Republika Hrvatska
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske
Zagreb, Savska cesta 62
Poslovni broj: I Kž-65/2024-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca dr.sc. Lane Petö Kujundžić, predsjednice vijeća te mr. sc. Zorislava Kaleba i mr.sc. Ljiljane Stipišić, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Danijele Jažić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog NN, zbog kaznenih djela iz članka 154. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 153. stavak 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18.,126/19. i 84/21., dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženika i oštećenica podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Kzd-14/2022. od 5. lipnja 2024. u sjednici vijeća održanoj 6. ožujka 2025., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog NN uz branitelja Arnolda Čadu, odvjetnika u Dugom Selu,
p r e s u d i o j e
Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika, optuženog NN te oštećenica, DN, SN, djeteta ĆN i djeteta JN, kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom broj Kzd-14/2022. od 5. lipnja 2024. Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim optuženog NN zbog kaznenog djela protiv spolne slobode, teškog kaznenog djela protiv spolne slobode, iz članka 154. stavak 1. točke 1. u vezi s člankom 153. stavak 1. KZ/11., tri kaznena djela protiv braka, obitelji i djece, povrede djetetovih prava, iz članka 177. stavka 2. KZ/11. na štetu djece SN, ĆN i JN, kaznenog djela protiv braka, obitelji i djece, nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11. na štetu DN te kaznenog djela protiv osobne slobode, prijetnjom, iz članka 139. stavak 3. u svezi stavka 2. i 3. KZ/11., na štetu DN, a sve činjenično i pravno pobliže opisanih u izreci prvostupanjske presude.
1.1. Optuženom NN su utvrđene kazne zatvora, za kazneno djelo opisano pod točkom 1.) izreke na temelju članka 154. stavak 1. KZ/11. u trajanju od 5 godina, za kaznena djela opisana pod točkom 2.) na temelju članka 177. stavak 2. KZ/11. u trajanju od 1 godine – za svako kazneno djelo, na temelju članka 179. a) KZ/11. u trajanju od 1 godine te na temelju članka 139. stavak 3. KZ/11. u trajanju od 1 godine. Na temelju članka 51. KZ/11 optuženi PN je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 8 godina u koju kaznu zatvora mu je na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme lišenja slobode od uhićenja te vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 2. lipnja 2022. do 1. srpnja 2022. godine.
1.2. Na temelju članka 69. KZ/11. optuženom NN izrečena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti od alkohola, koja mjera na temelju članka 69. stavak 3. KZ/11. može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje tri godine.
1.3. Na temelju članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14., 70/17., 126/19., 130/20., 80/22. i 36/24., dalje: ZKP/08.) oštećenice su sa postavljenim imovinskopravnim zahtjevom u visini od 49.771,05 eura upućene u parnicu.
1.4. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi sa člankom 145. stavak 2. točke 1., 6., 7. i 8. ZKP/08. optuženi PN je dužan platiti troškove kaznenog postupka i to troškove psihijatrijskog vještačenja u iznosu od 1.103,59 eura, paušal u iznosu od 500,00 eura te nagradu i nužne izdatke postavljenog branitelja i nagradu i nužne izdatke opunomoćenika oštećenica, iznosi kojih će biti određeni posebnim rješenjima.
2. Protiv presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni iz članka 467. stavak 4. u vezi članka 471. stavak 1. ZKP/08. s prijedlogom da se presuda preinači u dijelu odluke o kazni te optuženika osudi na bezuvjetnu kaznu zatvora u duljem i adekvatnijem trajanju.
2.1. Optuženi PN po branitelju Arnoldu Čadi, odvjetniku u Dugom Selu žali se iz svih žalbenih razloga navedenih u odredbi članka 467. ZKP/08., osim u dijelu koji se odnosi na postavljeni imovinskopravni zahtjev, s prijedlogom da se ukine prvostupanjska presuda i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, a podredno presuda preinači i ublaži kazna optuženiku te da ga se izvijesti o održavanju sjednice vijeća drugostupanjskog suda.
2.2. Oštećenice DN, SN, dijete ĆN i dijete JN, zastupane po opunomoćenici Sanji Bezbradici Jelavić, odvjetnici u [adresa], žale se zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu, s prijedlogom da se preinači prvostupanjska presuda te usvoji imovinskopravni zahtjev, a podredno u pobijanom dijelu predmet vrati na ponovni postupak.
3. Odgovore na žalbu državnog odvjetnika i oštećenica podnio je optuženi PN po branitelju Arnoldu Čadi, odvjetniku u Dugom Selu, s prijedlogom da se žalbe odbiju kao neosnovane.
4. Na temelju članka 474. stavka 1. ZKP/08. spis je prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
5. U skladu sa zahtjevom optuženika izviještene su obje stranke i branitelj o sjednici vijeća, na koju je pristupio branitelj optuženika odvjetnik Arnold Čada, a prisutnost optuženog NN osigurana je putem video-linka iz Zatvora u Zagrebu sukladno članku 475. stavku 7. ZKP/08., dok nije pristupio uredno izvješteni državni odvjetnik pa je sjednica, sukladno članku 475. stavku 3. ZKP/08. održana u njegovoj odsutnosti.
6. Žalbe državnog odvjetnika, optuženika i oštećenica nisu osnovane.
7. Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. jer smatra da je izreka presude koja se odnosi na kazneno djelo protiv spolne slobode nerazumljiva i proturječna sama sebi. U žalbi navodi da mu se u činjeničnom opisu kriminalizira ponašanje da je: „u točno neutvrđenom razdoblju u vremenu od 2013. godine do početka veljače 2022. godine, za vrijeme trajanja izvanbračne i bračne zajednice sa DN … ", a to da je neprecizno i vrlo neodređeno. Pored toga u žalbi navodi da mu je inkriminirano vrijeme počinjenja djela za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice od 2001. - 2004. godine, kada to nije bilo kazneno djelo. Smatra da je time, povrijeđen i kazneni zakon na njegovu štetu, jer mu se stavlja na teret da je počinio kazneno djelo u vrijeme, kada takvo ponašanje uopće nije bilo kriminalizirano.
7.1. Nasuprot žalbenim navodima optuženiku je stavljeno na teret da je djelo opisano pod točkom 1.) počinio točno neutvrđenog razdoblja u vremenu od 2013. do početka veljače 2022. godine, za koje vrijeme je bio u bračnoj zajednici sa DN. Točno je da se u činjeničnom opisu spominje i izvanbračna zajednica u kojoj su isti partneri bili od 2001. do 2004. (tijekom koje je isto bio nasilan prema žrtvi), no to je očitom omaškom ostalo u činjeničnom opisu i sud je to trebao ispustiti iz činjeničnog opisa. Naime državni odvjetnik je podneskom od 12. veljače 2024. izmijenio činjenični opis točke 1. (list 354 spisa), skrativši razdoblje (umjesto „od 2003.“ u „od 2013.“), a pritom omaškom ostavio pojam „izvanbračne zajednice“ u činjeničnom opisu djela. No, isto pak nije bilo od utjecaja na pravilno i zakonito presuđenje, jer je jasno naznačen vremenski period počinjenja djela koji je naveden u mjesecima i godinama, te navedeno ne čini izreku presude nerazumljivom na način da se ne bi mogla ispitati.
7.2. Nadalje, žalitelj bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., obrazlaže time da sud u presudi nije dovoljno jasno i argumentirano obrazložio zašto smatra da se radi o dva kaznena djela prijetnje i nasilja u obitelji, a ne o jednom kaznenom djelu prema oštećenoj DN te time počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz odredbe članka 468. stavak 1. točke 11. KZ/11. Žalitelj navodi da u odnosu na prijetnju nije pronađeno oružje prilikom pretresa kuće i da takvim činjeničnim opisom optuženik nije mogao istovremeno počiniti oba kaznena djela.
7.3. Međutim, suprotno žalbenim navodima, ispravno je optuženik proglašen krivim da je kroz duže vremensko razdoblje govorio uvrede oštećenici, supruzi, u nakani da je povrijedi i nasrtao fizički na suprugu i djecu te supruzi prijetio što je jasno obrazloženo u točkama 16. i 16.1. prvostupanjske presude pa se ne radi o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka kako to žalbom argumentira optuženik.
8. Optuženik se žali i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja koje obrazlaže time da je sud prvog stupnja odluku temeljio samo na iskazu oštećenice koja ga je teretila te ne postoje okolnosti koje mogu uvjeriti sud da je iskaz oštećene istinit. Postavlja pritom hipotetska pitanja zašto oštećenica nije otišla iz te zajednice ili prijavila optuženika, već je ostala u istoj i rodila troje zajedničke djece. Smatra da sud na ta pitanja nije dao logičan odgovor i da se ne može prihvatiti "takav nizak stupanj dokazivanja", i to samo iskaz oštećene, bez sagledavanja svih životnih okolnosti i načina funkcioniranja braka kroz dugi niz godina.
8.1. Nasuprot žalbenim navodima prvostupanjski sud je za činjenična utvrđenja dao valjano obrazloženje u skladu sa svim izvedenim dokazima bez međusobnih proturječja i nejasnoća, a pritom nije bio ni dužan odgovarati na hipotetska pitanja ni tumačiti životne odluke i postupke oštećenice. Osim toga, prvostupanjski sud krivnju optuženika temelji i na iskazu maloljetne ČN, ocjenjujući ga suglasnim iskazu oštećenice.
9. Suprotno žalbenim navodima optuženika, nije počinjena povreda kaznenog zakona, u pogledu kaznenih djela opisanih u točki 2. u odnosu na kaznena djela iz članka 179.a i članka 139. stavaka 2. i 3. KZ/11., jer ne postoji prividni stjecaj na način da bi kazneno djelo iz članka 139. stavka 2. i 3. KZ/11. bilo konzumirano kaznenim djelom iz članka 179.a KZ/11. Naime, kazneno djelo nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11., ima supsidijarni karakter i do ostvarenja tog djela će doći tek ako nije počinjeno teže kazneno djelo. Pored toga, radnja kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavaka 2. i 3. KZ/11., kako je to i opisano pod točkom 2., je zaseban kriminalni događaj koji je od strane optuženika bio usmjeren na osobnu slobodu žrtve, kako bi je pokušao spriječi da prekine s njim nasilnu vezu, što je kvalitativno različito u odnosu na radnje za koje se tereti optuženik za kazneno djelo nasilja u obitelji iz članka 179. a KZ/11. Stoga se ne radi o prividnom stjecaju djela kao što to neosnovano smatra žalitelj već o realnom (heterogenom) stjecaju kaznenog djela iz članka 179.a KZ/11. i kaznenog djela iz članka 139. stavka 2. i 3. KZ/11. (presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, I Kž-449/2023. od 7. svibnja 2023.). Time je radnjama opisanim pod točkom 2. optuženik počinio kazneno djelo prijetnje i kazneno djelo nasilja u obitelji u stjecaju, a ne jedno kazneno djelo iz članka 179.a KZ/11., što proizlazi i iz sudske prakse (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, I Kž 496/2020. od 16. studenog 2020.).
9.1. Nadalje, prema članku 3. stavku 2. KZ/11. na počinitelja se primjenjuje kazneni zakon koji je bio na snazi u vrijeme kad je kazneno djelo počinjeno, a ako se zakon nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta, primijenit će se zakon koji je najblaži za počinitelja (članak 3. stavak 3. KZ/11.). Također izmijeni li se kazneni zakon za vrijeme počinjenja kaznenog djela, primijenit će se zakon koji je bio na snazi u vrijeme dovršenja radnje (članak 3. stavak 4. KZ/11.), što je u ovom predmetu bio slučaj izmjenama Kaznenog zakona iz 2019. ("Narodne novine" broj 126/19.). Stoga sud nije trebao utvrđivati pravni kontinuitet iz članka 3. stavka 3. KZ/11., a primjenu blažeg zakona prvostupanjski sud je obrazložio u točki 23. obrazloženja presude što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud te stoga time nije time povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika.
10. Optuženik pobija prvostupanjsku presudu i zbog odluke o kazni te smatra da mu je mu je izrečena prestroga kazna zatvora u trajanju od 8 godina te da sud nije dovoljno cijenio olakotne okolnosti kod optuženika. Smatra da je pojam „učestalo“, koji je prvostupanjski sud koristio u obrazloženju kada je odlučivao o visini kazne i smatra kao otegotnu okolnost, krajnje neprecizan i neodređen za tako teško kazneno djelo koje se stavlja optuženiku na teret. Pritom kroz razdoblje od 9 godina, oštećenica nije reagirala, nikome se nije obratila za pomoć i ni s kim nije o tome razgovarala. U odnosu na kaznena djela povrede djetetovih prava optuženik je priznao počinjenje tih djela u odnosu na svako dijete no žali se u pogledu visine odmjerene mu kazne za svako djelo od po godinu dana bezuvjetnog zatvora, za koje smatra da su previsoko odmjerene kazne.
10.1. Državni odvjetnik se također žali zbog odluke o kazni, ali suprotno optuženiku, smatra da se optuženikova neosuđivanost te priznanje četiri kaznena djela ne mogu cijeniti kao olakotne okolnosti s obzirom mu je počinjenje istih ionako dokazano drugim personalnim i materijalnim dokazima koji su provedeni tijekom ovog kaznenog postupka. Također, činjenica da je optuženik izrazio žaljenje zbog počinjenih kaznenih djela, ne može predstavljati okolnost koju bi valjalo cijeniti kao olakotnu obzirom da se radi o okolnosti koja je imanentna redovnom ponašanju građanina, tim više što je predmetna kaznena djela počinio kao otac i suprug u odnosu na svoja tri djeteta te u odnosu na svoju suprugu. Smatra da je optuženiku u odnosu na svako pojedinačno kazneno djelo valjalo izreći strožu kaznenopravnu sankciju, a isto tako i u odnosu na izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora.
10.2. Suprotno žalbama optuženika i državnog odvjetnika sud je pravilno utvrdio i vrednovao sve okolnosti o kojima ovisi izbor vrste i visine kazne. Pojedinačne kazne zatvora koje je sud utvrdio optuženiku za svako kazneno djelo, ne odstupaju od uobičajene sudske prakse za ta kaznena djela, a s obzirom na brojnost počinjenih kaznenih djela i vremensko razdoblje u kojem bi ista bila počinjena, te izrazitu upornost, bešćutnost i bezobzirnost na strani optuženika, doista nije bilo mjesta odmjeravanju jedinstvene kazne zatvora u kraćem trajanju od one na koju je optuženik osuđen prvostupanjskom presudom. S druge strane sud je pravilno cijenio da je optuženik priznao četiri od šest kaznenih djela, dok mu je za tri kaznena djela povrede djetetovih iz članka 177. stavka 2. KZ/11. sud izrekao minimalne zapriječene kazne zatvora, jer nije bilo nikakvog mjesta njihovom ublažavanju ispod minimuma. Dakle, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud je optuženiku utvrdio i adekvatne kazne, cijeneći sve olakotne i otegotne okolnosti na strani optuženika, te dao valjane i argumentirane razloge.
10.3. Izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od osam godina primjerena je kaznenoj odgovornosti optuženika te je prvostupanjski sud pravilno cijenio počiniteljevu ličnost i počinjena djela u njihovoj ukupnosti. Time će i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda doći do izražaja načelo opće i posebne prevencije te individualizacije u kažnjavanju i pozitivno utjecati na optuženika da shvati štetnost svojih djela i preispita svoje dosadašnje ponašanje, a i druge da se ubuduće suzdrže izvršenja takvih i sličnih kaznenih djela.
11. Iako se optuženik samo uvodno žali na odluku o izrečenoj sigurnosnoj mjeri obveznog liječenja od ovisnosti od alkohola, isti žalbeni razlog posebno ne obrazlaže. Razmatrajući žalbeni navod prvostupanjski sud je pravilno na temelju članka 69. KZ/11. optuženiku prema preporuci vještaka izrekao istu mjeru s obzirom da je djela počinio u stanju alkoholiziranosti, a kako bi se u budućnosti otklonilo da u stanju alkoholiziranosti čini nova kaznena djela. Ista mjera na temelju članka 69. stavak 3. KZ/11. može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje tri godine.
12. Žalbu na prvostupanjsku presudu, u odnosu na odluku o imovinskopravnom zahtjevu podnijele su oštećenice DN, SN, dijete ĆN i dijete JN, smatrajući da je prvostupanjski sud bez opravdanog razloga i bez valjanog obrazloženja odbio postavljeni imovinskopravni zahtjev, o kojem je bio u mogućnosti odlučiti na temelju snimaka i zapisnika u spisu, kao i na temelju iskaza oštećenica.
12.1. Oštećenice u žalbi smatraju da je prvostupanjski sud donošenjem odluke o upućivanju oštećenica da naknadu neimovinske štete ostvare u parnici povrijedio Direktivu 2012/29/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela te o zamjeni Okvirne odluke Vijeća 2001/220/PUP, te se pozivaju na točku 46. preambule navedene Direktive. Oštećenice ističu da je prvostupanjski sud propustio izvršiti procjenu navedenih čimbenika, a koji su u konkretnom predmetu takvi da su oštećenice visoko traumatizirane žrtve intenzivnog, dugotrajnog i teškog obiteljskog, a oštećenica DN i partnerskog nasilja, te ih je propustio dovesti u vezu sa stvarnom i faktičnom mogućnošću da oštećenice pokrenu građansku parnicu radi naknade štete počinjene kaznenim djelima. Odlaganjem odlučivanja o imovinskopravnom zahtjevu i upućivanjem u parnicu, smatraju kako je sud oštećenice izložio sekundarnoj i ponovljenoj viktimizaciji.
13. Suprotno žalbenim navodima, tijekom postupka, izvedeni dokazi kao niti podaci koji proizlaze iz postavljenog imovinskopravnog zahtjeva (list 276-278 spisa) ne daju pouzdanu osnovu za potpuno ili djelomično dosuđivanje imovinskopravnog zahtjeva, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud u točki 28. obrazloženja te bi isto na taj način, bilo podložno žalbi optuženika zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, za razliku od cjelovitog rješenja naknade štete u parnici. Naime, prema članku 158. stavku 2. ZKP/08., u presudi kojom se optuženik proglašava krivim sud može oštećeniku dosuditi imovinskopravni zahtjev u cijelosti ili djelomično, samo ako podaci iz kaznenog postupka za to daju pouzdanu osnovu. Također kod podnošenja prijedloga oštećenici nisu obavijestili sud jesu li ostvarili naknadu po Zakonu o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih djela („Narodne novine“, broj 8/08. i 27/11.) ili podnijeli zahtjev za istu naknadu prema članku 43. stavak 3. ZKP/08.
13.1. Stoga je, u konkretnom slučaju, sud prvog stupnja s pravom oštećenice uputio na ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u parnicu, jer suprotno tvrdnji iz žalbe, podaci u kaznenom postupku nisu dali pouzdanu osnovu, niti za potpuno, niti za djelomično presuđenje, s obzirom na istaknutu osnovu zahtjeva (povreda prava osobnosti, intenzitet i trajanje tjelesnih i duševnih boli) sukladno člancima 1099. - 1103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.), budući da bi za takva utvrđenja nesumnjivo trebalo provoditi daljnje dokaze, a to bi sigurno utjecalo i na duljinu trajanja samog kaznenog postupka, kako je to pravilno, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, obrazložio sud prvog stupnja (vidi i odluku, VKS RH, I Kž- 196/2024-5 od 29. 1. 2025.) jer bi se trebalo provesti vještačenja i utvrđivati svaka pojedina stavka iz tužbe za svaku od oštećenica.
13.2. Nadalje, parnični postupak koji je u ovom slučaju pridružen kaznenom postupku, reguliran je posebnim procesnim i materijalnim (građanskim) propisima, a pored toga ima i svoju dugogodišnju sudsku praksu i pravna shvaćanja koju je također pored orijentacijskih kriterija potrebno uzeti u obzir pri donošenju odluke, a što je sve potrebno cijeniti pri donošenju odluke u kaznenom postupku, a što bi znatno odugovlačilo rješavanje glavnog pitanja, a to je utvrđivanje krivnje počinitelja te izricanje kazne, koji je pri tome lišen slobode.
13.3. Nasuprot žalbenim navodima oštećenica, u parničnom postupku primjenjuju se tzv. Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete doneseni na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao i pravno shvaćanje od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. broj Su-IV-47/2020-5 Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim se mijenja dosadašnja praksa o visini naknade neimovinske (nematerijalne) štete s ciljem ujednačavanja sudske prakse pri dosuđivanju takvih naknada. Međutim, ovi kriteriji služe kao smjernice, ali ne predstavljaju stroge matematičke formule za izračunavanje naknade pa su sudovi dužni uzeti u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja da bi naknada bila doista pravična, pri čemu valja cijeniti sve okolnosti koje ukazuju na intenzitet i trajanje duševnih bolova. Dakle, procjena okolnosti konkretnog slučaja koja se odnosi na svakog oštećenika, pa i na žalitelje, zahtijevala bi izvođenje dokaza kojima bi se, s obzirom na prirodu i značaj duševnih boli, znatno odugovlačio ovaj kazneni postupak dok je prvostupanjski sud, s obzirom da se radi o istražno-zatvorskom predmetu i predmetu na štetu djece (Kzd) na temelju članka 122. stavka 3. ZKP/08. i članka 4. Zakona o sudovima za mladež („Narodne novine“ broj 84/11., 143/12., 148/13., 56/15. i 126/19., dalje: ZSM), dužan osobito žurno postupati, što je svakako, u konkretnom slučaju procesni prioritet.
13.4. Prvostupanjski sud stoga nije povrijedio točku 46. preambule Direktive 2012/29/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela te o zamjeni Okvirne odluke Vijeća 2001/220/1 PUP, na koju se poziva opunomoćenica oštećenica u žalbi, jer se ista odredba odnosi na „Službe za popravljanje štete, uključujući na primjer medijaciju između žrtve i počinitelja, grupne obiteljske sastanke i sastanke za mirenje“ u što ne ulazi kazneni sud. Nadalje, „Čimbenike poput prirode i težine kaznenog djela, proizašlog stupnja traume, ponovljene povrede tjelesne, spolne ili psihičke nepovredivosti žrtve, neravnoteže odnosa moći i dobi, zrelosti ili intelektualne sposobnosti žrtve,“ Direktiva navodi da bi trebalo „uzeti u obzir prilikom upućivanja predmeta službama za popravljanje štete te prilikom provođenja postupka popravljanja štete.“ No, Direktiva dalje navodi da bi postupak popravljanja štete trebao u načelu biti povjerljiv, osim ako se stranke drukčije sporazume ili ako se to zahtijeva nacionalnim pravom zbog važnijeg javnog interesa, što opet upućuje na medijaciju ili mirenje.
13.5. Nadalje u ovom postupku sud je na temelju članka 158. stavak 2. ZKP/08. oštećenice DN, maloljetnu SN, maloljetnu ĆN i maloljetnu JN sa postavljenim imovinskopravnim zahtjevom u visini od 49.771,05 eura uputio u parnicu obrazloživši da bi utvrđivanjem točne visine štete koju su pretrpjele nepotrebno odugovlačilo dokazni postupak, a isto obrazloženje je u skladu sa dosadašnjom standardom sudskom praksom u takvim predmetima. Sud pritom nije dužan obrazlagati i konkretno predviđati na koji način bi se odugovlačio postupak i koliko dugo, jer je to i nemoguće točno predvidjeti. No u predmetnom slučaju bi za pravilno i zakonito presuđenje trebalo u kaznenom postupku provesti dodatna kombinirana vještačenja četiri osobe, u istražno-zatvorskom predmetu, a nakon toga iste vještake pozvati i na rasprave radi razjašnjenja nalaza i odgovaranja na pitanja stranaka i punomoćnika oštećenika, a i samih oštećenika. Pritom isto nije relevantno za utvrđivanje odlučnih činjenica za donošenje meritorne odluke o kaznenoj odgovornosti optuženika.
13.6. Prvostupanjski sud je taj koji neposredno utvrđuje odlučne činjenice o tome je li nešto dokazano ili nije te na iste primjenjuje materijalno pravo, a time što je uputio oštećenika u parnicu nije počinio niti jednu povredu zakona iz članka 467. ZKP/08. koje bi imalo za posljedicu ukidanje dijela ili cijele presude, dok ovaj drugostupanjski sud nema ovlast preinačiti presudu i dosuditi imovinskopravni zahtjev, ako se to ne temelji na činjeničnom stanju utvrđenom u pobijanoj presudi.
13.7. Prema članku 11. stavku 1. ZKP/08. optuženik ima pravo da sud u razumnom roku odluči o optužbi u skladu sa zakonom, a postupak se mora provesti bez odugovlačenja, dok u postupcima u kojima je optuženiku privremeno oduzeta sloboda, sud i državna tijela moraju postupat će osobito žurno (članak 11. stavak 2. ZKP/08.). Pored toga, prema članku 4. ZSM-a kazneni postupak u predmetima kaznenopravne zaštite djece (Kzd) je hitan, a Europska konvencija o ljudskim pravima i temeljnim slobodama (EKLJP) u članku 5.1. stavku 2. navodi pravo optuženika da u razumnom roku bude suđen. Primjenjujući stoga u ovom predmetu test razmjernosti vijeće je utvrdilo da brzo rješavanje istražno-zatvorskog predmeta i kaznenog predmeta zbog kaznenog djela počinjenog na štetu djece, ima prednost pred rješavanjem imovinskopravnog zahtjeva oštećenica u kaznenom postupku.
13.7.1. Slijedom navedenog, a imajući na umu i pravo optuženika na pravično suđenje koje u sebi sadrži pravo na suđenje u razumnom roku, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske ocjenjuje da je s obzirom na dokaznu građu sadržanu u spisu odluka prvostupanjskog suda pravilna, pa je žalbu oštećenica zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu valjalo odbiti kao neosnovanu.
14. Iako se optuženik samo uvodno žali na odluku o troškovima kaznenog postupka, isti žalbeni razlog posebno ne obrazlaže. S obzirom da je sud optuženika proglasio krivim pravilno je naložio plaćanje troškova kaznenog postupka u odnosu na psihijatrijsko vještačenje u iznosu od 1.103,59 eura i paušalni iznos od 500,00 eura, dok će o nagradi i nužnim izdacima postavljenog branitelja i nagrade i nužnih izdatka opunomoćenika oštećenica, njihova visina biti određena posebnim rješenjem. Pritom je sud uzeo u obzir imovinske prilike optuženika te je stoga žalba na odluku o troškovima kaznenog postupka neosnovana.
15. Slijedom iznijetog, kako žalbama nisu dovedene u sumnju ispravnost i zakonitost pobijane presude, a ispitivanjem iste po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08., nisu nađene povrede na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci ove presude, na temelju članka 482. ZKP/08.
U Zagrebu 6. ožujka 2025.
Predsjednica vijeća:
dr.sc. Lana Petö Kujundžić
