Republika Hrvatska
Županijski sud u Osijeku
Osijek, Europska avenija 7
Poslovni broj Gž-271/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Krunoslave Dropulić predsjednice vijeća, sutkinje Štefice Bukvić izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Anđele Bošković Rajković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavod za mirovinsko osiguranje, OIB:84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., OIB:26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o., Zagreb, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj Pn-55/2023-21 od 8. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 6. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e
Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj Pn-55/2023-21 od 8. studenog 2024.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
I Odbija se tužba i tužbeni zahtjev koji glasi:
"Tuženik CROATIA osiguranje d.d., Vatroslava Jagića 33, Zagreb, OIB: 26187994862 je dužan platiti tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623 na ime naknade štete iznos od 6.707,96 eura / 50.541,14 kn sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, koja teče od 04.10.2022. pa do isplate, kao i naknaditi tužitelju parnične troškove, sve na račun Državnog proračuna br. [broj bankovnog računa] (s „poziv na broj- odobrenje“, u pretpolje upisati 26, a u veće polje sljedeće šifre 5908-19-19- 03116596010), sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe."
II Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.706,81 eura, u roku od 15 dana.
2. Navedenu presudu, pravovremenom žalbom, pobija tužitelj zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda ukine u cijelosti i predmet vrati na ponovno odlučivanje sudu prvog stupnja ili da sud drugog stupnja svojom odlukom riješi ovu pravnu stvar.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tužitelja nije osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu, postupak koji je prethodio, žalbene navode tužitelja, ovaj sud ne nalazi da su počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.
6. Predmet spora jest zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od ukupno 6.707,96 EUR-a/50.541,14 kn sa pripadajućom zateznom kamatom, na ime naknade štete nastale isplatom invalidske mirovine GT osiguranika tužitelja, u razdoblju od 1. srpnja 2020. do 31. kolovoza 2022.
7. Sud prvog stupnja utvrdio je da između stranaka nije sporno:
- pasivna legitimacije tuženika kao osiguratelja vozila reg. oznake i broja [registarska oznaka] kojim je u vrijeme prometne nesreće upravljao TT,
- prometna nesreća od 14. rujna 1993. u kojoj je osiguranik tužitelja GT zadobio tjelesne ozljede,
- da je osiguraniku tužitelja GT priznato pravo na invalidsku mirovinu rješenjem tužitelja od 11. travnja 1997. zbog djelomične nesposobnosti za rad,
- da je presudom Općinskog suda u Požegi br. K-47/95 od **.**.1995. TT proglašen krivim za kazneno djelo izazivanja prometne nesreće,
- da je tužitelj prema tuženiku podnosio zahtjeve za naknadu štete za isplaćene iznose invalidske mirovine za ranija razdoblja i da je tuženik po istima plaćao tužitelju zaključno s danom 30. lipnja 2020.
8. Sud prvog stupnja odbija tužbeni zahtjev ocjenjujući kako je tuženik dužan naknaditi štetu umjesto štetnika, vozača u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju - ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti zbog čega se primjenjuju odredbe Zakona koji je važio u vrijeme kada su izvršene isplate predmetne mirovine osiguraniku tužitelja, a u ovom slučaju to je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14; u daljnjem tekstu: ZOOP). Prema odredbi čl. 27. st. 1. ZOOP-a društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove mirovinskog osiguranja naknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika, a prema st. 3. istog članka ZOOP-a šteta se određuje tako da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu, a iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da potencijalna invalidska mirovina kao posljedica ozljede na radu utvrđena zbog profesionalne nesposobnosti za rad u cijelom spornom razdoblju bi bila veća od ostvarene invalidske mirovine.
9. Sporni su osnov i visina potraživanja tužitelja odnosno sporno je primjenjuju li se odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/,18, 102/19; u daljnjem tekstu: ZOMO) ili Zakona o obveznim osiguranjima u prometu budući da tužitelj u žalbi osporava stav suda prvog stupnja da su za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari mjerodavne odredbe ZOOP.
10. Pri odlučivanju u ovom predmetu spora treba imati u vidu da između tužitelja i štetnika postoji odnos izvanugovorne odgovornosti za štetu pa su stoga obveze društva za osiguranje po policama osiguranja od automobilske odgovornosti regulirane odredbama ZOOP. U postupcima u kojima spor pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO) protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime invalidske mirovine relevantne su odredbe ZOOP koje su na snazi u trenutku izvršenih isplata invalidske mirovine (jer svaka isplata za tužitelja predstavlja novu štetu), a ne, kako to pogrešno smatra tužitelj, odredbe ZOMO koji predstavlja opći propis koji uređuje odnose u sustavu mirovinskog osiguranja.
10.1. Dakle, ZOOP uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane ZOMO koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito. Stoga, kao posebniji, valja primijeniti taj Zakon. Činjenica je da je ZOMO kasniji zakon, ali kako je ZOOP posebniji zakon, koji uređuje užu problematiku, u konkretnoj situaciji ne može se primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori, a ni načelo lex superior derogat legi inferiori, na koja načela se neosnovno u žalbi poziva tužitelj. Da je bila intencija zakonodavca da donošenjem ZOMO iz 2013. izmijeni odredbe ZOOP kojima je uređena odgovornost osiguratelja, nije bilo zapreke da se donošenjem tog Zakona stave izvan snage odredbe ZOOP koje nisu usklađene s odredbama ZOMO u pogledu odgovornosti osiguratelja.
10.2. Dakle, osiguravajuće društvo nije štetnik, nego to društvo ima tek obvezu naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe odnosno štetnika. Stoga se tuženik, kao osiguravatelj motornog vozila štetnika ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač štetnik. Obveza tuženika proizlazi iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i isti može odgovarati samo u okviru odredbi zakona koji regulira obveze iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, dakle, po odredbama ZOOP-a.
11. Navedeni pravni stav o primjeni ZOOP, a ne ZOMO izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske koji kao najviši sud u državi osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (v. Rev-x 388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-68/2019-2 od 1. ožujka 2022., Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev- 1437/21 od 5. siječnja 2021., Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022., Rev-552/22 od 17. svibnja 2022., Rev-1052/2023 od 20. prosinca 2023. i dr.).
12. Odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.
12.1. Stvarnom štetom, između ostalog, u smislu st. 2. tog članka smatra se razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.
12.2. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3. tog članka).
13. Budući da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da u spornom razdoblju mirovina koju je HZMO isplatio svom osiguraniku OT nije veća od iznosa mirovine koja bi bila za slučaj ozljede na radu, to ne proizlazi razlika koja bi za tužitelja predstavljala štetu sukladno odredbi čl. 27. st. 3. ZOOP pa je tužbeni zahtjev neosnovan.
13.1. Stoga je sud prvog stupnja pravilnom primjenom materijalnog prava odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.
14. Prema navedenom nisu ostvareni žalbeni razlozi tužitelja, a pogrešno ukazivanje tužitelja o tome da je dokazao osnovu i visinu zahtjeva upućujući na odredbe ZOMO i to njegove odredbe čl. 161. i čl. 164., ne dovode u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude suda prvog stupnja.
15. Pravilno je sud prvog stupnja primjenom odredbi čl. 164. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a odlučio o troškovima postupka.
16. Slijedom navedenoga, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.
Osijek, 6. ožujka 2025.
Predsjednica vijeća
Krunoslava Dropulić
