REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1535/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse, Goranke Barać-Ručević i Mirjane Magud, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PR, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Lidija Horvat, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Gž-929/2023-2 od 28. veljače 2024., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1483/23-42 od 7. srpnja 2023., u sjednici održanoj 6. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tužitelja.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I/ Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj zastupanoj po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Slavonska avenija 6, OIB: 52634238587, isplatiti tužitelju PR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.725,40 EUR/13.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora 30. rujna 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana."

II/ Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj naknaditi tužitelju PR parnične troškove u iznosu od 1.798,75 EUR/13.552,68 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 07. srpnja 2023. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.“.

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Odbija se žalba tužitelja PR kao djelomično neosnovana, i žalba tužene Republike Hrvatske kao neosnovana, te potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1483/23-42 od 7. srpnja 2023. u dijelu pod točkom I. izreke i u dijelu pod točkom II. izreke za dosuđujući dio (1.798,75 eura parničnog troška sa zateznim kamatama) te za odbijajući dio u iznosu od 1.692,96 eura parničnog troška (koji odbijajući dio nije izričito naveden u izreci pobijane presude).

II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu pod točkom II. izreke preko dosuđenog iznosa od 1.798,75 eura parničnog troška, za iznos od 1.447,01 eura, sve sa zateznim kamatama (koji odbijajući dio nije naveden u izreci presude) te sudi:

Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj da tužitelju PR naknadi troškove parničnog postupka u daljnjem iznosu od 1.447,01 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. veljače 2024. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužitelja PR i tužene [adresa] za naknadu troška nastalog sastavom žalbe odnosno zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.“.

3. Protiv drugostupanjske presude, reviziju dopuštenu ovosudnim rješenjem poslovni broj Revd-3042/2024-2 od 16. srpnja 2024.,, podnosi tužitelj zbog pravnog pitanja koje glasi:

„Da li tužitelj kao žrtva povrede čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kojoj je ESLJP dosudio pravičnu naknadu temeljem čl. 41. Konvencije radi povrede konvencijskih prava, ima pravo i na naknadu neimovinske štete radi povrede prava osobnosti odnosno časti, ugleda i dostojanstva iz čl. 19. u vezi s čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima vezano uz boravak u istim zatvorskim ustanovama i za isti period na koji se odnosi presuda/odluka ESLJP-a?“.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija nije osnovana.

6. U skladu sa odredbom čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) revizijski je sud u povodu revizije, ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ZPP-a, zbog kojega je dopuštena.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom neimovinske štete, u iznosu od 1.725,40 Eur, zbog povrede prava osobnosti zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav), Zakonom o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, i 125/11 - dalje: ZOO) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99-pročišćeni tekst, 8/99-ispravak, 14/02, 1/06 i 13/17 - dalje: Konvencija), do koje je povrede došlo za vrijeme izdržavanja kazne u Zatvoru u Zagrebu, gdje je tužitelj bio smješten u prostorijama koje ne odgovaraju minimalnim standardima, kako u pogledu veličine prostora tako i u pogledu higijenskih, odnosno zdravstvenih uvjeta. Tvrdi tužitelj da je za vrijeme boravka u Zatvoru u Zagrebu, bio izložen ponižavajućem i nečovječnom postupanju te da mu je povrijeđeno ljudsko dostojanstvo i pravo na tjelesno i duševno zdravlje. Potraživanje tužitelja odnosi se na vremenski period od 9. svibnja 2011. do 9. lipnja 2011. (31 dan).

8. U tijeku postupka pred nižestupanjskim sudovima u bitnom je utvrđeno: da je prvostupanjski sud u ovom parničnom predmetu donio presudu poslovni broj Pn- 594/14-21, 22. prosinca 2016. kojom je odbijen tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 84.700,00 kn i naknadom parničnih troškova te je naloženo tužitelju da naknadi tuženici parnični trošak, u iznosu od 4.000,00 kn; da je ta presuda potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1496/17-2 od 29. svibnja 2017.; da je protiv presude Županijskog suda u Zagrebu tužitelj podnio ustavnu tužbu te da je Ustavni sud Republike Hrvatske 13. rujna 2018. donio odluku poslovni broj U-III- 4077/2017 kojom je ustavna tužba odbijena; da je nakon donošenja navedenih odluka kojima je tužitelj odbijen sa svojim zahtjevima protiv tuženice na temelju jednakog činjeničnog osnova, tužitelj podnio Europskom sudu za ljudska prava (dalje: ESLJP) zahtjev radi zaštite zbog povrijeđenog prava iz odredbe čl. 3. Konvencije; da je u tom postupku, Katanović i Mihovilović protiv Republike Hrvatske (zahtjevi broj 18208/19 i 12922/20) presuda od 29. rujna 2022., ESLJP, između ostaloga, utvrdio, povredu odredbe čl. 3. Konvencije, na štetu ovdje tužitelja uslijed neadekvatnih uvjeta u Zatvoru u Zagrebu te je tužitelju dosuđena naknada nematerijalne štete u iznosu od 1.400,00 Eur; da je temeljem navedene presude ESLJP-a, tužitelj 19. listopada 2022. prvostupanjskom sudu podnio prijedlog za ponavljanje predmetnog parničnog postupka koji je prijedlog prvostupanjski sud prihvatio i dopustio ponavljanje postupka te ukinuo navedene nižestupanjske presude, raspravnim rješenjem od 19. lipnja 2023.

8.1. Među strankama nije sporno da je tužitelj zbog kaznenih djela iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona, pravomoćno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine; da je tužitelj između ostaloga bio na izdržavanju kazne u periodu od 9. svibnja 2011. do 9. lipnja 2011. u Zatvoru u Zagrebu (Odjel za dijagnostiku); da je ESLJP utvrdio da su podnositelji zahtjeva, u predmetu Katanović i Mihovilović protiv Republike Hrvatske (zahtjevi broj 18208/19 i 12922/20) presuda od 29. rujna 2022., boravili u lošim uvjetima u zatvoru, da je prigovor ovdje tužitelja dopušten te da u njegovom slučaju postoji povreda iz odredbe čl. 3. Konvencije; da je ESLJP imajući u vidu odredbu čl. 41. Konvencije, tužitelju dosudio iznos od 1.400,00 Eur i to „na ime naknade nematerijalne štete nastale uslijed boravka u Zatvoru u Zagrebu u razdoblju od 9. svibnja 2011. do 9. lipnja 2011. (jedan mjesec jedan dan)“ uzevši pri tome u obzir prenapučenost (boravak u prostoriji površine između 2,44 i 2,61m2) nedostatak ili neodgovarajuće sanitarne čvorove, nedostatak tjelesnih vježbi na svježem zraku, nedostatak privatnosti u zahodu, nedostatak svježeg zraka te nedostatak ili ograničeni pristup tuševima; da je tuženica tužitelju isplatila iznos dosuđen navedenom presudom ESLJP-a (1.400,00 Eur).

8.2. Utvrđeno je u postupku pred nižestupanjskim sudovima, da je tužitelj u Odijelu za dijagnostiku u Zatvoru u Zagrebu, u razdoblju od 9. svibnja 2011. do 9. lipnja 2011., u prvom razdoblju boravio u sobi u kojoj je bilo osam zatvorenika i da se u istoj nalazio wc i umivaonik, koji je od ostatka sobe bio pregrađen „kaubojskim vratima“ s time da su vrata bila niže od zidova u sobi, da je u sobi bilo četiri kreveta na kat, jedan stol i dvije klupe za šestero ljudi, da su zatvorenici mogli ići u šetnju dva puta dnevno po sat vremena, a šetnja se održavala u dvorištu gdje nije postojala mogućnost bavljenja bilo kakvim sportskim vanjskim aktivnostima te nisu imali mogućnost korištenja dodatnih sadržaja i blagovaonice; da je potom tužitelj boravio u tranzitnoj sobi gdje se čeka raspored za daljnje upućivanje na odsluženje izdržavanja kazne zatvora sa petnaest do dvadesetpet zatvorenika, u kojoj sobi se nalazio jedan umivaonik i jedna wc školjka.

9. Prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelju uslijed neodgovarajućih uvjeta smještaja u zatvoru kroz utuženo razdoblje, povrijeđeno pravo osobnosti na dostojanstvo, te ocjenjuje primjenom odredbe čl. 19. st. 1. i st. 2. te čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a, da tužitelju pripada pravična novčana naknada neimovinske štete u iznosu od 1.400,00 Eur. Međutim, kraj činjenice da je tuženica nakon donošenja presude ESLJP-a, u predmetu Katanović i Mihovilović, isplatila tužitelju upravo navedeni iznos, prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev zaključujući da je tužitelj isplatom navedenoga (na ime naknade nematerijalne štete dosuđene presudom ESLJP-a) iznosa ostvario zadovoljštinu radi neodgovarajućih uvjeta smještaja u zatvoru.

10. Drugostupanjski sud prihvaća utvrđenja i zaključke prvostupanjskoga suda, da je tužitelju kao žrtvi povrede iz odredbe čl. 3. Konvencije, povrijeđeno pravo osobnosti i da mu u smislu navedenih odredaba ZOO-a, pripada pravična novčana naknada neimovinske štete, u iznosu od 1.400,00 Eur. Zaključuje drugostupanjski sud da tužitelju, drugi iznos osim iznosa dosuđenog presudom ESLJP-a i isplaćenog od strane tuženice, ne pripada, jer je tužitelj naknadu štete pred ESLJP-om ostvario temeljem iste pravne osnove na kojoj temelji zahtjev za pravičnom novčanom naknadom neimovinske štete u predmetnom postupku. Naime, predmet ovog parničnog postupka je pravična novčana naknada neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, koja je prema navodima u tužbi nastala tužitelju zbog kršenja osnovnih ljudskih prava zajamčenih Konvencijom odnosno Ustavom, dok je predmet navedenog postupka pred ESLJP-om povodom zahtjeva tužitelja bio utvrđenje povrede identičnih ljudskih prava (povrede čl. 3. Konvencije).

11. S obzirom na sadržaj postavljenog pitanja zbog kojega je revizija dopuštena, proizlazi da je sporno, ima li tužitelj kao žrtva povrede konvencijskog prava pored naknade nematerijalne štete dosuđene od strane ESLJP-a i pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete, kao žrtva povrede prava zaštićenih nacionalnih zakonodavstvom - povrede prava osobnosti.

12. Odredbom čl. 23. i 25. Ustava propisana je zabrana podvrgavanja mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju, te se proklamira poštovanje ljudskog dostojanstva.

12.1. Člankom 3. Konvencije, proklamirana je zabrana mućenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja.

12.2. Dostojanstvo zatvorenika zajamčeno je i odredbama Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine“, broj 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03-pročišćeni tekst, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11, 56/13 i 150/13 - dalje: ZIKZ) i to čl. 2., čl. 3., čl. 9. i čl. 74.

12.3. Odredbom čl. 19. st. 1. i 2. ZOO-a, propisano je da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom, te da se pod pravima osobnosti podrazumijevaju pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobode i dr., a odredbom čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a, propisano je da će sud dosuditi pravičnu novčanu naknadu ako nađe da težina povreda i okolnosti slučaja to opravdavaju, s time da pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade treba voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli, straha, cilju kojem služi ta naknada kao i tome da se dosuđenom naknadom ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njenom naravi i društvenom svrhom.

13. Najširi nacionalni okvir temeljnih sloboda i prava čovjeka i građanina, predstavljaju odredbe Ustava (čl. 14. do 69.), a detaljnije je prepušteno zakonskoj regulativi, pa su tako prava osobnosti uređena i zaštićena prvenstveno ZOO-om. Pored Ustava i ZOO- a (i cijelim nizom zakona - Obiteljski zakon, Kazneni zakon, Zakon o medijima i dr.) daljnji pravni izvor osobnih prava je upravo i Konvencija, koja između ostaloga, uspostavlja jedinstvenu zaštitu ljudskih prava i političkih sloboda te sadrži katalog prava (među kojima je i zabrana mučenja te pravo na život, zabrana nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja, slobode mišljenja, savjesti, vjeroispovijesti, slobode izražavanja …). Pravo na ljudsko dostojanstvo na tjelesno i duševno zdravlje kao prava osobnosti, radi povrede kojih tužitelj u predmetnom postupku potražuje naknadu neimovinske štete, zaštićena su Konvencijom i kroz zaštitu konvencijskog prava iz čl. 3. - zabrane mučenja. Stoga, navedena prava osobnosti predstavljaju sastavnicu toga konvencijskog prava. Tako je, kroz pružanje zaštite konvencijskom pravu iz čl. 3. Konvencije, pružena i zaštita navedenim pravima osobnosti, s obzirom na to da se zahtjev tužitelja za naknadom neimovinske štete u ovoj parnici, ne temelji na drugačijoj činjeničnoj i pravnoj osnovi zahtjeva tužitelja u postupku koji se vodio pred ESLJP-om, a kako to pravilno zaključuju nižestupanjski sudovi.

14. Nadalje, navodi se da je u predmetu Balicki protiv Republike Hrvatske (zahtjev br. 71300/16) presuda od 9. veljače 2023., ESLJP nakon utvrđenja da je podnositelj zahtjeva ostvario odgovarajuću novčanu naknadu na nacionalnoj razini za povredu prava zajamčenog čl. 3. Konvencije (u postupku za naknadu štete zbog neodgovarajućih uvjeta u zatvoru) odbacio zahtjev podnositelja za naknadom, jer je smatrao da podnositelj više nije žrtva povrede toga članka.

14.1. U toj je presudi navedeno:

„11. Podnositelj zahtjeva prigovorio je na temelju članka 3. Konvencije neodgovarajućim uvjetima u kojima je bio lišen slobode te na temelju članka 13. da su domaća pravna sredstva dostupna u tom pogledu bila nedjelotvorna u njegovu predmetu.

12. Sud utvrđuje da je podnositelj zahtjeva iskoristio dostupno kompenzacijsko pravno sredstvo, da je ostvario priznanje povrede svog prava na temelju članka 3. Konvencije i odgovarajuću zadovoljštinu na domaćoj razini. Stoga više ne može tvrditi da je žrtva povrede kojoj prigovara na temelju članka 3. Konvencije, kako to zahtijeva članak 34. Konvencije.

13. Prema tome, njegov prigovor na temelju članka 13. očigledno je neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a).

14. Iz toga proizlazi da se ovaj dio zahtjeva mora odbaciti u skladu s člankom 35. stavkom 4. Konvencije.“.

14.2. Za zaključiti je, dakle, (s obzirom na to da ESLJP drži da u slučajevima kada su nacionalni sudovi dosudili „zadovoljštinu“ u postupcima zbog neodgovarajućih uvjeta u zatvorima, više nema mjesta dosuđivanju „zadovoljštine“ pred ESLJP-om zbog povrede odredbe čl. 3. Konvencije) da u slučaju kada je ESLJP dosudio „zadovoljštinu“ (naknadu nematerijalne štete) zbog povrede odredbe čl. 3. Konvencije, zbog neodgovarajućih uvjeta u zatvorima, više nema mjesta dosuđivanju pravične novčane naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u istim činjeničnim i pravnim okolnostima.

15. Temeljem svega navedenoga, proizlazi odgovor na postavljeno pitanje, pa dakle, tužitelju kao žrtvi povrede odredbe čl. 3. Konvencije, kojoj je ESLJP dosudio naknadu nematerijalne štete (zadovoljštinu) radi povrede toga konvencijskog prava, ne pripada i odvojeno pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete radi povrede prava osobnosti, časti, ugleda i dostojanstva iz čl. 19. u vezi s čl. 1100. ZOO-a (koja su prava osobnosti sastavnica konvencijskog prava iz čl. 3. Konvencije), a vezano uz boravak u istim zatvorskim ustanovama i za isti vremenski period na koji se odnosi presuda ESLJP-a.

16. S obzirom da je odluka drugostupanjskoga suda u skladu s pravnim shvaćanjem iznijetim u odgovoru na postavljeno pravno pitanje, temeljem odredbe čl. 391. st. 6. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 6. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić