Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj: Gž-563/2023-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Melite Novoselac, kao predsjednika vijeća, Jelene Bušić, kao suca izvjestitelja i Svjetlane Tolj, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Zagreba, OIB: 61817894937, kojeg zastupa punomoćnik Marko Ramljak, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Labor et medicina d.o.o. iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Vesna Škare Ožbolt, odvjetnica u Zagrebu, te eventualnog tuženika TK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukić, Jelušić, Šulina, Stanković, Jurcan & Jabuka iz Rijeke, radi utvrđenja, rješavajući žalbu tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2388/22-133 od 31. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 6. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana, dok se žalba tužitelja odbija kao djelomično neosnovana i uvažava kao djelomično osnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2388/22-133 od 31. siječnja 2023.:

a) potvrđuje u pobijanim točkama I., II. i IV. izreke u cijelosti te u točki III. izreke kojom je tuženik dužan naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 87.190,59 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama;

b) preinačava u dijelu točke III. izreke i to u dijelu u kojem tužitelj nije uspio sa zahtjevom za naknadom daljnjeg troška parničnog postupka te se sudi:

Nalaže se tuženiku Labor et medicina d.o.o. iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju Grad Zagreb, OIB: 61817894937, na ime daljnjeg troška parničnog postupka naknadi iznos od 1.111,92 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. siječnja 2023. do isplate i to po stopi koja se do 29. prosinca 2023. određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne kamatne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, u roku od 15 dana.

II. Tužitelju i tuženiku ne dosuđuje se trošak sastava žalbe niti trošak sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I Utvrđuje se da je tužitelj Grad Zagreb stekao vlasništvo nekretnine koja se sastoji od zk.č.br. 207/1 k. o. [katastarska općina], oznake: kuća br. 19 i dvorište u [adresa], površine 291 čhv, te je tuženik Labor et medicina d.o.o. dužan trpjeti uknjižbu prava vlasništva na opisanoj nekretnini u korist tužitelja, u roku od 15 dana.

II Odbija se dio zahtjeva tužitelja da se naloži tuženiku priznati da je tužitelj stekao vlasništvo nekretnine opisane pod točkom I izreke.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 87.190,59 eur / 656.937,50 kn sa zateznim kamatama tekućim od 31. siječnja 2023. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tužitelju Gradu Zagrebu naknaditi eventualnom tuženiku TK troškove parničnog postupka u iznosu od 24.952,15 eur / 188.002,00 kn, u roku od 15 dana."

2. Protiv naprijed navedene presude pravovremene žalbe podnijeli su tužitelj i tuženik.

2.1. Tužitelj žalbom pobija točku II. izreke i točku III. izreke u dijelu u kojem mu nije priznat zatraženi trošak parničnog postupka za određene radnje i to u ukupnom iznosu od 32.505,47 EUR, te točku IV. izreke presude i to zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP). U odnosu na pobijane točke III. i IV. izreke ukazuje na postojanje bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a kao i na bitnu povredu odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i čl. 151. ZPP-a. Predlaže da se presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu preinači. Zahtjeva i trošak sastav žalbe.

2.2. Tuženik žalbom pobija presudu suda prvog stupnja u točki I. i III. izreke i to zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. U žalbi posebno ukazuje na postojanje bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a kao i na bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 188. st. 1. ZPP-a.

3. U odgovorima na žalbe parnične stranke su se protivile žalbenim navodima protivne stranke.

4. Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužitelja djelomično osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu suda prvog stupnja, postupak koji joj je prethodio, žalbene navode stranaka i navode stranaka iz odgovora na žalbe, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Također suprotno žalbenim navodima stranaka nije počinjena niti bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a s obzirom da je pobijana presuda jasna i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i stoga se može ispitati.

7. Predmet postupka je zahtjev tužitelja u odnosu na tuženika da se utvrdi da je stekao vlasništvo nekretnine upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina] i to k. č. br. [katastarska čestica] kuća broj 19 i dvorište u [adresa], površine 291 čhv, te da je tuženik dužan to priznati i trpjeti uknjižbu prava vlasništva na istoj nekretnini.

7.1. U tužbi je tužitelj, u slučaju da ne uspije s tužbenim zahtjevom u odnosu na glavnog tuženika, sukladno odredbi čl. 197. ZPP-a postavio tužbeni zahtjev i u odnosu na eventualnog tuženika UK, odnosno naknadno u odnosu na njegovu nasljednicu TK i to da je ista dužna isplatiti tužitelju iznos od 1.915.000,00 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na isti iznos počev od 12. rujna 2007. do isplate.

8. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

- da se trenutno u zemljišnim knjigama kao vlasnik nekretnine upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina] i to k. č. br. [katastarska čestica] vodi tuženik;

- da je tuženik vlasništvo predmetne nekretnine stekao na temelju zaključenog Kupoprodajnog ugovora od 18. ožujka 2008. s eventualnim tuženikom RK, s tim da je 17. rujna 2007. upisana predbilježba prava vlasništva na temelju Predugovora o kupoprodaji nekretnina od 12. rujna 2007.;

- da je 27. lipnja 1975. od strane tadašnjeg Sekretarijata za građevinarstvo, komunalne i stambene poslove Grada Zagreba doneseno Rješenje o eksproprijaciji poslovni broj UP/I-05/3-3238/3-1975 kojim je usvojen prijedlog Zavoda za izgradnju Grada Zagreba, te je istim rješenjem provedena potpuna eksproprijacija obiteljske stambene zgrade u [adresa] – [adresa] sagrađene na k. č. br. [katastarska čestica], upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koja je izvanknjižno vlasništvo MK i OK, a koja stambena zgrada je izgrađena na temelju građevne dozvole od 20. kolovoza 1965.;

- da je isto rješenje o eksproprijaciji postalo pravomoćno 7. veljače 1990.;

- da iz povijesnog z.k. izvatka za predmetnu nekretninu proizlazi da je na istoj najprije bilo upisano pravo vlasništva za korist HK, a potom da je na temelju pravomoćnog rješenja Sekretarijata za financije NOO Medvešćak od 19. rujna 1959. uknjiženo društveno vlasništvo i pravo korištenja zemljišta radi izgradnje obiteljske stambene zgrade u korist HK koju je na temelju rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Zagrebu od 26. ožujka 1975. naslijedila KK;

- da je tadašnja korisnica k. č. br. [katastarska čestica] HK koja nije imala dovoljno sredstava za izgradnju kuće kakva je predviđena urbanističkim propisima, utanačenjem od 15. listopada 1965. primila HK i MK u zajedničku izgradnju predmete obiteljske kuće kao investitore u ½ dijela, a potom da im prodaje i predaje u suposjed cijeli svoj preostali dio obiteljske stambene zgrade u izgradnji na jednake dijelove, a da je potom 24. svibnja 1969. sklopljen između istih stranaka i kupoprodajni ugovor;

- da isti ugovori zaključeni između HK i HK i MK nisu nikada provedeni u zemljišnim knjigama;

- da su u postupku eksproprijacije predmetne nekretnine MK i GK sudjelovali kao izvanknjižni vlasnici iste kao i da su isti prisustvovali raspravi održanoj 1. srpnja 1975. kada je postignut Sporazum o naknadi za ekspropriranu nekretninu na temelju kojega Sporazuma kao ovršne isprave im pripada naknada u iznosu od tadašnjih 800.000 dinara;

- da je rješenjem Komisije za ispravne zemljišne knjige od 31. listopada 1986. određen upis kuće izgrađene na zemljištu, kao zemljišnoknjižno tijelo A-II te pravo vlasništva na istoj u korist KK, uz upis prava korištenja na zemljištu upisanom u zk tijelo A-I, u korist vlasnika zgrade, dok na istom postoji zgrada;

- da je prednik tužitelja po pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji zatražio provedbu istoga u predmetu poslovnim brojem Z-20376/02, ali da je njegov prijedlog odbijen i da je izvršena zabilježba odbijenoga prijedloga;

- da je prednik tužitelja pod brojem Z-3585/08 pokrenuo zemljišnoknjižni ispravni postupak i da je zabilježba istoga određena rješenjem od 4. studenoga 2008. u kojem postupku je odbijen njegov prijedlog za uknjižbu prava vlasništva na spornoj nekretnini;

- da u ostavinskom postupku iza pok. KK koji se vodio pod brojem O- 1250/83 predmetna nekretnina upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] nije obuhvaćena kao ostavinska imovina iz razloga jer je eksproprirana, te da je u istom ostavinskom postupku sudjelovao i UK;

- da je sporna nekretnina na temelju pravomoćnog rješenja o naknadno pronađenoj imovini iza pok. KK poslovni broj O-4249/92 od 27. travnja 2006., raspoređena na UK kao nasljednika i da se isti na temelju toga rješenja upisao u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetne nekretnine;

- da je UK u postupku pod poslovnim brojem Z-77727/06 ishodio brisanje društvenog vlasništva na istoj nekretnini, te spajanje z.k. tijela AI i AII u jedno tijelo i to kuća broj 19 i dvorište u [adresa];

- da je UK istom nekretninom raspolagao u korist tuženika i to na temelju zaključenog Predugovora o kupoprodaji nekretnina od 12. rujna 2007. a potom i na temelju Ugovora o kupoprodaji od 18. ožujka 2008.;

- da su u upravnim postupcima i UK, ali i tuženik, te pravna sljednica UK – TK pokušavali osporavati valjanost Rješenja o eksproprijaciji, ali da u tome nisu uspjeli i da je upravo do pravomoćnog okončanja istih postupaka bio određen prekid ovog parničnog postupka.

9. Slijedom svega naprijed navedenog, sud prvog stupnja pobijanom presudom utvrđuje da je tužitelj stekao vlasništvo nekretnine upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica] i to na temelju odluke nadležnog tijela, odnosno na temelju Rješenja o eksproprijaciji poslovni broj UP/I-05/3-3238/3-1975 od 27. lipnja 1975., da s obzirom da se radi o stjecanju na temelju odluke nadležnog tijela, u kojem slučaju se vlasništvo stječe pravomoćnošću, odnosno konačnošću odluke o tome, da stoga izostanak provedbe rješenja o eksproprijaciji u zemljišnim knjigama ne utječe na njegovo pravo da svoje vlasništvo dokazuje u parničnom postupku.

9.1. U odnosu na pozivanje tuženika na odredbu čl. 127. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine” broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09.,153/09., 143/12. i 152/14., 81/15. i 94/17. u daljnjem tekstu: ZV) odnosno na načelo povjerenja u zemljišne knjige i dobru vjeru, sud prvog stupnja zaključuje da je tuženik bio nesavjestan i to iz razloga jer je tuženiku prilikom sklapanja predugovora o kupoprodaji nekretnine s UK moralo biti poznato da tužitelj traži provedbu u zemljišnim knjigama rješenje o eksproprijaciji iste nekretnine, odnosno da se tuženik ne može pozivati na načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige i to sukladno čl. 388. st. 5. ZV-a iz razloga jer je na dan 1. siječnja 1997. kao dan stupanja na snagu ZV-a ista nekretnina bila upisana kao društveno vlasništvo, a sporni ugovor o kupoprodaji je zaključen prije 1. siječnja 2010.

9.2. Nadalje, pobijanom točkom II. izreke sud prvog stupnja odbija zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku priznati da je tužitelj stekao vlasništvo predmetne nekretnine smatrajući da niti jedna odredba ZV-a ne daje uporište za nalaganje takve činidbe.

9.3. Također, s obzirom da je usvojen tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika, sud prvog stupnja nije odlučivao u odnosu na zahtjev postavljen u odnosu na eventualnog tuženika sukladno odredbi čl. 197. ZPP-a.

10. Ovakvu odluku suda prvog stupnja kao pravilnu i zakonitu prihvaća i ovaj sud.

11. Potrebno je prije svega navesti da tuženik neosnovano u žalbi ukazuje na počinjenu bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 188. st. 1. odnosno čl. 197. ZPP-a, a koja se po tuženiku sastoji u tome što je sud prvog stupnja odlučio raspravljati o tužbi u kojoj je tužitelj kao eventualnog tuženika označio UK, a potom njegovu nasljednicu TK.

11.1. Pri tome tuženik pogrešno smatra da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev sukladno odredbi č. 188. st. 1. ZPP-a, koja odredba regulira slučaj objektivne kumulacije tužbenih zahtjeva i to iz razloga jer je tužitelj u odnosu na tuženika postavio samo jedan tužbeni zahtjev.

11.2. Tužbeni zahtjev na način kako ga je tužitelj postavio označavajući u tužbi kao eventualnog tuženika UK reguliran je čl. 197. ZPP-a prema kojem tužitelj može tužbom obuhvatiti dva ili više tuženika i tako što će tražiti da tužbeni zahtjev bude prihvaćen prema sljedećem tuženiku u slučaju da bude pravomoćno odbijen prema onome koji je u tužbi naveden prije njega. Nadalje, prema st. 2. čl. 197. ZPP-a na takav način tužitelj može tužbom obuhvatiti dva ili više tuženika samo ako prema svakom od njih ističe isti zahtjev ili ako prema pojedinim od njih ističe različite zahtjeve koji su u međusobnoj vezi, te ako je isti sud stvarno i mjesno nadležan za svaki od zahtjeva.

11.3. Kako je tužitelj tužbom obuhvatio dva tuženika u odnosu na koje je istaknuo različite zahtjeve koji su u međusobnoj vezi, to je tako podnesena tužba bila prikladna za raspravljanje.

11.4. U pogledu navoda tuženika koje tek sada ističe u žalbi da sud prvog stupnja nije bio stvarno nadležan za raspravljanje po tužbi u odnosu na tuženika, potrebno je istaknuti da je tuženik sukladno odredbi čl. 17. ZPP-a prekludiran u isticanju istog prigovora.

12. Suprotno žalbenim navodima tuženika činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno, te je na tako utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je tužitelj vlasnik sporne nekretnine.

12.1. Pri tome neosnovano u žalbi tuženik ukazuje da je sud prvog stupnja, iako pravilno zaključuje da pitanje valjanosti rješenja o eksproprijaciji predstavlja prethodno pitanje, propustio uputiti stranke da pokrenu odgovarajući postupak radi utvrđenja valjanosti provedenog postupka eksproprijacije ili o tome odlučiti sam, a u čemu se sastoji tuženikov žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a posljedično tome i pogrešne primjene materijalnog prava.

13. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je Rješenje o eksproprijaciji poslovni broj UP/I- 05/3-3238/3-1975 od 27. lipnja 1975. bilo predmet preispitivanja pred nadležnom upravnim tijelima i to na način da je sada pok. UK **.**.1988. podnio zahtjev za deeksproprijaciju predmetne nekretnine koji zahtjev je najprije zaključkom Odsjeka za imovinsko-pravne odnose Grada Zagreba od 28. ožujka 1988. odbačen, a iako je isto rješenje naknado poništeno, da tijekom postupka nije dokazano da je u tom postupku UK uspio sa svojim zahtjevom za deeksproprijacijom.

13.1. Nadalje iz stanja spisa proizlazi da su i tuženik kao i pravna sljednica UK – TK, pokrenuli odgovarajuće postupke za poništenjem i oglašavanjem ništavim rješenja o eksproprijaciji, u kojim postupcima nisu uspjeli a koji postupci su se vodili pred nadležnim tijelima pod poslovnim borjem Klasa: UP/I- 943-01717-01/5, Klasa: UP/I-943-01717-0172 i Klasa: UP/I-944-01/18-01/4 zbog čega je do pravomoćnih okončanja istih upravnih postupaka u ovom predmetu bio određen i prekid postupka i to upravo iz razloga jer je prema pravilnom stavu suda prvog stupnja, pitanje valjanosti Rješenja o eksproprijaciji, prethodno pitanje za donošenje odluke u ovom sporu.

14. Dakle, suprotno žalbenim navodima tuženika, a nakon što je u naprijed navedenim upravnim postupcima pravomoćno odlučeno o zahtjevima za preispitivanjem valjanosti Rješenja o eksproprijaciji na kojem tužitelj temelji svoj zahtjev za utvrđenjem prava vlasništva, sukladno odredbi čl. 12. st. 1. ZPP-a sud prvog stupnja više nije imao mogućnosti u ovom postupku odlučivati o pravilnosti i zakonitosti donesenog rješenja o eksproprijaciji s obzirom da je odluku o tome donijelo nadležno upravo tijelo, a za to pitanje nije niti bio stvarno nadležan.

15. Upravo zbog naprijed navedenog, neosnovani su svi žalbeni navodi tužitelja kojima ukazuje da postupak eksproprijacije nije valjano proveden i da kao takav ne može predstavljati pravnu osnovu za utvrđenje prava vlasništva tužitelja, odnosno kojima ukazuje da je sud prvog stupnja trebao u ovom postupku utvrđivati pretpostavke valjanog postupka eksproprijacije sukladno odredbama Zakona o eksproprijaciji („Službeni list FNRJ“ br. 12/1957., 53/1962., 13/1965., 5/1968., 7/1968., 30/1968., 32/1970.).

16. Kako je Rješenje o eksproprijaciji poslovni broj UP/I-05/3-3238/3-1975 od 27. lipnja 1975. postalo pravomoćno 7. veljače 1990., a u postupcima koji su se vodili radi poništenja istog rješenja zainteresirane osobe nisu uspjele, to nije postojala nikakva osnova suda prvog stupnja da ponovno u ovom postupku preispituje zakonitost i pravilnost provedenog postupka eksproprijacije sve to uzimajući u obzir već citiranu odredbu čl. 12. st. 1. ZPP-a.

16.1. Upravo zbog naprijed navedene vezanosti suda prvog stupnja za odluku donesenu od strane nadležnih upravnih tijela, nije bilo potrebe očitovati se na prigovore tuženika u pogledu neispunjavanja pretpostavki određenih čl. 25. Zakona o eksproprijaciji prilikom provođenja postupka eksproprijacije tijekom 1975.

17. S obzirom na sve naprijed navedeno, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je tuženik još pravomoćnošću i konačnošću Rješenje o eksproprijaciji tj. 7. veljače 1990. sukladno tada čl. 20. st. 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91. i 91/94. – dalje ZOVO) stekao pravo vlasništva iste nekretnine i to neovisno što isto pravo nije upisao u zemljišne knjige, odnosno što je njegov prijedlog za uknjižbom prava vlasništva odbijen u zemljišnoknjižnom postupku koji se vodio pod poslovnim brojem Z-20367/02.

17.1. Naime, tada je prijedlog pravnog prednika tužitelja za provedbom Rješenje o eksproprijaciji odbijen iz razloga jer je u istom rješenju kao predmet eksproprijacije navedena adresa [adresa], dok se prijedlog odnosi na adresu [adresa], a na koju nepodudarnost u žalbi ukazuje i tuženik, odnosno da predmet eksproprijacije nije identičan nekretnini u odnosu na koju tužitelj zahtjeva utvrđenje da je vlasnik, u čemu se po tuženiku i sastoji bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

17.2. U ovom dijelu, ovaj sud u cijelosti prihvaća kao pravilno i logično obrazloženje suda prvog stupnja (toč. 22), odnosno da istovjetnost nekretnine koja je bila predmet eksproprijacije i nekretnine koja je predmet ovog postupka uopće nije sporna s obzirom da je za identitet nekretnine odlučujuća oznaka zemljišnoknjižnog uloška i zemljišnoknjižne čestice koje su u konkretnom slučaju identične, a da iz stanja upisa u zemljišne knjige proizlazi da postoji samo jedna upisana kuća u tom z.k.ul. Nadalje, potrebno je primijetiti da u vrijeme donošenja Rješenja o eksproprijaciji predmetna kuća još uvijek nije bila upisana u zemljišne knjige, odnosno da je isti upis izvršen na temelju Rješenja Komisije za ispravne zemljišne knjige od 31. listopada 1986.

18. Također, neosnovano u žalbi tuženik ukazuje da je sud prvog stupnja propustio primijeniti odredbu čl. 12. ZOV-a, odnosno da, s obzirom na činjenicu da je na predmetnoj nekretnini bilo upisano pravo korištenja u korist KK, da bi ista stupanjem na snagu ZV-a ex lege stekla pravo vlasništva iste nekretnine, a čime zapravo upire da je eventualno označeni tuženik kao njezin zakonski nasljednik valjano raspolagao predmetnom nekretninom.

19. Međutim, iako je činjenica je da KK kao zakonska nasljednica HK ostala upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnik zgrade uz upis prava korištenja na zemljištu na kojem je zgrada izgrađena, iz priloženih isprava proizlazi da isti upis nije odgovarao stvarnom stanju i to iz razloga jer je prednica KK još 1969. prodala predmetnu nekretninu kupcima HK i MK koji su, dakle bili izvanknjižni vlasnici iste nekretnine i u odnosu na koje je kao takve i provođen postupak eksproprijacije, pa je stoga tužitelj s uspjehom oborio predmnijevu iz čl. 362. st. 1 ZV-a, odnosno da su najprije KK, a potom i UK postali valjani nositelji prava korištenja predmetne nekretnine a onda i vlasnici iste i to sve iz razloga jer je tužitelj vlasništvo iste stekao pravomoćnošću Rješenja o eksproprijaciji.

20. Neosnovano se također u žalbi tuženik sadržajno poziva na svoje poštenje i zaštitu povjerenja u zemljišne knjige.

20.1. Prema odredbi čl. 127. ZV-a, vlasništvo nekretnine stečeno odlukom suda ili drugog tijela ne može se suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno odlukom suda ili drugog tijela nije bilo upisano.

20.2. Pravilno je sud prvog stupnja na temelju provedenih dokaza i to prije svega cijeneći iskaze saslušanih svjedoka SK, zakonskog zastupnika tuženika, te sadržaj materijalnih isprava i to spisa poslovni broj Z-20367/02 i Z-3585/08, zaključio kako tuženik kao kupac i stjecatelj predmetne nekretnine prije svega nije bio u dobroj vjeri prilikom zaključivanja Predugovora o kupoprodaji nekretnine od 17. rujna 2007. jer je morao znati da je u odnosu na istu nekretninu zatražena provedba rješenja o eksproprijaciji, odnosno da je naknadno pokrenut i pojedinačni ispravni postupak radi uknjižbe prava vlasništva u korist tužitelja.

21. Prema odredbi čl. 122. st. 1. ZV-a smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona, dok se prema st. 2. smatra da je stjecatelj bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kada je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju.

21.1. Pri tome je potrebno ukazati da se prosuđivanje dobre vjere ima prosuđivati po standardu obične pažnje kako se očekuje od svakog razumnog čovjeka u takvim okolnostima.

21.2. Međutim, u ovom konkretnom slučaju tuženik je pravna osoba od koje se u pravnom prometi svakako očekuje veći stupanj pažnje pa je stoga pravilan zaključak suda prvog stupnja da je isti, s obzirom na sve okolnosti slučaja imao dovoljno razloga posumnjati u to da nekretnina pripada otuđivatelju, a posebno uzimajući u obzir da je u zemljišnim knjigama kako u vrijeme sklapanja Predugovora tako i vrijeme kada je podnesen prijedlog za upis postojala vidljiva zabilježba odbijenog prijedloga za upis vlasništva na temelju Rješenja o eksproprijaciji kao i zabilježba pokretanja ispravnog postupka.

21.3. Nadalje, tuženik se ne može pozivati niti na načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja pozivajući se na odredbu čl. 388. st. 5. ZV-a, s obzirom da je predmetna nekretnina na dan 1. siječnja 1997. bila upisana kao društveno vlasništvo, a pravni posao kojim se raspolagalo predmetnom nekretninom zaključen je prije 1. siječnja 2010.

22. Također je pravilno sud prvog stupnja odlučio kao pod točkom II. pobijane presude kada je odbio dio zahtjeva tužitelja da se naloži tuženiku da tužitelju prizna da je stekao vlasništvo iste nekretnine.

23. Naime, u konkretnom slučaju radi se o stjecanju prava vlasništva na temelju odluke nadležnog tijela, kada je tužitelj stekao pravo vlasništvu već u trenutku pravomoćnosti odluke nadležnog tijela što se presudom samo deklarira, pa stoga pravilno sud prvog stupnja zaključuje da niti odredbe ZV-a niti bilo koji drugi pozitivni propisi ne sadrže obvezu bilo knjižnog bilo izvanknjižnog nevlasnika nekretnine da vlasniku u slučaju utvrđenja njegovog prava vlasništva bilo što priznaju. Naime, svaki vlasnik je ovlašten svoje pravo vlasništva upisati u zemljišnu knjigu, što je za pojedine načine stjecanja prava vlasništva i izričito propisano (npr. čl. 127. st. 1., čl. 128. st. 2., čl. 130. st. 1. ZV-a). Stoga ovlaštenje vlasnika da svoje pravo upiše u zemljišne knjige nema za nevlasnika posljedicu nastanka nikakve druge obveze, već samo nastanak obveze trpljenja upisa u zemljišne knjige, kako je to pravilno i naloženo tuženiku u točki I. presude.

24. Kako je tužitelj gotovo u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom u odnosu na tuženika pravilno je sud na temelju odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a u vezi s č. 155. st. 1. ZPP-a odlučio o troškovima parničnog postupka koje je tuženik u obvezi naknaditi tužitelju vodeći računa o označenoj vrijednosti predmeta spora i tada važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. i 37/22., u daljnjem tekstu: Tarifa/22).

25. Međutim osnovano u žalbi tužitelj ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava pobijajući točku III. izreke presude i to u dijelu u kojem mu nisu priznati troškovi za određene poduzete radnje.

25.1. Prema odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući sve okolnosti konkretnog slučaja, dok je st. 2. određeno da ako je propisana tarifa za nagrade odvjetnika li za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema toj tarifi.

25.2. Primjenjujući naprijed navedenu odredbu prilikom ocjenjivanja žalbenih navoda tužitelja pravilno je sud prvog stupnja postupio kada je tužitelju nagradu za pristup ročištima održanim 10. ožujka 2014. i 10. listopada 2016. dosudio prema Tbr. 9. toč. 5. odnosno prema Tbr. 9. toč. 2. Tarife. Naime, ročište održano 10. ožujka 2014. odgođen je zbog neuredne dostave za jednu od stranka, dok se na ročištu održanom 10. listopada 2016. uopće nije raspravljalo o glavnoj stvari.

25.3. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tužitelja pravilno sud prvog stupnja nije priznao tužitelju trošak sastava podnesaka od 6. studenoga 2018., 26. svibnja 2017., 12. svibnja 2017. s obzirom da se istim podnescima tužitelj očituje na podneske eventualnog tuženika u odnosu na kojega se u postupku uopće nije raspravljalo. Upravo iz tog razloga, primjenjujući čl. 155. st. 1. ZPP-a ne može se smatrati da su isti podnesci bili potrebni radi vođenja parnice.

25.4. Također niti podnesak od 21. listopada 2016. kojim se tužitelj očituje na dotadašnji tijek postupka, te podnesak od 17. veljače 2016. ne mogu se smatrati potrebnim i nužnim.

26. Stoga, suprotno žalbenim navodima tužitelja u ovom dijelu gdje tužitelju nisu priznati troškovi naprijed poduzetih pravnih radnji nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1 ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tužitelj.

27. Međutim, osnovano tužitelj ukazuje u žalbi da je sud nepravilno odbio dosuditi tužitelju trošak pristupa na ročište za objavu presude održano 31. siječnja 2023. iako je punomoćnik tužitelja pristupio na isto ročište.

27.1. Naime, ročište za objavu presude je sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude. Ovu radnju određuje i zakazuje sud, te stranke poziva na ročište na koji poziv su se dužne odazvati jer u protivnom nastupaju brojne posljedice prvenstveno u odnosu na dostavu presude. Na ovom ročištu osim što se objavljuje sadržaj presude sud ukratko iznosi usmeno obrazloženje presude (čl. 336. st. 1. ZPP-a).

27.2. Imajući u vidu sve navedeno, za zaključiti je da pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku, odvjetniku, za pristup na ročište za objavu presude je izravno povezano s pravom na pristup sudu (čl. 29. Ustava Republike Hrvatske „Narodne novine“, broj 59/99, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01,76/10 i 105/14 - dalje Ustav) te čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama („Narodne novine-Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05,1/06,2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija), upravo zbog saznanja o razlozima presude u smislu usmenog obrazloženja i dostave presude za koju je pravilno da se izvršava upravo na ročištu za objavu presude. Takvo je pravno shvaćanje izraženo i odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-832/2022 od 22. ožujka 2023., Rev1121/2022 od 12. rujna 2023., Rev-559/23 od 18. listopada 2023. i dr.).

27.3. S obzirom na navedeno, tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude temeljem odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a.

27.4. Slijedom navedenog, pravilnom primjenom navedenih zakonskih odredbi tužitelju je valjalo dosuditi trošak pristupa na ročište za objavu presude prema Tbr. 9. toč. 3. u iznosu od 124,43 EUR jer je taj trošak bio potreban.

28. Također, osnovano u žalbi tužitelj ukazuje da je sud prvog stupnja neosnovano odbio priznati trošak sastava prijedloga za zabilježbu spora i to iz razloga jer je isti trošak nastao u drugom postupku.

28. 1. Pri tome pravilno u žalbi tužitelj ukazuje na odredbu čl. 151. st. 1. ZPP-a prema kojoj parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka.

28.2. Kako je zabilježba spora izdatak koji je poduzet u povodu predmetnog parničnog postupka bilo je osnove priznati tužitelju sastav istog podneska i to prema Tbr. 19. toč. 1. Tarife s 987,49 EUR.

29. Stoga je djelomičnim uvažavanjem žalbe tužitelja u odnosu na točku III. izreke presude valjalo tužitelju dosuditi i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 1.111,92 EUR.

30. Žalba tužitelja u cijelosti je neosnovana u odnosu na pobijanu točku IV. izreke presude kojom je tužitelj obvezan eventualnom tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka.

30.1. Naime, parnica je prema eventualnom tuženiku počela teći dostavom tužbe, pa slijedom toga on ima pravo na naknadu parničnih troškova bez obzira na to što sud nije mogao meritorno odlučiti o tužbenom zahtjevu prema njemu dok tužbeni zahtjev nije pravomoćno odbijen prema prethodnom tuženiku, odnosno eventualni tuženik ima pravo na naknadu parničnih troškova iako prema njemu sud ne donosi odluku o glavnoj stvari. Naime, u takvoj situaciji treba se smatrati da je parnica u koju se eventualni tuženik upustio, za njega prestala teći, pa tada vrijede načela koja se primjenjuju u slučaju povlačenja tužbe, odnosno svakako je trebalo dosuditi eventualnom tuženiku zatraženi trošak parničnog postupka, ali ne primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a kako to navodi sud prvog stupnja već primjenom čl. 158. ZPP-a. (tako i Vrhovni sud Gzz-7/1989 od 5. travnja 1989. i Rev-490/11 od 17. siječnja 2012).

31. S obzirom na navedeno valjalo je primjenom čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

32. Odluka o zahtjevu tuženika za troškom sastava žalbe i troškom sastava odgovora na žalbu donesena je na temelju čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. st. 1. ZPP-a i isti trošak mu nije dosuđen s obzirom da sa žalbom nije uspio, a trošak sastava odgovora na žalbu tužitelja nije bio potreban i nužan.

33. Tužitelju koji je djelomično uspio sa žalbom i to samo u odnosnu na neznatni dio pobijane odluke o troškovima parničnog postupka također nije dosuđen trošak sastava žalbe. Nadalje, niti tužitelju nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu tuženika također primjenom čl. 155. st. 1. ZPP-a.

Osijek, 6. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Melita Novoselac