Republika Hrvatska
Županijski sud u Velikoj Gorici
Ulica Hrvatske bratske zajednice 1
Poslovni broj Gž-641/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Gorana Škugora predsjednika vijeća, Verice Kos sutkinje izvjestiteljice i Nikole Ramušćaka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku u Zadru, J. D. Matejeva 4, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, Zelinska 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1212/2023-24 od 26. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 6. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja ĐP i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1212/2023-24 od 26. srpnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke i pod točkom IV. izreke u dijelu kojim mu nije dosuđen trošak parničnog postupka iznad dosuđenog iznosa.
II. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. i potvrđuje navedena presuda u pobijanom dijelu pod točkama II. i III. izreke, pod točkom IV. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.254,59 eur sa zateznom kamatom tekućom od 27. srpnja 2024. do isplate i pod točkom V. izreke.
III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja ĐP za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 2.875,00 eur.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom je presuđeno:
"I. Odbija se kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev koji glasi:
„Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 138-50-3690020 zaključen između tužitelja i tuženika dana 25. rujna 2006. godine, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti-vratiti tužitelju iznos od 13.408,62 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća pa do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:
- iznos od 135,24 EUR sa kamatom od 10.10.2006. godine
- iznos od 133,39 EUR sa kamatom od 15.11.2006. godine
- iznos od 139,36 EUR sa kamatom od 15.12.2006. godine
- iznos od 125,88 EUR sa kamatom od 31. 1.2007. godine
- iznos od 131,74 EUR sa kamatom od 28. 2.2007. godine
- iznos od 131,84 EUR sa kamatom od 31. 3.2007. godine
- iznos od 130,17 EUR sa kamatom od 30. 4.2007. godine
- iznos od 128,82 EUR sa kamatom od 31. 5.2007. godine
- iznos od 127,89 EUR sa kamatom od 30. 6.2007. godine
- iznos od 128,71 EUR sa kamatom od 31. 7.2007. godine
- iznos od 129,39 EUR sa kamatom od 31. 8.2007. godine
- iznos od 127,35 EUR sa kamatom od 30. 9.2007. godine
- iznos od 127,10 EUR sa kamatom od 31.10.2007. godine
- iznos od 131,44 EUR sa kamatom od 30.11.2007. godine
- iznos od 130,75 EUR sa kamatom od 31.12.2007. godine
- iznos od 133,13 EUR sa kamatom od 31. 1.2008. godine
- iznos od 134,44 EUR sa kamatom od 29. 2.2008. godine
- iznos od 136,68 EUR sa kamatom od 31. 3.2008. godine
- iznos od 133,31 EUR sa kamatom od 30. 4.2008. godine
- iznos od 133,00 EUR sa kamatom od 31. 5.2008. godine
- iznos od 134,66 EUR sa kamatom od 30. 6.2008. godine
- iznos od 132,23 EUR sa kamatom od 31. 7.2008. godine
- iznos od 132,35 EUR sa kamatom od 31. 8.2008. godine
- iznos od 133,79 EUR sa kamatom od 30. 9.2008. godine
- iznos od 144,68 EUR sa kamatom od 31.10.2008. godine
- iznos od 137,38 EUR sa kamatom od 30.11.2008. godine
- iznos od 146,66 EUR sa kamatom od 31.12.2008. godine
- iznos od 148,08 EUR sa kamatom od 31. 1.2009. godine
- iznos od 148,73 EUR sa kamatom od 28. 2.2009. godine
- iznos od 149,39 EUR sa kamatom od 31. 3.2009. godine
- iznos od 149,73 EUR sa kamatom od 30. 4.2009. godine
- iznos od 146,97 EUR sa kamatom od 31. 5.2009. godine
- iznos od 144,94 EUR sa kamatom od 30. 6.2009. godine
- iznos od 145,48 EUR sa kamatom od 31. 7.2009. godine
- iznos od 146,55 EUR sa kamatom od 31. 8.2009. godine
- iznos od 146,46 EUR sa kamatom od 30. 9.2009. godine
- iznos od 145,38 EUR sa kamatom od 31.10.2009. godine
- iznos od 147,41 EUR sa kamatom od 30.11.2009. godine
- iznos od 149,04 EUR sa kamatom od 31.12.2009. godine
- iznos od 151,36 EUR sa kamatom od 31. 1.2010. godine
- iznos od 150,82 EUR sa kamatom od 28. 2.2010. godine
- iznos od 153,97 EUR sa kamatom od 31. 3.2010. godine
- iznos od 153,37 EUR sa kamatom od 30. 4.2010. godine
- iznos od 154,54 EUR sa kamatom od 31. 5.2010. godine
- iznos od 164,60 EUR sa kamatom od 30. 6.2010. godine
- iznos od 162,53 EUR sa kamatom od 31. 7.2010. godine
- iznos od 168,86 EUR sa kamatom od 31. 8.2010. godine
- iznos od 166,67 EUR sa kamatom od 30. 9.2010. godine
- iznos od 163,15 EUR sa kamatom od 31.10.2010. godine
- iznos od 170,58 EUR sa kamatom od 30.11.2010. godine
- iznos od 180,02 EUR sa kamatom od 31.12.2010. godine
- iznos od 173,33 EUR sa kamatom od 31. 1.2011. godine
- iznos od 175,68 EUR sa kamatom od 28. 2.2011. godine
- iznos od 172,70 EUR sa kamatom od 31. 3.2011. godine
- iznos od 173,23 EUR sa kamatom od 30. 4.2011. godine
- iznos od 185,89 EUR sa kamatom od 31. 5.2011. godine
- iznos od 187,12 EUR sa kamatom od 30. 6.2011. godine
- iznos od 197,14 EUR sa kamatom od 31. 7.2011. godine
- iznos od 191,72 EUR sa kamatom od 31. 8.2011. godine
- iznos od 185,79 EUR sa kamatom od 30. 9.2011. godine
- iznos od 183,75 EUR sa kamatom od 31.10.2011. godine
- iznos od 183,30 EUR sa kamatom od 30.11.2011. godine
- iznos od 186,10 EUR sa kamatom od 31.12.2011. godine
- iznos od 188,55 EUR sa kamatom od 31. 1.2012. godine
- iznos od 188,88 EUR sa kamatom od 29. 2.2012. godine
- iznos od 187,19 EUR sa kamatom od 31. 3.2012. godine
- iznos od 188,33 EUR sa kamatom od 30. 4.2012. godine
- iznos od 189,11 EUR sa kamatom od 31. 5.2012. godine
- iznos od 187,79 EUR sa kamatom od 30. 6.2012. godine
- iznos od 188,14 EUR sa kamatom od 31. 7.2012. godine
- iznos od 187,16 EUR sa kamatom od 31. 8.2012. godine
- iznos od 185,02 EUR sa kamatom od 30. 9.2012. godine
- iznos od 187,30 EUR sa kamatom od 31.10.2012. godine
- iznos od 188,39 EUR sa kamatom od 30.11.2012. godine
- iznos od 187,62 EUR sa kamatom od 31.12.2012. godine
- iznos od 183,34 EUR sa kamatom od 31. 1.2013. godine
- iznos od 186,98 EUR sa kamatom od 28. 2.2013. godine
- iznos od 187,29 EUR sa kamatom od 31. 3.2013. godine
- iznos od 185,87 EUR sa kamatom od 30. 4.2013. godine
- iznos od 181,43 EUR sa kamatom od 31. 5.2013. godine
- iznos od 181,32 EUR sa kamatom od 30. 6.2013. godine
- iznos od 182,40 EUR sa kamatom od 31. 7.2013. godine
- iznos od 184,15 EUR sa kamatom od 31. 8.2013. godine
- iznos od 186,58 EUR sa kamatom od 30. 9.2013. godine po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 10. listopada 2006. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“
II. Utvrđuje se da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli sadržana u Ugovoru o kreditu
broj: 138-50-3690020 koji su stranke sklopile 25. rujna 2006. slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu kredita po promjenama tečaja CHF u odnosu na HRK, a koje su promjene nastupile nakon 25. rujna 2006.
III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.781,14 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na
- iznos od 5,07 EUR od 31.10.2008. godine,
- iznos od 7,05 EUR od 31.12.2008. godine,
- iznos od 8,48 EUR od 31.01.2009. godine,
- iznos od 9,12 EUR od 28.02.2009. godine,
- iznos od 7,47 EUR od 31.03.2009. godine,
- iznos od 7,81 EUR od 30.04.2009. godine,
- iznos od 5,05 EUR od 31.05.2009. godine,
- iznos od 3,02 EUR od 30.06.2009. godine,
- iznos od 3,56 EUR od 31.07.2009. godine,
- iznos od 4,63 EUR od 31.08.2009. godine,
- iznos od 4,54 EUR od 30.09.2009. godine,
- iznos od 3,46 EUR od 31.10.2009. godine,
- iznos od 5,49 EUR od 30.11.2009. godine,
- iznos od 7,12 EUR od 31.12.2009. godine,
- iznos od 9,44 EUR od 31.01.2010. godine,
- iznos od 8,90 EUR od 28.02.2010. godine,
- iznos od 12,05 EUR od 31.03.2010. godine,
- iznos od 11,45 EUR od 30.04.2010. godine,
- iznos od 12,62 EUR od 31.05.2010. godine,
- iznos od 22,68 EUR od 30.06.2010. godine,
- iznos od 20,61 EUR od 31.07.2010. godine,
- iznos od 26,94 EUR od 31.08.2010. godine,
- iznos od 24,75 EUR od 30.09.2010. godine,
- iznos od 21,23 EUR od 31.10.2010. godine,
- iznos od 28,66 EUR od 30.11.2010. godine,
- iznos od 38,10 EUR od 31.12.2010. godine,
- iznos od 31,41 EUR od 31.01.2011. godine,
- iznos od 33,76 EUR od 28.02.2011. godine,
- iznos od 30,78 EUR od 31.03.2011. godine,
- iznos od 31,31 EUR od 30.04.2011. godine,
- iznos od 43,97 EUR od 31.05.2011. godine,
- iznos od 45,20 EUR od 30.06.2011. godine,
- iznos od 55,62 EUR od 31.07.2011. godine,
- iznos od 50,20 EUR od 31.08.2011. godine,
- iznos od 44,27 EUR od 30.09.2011. godine,
- iznos od 43,31 EUR od 31.10.2011. godine,
- iznos od 42,85 EUR od 30.11.2011. godine,
- iznos od 45,66 EUR od 31.12.2011. godine,
- iznos od 48,11 EUR od 31.01.2012. godine,
- iznos od 48,44 EUR od 29.02.2012. godine,
- iznos od 46,74 EUR od 31.03.2012. godine,
- iznos od 47,89 EUR od 30.04.2012. godine,
- iznos od 48,67 EUR od 31.05.2012. godine,
- iznos od 47,35 EUR od 30.06.2012. godine,
- iznos od 47,70 EUR od 31.07.2012. godine,
- iznos od 46,71 EUR od 31.08.2012. godine,
- iznos od 44,58 EUR od 30.09.2012. godine,
- iznosod 46,85 EUR od 31.10.2012. godine,
- iznos od 47,94 EUR od 30.11.2012. godine,
- iznos od 47,18 EUR od 31.12.2012. godine,
- iznos od 42,89 EUR od 31.01.2013. godine,
- iznos od 46,53 EUR od 28.02.2013. godine,
- iznos od 46,85 EUR od 31.03.2013. godine,
- iznos od 45,42 EUR od 30.04.2013. godine,
- iznos od 40,98 EUR od 31.05.2013. godine,
- iznos od 40,87 EUR od 30.06.2013. godine,
- iznos od 41,96 EUR od 31.07.2013. godine,
- iznos od 43,71 EUR od 31.08.2013. godine,
- iznos od 46,13 EUR od 30.09.2013. godine
do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tužitelju iznos od 2.254,59 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. srpnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u iznosu višem od tako dosuđenog zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.
V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 2.412,83 Eura sa zakonskim zateznim kamatama kao neosnovan."
2. Protiv dijela navedene presude pod točkom I. izreke i pod točkom IV. izreke u dijelu kojim mu nije dosuđen sav trošak postupka žalbu je podnio tužitelj s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se usvoji osnovni tužbeni zahtjev u cijelosti i tužitelju dosudi ukupno zatraženi parnični trošak, uvećan za trošak sastava žalbe, podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje. Za sastav žalbe zahtijeva nagradu od 1.875,00 eur, a traži i naknadu sudske pristojbe od 1.000,00 eur. Navodi da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka, da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno te pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
3. Tuženik je podnio žalbu protiv dijela presude pod točkama II. i III. izreke, pod točkom IV. izreke u dijelu kojim mu je naloženo tužitelju naknaditi parnični trošak i protiv dijela pod točkom V. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i trošak žalbe, a podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Iako traži naknadu troškova žalbenog postupka ne naznačuje u kojem iznosu traži naknadu.
4. Žalbe nisu osnovane.
5. Predmetom ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim Ugovora o namjenskom kreditu broj 138-50-3690020 zaključenog između tužitelja i tuženika 25. rujna 2006. pa da kao takav ne proizvodi pravni učinak te zahtjev za isplatu iznosa od 13.408,62 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose. Predmetom spora je i eventualni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe o valutnoj klauzuli sadržanoj u navedenom ugovoru te zahtjev za isplatu iznosa od 1.781,14 eur s te osnove.
6. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tužitelja i tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povrede na koje upiru stranke. Suprotno navodima stranaka pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se presuda može ispitati, u obrazloženju presude iznesene su činjenice koje su stranke iznijele te je obrazloženo koje je dokaze sud izveo i što je dokazivanjem utvrđeno, a navedeno je i koje je materijalno pravo sud primijenio. Prema tome, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.
7. Polazeći od utvrđenja da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 25. rujna 2006. zaključili ugovor o kreditu prema kojem je tuženik tužitelju za kupnju rabljenog vozila odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 14.990,38 eur u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, uz ugovorenu kamatu od 5,95% godišnje, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, da tužitelj ima svojstvo potrošača, odnosno da se radi o potrošačkom ugovoru, da se o odredbama o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržanim u ugovoru nije pojedinačno pregovaralo, a da ugovor ne sadrži egzaktne parametre uz koje se vezuje promjena kamatne stope i mehanizam promjene kojim se buduća promjena kamatne stope čini odredivom i podložnom kontroli tuženika, kao i da tužitelj tuženika nije upoznao sa ekonomskim posljedicama koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, odnosno o rizicima valutne klauzule, da te ugovorne odredbe tužitelju nisu bile razumljive, da je ugovor sklopljen na standardiziranom obrascu sastavljenom od strane tuženika, što sve je suprotno načelu savjesnosti i poštenja te dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, sud prvog stupnja zaključuje, pozivom na odredbe čl. 81. st. 1. i 2., čl. 84. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 – dalje: ZZP) da su navedene odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene, a time i ništetne, ali da ništetnost tih odredbi ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, jer da ugovor može opstati bez ništetnih odredbi. Stoga kao neosnovan odbija zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora i isplatu iznosa od 13.408,62 eur, a utvrđuje ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli i temeljem čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima te čl. 1111. st. 1. istog Zakona nalaže tuženiku isplatu iznosa od 1.781,14 eur, koji je tužitelj preplatio tuženiku zbog promjene tečaja švicarskog franka, temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, koju visinu sud prvog stupnja utvrđuje na temelju nalaza i mišljenja vještaka Leona Bataljaka, na čiji izračun stranke nisu imale primjedbi.
8. Pravilno je zaključio prvostupanjski sud kako ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za sobom ne povlači ništetnost cijelog ugovora koji je sklopljen između stranaka, jer isti može opstati i bez navedenih odredaba u smislu odredbe čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje: ZOO), kojom je propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, dok je stavkom 2. citirane odredbe propisano kako će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje, a u svezi s odredbom čl. 1021. ZOO. I odredbom čl. 87. st. 2. ZZP propisano je da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
9. Utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uspostavlja se ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, na način da je tužitelj kao potrošač doveden u poziciju kao da je ugovor sklopljen bez ništave odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno nalazi se u poziciji kao da je isti sklopljen primjenom tečaja važećeg u vrijeme zaključenja ugovora.
10. Ugovor o kreditu može opstati bez tih ništetnih odredbi, obzirom da je utvrđenjem djelomične ništetnosti potrošaču načelno omogućeno zahtijevati od banke po pravilima o stjecanju bez osnove preplaćene iznose po osnovi utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi, a u ovom konkretnom slučaju tužitelj je postavio eventualno kumulirani zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta ispunjenja obveze i za isplatu na temelju stjecanja bez osnove zbog utvrđene ništetnosti navedene odredbe, koji eventualno kumulirani tužbeni zahtjev je i prihvaćen.
10.1. Naime, utvrđenjem ništetnom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelj se nalazi u činjeničnoj i pravnoj situaciji kao da navedene odredbe nije bilo, odnosno ima pravo na obeštećenje u okviru kojeg se obveza po predmetnom Ugovoru o kreditu izračunava prema tečaju valute koji je bio prilikom isplate (plasiranja) kredita te ugovor o kreditu može egzistirati bez navedene ugovorne odredbe.
11. Neosnovano je pozivanje tužitelja na pravna shvaćanja Suda Europske unije u predmetima C-484/08, C-96/14, C-26/13, C-186/16, C-118/17, C-260/18 u kojima je zauzeto stajalište da je valutna klauzula obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ te da predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu uslijed čije ništetnosti daljnja pravna egzistencija ugovora više nije moguća. Naime, u predmetu C- 260/2018 polazi se od načelnog stajališta da je objektivna mogućnost održavanja na snazi ugovora sa valutnom klauzulom koja u sebi sadrži tečajni rizik upitna, ali iznosi se shvaćanje da članak 6. Direktive Vijeća EEZ/13 ima intenciju uspostavljanja ravnoteže između ugovornih strana, a ne poništenje svih ugovora koji sadržavaju nepoštene odredbe, kao i da takvi ugovori načelno moraju nastaviti vrijediti bez nepoštenih odredbi ako to proizlazi iz odredbi nacionalnog prava (C-118/2017). Da takvi ugovori mogu nastaviti vrijediti bez nepoštenih odredbi upravo proizlazi iz odredbi čl. 87. st. 2. ZZP i čl. 324. st. 1. ZOO.
11.1. Prema direktivi 93/13 EEZ od 15. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kao i prema načelima izraženima u odlukama suda Europske unije (dalje: Sud), potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora kao da nije bilo nepoštene odredbe. To je sukladno cilju zaštite koja se pruža, a to je uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, ali i održati ugovor na snazi tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. Dakle, sud neće primijeniti nepoštenu odredbu jer ona ne obvezuje potrošača, ali će ispitati može li se održati ugovor na snazi. Pri tome kriterij ne može biti je li povoljnije za potrošača održati ga na snazi ili ne, već su kriteriji, primjerice, može li se bez nepoštene odredbe ostvariti svrha ugovora ili se pravna priroda ugovora mijenja ili ne, mogu li se ispuniti obveze iz ugovora i je li znatno otežano ispunjenje. Za tu ocjenu odlučne su odredbe ugovora i s njim eventualno povezani ugovori te norme materijalnog prava koje reguliraju relevantne ugovorne odnose (čl. 324. st. 1. ZOO).
12. Stoga je kao neosnovanu valjalo odbiti žalbu tužitelja i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke.
13. Sud prvog stupnja je pravilno zaključio s obzirom na nespornu činjenicu mijenjanja tečaja CHF nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu da je odredba kojom je bila ugovorena valutna klauzula nepoštena, da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, suprotna načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a time ništetna, sukladno odredbi čl. 87., u vezi čl. 81. ZZP. Pri tome se pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pa je dakle u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe – ugovaranjem valutne klauzule na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da tuženik nije tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa. Navedena presuda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/18 od 3.rujna 2019., kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, te su u cijelosti potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak. Naime, u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten.
14. Na temelju navedenog činjeničnog stanja, a polazeći od odredbe čl. 502.c. ZPP prema kojoj je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud je naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.781,14 eur.
15. Odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Naime, citirana odredba čl. 502.a st. 1. ZPP propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP (tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.) pa se sud u odlučivanju pravilno pozvao na odredbu čl. 502.c. ZPP.
16. Prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare uz obrazloženje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pa da, s obzirom da je tužba podnesena 26. svibnja 2023., nije istekao rok zastare od pet godina, propisan čl. 225. ZOO.
17. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO obvezao tuženika isplatiti tužitelju utuženi iznos.
18. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da je odredba kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.
19. Ostali žalbeni navodi tuženika nisu od odlučnog značenja za odluku pa nisu posebno ocjenjeni (čl. 375.st. 1. ZPP).
20. Na zakonu je osnovana i odluka o troškovima parničnog postupka. Tužitelj je uspio u parnici pa mu je tuženik na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP dužan naknaditi troškove izazvane vođenjem parnice.
21. Na žalbene navode tužitelja je za odgovoriti da se u konkretnom slučaju radi o objektivnoj eventualnoj kumulaciji iz čl. 188. st. 2. ZPP, a pri eventualnoj kumulaciji tužbenih zahtjeva mjerodavna je vrijednost svakog pojedinog zahtjeva, to se vrijednosti predmeta spora tih zahtjeva ne zbrajaju, jer tužitelj niti ne traži da se prihvate oba postavljena zahtjeva, već je u tužbi naveo da ukoliko sud ocijeni neosnovanim te ne prihvati glavni zahtjev, predlaže prihvatiti drugi zahtjev, pa kako je sud prvog stupnja prihvatio drugi (eventualni) zahtjev, to je pravilno odluku o parničnom trošku utemeljio na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, a prema vrijednosti prihvaćenog eventualnog tužbenog zahtjeva. Tužitelj, dakle, neosnovano pobija odluku o troškovima postupka.
21.1. Osnovano je odbijen i zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka, jer je izgubio parnicu.
22. Zbog svega navedenog, valjalo je kao neosnovanu odbiti žalbu tužitelja i žalbu tuženika i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkama II., III., IV. i V. izreke.
23. Odluka pod točkom III. izreke ove drugostupanjske presude se temelji na odredbi čl. 166. st. 1. i čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP. Kako je žalba tužitelja neosnovana, odbijen je njegov zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka. Tuženik pak zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka nije određeno postavio pa o istom nije odlučivano.
U Velikoj Gorici 6. ožujka 2025.
Predsjednik vijeća
Goran Škugor
