REPUBLIKA HRVATSKA
Poslovni broj: Usž-4521/2024-2
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jelene Rajić, predsjednice vijeća, Marine Kosović Marković i mr.sc. Inge Vezmar Barlek članica vijeća, te sudskog savjetnika Alana Vučkovečkog, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja Dubrovačka biskupija - Dioecesis Ragusina, OIB: 01437374693, Dubrovnik, Poljana Paska Miličevića 4, koju zastupa odvjetnik Antun Kisić, Dubrovnik, Između Polača 18, protiv rješenja tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, OIB: 72910430276, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, klasa: UP/II-942-01/21-01/175, urbroj: 514-04-02-01-01/08- 23-02 od 28. ožujka 2023., radi oglašivanja rješenja ništavim, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj Us I-1199/2023-11 od 17. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 6. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj Us I-1199/2023-11 od 17. listopada 2024.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja tuženika, klasa: UP/II-942-01/21-01/175, urbroj: 514-04-02-01- 01/08-23-02 od 28. ožujka 2023. kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Dubrovačko-neretvanske županije, Upravnog odjela za zaštitu okoliša, imovinsko-pravne i komunalne poslove, klasa: UP/I-943-01/21-01/02, urbroj: 2117/1- 09/9-21-04 od 12. travnja 2021. Naprijed navedenim prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev tužitelja za oglašivanje ništavim djelomičnog rješenja Ureda državne uprave u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, Službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko-pravne poslove, klasa: UP/I-943-02/05-02/02, urbroj: 2117-04/4-06-4 od 12. siječnja 2006. kojim je utvrđeno da Republika Hrvatska stječe pravo vlasništva na dijelu nekretnine zemljišnoknjižne oznake čest. zgr. [katastarska čestica] z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] - stan, koji se nalazi u prizemlju istočnog dijela zgrade, ukupne površine 65 m , a s kojim vlasništvom je neodvojivo povezan suvlasnički dio cijele nekretnine, ranijeg vlasništva tužitelja, na adresi [adresa], za koju imovinu nije podnesen zahtjev za naknadu.
2. Tužitelj u žalbi navodi da je presuda donesena bez održavanja rasprave protivno odredbi članka 36. stavak 1. točka 4. Zakona o upravnim sporovima, a da nisu bile ispunjene pretpostavke za donošenje presude bez održavanja glavne rasprave. Ističe da je osporio činjenice na temelju kojih su donesena rješenja u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku, a osobito da zahtjev za povrat imovine nije podnesen u zakonskom roku. Tužitelj i tuženik nisu u tužbi odnosno odgovoru na tužbu izrijekom zahtijevali donošenje presude bez održavanja rasprave što predstavlja temeljnu pretpostavku da se donese presuda bez održavanja rasprave. Protivno razlozima iznesenim u obrazloženju presude ističe kako mu kao podnositelju zahtjeva za povrat oduzete imovine nije bilo omogućeno sudjelovati u postupku okončanom donošenjem rješenja od 12. siječnja 2006. kojim je utvrđeno pravo vlasništva Republike Hrvatske. Prvostupanjsko upravno tijelo koje je donijelo to rješenje isto je ono upravno tijelo koje odlučuje o zahtjevu tužitelja za povrat imovine oduzete za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Navodi da to rješenje sadržava nepravilnosti koja je po izričitoj zakonskoj odredbi članka 77. Zakona o naknadi razlog za ništavost rješenja. Također ističe da sud po službenoj dužnosti pazi na razloge ništavosti pojedinačne odluke. Konačno ističe da su mu tijekom upravnog postupka kao i spora povrijeđena ustavna prava, pravo na pravično suđenje, jer pobijana presuda ne sadrži razloge o istaknutim nepravilnostima u primjeni odredbe članka 77. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Iz sadržaja žalbe proizlazi da predlaže istu usvojiti kao i usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja.
3. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Prije svega Sud nalazi neosnovanim prigovor tužitelja da je u ovom upravnom sporu trebalo održati raspravu. Naime, odredbom članka 98. točka 4. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. – dalje u tekstu: ZUS) propisano je da sud može presudom riješiti spor bez rasprave ako tužitelj osporava samo primjenu prava, činjenice su nesporne, a stranke u tužbi ili odgovoru na tužbu izričito ne zahtijevaju održavanje rasprave.
6. Iako tužitelj u tužbi navodi da osporava rješenje tuženika s osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u upravnom postupku, on suštinski osporava pravnu kvalifikaciju utvrđenih činjenica, smatrajući da ima mjesta oglašivanju rješenja tijela prvog stupnja od 12. siječnja 2006. ništavim pa prvostupanjski sud primjenom odredbe članka 98. točka 4. ZUS-a nije počinio povredu iz odredbe članka 126. stavka 2. ZUS- a. Osim toga, stranke u tužbi i u odgovoru na tužbu izričito nisu zahtijevale održavanje rasprave, a ne kako to pogrešno tužitelj smatra, navodeći da izrijekom nisu zahtijevali donošenje presude bez održavanja rasprave.
7. Odredbom članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09. i 110/22. – dalje u tekstu: ZUP), taksativno su propisani razlozi radi kojih se rješenje može oglasiti ništavim i to ako je doneseno u stvari iz sudske nadležnosti (točka 1.), ako je doneseno u stvari o kojoj se ne može rješavati u upravnom postupku (točka 2.), ako njegovo izvršenje nije pravno ili stvarno moguće (točka 3.), ako se njegovim izvršenjem čini kazneno djelo (točka 4.), ako je doneseno bez prethodnog zahtjeva stranke, a na koje stranka naknadno izričito ili prešutno nije pristala (točka 5.) i ako sadržava nepravilnost koja je po izričitoj zakonskoj odredbi razlog za ništavost rješenja (točka 6.).
8. Naime, tužitelj u tužbi, a što ponavlja i u žalbi navodi da nisu bile ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva Republike Hrvatske na predmetnoj imovini na temelju odredbe članka 77. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 34/01., 65/01., 118/01., 80/02., 81/02. i 98/19. – dalje u tekstu Zakon o naknadi), a što je, imajući u vidu odredbu članka 77. Zakona o naknadi razlog koji sadržava nepravilnost koja je po izričitoj zakonskoj odredbi razlog za ništavost rješenja.
9. Međutim, i prema ocjeni ovog Suda ovdje nema mjesta primjeni naprijed navedene odredbe članka 128. stavka 1. točka 6. ZUP-a jer se prema toj zakonskoj odredbi samo zakonom mogu predvidjeti slučajevi u kojima povreda zakona predstavlja razlog ništavosti, a kako u konkretnom slučaju materijalnim propisom, naprijed navedenim Zakonom o naknadi, temeljem kojeg je riješena ova upravna stvar ti razlozi nisu propisani, to su osnovano zaključila upravna tijela da nema mjesta oglašavanju rješenja ništavim, zbog čega je osnovano prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja.
10. Iz tužbenih i žalbenih navoda tužitelja proizlazi da tužitelj u suštini iznosi prigovore zbog kojih smatra da rješenje čije oglašivanje ništavim traži smatra nezakonitim, a što samo po sebi nije razlog ništavosti jer se na ništavost, kao na najtežu vrstu nezakonitosti, pazi po službenoj dužnosti pa su i razlozi zbog kojih se nezakonito rješenje oglašava ništavim u svako doba bez vremenskog ograničenja, u zakonu taksativno i strogo navedeni. Stoga nisu osnovani ni žalbeni navodi kojima tužitelj upire da je sud po službenoj dužnosti dužan paziti na ništavost akta. Nisu pravno odlučni niti prigovori tužitelja u pogledu njegovog nesudjelovanja u postupku donošenja rješenja od 12. siječnja 2006.
11. Također, suprotno mišljenju tužitelja prvostupanjski sud je u obrazloženju presude izložio sve bitne činjenice koje proizlaze iz izvedenih dokaza te s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i relevantne propise naveo razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev, odgovorivši na sve tužbene navode, čime je postupio u skladu s odredbom članka 119. stavka 5. ZUS-a. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, a uzimajući u obzir činjenice utvrđene u upravnom postupku, prvostupanjski sud je utvrdio da su osporeno i prvostupanjsko rješenje doneseni u pravilno provedenom postupku te na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Stoga niti prigovori žalbe o povredi prava na pravično suđenje kao bitnog elementa prava na pošteno suđenje nisu osnovani, jer su upravna tijela, kao i prvostupanjski sud razmotrili sve elemente i dali ocjenu u svezi svih okolnosti konkretnog slučaja, a koji bi mogli utjecati na povredu tog načela i povredu prava na pošteno suđenje u svim aspektima bitnim za ocjenu je li došlo do povrede navedenih prava i načela.
12. Slijedom navedenog, valjalo je, pozivom na odredbu članka 135. stavka 1. ZUS- a, odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu, 6. ožujka 2025.
Predsjednica vijeća
Jelena Rajić
