Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-623/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Gorana Škugora predsjednika vijeća, Verice Kos sutkinje izvjestiteljice i Nikole Ramušćaka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Zdilar, odvjetnik u Zagrebu, Mesnička 8, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, Petrova 182, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-991/2022-24 od 6. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 6. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Addiko Bank d.d. i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-991/2022-24 od 6. lipnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Addiko Bank d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 312,50 eur.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.396,99 eur sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose (točka I. izreke), tuženiku je naloženo da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.867,15 eur sa zateznom kamatom tekućom od 6. lipnja 2024. do isplate (točka II. izreke), a zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka je odbijen kao neosnovan (točka III. izreke).

2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik zbog razloga iz čl. 354. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da se stav suda u ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli temelji na paušalnim utvrđenjima, zanemarujući okolnosti konkretnog slučaja, a da sud nije obrazložio razloge i utvrdio činjenice iz kojih proizlazi da je vezan utvrđenjima iz kolektivnog spora, zbog čega da se presuda ne može ispitati, čime da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP. Nadalje navodi da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo glede prigovora zastare i tijeka zatezne kamate, kao i glede troškova postupka. Predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev te tužitelja obveže naknaditi tuženiku trošak postupka, podredno vratiti na ponovno odlučivanje. Za sastav žalbe zahtijeva naknadu od 312,50 eur.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmetom ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.396,99 eur na ime ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.25. veljače 2008., ovjeren kod javnog bilježnika Željke Horvat Pernar 28. veljače 2008., prema kojem Ugovoru je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i isplatio kredit u iznosu od 18.353,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate od 7 godina, koji se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 264,61 CHF na dan plaćanja. Tužitelj tvrdi da je ništetna odredba tog ugovora u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a pri tome se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. donesene u kolektivnom sporu.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju sadržajem žalbe upire tuženik. Suprotno navodima tuženika pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, presuda je razumljiva te se može ispitati.

5.1. Na žalbene navode tuženika je za reći da se prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništave ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Naime, u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Tuženik pak, kako je to pravilno zaključio sud pravog stupnja, nije učinio vjerojatnim da bi tužitelja kao korisnika kredita obavijestio u potpunosti o naravi, rizicima i posljedicama odredbi o valutnoj klauzuli. Prema tome, neosnovano upire tuženik da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama.

6. Sud prvog stupnja u postupku je utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor zaključili ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 18.353,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate od 7 godina, koji se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 264,61 CHF na dan plaćanja, da je tijekom otplate kredita došlo do promjene tečaja valute CHF, tako da je zbog toga tužitelj preplatio tuženiku iznos od 3.396,99 eur, a ako se uračunaju i pozitivni i negativni iznosi tečaja, tada razlika iznosi 3.378,80 eur.

7. Na temelju prednjih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio, s obzirom na nespornu činjenicu mijenjanja tečaja CHF nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, da su odredbe kojima je bila ugovorena valutna klauzula ništetne, jer su protivne odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) te prihvaća tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih anuiteta u ukupnom iznosu od 3.396,99 eur.

8. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe preplatio tuženiku 3.396,99 eur, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 121/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) obvezao tuženika isplatiti tužitelju taj iznos.

9. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da je odredba kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.

10. Prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pa je tužba koju je tužitelj podnio 21. veljače 2022. podnesena unutar petogodišnjeg roka zastare propisanog čl. 225. ZOO.

11. Na žalbene navode tuženika glede tzv. negativnih razlika valja reći da su isti neosnovani. Naime, kako je tuženik kao trgovac kriv za sklapanje ništetne klauzule, to nema pravo tražiti od tužitelja kao potrošača bilo kakvu naknadu zbog djelomične ništetnosti ugovora, s obzirom da u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO, to pravo pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, kako je to obrazložio i sud prvog stupnja, a niti je te iznose tužitelj stekao.

12. Na zakonu je osnovana i odluka o troškovima parničnog postupka. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu je tuženik temeljem odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP dužan naknaditi troškove izazvane vođenjem parnice. Zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka pravilno je odbijen kao neosnovan.

12.1. Na žalbene navode tuženika glede primjene tarife valja reći da je pravilno sud prvog stupnja o troškovima zastupanja odlučivao na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, objavljenoj u „Narodnim novinama“ broj 138/23, važećoj u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, sukladno Tbr. 52. st. 3. Tarife, kojom je propisano da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

13. Zbog svega navedenog je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude pod točkom I. izreke.

14. Odluka pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude se temelji na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP. Zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka je odbijen kao neosnovan, jer je njegova žalba neosnovana.

U Velikoj Gorici 6. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Goran Škugor