužitelja KLAKAR d.o.o. Ston, Hodilje 33, OIB: 08494012622, kojeg zastupa punomoćnik Dubravko Arapović, odvjetnik u Dubrovniku, Vukovarska 17, protiv tuženika GRADITELJ d.o.o. Glavina Donja, Glavina Donja 469, OIB: 93995030289, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Ćosić, odvjetnik u Imotskom, Ante Starčevića 16, radi isplate iznosa od 11.613,25 EUR, nakon održane usmene i javne glavne rasprave zaključene 26. studenog 2024. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Mije Rajić, odvjetnice u Odvjetničkom društvu Budimir i partneri d.o.o. Split i punomoćnika tuženika, 6. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Petra Ujevića iz Imotskog poslovni broj Ovrv-2/2019 od 21. veljače 2019. u dijelu kojim se nalaže tuženiku da u roku od osam dana isplati tužitelju iznos od 9.440,74 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:
- na iznos od 6.636,14 EUR od 16. rujna 2017. do isplate,
- na iznos od 2.804,60 EUR od 2. siječnja 2018. do isplate,
po stopi koja se za razdoblje od 16. rujna 2017. do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i u dijelu kojim se nalaže tuženiku da u roku od osam dana naknadi tužitelju nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 232,25 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 21. veljače 2019. do isplate i to po stopi koja se za razdoblje 21. veljače 2019. do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
II. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Petra Ujevića iz Imotskog poslovni broj Ovrv-2/2019 od 21. veljače 2019. u dijelu kojim je naloženo tuženiku da u roku od osam dana isplati tužitelju iznos od 2.172,51 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 2. siječnja 2018. do isplate, zatim u dijelu kojim je naloženo tuženiku da u roku od osam dana naknadi tužitelju nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 141,86 EUR i predvidive troškove ovršnog postupka u iznosu od 87,93 EUR sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj trošak teku od dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate, kao i u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju zakonske zatezne kamate koje na nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 232,25 EUR teku od 21. veljače 2019. do isplate i to po stopi koja prelazi stopu zakonskih zateznih kamata koja je tužitelju na te troškove dosuđena točkom I. ove presude te se u tom dijelu tuženi zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.
III. Nalaže se tuženiku da u roku od osam dana naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.884,45 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 6. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.122,97 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 6. ožujka 2025. do isplate.
Obrazloženje
1. Na prijedlog tužitelja kao ovrhovoditelja, javni bilježnik Petar Ujević iz Imotskog donio je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave pod poslovnim brojem Ovrv-2/2019 od 21. veljače 2019., a kojim rješenjem je naloženo tuženiku kao ovršeniku da u roku od osam dana isplati tužitelju iznos od 87.500,00 kn, a što preračunato u EUR po fiksnom tečaju konverzije iznosi 11.613,25 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinačnih iznosa do isplate, kao i da mu naknadi nastale i predvidive troškove ovršnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate te je radi prisilnog ostvarenja te tražbine određena predložena ovrha.
2. Protiv donesenog rješenja o ovrsi tuženik je pravovremeno podnio prigovor, a povodom kojeg prigovora je rješenjem ovog suda poslovni broj Povrv-237/2019-4 od 8. svibnja 2019. naprijed navedeno rješenje o ovrsi javnog bilježnika stavljeno izvan snage u dijelu kojim je određena ovrha, ukinute su provedene radnje te je određeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.
3. U prigovoru protiv rješenja o ovrsi tuženik je izjavio da u cijelosti pobija to rješenje. Tuženik navodi da s tužiteljem nije u bilo kakvom obveznopravnom odnosu te da stoga nije dužan platiti tužitelju utuženi iznos. Računi koji su dostavljeni uz prijedlog za ovrhu da su u cijelosti neutemeljeni i neistiniti te s obzirom na navedeno tuženik da spori osnovu i visinu zahtjeva.
4. Podneskom od 19. srpnja 2019. tužitelj se očitovao na navode iz prigovora tuženika ističući da tuženik neutemeljeno i ničim obrazloženo osporava tužiteljevu tražbinu. Tužitelj je nadalje naveo da su parnične stranke bile u ugovornom odnosu te da je tuženik koristio dio zemljišta površine cca 1000 m2 koje je u najmu tužitelja i to za deponiranje kamenog materijala iz iskopa s gradilišta u Čibači prema građevinskoj dozvoli klasa: UP/I-361-03/17-01/25, ur.br.: 2117/1-2-17-8 od 21. travnja 2017. Za tu uslugu deponiranja materijala iz iskopa, tuženik da je s tužiteljem ugovorio cijenu od 5,00 kn/m3 deponiranog materijala. Nakon obavljenog posla, tuženik da je napravio obračun, temeljem tog obračuna sastavio okončanu situaciju prema investitoru Fero-Term d.o.o. Donji Stupnik, a temeljem tog obračuna, okončane situacije i stvarno deponiranog materijala, tužitelj da je tuženiku ispostavio dva računa i to račun br. 432/v1/1 od 31. prosinca 2017. na iznos od 37.500,00 kn i račun br. 293/v1/1 od 31. kolovoza 2017. na iznos od 50.000,00 kn. Prema tome, tužitelj navodi da je tuženik na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] odložio ukupno 14.000,00 m3 materijala, a za što treba platiti tužitelju 70.000,00 kn, uvećano za PDV-e, a što predstavlja utuženu tražbinu u ovom postupku. Tužitelj je istakao i da tuženik nije imao bilo kakvih primjedbi na uslugu koju mu je pružio tužitelj, a niti da je osporavao račune sve dok mu javni bilježnik nije dostavio rješenje o ovrsi. Stoga je tužitelj predložio u cijelosti održati na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi.
5. U podnesku od 25. srpnja 2019. tuženik je sada naveo kako je točno da su stranke bile u obveznopravnom odnosu i to baš po Ugovoru od 23. lipnja 2017. kojeg je tužitelj dostavio u spis, a kojim je ugovoreno da će tuženik platiti tužitelju iznos od 5,00 kn / m3 za uslugu deponiranja kamenog materijala, a koje količine da će se mjeriti od strane ovlaštenog geodete. Nadalje, tuženik je naveo da se osporava navod tužitelja da bi tuženik deponirao više od 8.000 m3 kamena, a drugi materijal da nije ni odlagao kod tužitelja. Sukladno tome, tuženik je naveo da osporava vjerodostojnost i istinitost računa tužitelja br. 432/v1/1. U odnosu na račun tužitelja br. 293/v1/1, tuženik je naveo da ne spori činjenicu da je kod tužitelja deponirao kameni materijal u količini od 8.000 m3 pa da stoga ne spori ni taj račun, a koji da je knjižen u knjigovodstvu tuženika. Osporio je i navode tužitelja da bi količina deponiranog materijala proizlazila iz okončane situacije, jer da se dio materijala koji se iskopa ponovno ugradi u gradilište, dok se dio deponira. Naveo je da iz sadržaja okončane situacije ne proizlazi koliko je materijala deponirano, ali da je vidljivo koliko je materijala iskopano. Tako iz te situacije da je vidljivo da je iskopano 7.796,71 m3 kamenog materijala (A kategorija), dok se ostale količine odnose na materijal koji nije kamen.
6. U daljnjem tijeku postupka stranke su ostale kod svojih iznesenih navoda, a tužitelj je podneskom od 21. lipnja 2024., nakon provedenog geodetskog vještačenja, uredio tužbeni zahtjev na način da sada od tuženika potražuje isplatu iznosa od ukupno 9.440,74 EUR. Dakle, tužitelj je tim podneskom smanjio tužbeni zahtjev za iznos od 2.172,51 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od 2. siječnja 2018. do isplate (koja tražbina se odnosi na potraživanje po računu tužitelja br. 432/v1/1), a koje smanjenje tužbenog zahtjeva ima zapravo značenje djelomičnog povlačenja tužbe za taj iznos. Međutim, s obzirom da se tuženik podneskom od 17. studenog 2024., a koji je podnesen unutar roka od 15 dana od primitka naprijed navedenog podneska tužitelja, usprotivio tom djelomičnom povlačenju tužbe, to stoga sud nije mogao donijeti rješenje o djelomičnom povlačenju tužbe, a sve to obzirom na odredbe članka 193. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), već je o tom dijelu tužbenog zahtjeva trebalo meritorno odlučiti ovom presudom. Dodatno se navodi da tužitelj podneskom od 21. lipnja 2024. nije preinačio tužbu, već je isti smanjio tužbeni zahtjev, a takvo smanjenje ne predstavlja preinaku tužbe sve sukladno odredbama članka 191. ZPP-a.
7. U dokaznom postupku sud je pregledao isprave i dokumentaciju koja je priložena spisu i to: račune tužitelja br. 432/v1/1 od 31. prosinca 2017. i br. 293/v1/1 od 31. kolovoza 2017. (list 6 spisa), izvatke iz poslovnih knjiga tužitelja (list 7-8 spisa), rješenje Općinskog suda u Dubrovniku broj Z-4283/13 od 20. ožujka 2014. (list 24 spisa), Ugovor o korištenju zemljišta od 12. lipnja 2017. (list 25 spisa), Ugovor od 23. lipnja 2017. (list 26 spisa), okončanu situaciju tuženika br. 9/FIN/1 od 15. veljače 2018. (list 17-31 spisa), tuženikovu konto karticu (list 36 spisa), dopis Porezne uprave, Područni ured Split, Ispostava Imotski od 30. rujna 2019. (list 47 spisa). Isto tako, izveden je dokaz uviđajem na licu mjesta te je provedeno vještačenje po vještaku geodetske struke. Sud nije prihvatio prijedloge stranaka za izvođenje dokaza saslušanjem zastupnika po zakonu stranaka i predloženih svjedoka, jer su relevantne činjenice za donošenje odluke utvrđene iz ostalih izvedenih dokaza, prije svega iz provedenog uviđaja i vještačenja.
8. Tužbeni zahtjev tužitelj je djelomično osnovan.
9. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu cijene odnosno naknade za pružene usluge tuženiku za korištenje dijela zemljišta u najmu tužitelja za deponiranje kamenog materijala iz iskopa sa gradilišta u Čibači, a koja cijena je zaračunata po dva utužena računa tužitelja u ukupnom iznosu od 87.500,00 kn, odnosno preračunato u EUR u iznosu od 11.613,25 EUR, sve sukladno ugovoru koji je između parničnih stranaka sklopljen 23. lipnja 2017.
10. Iz spisu priloženih tužiteljevih utuženih računa razvidno je da su oba računa ispostavljena tuženiku na ime usluge deponiranog materijala i to po računu br. 239/v1/1 od 31. kolovoza 2017., a koji je dospio na naplatu 15. rujna 2017., u količini od 8.000,00 m3 i po jediničnoj cijeni od 5,00 kn pa stoga potraživanje tužitelja po tom računu iznosi ukupno 50.000,00 kn, odnosno preračunato u EUR iznosi 6.636,14 EUR. Drugi utuženi račun broj 432/v1/1 od 31. prosinca 2017., a koji je dospio na naplatu 31. prosinca 2017., također je izdan na ime usluge deponiranja materijala i to u količini od 6.000,00 m3, a koji račun je izdan na ukupan iznos od 37.500,00 kn, što preračunato u EUR iznosi 4.977,11 EUR. Dakle, ukupno potraživanje tužitelja po dva računa iznosi ukupno 87.500,00 kn, odnosno preračunato u EUR iznosi 11.613,25 EUR, za ukupnu količinu deponiranog materijala od 14.000,00 m3.
11. Iz tužiteljevih izvadaka iz poslovnih knjiga i to izvatka otvorenih stavki od 31. kolovoza 2017. te kartice komitenta, razvidno je da tužitelj u svojim poslovnim knjigama ima evidentirano nepodmireno potraživanje prema tuženiku u ukupnom iznosu od 87.500,00 kn i to upravo po dva naprijed navedena računa.
12. Iz dostavljenog Ugovora o korištenju zemljišta od 12. lipnja 2017. razvidno je da je taj ugovor sklopljen između društva Gra-po d.o.o. Zagreb, a koje društvo je prema rješenju Općinskog suda u Dubrovniku broj Z-4283/13 od 20. ožujka 2014. vlasnik zemljišta oznake čest. zem. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kao davatelja usluge i tužitelja kao korisnika, a kojim je ugovoreno korištenje dijela tog zemljišta od strane tužitelja u površini od cca 1000 m2 za potrebe privremenog deponiranja kamenog materijala iz iskopa sa gradilišta u Čibači.
13. Iz Ugovora od 23. lipnja 2017. razvidno je da se radi o ugovoru koji je sklopljen između tužitelja kao davatelja usluge i tuženika kao korisnika, a kojim ugovorom su stranke ugovorile korištenje zemljišta od strane tuženika, koje zemljište je u najmu tužitelja i nalazi se na k. č. [katastarska čestica] upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Nadalje, stranke su u članku 2. Ugovora odredile da će tuženik koristiti dio tog zemljišta od cca 1000 m2 i to za tuženikove potrebe deponiranja kamenog materijala iz iskopa sa gradilišta u Čibači, građevinska dozvola klasa: UP/I-361-03/17-01/25, ur.br.: 2117/1-2-17-8 izdana u Dubrovniku 21. travnja 2017. U članku 3. Ugovora stranke su ugovorile da usluga deponiranja materijala iz iskopa iznosi 5,00 kn / m3, a količine da će se mjeriti, prije početka nasipavanja geodetskom snimkom terena te deponiranog materijala nakon završenog deponiranja, a od strane ovlaštenog geodeta na trošak tuženika.
14. Iz izvatka iz poslovnih knjiga - konto kartice tuženika (list 36 spisa) razvidno je da tuženik u svojim poslovnim knjigama ima evidentirano dugovanje prema tužitelju u ukupnom iznosu od 50.000,00 kn i to po računu broj 293/v1/1. Nadalje, iz dopisa Porezne uprave, Područni ured Split, Ispostava Imotski od 24. rujna 2019. proizlazi da tuženik u knjizi ulaznih računa za 2017. nije proknjižio račun tužitelja broj 432/v1/1 od 31. prosinca 2017., te time nije ni koristio odbitak pretporeza.
15. U konkretnom slučaju, tijekom ovog postupka između stranaka nije bilo sporno da su stranke sklopile naprijed navedeni Ugovor od 23. lipnja 2017. te da je tuženik koristio dio naprijed navedenog zemljišta, koje je u najmu tužitelja, za odlaganje kamenog materijala sa iskopa na gradilištu u Čibači, gdje je tuženik bio izvođač radova. Isto tako nije bilo sporno ni da je između stranaka ugovoreno plaćanje naknadne odnosno cijene za pružene usluge deponiranja kamenog materijala u iznosu od 5,00 kn po m3 deponiranog materijala, a koju cijenu se tuženik obvezao platiti tužitelju. Nadalje, tuženik je priznao da je, sukladno sklopljenom ugovoru, deponirao materijala u količini od 8.000,00 m3, slijedom čega je priznao osnovanim potraživanje tužitelja po računu broj br. 239/v1/1, ali je osporio da bi deponirao veću količinu materijala od te količine, pa je stoga osporio potraživanje tužitelja po drugom utuženom računu. Dakle, između stranaka je bilo sporno koliku je ukupnu količinu materijala tuženik deponirao na predmetnom zemljištu, a samim time je sporna i visina utužene tražbine.
16. Na navedenu spornu okolnost količine deponiranog materijala od strane tuženika sud je smatrao suvišnim i neadekvatnim izvoditi dokaze saslušanjem zastupnika po zakonu stranaka i predloženih svjedoka, a ovo stoga i što su stranke u Ugovoru od 23. lipnja 2017. navele da će se količine deponiranja materijala mjeriti od strane ovlaštenog geodete. Međutim, stranke tijekom ovog postupka nisu dostavile sudu bilo kakav pisani dokaz o postojanju mjerenja količine deponiranog materijala od strane geodete. Isto tako, količinu deponiranog materijala nije bilo moguće sa sigurnošću utvrditi ni iz tuženikove okončane situacije br. 9/FIN/1 od 15. veljače 2018. Naime, iz te okončane situacije je razvidno da se radi o situaciji koju je tuženik kao izvođač radova ispostavio društvu Fero-Term d.o.o. Donji Stupnik za izvedene zemljane radove, zaključno sa mjesecom veljača 2018., a koji su izvedeni na objektu gospodarske građevine na lokaciji Čibača, Župa Dubrovačka. U toj okončanoj situaciji na više mjesta (stavki) navode se količine iskopanog materijala za odvoz odnosno deponij pa se tako primjerice navode količine od 6.348,36 m3 (stavka A), zatim količine od 1.733,31 m3 i 7.796,71 m3 ( stavka B 2.), zatim količina od 6.348,36 m3 ( stavka A 02.07.) i dr. Dakle, iz te okončane situacije proizlazi koliko je materijala tuženik na predmetnom gradilištu iskopao, ali se nije moglo sa sigurnošću zaključiti koliko je od iskopanog materijala tuženik deponirao na zemljištu koje je bilo u najmu tužitelja.
17. S obzirom na navedeno, a radi utvrđenja količine deponiranog kamenog materijala koje je tuženik odlagao na zemljištu u najmu tužitelja, a koje se nalazi na k. č. [katastarska čestica] upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], izveden je dokaz uviđajem na licu mjesta i vještačenjem po vještaku geodetske struke.
18. Na ročištu za uviđaj, koje je održano na licu mjesta na predmetnoj nekretnini 15. travnja 2024., tužitelj je pokazao sudu i sudskom vještaku mjesto gdje je na tom zemljištu odložen kameni materijal kojeg je tuženik odlagao. Neposrednim uvidom, sud je utvrdio da se radi o zapuštenom zemljištu na kojem je vidljiva odložena veća količina kamenog materijala te da se u naravi radi o rasutom i lomljenom kamenu. Nadalje, tužitelj je istakao da je to upravo deponirani kameni materijal kojeg je na tom zemljištu odložio tuženik u skladu s ugovorom koji je sklopljen između parničnih stranaka te da na tom konkretnom mjestu nitko drugi, poslije tuženika, nije odlagao bilo kakav deponirani materijal. Pri tom se napominje, da je tuženik bio uredno pozvan na ročište za uviđaj te da isti na to ročište nije pristupio, a niti je opravdao svoj izostanak.
19. U pisanom nalazu i mišljenju od 15. svibnja 2024., a koje je za vještaka geodetske struke Geoproces d.o.o. Split izradio stalni sudski vještak za geodeziju Zvonimir Rubić, navedeno je da je izvršena identifikacija i geodetska mjerenja na okolnost utvrđenja količine deponiranog materijala. Nadalje, vještak je naveo da je identifikaciju lokacije deponiranog materijala, pregledanog na očevidu, izvršio uvidom u službene katastarske i zemljišnoknjižne podatke te da je utvrdio da je deponirani materijal položen na novoformiranoj čestici zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koja je nastala od matične čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Nadalje, vještak je naveo da je za potrebe izrade skice lica mjesta te davanja nalaza i mišljenja izvršio geodetsko mjerenje GNSS uređajem Stonex S9 i snimanje iz zraka bespilotnom letjelicom te da je nakon prikupljenih i obrađenih terenskih podataka, metodom kompleksnih presjeka izračunata ukupna količina materijala deponiranog od strane tuženika. Vještak je utvrdio da ukupna količina deponiranog materijala iznosi 11.381 m3. U privitku svog nalaza i mišljenja, vještak je priložio prikaz poprečnih presjeka, kao i fotografije te snimke terena iz zraka, a iz kojih je razvidno da se radi upravo o onom zemljištu, odnosno odloženom kamenom materijalu koji je bio predmet uviđaja suda i vještaka.
20. Stranke nisu imale primjedbi ni prigovora na nalaz i mišljenje sudskog vještaka geodetske struke, a taj nalaz i mišljenje prihvaća i ovaj sud kao stručno, objektivno i izrađeno prema pravilima struke. U svezi s tim, potrebno je navesti da navode tuženika iz podneska od 17. studenog 2024. u dijelu u kojim isti navodi da je razliku poviše 8.000 m3 materijala do količine odloženog materijala utvrđenog po vještaku mogao odložiti netko drugi na toj nekretnini, a ne tuženik, ističe se da sud takve navode tuženika nije ocijenio dokazanim ni osnovanim, jer te svoje navode tuženik ničim ne dokazuje, a isto tako tuženik je bio uredno pozvan na ročište za uviđaj, kojem ročištu isti nije pristupio pa samim time nije ni osporio tvrdnje tužitelja o mjestu na kojem se nalazi deponirani kameni materijal od strane tuženika na predmetnom zemljištu.
21. Sukladno navedenom, sud je utvrdio da je tuženik na predmetnom zemljištu odložio ukupnu količinu od 11.381 m3 deponiranog kamenog materijala. Kada se ta količina deponiranog kamenog materijala pomnoži sa cijenom od 5,00 kn po m3, koja između stranaka nije sporna, dobije se iznos od 56.905,00 kn, što uvećano za PDV u iznosu od 14.226,25 kn iznosi ukupno 71.131,25 kn, odnosno preračunato u EUR po fiksnom tečaju konverzije iznosi 9.440,74 EUR. Upravo stoga, a prema sklopljenom ugovoru između stranaka, postoji obveza tuženika platiti tužitelju taj iznos na ime ugovorene cijene za odlaganje kamenog materijala, odnosno korištenje dijela zemljišta u najmu tužitelja, a radi čega je sud, sukladno odredbama članka 9. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim isti potražuje od tuženika isplatu iznosa od 9.440,74 EUR. Tuženik tijekom postupka nije tvrdio, a samim time niti dokazao, da bi bilo koji dio utužene tražbine podmirio tužitelju. U odnosu na preostali dio utužene tražbine u iznosu od 2.172,51 EUR, a koje se odnosi na djelomično potraživanje po računu tužitelja br. 432/v1/1, sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, jer osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja u tom dijelu ne proizlazi iz izvedenih dokaza i to prije svega iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka, a na koji tužitelj nije imao bilo kakvih primjedbi.
22. Budući da tuženik kao dužnik kasni s ispunjenjem novčane obveze isti je dužan, sukladno odredbama članka 29. stavak 1. ZOO-a, na dosuđeni iznos glavnice tražbine platiti tužitelju i zakonske zatezne kamate koje teku od prvog sljedećeg dana od dana dospijeća na plaćanje svakog pojedinog utuženog računa do isplate, a kako je to tužitelj i zatražio, pa je stoga tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu također prihvaćen.
23. U odnosu na visinu stope zakonskih zateznih kamata, a uzimajući u obzir da se kod odlučivanja o zahtjevu za plaćanje zateznih kamatama radi o primjeni materijalnog prava, navodi se da su tužitelju za razdoblje od dospijeća pojedinačnih iznosa glavnice tražbine do 31. prosinca 2022. priznate zatezne kamate po stopi za trgovačke ugovore propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO-a, zatim za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi za trgovačke ugovore propisanoj člankom 2. stavak 1. Zakon o izmjenama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22), a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi za trgovačke ugovore propisanoj člankom 1. stavak 1. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23), a sve to obzirom da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju iz trgovačkog ugovora.
24. Sukladno navedenom, a temeljem odredbi članka 451. stavak 3. ZPP-a, sud je održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u dijelu u kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 9.440,74 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose teku kako je to pobliže navedeno u točki I. izreke ove presude, dok je u preostalom dijelu i to za iznos od 2.172,51 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 2. siječnja 2018. do isplate platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika trebalo ukinuti i u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan.
25. Platni nalog iz rješenja o ovrsi valjalo je održati na snazi i za dio nastalih troškova ovršnog postupka. U odnosu na troškove postupka potrebno je navesti da je tužitelj djelomično uspio u ovom postupku sa postavljenim tužbenim zahtjevom iz platnog naloga iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika, a sve to imajući u vidu odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a. Tužbeni zahtjev tužitelja je usvojen za iznos od 9.440,73 EUR, a što čini 81,29% od ukupno utuženog iznosa od 11.613,25 EUR te stoga isti predstavlja uspjeh tužitelja u ovom postupku. S druge strane, a s obzirom na odbijeni dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 2.172,51 EUR, uspjeh tuženika u ovom postupku iznosi 18,71%. Kada se od uspjeha tužitelja, kao stranke koja je u većoj mjeri uspjela u sporu, oduzme uspjeh tuženika kao stranke koja je manjoj mjeri uspjela u sporu, dobije se postotak od 62,58%, a u kojem postotku je trebalo prihvatiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.
26. Sud je ocijenio opravdanim nastale troškove ovršnog postupka u ukupnom iznosu od 371,12 EUR, a koji se odnose na trošak javnobilježničke nagrade u iznosu od 1.225,00 kn, odnosno preračunato u EUR u iznosu od 162,59 EUR zajedno s pripadajućim PDV-om po stopi od 25% u iznosu od 40,65 EUR, sukladno članku 6. i članku 8. Pravilnika o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku (Narodne novine broj 8/11,112/12 i 114/12), kao i dokumentirani trošak poštarine u iznosu od 15,00 kn odnosno preračunato u EUR u iznosu od 1,99 EUR, te trošak tužitelja zastupanog po odvjetniku kao punomoćniku za sastav prijedloga za ovrhu u iznosu od 1.000,00 kn, a što preračunato u EUR iznosi 132,72 EUR, uz pripadajući PDV po stopi od 25% u iznosu od 33,18 EUR, a sukladno Tbr. 11. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Uzimajući u obzir naprijed navedeni uspjeh tužitelja u postupku, tužitelju je od ukupno opravdanih nastalih troškova ovršnog postupka u iznosu od 371,12 EUR trebalo priznati 62,58% od tog iznosa, odnosno iznos od 232,25 EUR.
27. Sud nije ocijenio osnovanim troškove ovršnog postupka koji se odnose na više zatraženi trošak poštarine u iznosu od 15,00 kn, odnosno 1,99 EUR, jer tužitelj u tom dijelu nije dokazao nastanak tog troška. Nadalje, neosnovanim je ocijenjen i zahtjev za plaćanje PDV-a na trošak poštarine u iznosu od 7,50 kn, odnosno 1,00 EUR, jer se u konkretnom slučaju radi o materijalnom trošku na koji tužitelj nema pravo obračunati PDV-e. Kada se tim neosnovano zatraženim troškovima ovrhe u ukupnom iznosu od 2,99 EUR pridoda i dio opravdanih troškova ovršnog postupka koji tužitelja ne pripadaju sukladno uspjehu u sporu u iznosu od 138,87 EUR (37,42% od opravdanih troškova ovrhe) dobije se iznos od 141,86 EUR za koji je zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovršnog postupka trebalo odbiti. Isto tako, sud je neosnovanim ocijenio i zahtjev za naknadu predvidivih troškova ovršnog postupka u ukupnom iznosu od 87,93 EUR, a koji se odnose na trošak potvrde ovršnosti s PDV- om, pribave potvrde pravomoćnosti rješenja o ovrsi s PDV-om te dostave pravomoćnog i ovršnog rješenja s PDV-om, jer tužitelj nije dostavio dokaz o nastanku tih troškova, a ti predvidivi troškovi nisu ni mogli nastali budući da je tuženik pravovremeno podnio prigovor protiv rješenja o ovrsi javnog bilježnika.
28. Sukladno navedenom, platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika održan je na snazi za nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 232,25 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate, jer se radi o nastalim troškovima koji su bili potrebni za vođenje postupka i na čiju naknadu tužitelj, sukladno uspjehu u sporu, ima pravo u smislu odredbi članka 14. stavak 4. i članka 30. stavak 3. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, dalje: OZ). Za preostali dio troškova ovršnog postupka u iznosu od 141,86 EUR te za predvidive troškove ovršnog postupka u iznosu od 87,93 EUR platni nalog je trebalo ukinuti i u tom dijelu zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan.
29. Na dosuđeni iznos troškova ovršnog postupka tužitelju su priznate zakonske zatezne kamate po stopi propisanoj za ostale odnose, jer tražbina s osnova troškova ovršnog postupka ne predstavlja tražbinu iz trgovačkog ugovora. Upravo stoga, platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika je djelomično ukinut i u odnosu na više zatraženu stopu zakonske zatezne kamate na dosuđene troškove ovršnog postupka u iznosu od 232,25 EUR i to u dijelu koji prelazi stopu zateznih kamata za ostale odnose.
30. Slijedom svega naprijed navedenog, a sukladno odredbama članka 451. stavak 3. ZPP-a, odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke ove presude.
31. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama članka 154. stavak 2. te članka 155. ZPP-a, uz primjenu odredbi važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje OT), kao i odredbi Tarife sudskih pristojbi iz Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine broj 37/23), a sve to uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora. Već je prethodno navedeno da je, s obzirom na uspjeh stranaka u postupku, tužitelju potrebno priznati zahtjev za naknadu troškova postupka u visini od 62,58% od osnovano zatraženih troškova parničnog postupka.
32. Sud je ocijenio osnovanim zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka za sastav podneska od 17. srpnja 2019. (zaprimljen u spis 19. srpnja 2019.), kojim se tužitelj očitovao na navode iz prigovora tuženika, u visini od 100 bodova sukladno Tbr. 8. t. 1. OT-a, za sastav obrazloženog podneska od 2. kolovoza 2019. (zaprimljen u spis 7. kolovoza 2019.), kojim je tužitelj ujedno i podnio i prijedlog za određivanje prethodne mjere koji je u cijelosti usvojen, u visini od 100 bodova sukladno Tbr. 8. t. 1. u vezi Tbr. 11. t. 1. OT-a, zatim za sastav podneska od 21. lipnja 2024., kojim se tužitelj očitovao na nalaz i mišljenje sudskog vještaka te uredio tužbeni zahtjev, u visini od 100 bodova sukladno Tbr. 8. t. 1. OT-a, za sastav podneska od 20. rujna 2019. u visini od 25 bodova sukladno Tbr. 8. t. 4. OT-a, kao i za zastupanje na ročištima od 25. srpnja 2019., 6. rujna 2019., 15. travnja 2024. i 26. studenog 2024. u visini od po 100 bodova za svako od tih ročišta sukladno Tbr. 9. t. 1. OT-a, a što dakle sveukupno iznosi 725 bodova, odnosno 1.450,00 EUR (jer vrijednost 1 boda iznosi 2,00 EUR). Na taj trošak zastupanja po odvjetniku kao punomoćniku tužitelju je trebalo priznati i pripadajući PDV-e po stopi od 25% u iznosu od 362,50 EUR sukladno Tbr. 46. OT-a. Nadalje, osnovanim je ocijenjen i zahtjev za naknadu troškova koje je tužitelj platio FINI za provedbu prethodne mjere u iznosu od 132,72 EUR te zatraženi trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 140,86 EUR, sukladno Tar. br. 2. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi. Dakle, navedeni opravdani troškovi parničnog postupka iznose ukupno 2.086,08 EUR, a od kojeg iznosa je tužitelju, prema uspjehu u sporu, trebalo priznati 62,58%, a što iznosi 1.305,47 EUR. Na taj iznos trebalo je pridodati i osnovano zatraženi trošak vještačenja (koji uključuje i trošak očevida) u iznosu od 578,98 EUR, a koji troškovi se imaju, sukladno zauzetoj sudskoj praksi, priznati tužitelju u cijelosti, dakle neovisno o uspjehu u sporu. Slijedom navedenog, zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka usvojen je za iznos od 1.884,45 EUR.
33. Tužitelju nisu kao osnovani priznati više zatraženi troškovi vještačenja u iznosu od 217,36 EUR, jer taj iznos prelazi iznos stvarnih troškova vještačenja (uključujući i očevid), a koji iznos predujma će tužitelju biti vraćen. Nadalje, tužitelju nije kao osnovan priznat ni zatraženi trošak za pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR, uvećan za pripadajući PDV-e po stopi od 25% u iznosu od 25,00 EUR, jer na to ročište za tužitelja nije nitko pristupio. Kada se tom neosnovano zatraženom trošku pridoda i dio opravdanih troškova koji tužitelju nisu priznati s obzirom na uspjeh u sporu u iznosu od 780,61 EUR (37,42% od opravdanih troškova parničnog postupka) dobije se iznos od 1.122,97 EUR za koji je zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka trebalo odbiti.
34. Dakle, zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka usvojen je u ukupnom iznosu od 1.884,45 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje po stopi propisanoj za ostale odnose, kako je to tužitelj u popisu troška i zatražio, teku od dana donošenja ove presude do isplate, dok je njegov zahtjev za naknadu više zatraženih troškova postupka u iznosu od 1.122,97 EUR trebalo odbiti kao neosnovan pa je stoga o troškovima parničnog postupka odlučeno kao u točkama III. i IV. izreke ove presude.
35. Sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22, dalje: Zakon o uvođenju eura), novčani iznosi u odluci iskazani su u valuti euro, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije (1 euro = 7,53450 kuna), a sukladno općim pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz odredbe članka 14. Zakona o uvođenju eura.
U Splitu 6. ožujka 2025.
Sudac
Paško Bačić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u tri primjerka, u roku od osam dana od dana dostave ove presude.
Dna:
- tužitelju po punomoćniku
- tuženiku po punomoćniku
- u spis