Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-740/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu po sucu Zrinki Ban, u pravnoj stvari tužiteljice IS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ireni Blauhorn odvjetnici u Karlovcu, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupane po OD Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 21. siječnja 2025., u nazočnosti tužiteljice i njezine punomoćnice FS, odvjetničke vježbenice kod Davora Bartolca, odvjetnika u Karlovcu, u zamjeni za Irenu Blauhorn, odvjetnicu u Karlovcu te punomoćnika tužene RS, odvjetnika u OD Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, 6. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužiteljici IS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati na ime preplaćenih kamata po kreditu podignutom u CHF iznos od 119,20 EUR sa zateznom kamatom po stopi od 14% godišnje do 30. lipnja 2011., a od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

- 2,74 EUR od 31.03.2009. pa do isplate

- 2,74 EUR od 30.04.2009. pa do isplate

- 2,69 EUR od 31.05.2009. pa do isplate

- 2,65 EUR od 30.06.2009. pa do isplate

- 2,67 EUR od 31.07.2009. pa do isplate

- 2,68 EUR od 31.08.2009. pa do isplate

- 2,68 EUR od 30.09.2009. pa do isplate

- 2,66 EUR od 31.10.2009. pa do isplate

- 2,70 EUR od 30.11.2009. pa do isplate

- 2,73 EUR od 31.12.2009. pa do isplate

- 2,77 EUR od 31.01.2010. pa do isplate

- 2,76 EUR od 28.02.2010. pa do isplate

- 2,82 EUR od 31.03.2010. pa do isplate

- 2,81 EUR od 30.04.2010. pa do isplate

- 2,83 EUR od 31.05.2010. pa do isplate

- 3,02 EUR od 30.06.2010. pa do isplate

- 2,98 EUR od 31.07.2010. pa do isplate

- 3,09 EUR od 31.08.2010. pa do isplate

- 3,05 EUR od 30.09.2010. pa do isplate

- 2,99 EUR od 31.10.2010. pa do isplate

- 3,12 EUR od 30.11.2010. pa do isplate

- 3,30 EUR od 31.12.2010. pa do isplate

- 3,17 EUR od 31.01.2011. pa do isplate

- 3,22 EUR od 28.02.2011. pa do isplate

- 3,16 EUR od 31.03.2011. pa do isplate

- 3,17 EUR od 30.04.2011. pa do isplate

- 3,41 EUR od 31.05.2011. pa do isplate

- 3,43 EUR od 30.06.2011. pa do isplate

- 3,06 EUR od 31.07.2011. pa do isplate

- 2,98 EUR od 31.08.2011. pa do isplate

- 2,88 EUR od 30.09.2011. pa do isplate

- 1,54 EUR od 31.10.2011. pa do isplate

- 1,54 EUR od 30.11.2011. pa do isplate

- 1,56 EUR od 31.12.2011. pa do isplate

- 1,58 EUR od 31.01.2012. pa do isplate

- 1,59 EUR od 29.02.2012. pa do isplate

- 1,57 EUR od 31.03.2012. pa do isplate

- 1,58 EUR od 30.04.2012. pa do isplate

- 1,59 EUR od 31.05.2012. pa do isplate

- 1,58 EUR od 30.06.2012. pa do isplate

- 1,58 EUR od 31.07.2012. pa do isplate

- 1,57 EUR od 31.08.2012. pa do isplate

- 1,55 EUR od 30.09.2012. pa do isplate

- 1,57 EUR od 31.10.2012. pa do isplate

- 1,58 EUR od 30.11.2012. pa do isplate

- 1,58 EUR od 31.12.2012. pa do isplate

- 1,54 EUR od 31.01.2013. pa do isplate

- 1,57 EUR od 28.02.2013. pa do isplate

- 1,57 EUR od 31.03.2013. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužiteljici IS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati na ime preplaćenog tečaja u CHF, po kreditu podignutom u CHF, iznos od 1.899,02 EUR sa zateznom kamatom po stopi od 14% godišnje do 30. lipnja 2011., a od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

- 6,66 EUR od 31.10.2008. pa do isplate

- 9,13 EUR od 31.12.2008. pa do isplate

- 10,91 EUR od 31.01.2009. pa do isplate

- 11,72 EUR od 28.02.2009. pa do isplate

- 9,50 EUR od 31.03.2009. pa do isplate

- 9,92 EUR od 30.04.2009. pa do isplate

- 6,53 EUR od 31.05.2009. pa do isplate

- 4,03 EUR od 30.06.2009. pa do isplate

- 4,70 EUR od 31.07.2009. pa do isplate

- 6,01 EUR od 31.08.2009. pa do isplate

- 5,90 EUR od 30.09.2009. pa do isplate

- 4,57 EUR od 31.10.2009. pa do isplate

- 7,07 EUR od 30.11.2009. pa do isplate

- 9,07 EUR od 31.12.2009. pa do isplate

- 11,91 EUR od 31.01.2010. pa do isplate

- 11,26 EUR od 28.02.2010. pa do isplate

- 15,13 EUR od 31.03.2010. pa do isplate

- 14,39 EUR od 30.04.2010. pa do isplate

- 15,82 EUR od 31.05.2010. pa do isplate

- 28,19 EUR od 30.06.2010. pa do isplate

- 25,64 EUR od 31.07.2010. pa do isplate

- 33,42 EUR od 31.08.2010. pa do isplate

- 30,73 EUR od 30.09.2010. pa do isplate

- 26,41 EUR od 31.10.2010. pa do isplate

- 35,53 EUR od 30.11.2010. pa do isplate

- 47,13 EUR od 31.12.2010. pa do isplate

- 38,92 EUR od 31.01.2011. pa do isplate

- 41,80 EUR od 28.02.2011. pa do isplate

- 38,13 EUR od 31.03.2011. pa do isplate

- 38,79 EUR od 30.04.2011. pa do isplate

- 54,34 EUR od 31.05.2011. pa do isplate

- 55,86 EUR od 30.06.2011. pa do isplate

- 68,85 EUR od 31.07.2011. pa do isplate

- 62,18 EUR od 31.08.2011. pa do isplate

- 54,87 EUR od 30.09.2011. pa do isplate

- 54,09 EUR od 31.10.2011. pa do isplate

- 53,52 EUR od 30.11.2011. pa do isplate

- 57,01 EUR od 31.12.2011. pa do isplate

- 60,07 EUR od 31.01.2012. pa do isplate

- 60,45 EUR od 29.02.2012. pa do isplate

- 58,35 EUR od 31.03.2012. pa do isplate

- 59,77 EUR od 30.04.2012. pa do isplate

- 60,74 EUR od 31.05.2012. pa do isplate

- 59,11 EUR od 30.06.2012. pa do isplate

- 59,54 EUR od 31.07.2012. pa do isplate

- 58,31 EUR od 31.08.2012. pa do isplate

- 55,67 EUR od 30.09.2012. pa do isplate

- 58,49 EUR od 31.10.2012. pa do isplate

- 59,84 EUR od 30.11.2012. pa do isplate

- 58,89 EUR od 31.12.2012. pa do isplate

- 53,57 EUR od 31.01.2013. pa do isplate

- 58,09 EUR od 28.02.2013. pa do isplate

- 58,49 EUR od 31.03.2013. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u preostalom dijelu za iznos od 370,79 EUR uz pripadajuću zateznu kamatu.

IV. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužiteljici IS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.509,87 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 6. ožujka 2025. do isplate, i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu u kojoj navodi da je 14. ožujka 2008. s tuženom sklopila ugovor o kreditu broj 056-50-4762899 kojim ugovorom je podignula kredit u iznosu od 14.191,72 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene na dan isplate te sa promjenjivom kamatnom stopom koja je određene u skladu s Odlukom tužene. Navodi kako je kredit u cijelosti otplatila dana 19. travnja 2013. Tužiteljica navodi da je u ugovor o kreditu tužena ugradila odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke tužene, ali o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (˝Narodne novine˝, broj: 79/07, 125/07 i 79/09), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora i za vrijeme njegovog izvršavanja, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 102. ZZP).Osim što je promjena kamatne stope nepoštena i ništetna na temelju propisa o zaštiti potrošača, ona je i neodrediva na temelju odredaba Zakona o obveznim odnosima, jer ugovorom nisu utvrđeni podaci na temelju kojih bi se kamatna stopa mijenjala, a neodredivost činidbe uzrokuje također ništetnost tako ugovorene kamatne stope što je propisano člancima 269. do 272. Zakona o obveznim odnosima. Ujedno je tužena s tužiteljem ugovorila i valutnu klauzulu u CHF koja je isto tako ugovorena na način da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo što je protivno odredbi čl. 96. i 97. ZZP, pa je posljedica nepoštenosti te ugovorne odredbe također ništetnost. Navodi da je VTS RH donio pravomoćnu presudu kojom je proglasio valutnu klauzulu u CHF nepoštenom i ništetnom, kao i ugovornu klauzulu o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke i u odnosu na tuženu i ta presuda je pravno obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora pa tako i za predmetni ugovor. Obzirom se radilo o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koja obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, a što se odnosi i na ovaj predmet. Tužiteljica navodi i kako ovom tužbom traži vraćanje onog što je tužena primila po osnovi ništetnih odredbi ugovora o promjenjivim kamatama prema Odluci banke i valutnoj klauzuli u CHF zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate. Tužiteljica navodi da je plaćajući rate kredita koje su se temeljile na ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke i valutnoj klauzuli u CHF preplatila svoju obvezu te da joj je banka dužna vratiti iznose koje je primila temeljem ništetnih odredbi. Tužiteljica je stoga postavila tužbeni zahtjev na isplatu ukupnog iznosa od 18.000,00 kn sa zateznim kamatama, a koji iznos se odnosi na isplatu po osnovi ništetnih odredbi ugovora o promjenjivim kamatama prema Odluci banke i valutnoj klauzuli u CHF, a koji iznos će biti detaljno specificiran nakon nalaza i mišljenja vještaka. Tužiteljica traži od suda i da sud naloži tuženoj da joj naknadi trošak ovog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tužena prije svega prigovara mjesnoj nenadležnosti ovog suda obzirom su parnične stranke odredbom članka 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora tj. tuženika. U odnosu na tužiteljeve navode o djelomičnoj ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, a tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, tuženik smatra da tužitelj neosnovano zaključuje da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost je li sporna odredba tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštena. U tom smislu tuženik ukazuje na stavove VTSRH izražene u presudi posl.br. Pž-6632/17: "Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (...) mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojima se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača", odnosno "Ovdje se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku". Osim toga, tuženik navodi da je tužitelj zaključio predmetni ugovor o kreditu radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, kako to proizlazi iz sljedećih navoda VTSRH sadržanog u presudi posl.br. Pž-6632/17: "...ugovori o kreditu koji sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača sklopljeni radi rješavanja stambenih potreba, što je osnovna potreba svakog čovjeka, i to većinom u trenutku kada su radi potrage adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak-traženje kredita, obaviti što prije", "Svrha ugovora o stambenom kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora." Kako je tužitelj predmetni ugovor uzeo radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva, tuženik smatra da se ni na koji način ne mogu koristiti u ovom postupku. Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tuženik smatra kako tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretne ugovorne odredbe, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Sukladno odredbama članka 96. stavka 1. i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporna odredba nije bila jasna, lako razumljiva ili uočljiva. Ako isto ne bi dokazao, tuženik smatra kako nije uopće dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Ako pak nema bilo kojeg od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u članku 81. stavku 1. i članku 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. U odnosu na valutnu klauzulu, tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Očitujući se o jasnoći, uočljivosti i razumljivosti odredbe o valutnoj klauzuli, tuženik je istaknuo da, odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Kao što je tuženik već ukazao u svom odgovoru na tužbu, VTSRH zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača. Tako VTSRH u presudi posl.br. Pž-6632/17 navodi da "u postupku čiji je predmet kolektivna, a ne individualna zaštita potrošača, pravno su relevantne samo one informacije koje je pojedina banka, vezano za spornu odredbu, dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno, a ne samo pojedinim potrošačima" te da su "informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača." Dakle, VTSRH je u posljednjoj odluci u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv. predugovornu fazu, odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. U tom smisli VTSRH i navodi: "Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču." Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u članku 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF, prema mišljenju tuženika odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Nije sporno da bi "svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr." Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem kojih je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Na kraju, tuženik navodi kako je radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci posl.br. Revt-575/16. VSRH navodi kako se "postupanje kako banaka tako i samih klijenata treba ocjenjivati u okviru objektivnih mogućnosti svakog od njih, kao i vremenskom okviru kada su ti ugovori nastajali, pri čemu treba voditi računa i o tome kakvo su saznanje objektivno mogli imati sami klijenti pri sklapanju takvih ugovora o kreditu, posebno ako su njihova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja bili odnosno morali biti poznati i njima, pošto su nerijetko sami klijenti i potjecali iz krugova kojima financijsko kretanje i prilike nisu bili strani." Pojam "prosječnog potrošača" nastao je kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je "razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna", a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ. Stoga, tuženik navodi kako je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati. Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. U odnosu na pojedinačno pregovaranje, tuženik ističe da se temeljem članka 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., o određenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tuženik navodi kako je tužitelj tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. U tom smislu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda istaknutog u odluci Revt-249/14: "Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka." Obzirom se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva Zakona o zaštiti potrošača, sve i da je bila nerazumljiva tužitelju (a nije kako je ranije obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez potrebe da se provodi tzv. test poštenosti sporne odredbe. Ako bi Naslovni sud, unatoč navedenom, smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, tuženik se dalje očituje kako slijedi. Što se tiče neravnoteže u pravima i obvezama suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik ističe da prije svega, u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe članka 98. ZZP-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani su u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj:

(i) imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu;

(ii) dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito, jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. S druge strane, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute koje nitko nije mogao predvidjeti. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. Tuženik nadalje navodi kako VSRH u odluci posl.br. Revt-249/14 jasno navodi kako "ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka." Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja te ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tuženik navodi kako tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz (kao uostalom i za postojanje bilo koje druge pretpostavke nepoštenosti ugovorene odredbe). U odnosu na promjenjivu kamatu stopu tuženik smatra kako je i ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva i sadržana je već u čl. 2. ugovora o kreditu, pisana jednakim slovimakao i ostatak ugovora. Ističe kako je tužitelju ugovor obrazložen i od strane javnog bilježnika koji je ugovor solemnizirao, te predlaže njegovo saslušanje. Slijedom toga, smatra kako nije dopušteno ocjenjivati poštenost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te da tužitelj neosnovano zaključuje da bi u postupku kolektivne zaštite odredbe o primjenjivosti kamatne stope bile utvrđene ništetnim, već da je presuda VTSRH broj: Pž-7129/13 jasno zauzela stav da su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama valjane, a da je sporan samo dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija za promjenu kamatne stope kao i da je tuženik prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržnih faktora koji određuju troškove financiranja banke, te da su kriteriji detaljno razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjene kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata. Navodi i da opći uvjeti i akti tuženika služe kao dopunski kriterij za ocjenu opravdanosti ili neopravdanosti promjene kamatne stope, a da obzirom stranke nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom, već promjenjivom, tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. U dokaznom postupku, a radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju u spisu. Nadalje, sud je proveo i financijsko vještačenje po D&S d.o.o. [adresa] te izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka (list 94-99 spisa) te saslušao tužiteljicu kao stranku (list 201 spisa).

3.1. Na ročištu održanom 26. siječnja 2020. tužena je odustala od dokaznog prijedloga iz odgovora na tužbu za saslušanjem svjedoka GS.

3.2. Na ročištu održanom 2. srpnja 2024. kao i 21. siječnja 2025. tužena je odustala od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka VS.

3.3. Na ročištu održanom 6. listopada 2020. sud je odbio dokazni prijedlog za saslušanjem svjedoka SS, javne bilježnice, a obzirom njezino saslušanje nije potrebno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

3.3.1. Ističe se i kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dao svoje mišljenje sadržano u obrazloženju presude, poslovni broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015. prema kojem banke isticanjem navoda da je tužitelju ugovor obrazložen prilikom solemnizacije ugovora, pokušavaju odgovornost prebaciti na javne bilježnike. Uloga javnih bilježnika u postupku solemnizacije ugovora pa tako i onih o kreditu je ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a ne upozoravanje korisnika kredita na značaj i posljedice ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

4. Prije upuštanja u raspravljanje, tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.

5. Sud nije prihvatio kao osnovan prigovor mjesne nenadležnosti te je rješenjem na ročištu održanom 2. srpnja 2024. odbio prigovor mjesne nenadležnosti koji je uložio tuženik.

5.1. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda treba imati u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., te treba primijeniti Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019. – dalje: ZZP).

5.2. Člankom 1. stavkom 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

5.3. Prema navedenoj odredbi opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama te se mora protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

5.4. U konkretnom slučaju ispunjeni su navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj.

5.5. Naime, protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda čime u ovom slučaju tužitelj sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tuženika i time ga dovodi u neravnopravan položaj.

5.6. Nadalje, Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana je u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u članak 3. ZZP-a, pa su odredbama članka 49. i 50. ZZP-a propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.

5.7. Člankom 49. ZZP-a, dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako stavak 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok stavak 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

5.8. Nadalje, članak 50. istog zakona navodi koje bi se to ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 49. ZZP-a, mogle smatrati nepoštenim. Tako je naveden niz odredaba, a pod točkom 19. navedeno je da se radi o odredbi kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu.

5.9. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 55. stavkom 1. ZZP-a kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

5.10. Nadalje, treba ukazati na praksu Suda Europske unije odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredaba bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

5.11. Slijedom toga, ovaj sud smatra da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, tj. tuženika zaista predstavlja situaciju iz točke 19. članka 50. ZZP-a pa budući da su ispunjenje pretpostavke iz odredbe članka 49. ZZP- a, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u članku 51. ZZP-a, takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Naime, time što je predmetnim ugovorom o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužitelja, zaista je tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom.

5.11.1. Tužiteljica je i u svom iskazu navela da je tužbu pred Općinskim sudom u Karlovcu podignula iz razloga jer tu stanuje i radi te joj je to i povoljnije, a da o odredbama koje se tiču mjesne nadležnosti nije mogla pregovarati.

5.12. Odredba članka 12. predmetnog Ugovora o kreditu nije bila posebno pregovarana između stranaka te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj morao putovati u Zagreb te bi imao trošak putovanja u Zagreb i natrag. Osim troškova, put iziskuje i dodatno vrijeme. Ova je odredba formulirana od strane trgovca pa potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

5.13. U konkretnom slučaju, sukladno odredbi članka 59. ZPP-a, pored opće mjesne nadležnosti suda sjedišta tuženika, postoji izberiva nadležnost suda područja na kojem se nalazi poslovna jedinica tuženika, a što bi upravo bilo mjesto prebivališta potrošača

– tužitelja.

5.14. Slijedom navedenog, odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda koji je istaknuo tuženik kao neosnovan te je odlučeno kao u izreci rješenja.

6. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je podneskom od 2. rujna 2020. u skladu s nalazom vještaka preinačila tužbu smanjenjem tužbenog zahtjeva na iznos od ukupno 15.206,68 kn sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja pojedinog iznosa rate, a koji iznos je u skladu sa tečajem konverzije specificirala podneskom od 17. lipnja 2024. na ukupno 2.018,22 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja pojedinog iznosa rate. Dakle, tužiteljica je snizila tužbeni zahtjev za iznos od 2.793,32 kn, obzirom je isti u tužbi bio postavljen na iznos od 18.000,00 kn.

6.1. Ističe se i kako nije u pravu tužena kada navodi da je tužiteljica uz postojeći tužbeni zahtjev dodala i novi i to za isplatu zakonskih zateznih kamata obzirom je tužiteljica i u tužbi postavila zahtjev kojim traži od tužene da joj isplati iznos od ukupno 18.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a koji iznosi će biti detaljno specificirani nakon nalaza vještaka, a što je ista i učinila podneskom od 2. rujna 2020.

7. Tuženik se protivio preinaci tužbe, a u slučaju da sud dopusti preinaku, tuženik je istaknuo prigovor zastare i u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev, obzirom smatra da se zastarni rok treba računati prema danu podnošenja preinačene tužbe, a ranije podnesena tužba se smatra povučenom.

8. Ističe se kako smanjenje tužbenog zahtjeva ne predstavlja preinaku tužbe u smislu odredbe članka 191. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj:

53/1991., 91/1992., 112/1999., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019, 80/2022., 114/2022. i 155/2023. – u daljnjem tekstu: ZPP) obzirom je istom propisano da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, već takva dispozicija tužitelja predstavlja djelomično povlačenje tužbe. Kako se prema odredbi članka 193. stavka 1. ZPP-a tužba ne može povući bez pristanka tuženika, nakon što se on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari, a tuženik u ovom predmetu nije dao svoj pristanak na povlačenje tužbe, već se istom protivio, sud nije prihvatio takvu dispoziciju tužitelja, već je odlučivao o zahtjevu postavljenom u tužbi. Navodi se i da ako se tuženik u smislu odredbe članka 193. stavka 2. ZPP-a protivio djelomičnom povlačenju tužbe, tada se postupak u odnosu na povučenu tužbu i za taj dio zahtjeva nastavlja kao da nije bilo povlačenja i sud donosi odluku o tužbenom zahtjevu koji je bio postavljen do smanjenja tužbenog zahtjeva te takav zahtjev kao konačan uzima i u obzir prilikom utvrđivanja uspjeha u sporu i odlučivanja o troškovima postupka. (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-1367/2024 od 12. studenog 2024.)

9. Tužbeni zahtjevi specificirani podneskom od 2. rujna 2020. su djelomično osnovani.

10. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za povrat utuženog iznosa s osnova preplaćene kamate po ugovoru u kreditu sklopljenog s tuženom i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne CHF (promjene tečaja) te ona svoj zahtjev zasniva na ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i ugovorne odredbe kojim je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je vezana glavnica.

11. Nije sporno da su tužiteljica, kao korisnik kredita i tužena, kao kreditor sklopili ugovor o kreditu broj 056-50-4762899 od 14. ožujka 2008. za kupnju motornog vozila, kojim je tužena odobrila tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 14.191,72 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan isplate, uz rok otplate od 60 mjeseci te početnu redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje. Nadalje, nije sporno niti da je u članku 2. predmetnog ugovora ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke.

11.1. Ističe se kako se radi o potrošačkom kreditu pa tužiteljica u konkretnom slučaju ima status potrošača. Naime, tužiteljica ima status potrošača u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (˝Narodne novine˝, broj: 79/2007. i 125/2007. – u daljnjem tekstu: ZZP/2007) obzirom ugovor o kreditu nije sklopljen u svrhu koja bi bila namijenjena njezinoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Radilo se o namjenskom kreditu za kupnju vozila koje je tužiteljica koristila za osobne potrebe, odnosno u privatne svrhe.

11.2. Nije sporno da je kredit u cijelosti isplaćen i da ugovor nije konvertiran u EUR.

11.3. Nesporno je i da je tužena u nekoliko navrata za trajanja otplate kredita povećavala kamatnu stopu te da se za vrijeme trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

12. U ovom postupku utvrđeno je:

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH, poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

12.1. Inače izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je i ista glasi:

da je ovdje tužena u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je ovdje tužena u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

12.2. Nadalje, u navedenom kolektivnom sporu utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Osim toga, utvrđeno je da su tužene banke, među kojima je i tužena, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine", broj: 96/2003.), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tužene i da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj. Time je odlučeno o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tužena, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

13. Obzirom se tužitelj pozvao na pravno utvrđenje iz navedenog kolektivnog spora, sukladno odredbi članka 118. ZZP-a i 502.c ZPP-a sud je vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Radi se o direktnom učinku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu.

14. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača/2007.i to člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i pritom naglašava da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

16. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom te je ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP-a tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

17. U postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno je utvrđeno da su sporne odredbe ništetne jer o njima banke (među njima i tužena) nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima stoga i u ovom postupku vrijedi presumpcija da se o pojedinoj odredbi nije pregovaralo pa je na tuženoj ležao teret dokaza da dokaže protivno.

18. Ističe se i kako ugovaranjem promjene kamatne stope na način da je tuženik kao banka ovlašten jednostrano izvršiti promjenu visine i načina obračuna kamatne stope sukladno Odluci banke, bez navođenja niti jednog mjerljivog kriterija o kojem takva promjena visine i načina obračuna kamatne stope ovisi (i na što tužitelj kao druga ugovorna stranka nikako ne može utjecati), ima za posljedicu to da činidba nije određena niti odrediva u smislu odredbe članka 269. stavka 2. i članka 272. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005. i dr. – dalje: ZOO). Upravo zbog navedenog, prema odredbi članka 271. ZOO-a takva činidba je nedopuštena.

19. Obzirom da tužitelj ima status potrošača u smislu odredbe članka 3. ZZP-a, jer ugovor o kreditu nije sklopljen u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, nepoštenost ugovornih odredbi može se ocjenjivati i u okviru odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

20. Prema odredbi članka 74. ZZP/2007 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Stoga, predmetni ugovor predstavlja potrošački ugovor pa se može raspravljati o nepoštenosti njegovih odredbi s osnove Zakona o zaštiti potrošača.

21. Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi članka 96. stavka 2. ZZP-a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi članka 102. stavka 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava. Odredbom članka 96. stavkom 4. ZZP-a propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

22. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je sa tužiteljicom pojedinačno pregovarao o odredbi Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa i to u skladu s važećim odlukama tužene i odredba ugovora o valutnoj klauzuli. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao

23. Tijekom ovog postupka, tužiteljica je saslušana na okolnost o tome je li se pregovaralo o pojedinim odredbama, a iz njezinog iskaza (list 201 spisa) proizlazi:

- da je kredit podignula radi kupnje osobnog vozila, a koje vozilo je koristila samo u osobne svrhe

- da joj je ponuđeno sklapanje ugovora samo u CHF valuti

- da su je kod potpisivanje ugovora dočekali već unaprijed pripremljeni ugovori te da ona nije mogla utjecati na odredbe ugovora

- da je ugovor potpisivala u auto kući u kojoj je vozilo kupovala te da nije nikada bila u banci zbog sklapanja predmetnog ugovora

- da joj nitko nije objasnio ništa o posljedicama promjene tečaja CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi

- da je ugovor pročitala, ali da je pažnju obratila na najosnovnije i to na iznos mjesečne rate i iznos kamate, kao i da je bila svjesna da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ali nije znala da će se rate toliko povećati.

23.1. Iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da joj banka prilikom sklapanja ugovora nije pružila sve potrebne informacije u pogledu vezanosti glavnice za CHF te u pogledu odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Stoga su neodlučni navodi tuženika da su odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi bile jasne, uočljive i razumljive i da se o njima pojedinačno pregovaralo, što uostalom tuženik nije dokazao da se o osporenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo u smislu da je prilikom sklapanja ugovora tužena banka pružila tužiteljici sve potrebne informacije, kao ni da su odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi tužiteljici, kao prosječnom potrošaču, bile jasne i razumljive.

24. Neosnovano tužena ističe i da je utvrđenje suda u suprotnosti sa shvaćanjima Suda EU u primjeni Direktive 93/13/EEZ obzirom stav da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su tužiteljici u vrijeme ugovaranja bile nerazumljive predstavlja primjenu prakse Suda EU u predmetima C-26/13 od 30. travnja 2014., C- 51/17 od 17.siječnja 2017. TP Bank Nyrt., C-118/17 od 14. ožujka 2019. Dunai i C- 70/17 i C-179/17 26. ožujka 2019. Abanca Corporación Bancaria.

25. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje kako su odredbe Ugovora o kreditu, kako o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako i o valutnoj klauzuli, nepoštene, a time i ništetne jer se o istima nije pojedinačno pregovaralo pa već sama činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate, o kojima ovisi visina obveze korisnika kredita, uzrok su određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita.

26. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je izveo dokaz financijskim vještačenjem po D&S d.o.o. [adresa]. Zadatak vještaka bio je utvrditi koliki je iznos tužiteljica preplatila na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj ugovorom o kreditu i iznosa kamata koje je tužiteljica platila preko početne ugovorene kamate prema obračunu i odlukama banke o promjenjivoj kamatnoj stopi te utvrditi da li je i koliki je iznos kredita tužiteljica kroz mjesečne anuitete preplatila zbog ugovorene valutne klauzule (promjene tečaja) tj. utvrditi koliko je preplatila na ime razlike između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit tužiteljici isplaćen i iznosa koje je tužiteljica platila zbog rasta tečaja CHF, i sve to iskazati po pojedinačnim mjesečnim iznosima i u ukupnom iznosu kao i datum izvršenog plaćanja po tužiteljici.

27. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da je tužiteljica zbog promjene kamatnih stopa kredit platila 162,14 CHF više nego što bi platila da se kamatna stopa nije mijenjala. Ova razlika, radi promjene kamatne stope, iskazana u kunama prema srednjem tečaju tuženika na dan svake izvršene uplate iznosi ukupno 898,33 kn. Pojedinačne iznose razlika vještak je iskazao u tablici koja se nalazi u prilogu nalaza vještaka u stupcu 15 u CHF, a u stupcu 16 u kunama. Nadalje, utvrđeno je da razlika s osnove valutne klauzule, zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita po kojem je kredit bio obračunavan i plaćen i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten iznosi ukupno 14.308,35 kn. Pojedinačne iznose razlika vještak je iskazao u tablici koja se nalazi u prilogu nalaza vještaka u stupcu 17.

27.1. Zaključno, vještak zaključuje da ukupna razlika po obje osnove iznosi 15.206,68 kn i prikazana je u svakomjesečnim iznosima u stupcu 18 tablice u prilogu nalaza vještaka.

27.2. Nalaz vještaka dostavljen je strankama te tužiteljica nije imala prigovora, dok je tužena navela da nema prigovora na matematički izračun vještaka, ali da isti ne pridonosi rješenju ovog spora. Također, na ročištu održanom 6. listopada 2020. tužena je izjavila kako smatra da nije potrebno saslušavati vještaka obzirom nema prigovora na matematički izračun, već su prigovori isključivo pravne prirode.

27.3. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim. Vještak je nalaz i mišljenje dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni spora koju je dao ovaj sud. Ističe se kako stranke nisu imale prigovora na matematički izračun vještaka, već su prigovori tužene isključivo pravne prirode.

28. Predmet ovog spora je tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu odredbe članka 323.ZOO-a prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe.

29. Obzirom se radi o restitucijskom zahtjevu, ugovorne strane dužne su vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora.

30. Osim toga, prema članku 1111. ZOO-a kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti, ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nakon što je utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila, budući se za ono što je ništetno uzima da nije ni nastalo. Ništetnost nastaje ex tunc, odnosno od samog zaključenja posla.

31. Prema članku 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

32. Tuženik je, obzirom na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe tada važećeg ZZP/03, odnosno ZZP/07, te ZOO-a. Radi toga mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredaba, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

33. Neosnovan je i tuženikov prigovor zastare.

33.1. Kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020.

33.2. U međuvremenu je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravo shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu: ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

33.3. Kolektivna tužba u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., a u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. (danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-7129/13), dok je u odnosu na ugovorenu valutu CHF presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna 14. lipnja 2018. (danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/2017).

33.4. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (4. travnja 2012.) u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude, poslovni broj: Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. zastara počela ponovno teći u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude, poslovni broj: Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

33.5. O tome je pravno shvaćanje zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., a koja je donesena povodom revizije (revizija podnesena protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj: Gž-820/17 od 29. lipnja 2017.) gdje je zauzeto shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

33.6. U odnosu na zastarni rok, prije svega treba reći da kod instituta stjecanja bez osnove nije predviđen posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti članak 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

33.7. Tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2019. Obzirom zastarni rok od pet godina počinje teći od dana donošenja presude pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske koja je donesena 13. lipnja 2014. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu te 14. lipnja 2018. kada je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna i u odnosu na valutu, to proizlazi da je tužba podnesena unutar zastarnog roka od pet godina pa istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

34. Slijedom navedenog, valjalo je djelomično usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljice i to za iznos koji je tužiteljica specificirala nakon provedenog financijskog vještačenja i odlučiti kao u točki I. i II. izreke presude, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev koji je postavljen u tužbi i to u dijelu koji je bio predmetom smanjenja u iznosu od 370,79 EUR uz pripadajuću zateznu kamatu valjalo odbiti kao neosnovan, budući se tuženik u smislu odredbe članka 193. stavka 2. ZPP-a protivio djelomičnom povlačenju tužbe te je stoga postupak u odnosu na povučenu tužbu i za taj dio zahtjeva nastavljen kao da nije bilo povlačenja i sud je donio odluku o tužbenom zahtjevu koji je bio postavljen do smanjenja tužbenog zahtjeva, slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

35. U odnosu na trošak postupka, tužiteljica je u odnosu na osnov uspjela 100% u sporu, a u odnosu na visinu 84% pa je ukupno uspjela u sporu u omjeru od 92% (100+84=184:2=92%). S druge strane, tuženik je u odnosu na osnov uspio 0% u sporu, a u odnosu na visinu 16% pa je ukupno uspio u sporu u omjeru od 8%. Ističe se kako tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, slijedom čega je sukladno odredbi članka 154. stavka 5. ZPP-a kojom je propisano da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, naloženo tuženiku da tužiteljici nadoknadi sve troškove koje je ona imala.

35.1. Trošak tužiteljice sastoji se od troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR, sukladno Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/2023. – dalje: Tarife/23), za sastav podnesaka od 13. prosinca 2019., 13. siječnja 2020., 2. rujna 2020., 6. veljače 2023. i 17. lipnja 2024. u iznosu od 200,00 EUR za svaki, sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife/23, za zastupanje na ročištima od 16. prosinca 2019., 26. siječnja 2020., 6. listopada 2020., 2. srpnja 2024. i 21. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svako, sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife/23, za zastupanje na ročištu za objavu presude od 12. studenog 2020., 26. srpnja 2024. i 6. ožujka 2025. u iznosu od 100,00 EUR za svako, sukladno Tbr. 9. t. 3. Tarife/23, a koji trošak valja uvećati za PDV po stopi od 25% u traženom iznosu od 475,00 EUR. Tužiteljici je nadalje priznat trošak plaćenog predujma za financijskog vještaka u iznosu od 331,81 EUR (potvrda o uplati – list 92 spisa), trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 70,34 EUR (potvrda o uplati – list 12 spisa) te trošak preliminarnog izračuna (račun – list 109 spisa) u iznosu od 132,72 EUR, pa ukupni trošak ovog parničnog postupka iznosi 3.509,87 EUR, a na koji trošak je tužiteljici dosuđena pripadajuća zatezna kamata koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude i to od 6. ožujka 2025. pa do isplate, slijedom čega je na temelju odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a odlučeno kao u točki IV. izreke presude.

35.2. Tužiteljici nije priznat zatraženi trošak pristojbe na presudu u iznosu od 67,02 EUR obzirom ista neće biti ni pozivana na plaćanje pristojbe na presudu jer je Zakonom o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 51/2023.) i to člankom 6. istog propisano kako su potrošači u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi.

36. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Karlovcu 6. ožujka 2025.

Sudac: Zrinka Ban

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8 ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335 st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz čl. 335. st. 9. ZPP-a sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP). Žalba se putem ovog suda podnosi županijskom sudu, pisanim putem u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu.

Dostavljeno:

1. Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu

2. OD Glamuzina i Grošeta d.o.o. iz Zagreba