Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-39/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RĐŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Nikola Bartolić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB:52634238587, koju zastupaju zastupnici u Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5056/2015-80 od 4. studenog 2024., u sjednici vijeća 6. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5056/2015-80 od 4. studenog 2024. pod toč. I.II. i I.III. izreke.

r i j e š i o  j e

Prihvaća se žalba tužitelja i ukida presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5056/2015-80 od 4. studenog 2024. pod toč. I.I., II. i III. izreke, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:

"I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja TĐŠ, koji glasi:

„I. Nalaže se tuženiku Republika Hrvatska, Ministarstvo financija, OIB: 52634238587, iz Zagreba, Katančićeva 5, isplatiti tužitelju JĐŠ OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 39.000,00 Eura u roku od 15 dana, zajedno sa zakonskim kamatama tekućim od 01.01.2009 godine pa do isplate, i to do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, koju stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Republika Hrvatska, Ministarstvo financija OIB: 52634238587, iz Zagreba, Katančićeva 5, isplati tužitelju JĐŠ OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 13.272,28 Eura u roku od 15 dana, zajedno sa zajedno sa zakonskim kamatama tekućim od 01.01.2009 godine pa do isplate, i to do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, koju stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Republika Hrvatska, Ministarstvo financija OIB: 52634238587, iz Zagreba, Katančićeva 5, isplatiti tužitelju JĐŠ OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], u roku od 15 dana, zakonske kamate na iznos od 84.000,00 EUR-a tekućim od 01.01.2009 godine pa do 22.11.2012. godine, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju ŠĐŠ, nadoknaditi tuženiku Republika Hrvatska, troškove parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 EUR, u roku 15 dana.

III. Odbija zahtjev tužitelja TĐŠ za naknadu parničnog troška, kao neosnovan."

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužitelj iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 117. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2. i 3. iste zakonske odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 70/19.) i temeljem čl. 107. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2., 3. i 4. iste zakonske odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 80/22.), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i usvojiti zahtjev, odnosno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

5. Polazeći od predmeta spora koji se odnosi na zahtjev tužitelja da mu tuženica naknadi štetu koja je nastala propustom zemljišnoknjižnog suda koji nije upisao niti učinio vidljivim da je 26. lipnja 2002. podnesen prijedlog treće osobe (RĐ) za zabilježbu spora pod brojem Z-14406/2002 na stanu koji je tužitelj kupio u ovršnom postupku, ocjenu neosnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je tužitelj kupio nekretninu - trosobni stan broj 7 u stubištu "I" [adresa], površine 85,51 m2 na 16. katu koji se nalazi u stambenoj zgradi k.br. 3-15, stambenoj zgradi k.br. 23-63 i zgradi u [adresa] sagrađenoj na kčbr. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] - u ovršnom postupku koji se vodio po zahtjevu ovrhovoditelja TĐ i JĐ protiv ovršenice ŠĐ u predmetu broj Ovr-1149/2003 na drugoj javnoj dražbi za iznos od 73.389,50 EUR

- da u vrijeme održavanja druge javne dražbe u zemljišnoj knjizi nije bila upisana zabilježba spora niti evidentirana plomba broj Z-14406/2002 koja se odnosila na vlasnički spor koji je pokrenuo RĐ (kao tužitelj) protiv ovršenice ŠĐ (kao tuženice) pod brojem P-4782/2006 (ranije P-5056/2002)

- da svjedoci IĐ, AĐ i IĐŠ, koji su u vrijeme zaprimanja predmeta upisa broj Z-14406/2002 bili zaposleni u Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, u iskazima opisanima pod toč. 9., 11. i 13. obrazloženja potvrđuju da navedena zabilježba kao niti plomba nisu bile upisane u vrijeme održavanja druge javne dražbe u ovršnom predmetu broj Ovr-1149/2003

- da je svjedokinja VĐ (odvjetnica) opisala da je njezina stranka željela kupiti stan koji je tužitelj kupio u postupku ovrhe, ali je od te namjere odustala na njezinu sugestiju nakon što je utvrđeno da na stanu postoji upisana zabilježba spora radi utvrđenja prava vlasništva treće osobe, da svjedok MĐ opisuje da je imao namjeru kupiti predmetni stan jer mu je odgovarala cijena od 1.650,00 EUR/m[2] , ali isti nije kupio radi zabilježbe spora nakon čega je kupio drugi stan za osobne potrebe, dok svjedok ĐĐ opisuje da je tužitelj kupio stan u namjeri da isti proda i od toga ostvari zaradu na način kao što je i ranije kupovao i prodavao stanove

- da svjedok ŽĐ, odvjetnik koji je zastupao RĐ u parničnom postupku protiv ŠĐ (ovršenice u predmetu Ovr-1149/2003), potvrđuje da je između tužitelja i RĐ početkom ljeta 2012. sklopljena izvansudska nagodba temeljem koje se RĐ obvezao povući žalbu protiv prvostupanjske presude u predmetu broj P-4782/2006, a da mu je tužitelj zauzvrat isplatio iznos od 100.000,00 kn, da je u tom postupku 8. veljače 2012. donesena prvostupanjska presuda kojom je odbijen zahtjev RĐ i da je RĐ izjavio žalbu protiv prvostupanjske presude

- da tužitelj u iskazu opisuje kako je detaljno pregledao zemljišnoknjižno stanje prije no što je odlučio stan kupiti u ovršnom postupku, da je zabilježba spora broj Z-14406/2002 na zemljišnoknjižnom izvatku bila vidljiva tek u lipnju 2007. iako je ista trebala biti upisana (ili barem evidentirana) od 2002., da je on isplatio RĐ 100.000,00 kn da bi povukao žalbu protiv prvostupanjske presude s obzirom da je ishod postupka broj P-4782/2006 bio neizvjestan nakon čega je u studenom 2012. brisana zabilježba spora broj Z-14406/2002, da je ušao u posjed stana u svibnju 2008. i da je isti prodao 22. studenog 2012. za iznos od 84.000,00 EUR, a da bi u situaciji da zabilježbe nije bilo stan prodao u roku od 6 mjeseci od kada je stupio u posjed stana za iznos od 145.000,00 EUR

- da iz nalaza vještaka Željka Žarka proizlazi da je cijena predmetnog stana na tržištu u razdoblju od 8. svibnja 2008. do rujna 2009. iznosila 119.000,00 EUR, a od 8. svibnja 2008. do 1. siječnja 2009. da je iznosila 123.000,00 EUR,

pa pozivom na čl. 98. st. 2. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 114/01., 100/04., 107/07., 152/08., 126/10., 55/13., 60/13., 108/17., u daljnjem tekstu: ZZK) koji propisuje da za štetu koja nastane primjenom pravila o zaštiti povjerenja u potpunost i istinitost zemljišnih knjiga zbog nepravodobnoga unošenja plombe objektivno odgovara Republika Hrvatska utvrđuje da je tuženica objektivno odgovorna za štetu koju je tužitelj pretrpio time što nije bila upisana zabilježba spora pod brojem Z-14406/2002 od 26. lipnja 2002. u vrijeme kada je tužitelj kupio nekretninu u ovršnom postupku. Pozivajući se na čl. 1046. i čl. 1089. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., u daljnjem tekstu: ZOO) prvostupanjski sud navodi da je za dokazivanje štete u vidu izmakle koristi tužitelj bio dužan dokazati da postoji razlika između vrijednosti predmetnog stana u razdoblju za koje tužitelj tvrdi da je predmetnu nekretninu mogao prodati i vrijednosti stana u vrijeme kada je stan prodan, te utvrđuje da je tužitelj dokazao da je tržišna vrijednost stana u razdoblju od 8. svibnja 2008. do 1. siječnja 2009. iznosila 123.000,00 EUR jer to proizlazi iz nalaza vještaka Željka Žarka, ali smatra da tužitelj nije dokazao da je tržišna vrijednost stana u vrijeme kada je isti prodan (22. studenog 2012.) iznosila 84.000,00 EUR. Stoga primjenjujući pravila o teretu dokazivanja prema kojem je tužitelj bio dužan dokazati da je pretrpio štetu u visini izmakle koristi koja se odnosi na razliku tržišne vrijednosti po kojoj se stan mogao prodati u razdoblju od 8. svibnja 2008. do 1. siječnja 2009. i tržišne vrijednosti stana na dan prodaje 22. studenog 2012., a da tužitelj nije predložio izvođenje dokaza na okolnost da je tržišna vrijednost stana na dan njegove prodaje iznosila upravo 84.000,00 EUR, prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj nije dokazao da je postojala razlika u tržišnoj vrijednosti stana u usporedivom razdoblju i posljedično tome zaključuje da tužitelj nije dokazao visinu štete. Osim toga zaključuje da tužitelj nije dokazao da je stan uistinu i mogao prodati u razdoblju od 8. svibnja 2008. do 1. siječnja 2009. jer je na tu okolnost predložio samo saslušanje svjedoka čije iskaze sud nije prihvatio kao vjerodostojne (VĐ, MĐ, ĐĐ) s obzirom da tužitelj nije priložio niti jedan dokaz „u vidu isprava da su doista postojali pregovori o prodaji stana“, odnosno da je za prodaju postojala izvjesna mogućnost. Stoga je primjenom pravila o teretu dokazivanja sud odbio zahtjev za isplatu iznosa od 39.000,00 EUR sa zateznom kamatom pod toč. I.I. izreke. Nadalje, sud zaključuje da nije osnovan zahtjev za isplatu iznosa od 13.272,28 EUR (100.000,00 kn) koji je tužitelj isplatio RĐ da bi on povukao žalbu u predmetu broj P-4782/2006, s obzirom da je prvostupanjskom presudom u tom postupku odbijen zahtjev RĐ za utvrđenje prava vlasništva, a da tužitelj ne dokazuje da bi RĐ uspio u vlasničkom sporu i da bi iz tog razloga tužitelj izgubio svoje pravo, pa je stoga odbio zahtjev pod toč. I.II. izreke, kao i pod toč. I.III.

6. Tužitelj u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i 12. ZPP i bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. i 221.a ZPP, da je pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Povredu pravila o teretu dokazivanja prvostupanjski sud je počinio iz razloga što je zahtjev tužitelja odbijen jer nije dokazao da je tržišna vrijednost stana u vrijeme prodaje bila u visini cijene po kojoj je stan prodan, a da pritom sud nije uzeo u obzir da je tuženica osporavala samo svoju odgovornost (osnov) i da nije osporavala visinu zahtjeva, niti je tvrdila da cijena koja je navedena u kupoprodajnom ugovoru nije u korelaciji s tržišnom vrijednosti stana u vrijeme sklapanja ugovora, pa kako se radilo o činjenici koja nije osporena to nije postojala obveza tužitelja u dokazivanju činjenice (nesporne) o visini kupoprodajne cijene za koju je stan prodan, pa je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP u smislu prekoračenja zahtjeva kada je sud zahtijevao od tužitelja dokazivanje činjenica koje između stranaka nisu bile sporne. Kada bi tuženica osporavala tržišnu vrijednost nekretnine u vrijeme prodaje, odnosno da je prigovorila da iznos od 84.000,00 EUR naveden u ugovoru o kupoprodaji ne predstavlja tržišnu vrijednost nekretnine, da bi tada teret dokazivanja činjenice da "ugovor o kupoprodaji nije istinit" bio na tuženici. U izostanku osporavanja naznačene kupoprodajne cijene za koju je stan prodan, tužitelj smatra da je sud proizvoljno zaključio da kupoprodajna cijena ne odgovara tržišnoj vrijednosti stana, pri čemu sud nije imao u vidu da je vještak naveo da je tržišna vrijednost stana u razdoblju od 8. svibnja 2008. do 1. siječnja 2009. iznosila 123.000,00 EUR, potom da je u razdoblju do 1. rujna 2009. iznosila 119.000,00 kn, odnosno da se s godinama u tom razdoblju smanjivala. Iz navedenih razloga smatra da je sud počinio i apsolutno bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer nisu navedeni razlozi radi kojih bi tužitelj bio dužan dokazivati nespornu činjenicu. Nadalje, smatra da sud nije analizirao i ocijenio sve provedene dokaze kako to nalaže čl. 8. ZPP s obzirom da nije uzeo u obzir e-mail korespondenciju tužitelja i svjedokinje VĐ od 3. veljače 2010., oglase sa stranice Oglasnik.hr koji prikazuju tržišne cijene stanova u tom razdoblju, oglas iz 2010. kojim je tužitelj oglasio prodaju stana po nižoj cijeni no što je mogao prodati 2008. od 1.270,00 EUR/m[2] , te korespondenciju s djelatnicima Oglasnik.hr od 20. prosinca 2010. koja potvrđuje da je tužitelj oglašavao stan za prodaju ranijih godina. S tim u vezi nije pravilno ocijenio niti iskaze svjedoka VĐ, ĐĐ i MĐ s obzirom da njihove iskaze nije doveo u vezu s navedenom materijalnom dokumentacijom, nego ih je ocijenio nevjerodostojnim jer nisu priložene "druge isprave" kao dokaz da su postojale zainteresirane osobe za kupnju predmetnog stana, kao i da je upisana zabilježba spora bila prepreka tome. Osporava i zaključak suda da nije dokazao da je stan uistinu mogao prodati s obzirom da je vještak na ročištu od 20. rujna 2024. izjavio da je rok od 6 mjeseci primjeren rok za prodaju stana koji je uredno upisan u zemljišnoj knjizi, kao i iz razloga što sud nije cijenio da je tužitelj stan prodao za dva tjedna nakon što je brisana zabilježba spora. U vezi svega navedenog smatra da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

7. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tužitelj ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i 12. ZPP, s obzirom da presuda sadrži razloge o činjenicama na temelju kojih je sud ocijenio neosnovanost tužbenog zahtjeva i nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi mogao ispitati njezinu zakonitost, a niti je prvostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev ili odlučio o nečem što ne čini tužbeni zahtjev.

8. Međutim, osnovani su žalbeni navodima kojima tužitelj ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. i čl. 221.a ZPP što je bilo od utjecaja na zakonitost presude te je posljedično i činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno u dijelu presude pod toč. I.I. izreke kojom je odbijen zahtjev za naknadu štete u iznosu od 39.000,00 EUR sa zateznom kamatom.

9. Tužitelj pravilno ukazuje da tuženica nije osporila činjenicu da je predmetni stan prodan temeljem kupoprodajnog ugovora od 22. studenog 2012. za iznos od 84.000,00 EUR. Da navedena činjenica nije osporena, kao i da nije osporena valjanost kupoprodajnog ugovora uopće, nedvojbeno proizlazi iz sadržaja očitovanja tuženice na zahtjev za mirno rješenje spora i odgovora na tužbu, iz čega slijedi zaključak da tuženica do zaključenja prethodnog postupka (ali i do zaključenja glavne rasprave) nije osporila da je tužitelj prodao predmetni stan za 84.000,00 EUR. S obzirom da je tužitelj priložio kupoprodajni ugovor od 22. studenog 2012. u kojem je navedena kupoprodajna cijena od 84.000,00 EUR (čl. II.), kao i da tuženica nije dovodila u pitanje valjanost ugovora niti vjerodostojnost njegovog sadržaja u pogledu ugovorene kupoprodajne cijene, to su osnovani žalbeni navodi kojima tužitelj ukazuje da u toj situaciji nije bio dužan dokazivati (i) drugim dokaznim sredstvima da je stan prodan upravo za iznos od 84.000,00 EUR. Protivnim zaključivanjem u navedenoj činjeničnoj situaciji, odnosno zahtijevanjem da tužitelj nekim drugim dokaznim sredstvima dokazuje činjenicu koju protivna strana nije osporila i odbijanjem zahtjeva iz razloga što neosporenu činjenicu tužitelj nije dokazao, a bez navođenja razloga radi kojih sud smatra da iznos kupoprodajne cijene od 84.000,00 EUR ne odgovara visini tržišne cijene stana u vrijeme kada je prodan, prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 221.a ZPP, te je pogrešno utvrdio činjenično stanje.

10. Osnovani su i daljnji žalbeni navodi kojima tužitelj osporava ocjenu dokaza, navodeći da određene dokaze koji su provedeni (i navedeni pod toč. 3. obrazloženja) sud nije analizirao niti ocijenio kako to nalaže čl. 8. ZPP, kao i da su posljedično izostanku ocjene tih dokaza pogrešno ocijenjeni iskazi svjedoka VĐ, ĐĐ i MĐ u dijelu kojim tvrde da je postojala mogućnost prodaje predmetnog stana i da stan nije prodan radi naknadno upisane zabilježbe spora, a niti je ocijenjen nalaz vještaka u dijelu kojim je vještak istakao da je u razdoblju kada je tužitelj stupio u posjed stana postojala realna mogućnost prodaje stana u roku od 6 mjeseci, pa je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP, te je pogrešno utvrdio činjenično stanje.

10.1. Naime, sud nije analizirao e-mail korespondenciju s lista 34 do 35, 37 i 38 spisa iz koje proizlazi da je tužitelj oglašavao prodaju stana u Oglasniku d.o.o. u Zagrebu tijekom 2008., 2009. i 2010. godine za cijenu od 1.650,00 EUR/m[2] , da je 30. ožujka 2007. pod brojem Z-23203/2007 podnio prijedlog radi zabilježbe prava prvenstvenog reda radi otuđenja nekretnine navodeći da istu planira prodati i da je u pregovoru s potencijalnim kupcem, kao niti e-mail korespondenciju između tužitelja i odvjetnice VĐ od 2. veljače 2010. iz koje proizlazi da je određena osoba, koju tužitelj opisuje kao potencijalnog kupca i prijatelja odvjetnice VĐ, iskazala interes za kupnju predmetnog stana.

10.2. Tužitelj osnovano ukazuje da je prvostupanjski sud bio dužan ocijeniti iskaze svjedoka VĐ, ĐĐ i MĐ u kontekstu materijalnih dokaza (navedenih dokaza pod toč. 10.1. ovog obrazloženja) iz kojih proizlazi da je oglašavao prodaju predmetnog stana i da je postojao interes kupaca, a isto to proizlazi iz iskaza VĐ i MĐ, kao i iz iskaza ĐĐ koji navodi da je tužitelj stan kupio za preprodaju na način kako je inače postupao u vezi čega je tužitelj priložio kupoprodajni ugovor kojim je prodao drugi stan na listu 43 i 44 spisa. Stoga je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada je iskaze navedenih svjedoka ocijenio nevjerodostojnim iz razloga što nisu priložene "druge isprave kojima bi tužitelj dokazao da su pregovori o prodaji stana doista vođeni“, s obzirom da su upravo svjedoci (kao dokaz) predloženi radi utvrđivanja činjenice da je postojala mogućnost prodaje stana da nije bila upisana zabilježba spora, te je propustio provesti analizu i ocjenu iskaza svjedoka u korelaciji s opisanom materijalnom dokumentacijom, kao i nalazom vještaka koji je na ročištu 20. rujna 2024. istakao da je u tom razdoblju rok od 6 mjeseci bio primjeren za prodaju stana koji je uredno upisan u zemljišnoj knjizi.

11. Preostala utvrđenja suda koja tuženica činjenično nije osporila tijekom prvostupanjskog postupka, a odnose se na činjenice:

- da u ovršnom postupku prije provođenja dražbi i prije no što je tužitelj stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu prema priloženom zemljišnoknjižnom izvatku od 17. siječnja 2006. nije bila upisana (niti vidljiva) zabilježba spora broj Z-14406/2002 i da je ista upisana nakon što je tužitelj već stekao pravo vlasništva

- da je zabilježba spora brisana na temelju rješenja zemljišnoknjižnog suda od 8. studenog 2012. pod brojem Z-47262/2012

- da je tužitelj stupio u posjed stana 8. svibnja 2008. i da je stan prodan 22. studenog 2012.

- da je tržišna vrijednost predmetnog stana prema nalazu vještaka u razdoblju od 8. svibnja 2008. do 1. rujna 2009. iznosila 123.000,00 EUR,

kao pravilna prihvaća i ovaj sud, kao i zaključak da je tuženica objektivno odgovorna za štetu koja nastaje primjenom pravila o zaštiti povjerenja u potpunost i istinitost zemljišnih knjiga zbog nepravodobnog unošenja plombe primjenom čl. 98. st. 2. ZZK.

11.1. Pritom valja ukazati da za odgovornost tuženice nije relevantno čijim propustom je povrijeđeno pravilo o zaštiti povjerenja u potpunost i istinitost zemljišne knjige - na što je ukazivala tuženica tvrdeći da joj nije poznat razlog radi kojeg je došlo do propusta

- već je relevantno da je u to vrijeme stanje u zemljišnoj knjizi za zgradu (tzv. Mamuticu) bilo nesređeno, a što proizlazi iz iskaza svjedoka koji su u tom razdoblju bili zaposleni na poslovima zemljišnoknjižnih referenata i samog stanja ručno vođene zemljišne knjige, da je u ovršnom postupku prije dražbe izdan službeni zemljišnoknjižni izvadak za stan koji nije sadržavao evidentiranu plombu za zabilježbu spora, a da je morala biti evidentirana od 26. lipnja 2002. kada je podnesen prijedlog RĐ, da se tužitelj pouzdao u potpunost i istinitost zemljišnoknjižnog izvatka legitimno očekujući da u ovršnom postupku kupuje stan za koji vlasništvo nije ograničeno ili opterećeno, a da je naknadnim upisom zabilježbe spora imao u vlasništvu stan koji je opterećen sporom o pravu vlasništva treće osobe, kao i da je zabilježba spora bila upisana u razdoblju od kada je stupio u posjed stana - 8. svibnja 2008. do brisanja u zemljišnoj knjizi - 8. rujna 2012.

12. Povezujući navedeno s čl. 1046. ZOO koji propisuje da je šteta (…) sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) (…), te s čl. 1089. st. 3. ZOO koji propisuje da se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem, prvostupanjski sud nije potpuno niti pravilno utvrdio je li tužitelj prema redovnom tijeku stvari imao mogućnost stvar prodati da nije bio naknadno opterećen upisanom zabilježbom i da li mu je izmakla korist u visini razlike tržišne vrijednosti po kojoj je stan mogao biti prodan u roku od 6 mjeseci koji je vještak opisao kao primjereni rok za prodaju stana u tom razdoblju i vrijednosti po kojoj je prodan 22. studenog 2012., radi čega je ovaj sud prihvatio žalbu tužitelja i primjenom čl. 369. st. 1. i 370. ZPP ukinuo presudu pod toč. I.I., a posljedično i pod toč. II. i III. izreke kojom je odlučeno o pravu na naknadu troškova postupka i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

13. Nasuprot navedenom nisu osnovani žalbeni navodi kojima tužitelj smatra da je tuženica odgovorna i za štetu koja mu je nastala time što je RĐ platio 100.000,00 kn da bi povukao žalbu u predmetu broj P-4782/2006 (ranije P-5056/2002). Iako iz sadržaja nagodbe koja je sklopljena između tužitelja i RĐ proizlazi da se tužitelj obvezuje istome platiti 100.000,00 kn, a da se RĐ za uzvrat obvezuje povući žalbu u navedenom predmetu, nakon što je u tom postupku prvostupanjskom presudom odbijen njegov zahtjev te je protiv presude izjavio žalbu, a što tužitelj obrazlaže tvrdnjama - da je postupao s namjerom da spasi vrijednost od 84.000,00 EUR jer bi s obzirom na neizvjesni ishod tog postupka mogao izgubiti vlasništvo stana - prvostupanjski sud je pravilno zaključio da ne postoje pretpostavke za odgovornost tuženice s obzirom da ne postoji protupravna štetna radnja na strani tuženice koja je u uzročno-posljedičnoj vezi s time što je tužitelj platio RĐ da povuče žalbu, u smislu čl. 1045. st. 1. ZOO. Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava odbio zahtjev tužitelja pod toč. I.II., kao i pod toč. I.III. izreke za koji tužitelj sadržajno niti ne iznosi žalbene razloge a prema ocjeni ovoga suda zahtjev tužitelja u tom dijelu nema uporišta u mjerodavnom pravu koje uređuje obveznopravni odnos naknade štete, radi čega je ovaj sud odbio žalbu i primjenom čl. 368. st. 1. potvrdio presudu pod toč. I.II. i I.III. izreke.

14. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će analizirati i ocijeniti sve provedene dokaze sukladno čl. 8. ZPP i na način kako je ukazano pod toč. 10. do 10.2. ovog obrazloženja, nakon čega će novom odlukom ocijeniti osnovanost zahtjeva tužitelja pod toč. I.I. izreke i odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka.

U Varaždinu 6. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek