Poslovni broj: K-Rz-1/2019-73

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Odjel za suđenje u

predmetima ratnih zločina

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, Odjel za suđenje u predmetima ratnih zločina, u vijeću sastavljenom od sudaca Tee Budimlić kao predsjednika vijeća te Zorana Ivaniševića i Ivane Kanaet Samardžić kao članova vijeća, uz sudjelovanje Nade Šućur kao zapisničarke, u kaznenom postupku u povodu optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Splitu pod poslovnim brojem K-DO-107/11 od 21. kolovoza 2015. protiv optuženog TP zbog kaznenog djela iz članka 122. u vezi sa člankom 28. stavak 2. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 31/93., 35/93., 108/95., 16/96. - pročišćeni tekst i 28/96., dalje: OKZ RH., nakon javno održane i zaključene rasprave 3. ožujka 2025. u nazočnosti branitelja optuženog TP, odvjetnika u [adresa], te zamjenice Županijskog državnog odvjetništva u Splitu EP, a objavio je 6. ožujka 2025. i

p r e s u d i o  j e

OPTUŽENI: TP, zvani T, sin NP i majke E rođene N, rođen **.**.1961.  u [adresa],  sa  prebivalištem  u [adresa],  stan  16, [adresa], Đ, državljanin Republike Srbije,  alatničar  sa  završenom  srednjom stručnom spremom, oženjen, otac troje djece, nezaposlen, lošeg imovnog stanja, na slobodi

k r i v  j e

što je dana 24. veljače 1993. u vremenu od 4,00 do 11,00 sati, u Đevrskama, tijekom oružane agresije tzv. „JNA“ i paravojnih snaga iz SR Jugoslavije te naoružanih srpskih paravojnih postrojbi protuustavne tvorevine tzv. „Srpske Krajine“ na Republiku Hrvatsku, na tada privremeno okupiranom području Republike Hrvatske, protivno odredbi članka 3. stavak 1. točka 1.a. Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949., kao zapovjednik voda tzv. „Vojne policije pri 2. pješadijskoj brigadi“ smještenog u Đevrskama, nakon što je najprije sa nekoliko pripadnika svojeg voda kamionom iz Čiste Male u Đevrske dovezao šestoricu zarobljenih pripadnika 15. Domobranske pukovnije Hrvatske vojske, ĐP, NP, VP, ŽP, TPN i PP, vidjevši da njemu podčinjeni pripadnici postrojbe zlostavljaju zarobljenike na način da bih tuku šakama, nogama i kundacima pušaka po cijelom tijelu, a nakon toga ih odveli u podrumske prostorije ambulante gdje su ih nastavili udarati nogama, rukama i kundacima pušaka, od posljedica kojeg mučenja je preminuo zarobljeni hrvatski vojnik ĐP, propustio poduzeti dužne radnje i mjere kako bi kao nadređeni spriječio takvo postupanje podčinjenih, te kako bi sebi podčinjene osobe zbog takvog postupanja kaznio,

dakle, da je kršeći pravila međunarodnog prava, iako je bio dužan, propustio spriječiti da se ratni zarobljenici ubijaju, muče, da se prema njima nečovječno postupa i da im se nanose velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta,

čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava - ratni zločin protiv ratnih zarobljenika – djelo opisano i kažnjivo u članku 122. u vezi sa člankom 28. stavak 2. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 31/93., 35/93., 108/95., 16/96. - pročišćeni tekst i 28/96., dalje: OKZ RH).

Stoga se optuženi TP na temelju čl. 122. OKZ RH

o s u đ u j e

na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina.

Na temelju članka 148. st. 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13 - u daljnjem tekstu: ZKP/08), optuženi TP se u cijelosti oslobađa plaćanja troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/08 i nagrade i nužnih izdataka branitelja po službenoj dužnosti.

Obrazloženje

1. Županijsko državno odvjetništvo u Splitu je pred ovim sudom podiglo optužnicu pod poslovnim brojem K-DO-107/11 od 21. kolovoza 2015. protiv optuženog TP zbog počinjenja kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. u svezi sa člankom 28. OKZRH.

1.1. Rješenjem Predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su IV-900/11 od 14. lipnja 2011. prihvaćen je prijedlog Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i dana je suglasnost da se kazneni postupak protiv optuženog TP zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZRH, umjesto pred Županijskom sudom u Šibeniku vodi pred Županijskim sudom u Splitu, kao stvarno i mjesno nadležnim sudom.

2. Rješenjem ovog suda pod poslovnim brojem pod poslovnim brojem Kv-Rz- 1/2021 od 9. ožujka 2021. odlučeno da će se optuženiku TP suditi u odsutnosti zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 122. u vezi sa čl. 28. stavak 2. OKZ KZ.

2.1. S obzirom na gore citirano pravomoćno rješenje o suđenju u odsutnosti postupak je proveden u izočnosti optuženika, te se na raspravi branitelj optuženika očitovao da se optuženik ne smatra krivim za kazneno djelo za koje se tereti.

3. Tijekom dokaznog postupka ispitan je svjedok GP, a na temelju članka 431. stavak 1. točka 1. ZKP/08 vijeće je pročitalo i pregledalo fotoelaborat očevida zgrade Doma zdravlja Knin, Ambulante primarne zdravstvene zaštite Đevrske (list 117-128 spisa), te smrtne listove Matičnog ureda Zadar za TPN, PP i ČP od 23. ožujka 2023. (list 421-423 spisa).

3.1. Na temelju čl. 431. stavak. 1. točka 2. ZKP/08 pročitani su zapisnici o ispitivanju svjedoka koji su nakon ispitivanja umrli, pa tako svjedoka-oštećenika EPN ispitanog 31. ožujka 2009. u Općinskom sudu u Tisnom u ime Županijskog suda u Šibeniku (list 169 spisa), te svjedoka ČP ispitanog 9. travnja 2009. pred Županijskim sudom u Zadru (list 187-189 spisa).

3.2. Na temelju članka 431. stavak 1. točka 8. ZKP/08 pročitani su iskazi svjedoka ŽP i ZP ispitanih na raspravi održanoj pred ovim sudom **.**.2023., MP ispitanog na raspravi održanoj pred ovim sudom **.**.2023., DP ispitanog na raspravi održanoj pred ovim sudom 20. ožujka 2024., Zorana Korde ispitanog na raspravi održanoj pred ovim sudom **.**.2024., NP ispitanog na raspravi održanoj pred ovim sudom 15. listopada 2024.

3.3. Kako obrana nije bila suglasna sa čitanjem iskaza svjedoka koji su ispitani tijekom istrage, vijeće je na temelju članka 431. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. točka 2. ZKP/08 pročitalo iskaze svjedoka SP, IP i LP ispitanih pred Općinskim sudom u Kninu u ime Županijskog suda u Šibeniku dana 1. travnja 2009. (list 176, 179-181 spisa), te KP ispitanog pred Županijskim sudom u Rijeci dana 7. rujna 2009. (list 200 spisa), budući da svjedoci SP i KP nisu imali nikakvih saznanja o inkriminiranim događajima, stoga njihovi iskazi nisu ni analizirani niti se odluka temeljila na istima. Što se tiče iskaza IP i LP koji nema prijavljeno prebivalište u [adresa] koji su iskazivali o određenim posrednim saznanjima o inkriminiranim događajima, no ne na štetu optuženika, njihovi nekonfrontirani iskazi su pročitani, pri čemu vijeće smatra da time nisu povrijeđena prava obrane s obzirom da se osuđujuća presuda nije temeljila isključivo niti u odlučujućoj mjeri na njihovim iskazima, već na ostaloj dokaznoj građi.

3.4. Stranke nisu imale primjedbi na izvedene dokaze kao ni prijedloga za dopunu dokaznog postupka, stoga je na kraju pročitan i pregledan izvadak iz kaznene evidencije za optuženika TP (list 471 spisa).

3.5. S obzirom da se optuženiku TP sudilo u odsutnosti, isti nije ispitan na raspravi, pa je reproducirana obrana koju je iznio prilikom ispitivanja zamolbenim putem pred Višim sudom u Beogradu, Odjelu za ratne zločine dana 28. travnja 2015. (CD u omotnici na listu 291 spisa).

3.6. Tako je optuženik kazao da nije kriv i nije počinio nikakvo kazneno djelo jer se u svakom ratu događaju ratni zločini sa obje strane. Osobno svaki zločin osuđuje i smatra da treba biti procesuiran. Cijeli inkriminirani događaj mu je dobro poznat iako se dogodio prije više od 20 godina jer je tada bio komandir (zapovjednik) samostalnog voda vojne policije i radilo se o preuzimanju ratnih zarobljenika u mjestu [adresa]. Od "organa bezbednosti" je dobio zadatak preuzeti ratne zarobljenike i prevesti ih do komande brigade koja se nalazila u Đevrskama. Ti vojnici koje su trebali preuzeti su bili zarobljeni od strane jedinice koja je sudjelovala u toj akciji, a on je došao sa još trojicom ili četvoricom iz svog voda sa malim terenskim vozilom kampanjolom kako bi ih preuzeo. Kad je vidio da se radi o većem broju od ukupno 7 zarobljenika koje nije mogao transportirati sa svojim malim vozilom, zatražio je od "organa bezbednosti" da mu daju vojni kamion da ih može smjestiti i prebaciti do Đevrsaka. Oni su mu traženo omogućili, pa su uzeli vozilo od jedinice koja je tamo bila stacionirana, nije se radilo o policijskom vozilu, smjestili su zarobljenike u to vozilo zajedno sa još jednim ili dvojicom koji nisu bili iz vojne policije već iz sastava te jedinice koja je dala kamion.

3.7. Samo preuzimanje zarobljenika odvijalo se u otežanim uvjetima je su bili okruženi većom grupom vojnika, radilo se o jedinici od 30-ak ljudi, i doslovno su ih izvukli od njih i smjestili u vozilo. Preuzimanje su obavili na brzinski način i ubacili ih u kamion jer je osim toga i šire područje mjesta [adresa] bilo izloženo artiljerijskom granatiranju. U razgovoru sa "organima bezbednosti" rečeno mu je da se zarobljenici prevezu do Đevrsaka gdje je bila komanda brigade, a njemu da se hitno javi komandantu jedinice u Bribirske Mostine koje se nalazi na pola puta relacije [adresa]. Kako su bili izloženi granatiranju, zarobljenici su bili smješteni u tom kamionu, a on je bio iza njih u malom kamionu kampanjolu, dakle nisu se kretali zajedno radi padanja granata i razdaljina između vozila je bila i do 100 metara da ne bi bili grupirani kao cilj.

3.8. Po dolasku u mjesto [adresa] i on i organi bezbednosti se javljaju komandantu brigade koji je organima bezbednosti izdao naređenje da se nakon zaprimanja ratnih zarobljenika izvrši njihova obrada odnosno uzimanje njihovih osobnih podataka. Organi bezbednosti su mu rekli da su već stupili u kontakt s njegovim (optuženikovim) zamjenikom Kordom koji se nalazio u Đevrskama koji će izvršiti prihvat zarobljenika i kazali mu da će se tu vršiti dalja obrada. Nakon toga mu je komandant rekao da ostane kako bi primio druge zadatke koji se ne odnose na te ratne zarobljenike, pa se kod njega zadržao još 15-20 minuta i nakon toga je otišao u pravcu Đevrski. Kamion sa zarobljenicima je stigao prije njega, on je došao u Đevrske ispred ambulante u koju su bili smješteni organi bezbednosti, koji su tu imali svoju prostoriju u jednoj od ordinacija. Tu je susreo jednog od organa bezbednosti po imenu GP i pitao ga što će dalje raditi sa zarobljenicima, a on mu je rekao da će po komandantovoj naredbi izvršiti njihovu provjeru. Iako je on inzistirao da ih odmah vode u Knin jer su uvjeti i prostorije bili neadekvatni, GP je inzistirao da ostanu i kazao da neće biti nikakav problem jer će to brzo odraditi pa je prihvatio da zarobljenici tu ostanu. Nije bio prisutan kada su zarobljenici smještani u podrumske prostorije ambulante jer je u tom periodu još uvijek bio kod komandanta u [adresa], tako da ne zna gdje su bili grupno smješteni niti kakvi su bili uvjeti u toj podrumskoj prostoriji, ispred koje je bilo postavljeno osiguranje. Nije mu poznato je li itko ulazio tim zarobljenicima, osim što je vidio nekoliko zarobljenika kada su ih dovodili na obradu. Nakon tog događaja napravljen je izvještaj od strane "organa bezbednosti" prema komandantu, pri čemu nije bilo u njegovoj nadležnosti da radi određene istražne radnje.

3.9. Prije samog njegovog dolaska do te ambulante, organ bezbednosti ĆP je zajedno sa zamjenikom izvršio osiguranje ambulante, odnosno objekta gdje se trebala vršiti obrada zarobljenika. U tom razgovoru sa GP, prišao mu je njegov zamjenik Zoran Korda kojega je pitao je li osigurao apsolutno sve potrebno kako bi se osigurao pristup i osiguranje zarobljenika a ujedno i prostorije u kojima će se raditi, a on mu je rekao da je sve riješio sa ĆP. Nakon toga je svom vozaču HP naredio da ne dozvoli nikakav pristup civilima ili bilo kome drugome ispred samog ulaza i okolnog područja, kao ni tamo će se odvijati ispitivanje zarobljenika. Sve je išlo po određenom planu, pa je ušao u prostoriju ambulante, odnosno jednu od ordinacija gdje se provodila obrada i organi bezbednosti su rekli da će odmah krenuti sa obradama zarobljenika. Kamion sa zarobljenicima je stigao ispred, a podrumske prostorije gdje su smješteni zarobljenici su bile izvan zgrade, kad se obiđe zgrada sa suprotne strane i zarobljenici su morali prolaziti na vanjskoj bočnoj strani toga cijelog dijela. Policajci iz njegovog voda su bili postavljeni u podrumskoj prostoriji, na bočnoj vanjskoj strani zgrade, kod kamiona i ispred ulaza u ambulantu izvan zgrade.

3.10. Nakon dogovora da će odmah početi s obradom u kojoj on nije sudjelovao jer nije htio biti zadužen za bilo kakvo ispitivanje, napustio je prostoriju nakon što je pozvan prvi zarobljenik i otišao je u prostoriju njihovog saniteta gdje je bio uz telefon kako bi u svakom trenu mogao kontaktirati sa komandom vezano za zadatak kojeg je dobio prije samog odlaska od strane komandanta. U nekoliko navrata je nazivao komandu i objasnio gdje se nalazi, te je tražio da mu se na taj telefon prenesu sve informacije koje se vezane za ratna djelovanja toga dana, kao i kontaktira sa ostatkom svoje jedinice da mu se priključi u obavljanju drugih zadataka koje su dobili za koje vrijeme je ispitivanje zarobljenika već započelo.

3.11. Što se tiče ljudi iz organa bezbednosti koje je spominjao, radilo se o dvije osobe od kojih je ĆP bio načelnik bezbednosti, koji je kasnije poginuo u prometnoj nesreći i GP koji je bio njegov zamjenik referent, koji sad živi u [adresa]. Kazao je da je u vodu vojne policije kojim je zapovijedao vozač bio HP, a zamjenik mu je bio Zoran Korda. Upitan tko su bili njegovi vojnici u osiguranju kazao je da su to bili FP, ŠP koji živi u [adresa], AP koji se nalazi u [adresa] i BP koji živi u okolici [adresa].

3.12. Na obradu u kancelariju ambulante su dovođeni zarobljenici jedan po jedan, ali on nije bio stalno unutra s njima. Sama obrada je trajala kratko, možda oko 40 minuta, a u kojem periodu je on povremeno u tim nekim svojim pauzama ulazio kod njih, te je čuo da su organi bezbednosti od zarobljenika uzimali podatke i tražili određene neke informacije, ali to je bilo vezano za njihov posao. Što se tiče vojnih policajaca, radilo se o vrlo malom broju ljudi, svega nekih 4-5 ili možda 6 policajca koji su bili na raspolaganju jer je njihova jedinica bila stacionirana dalje odatle. Isto tako, ponovio je da je osiguranje odradio načelnik bezbednosti zajedno sa njegovim zamjenikom FP, te da je on došao sa zakašnjenjem i zatekao cijelu tu situaciju. Što se tiče rada organa bezbednosti nije rekao ništa posebno, jer je u onih dva tri navrata kada je ulazio u tu prostoriju, zatekao neke od određenih zarobljenika i nije primijetio nikakve tragove nasilja i ozljeda na njima vezano za ovaj događaj koji je na kraju uslijedio. Nije vidio nikakve modrice po njihovim glavama jer se radilo o zimskom periodu, a ne zna jesu li ih imali po tijelu zbog odjeće.

3.13. U međuvremenu je od komande dobio informaciju da je veća grupa njihovih boraca krenula u pravcu Đevrski u namjeri da se obračuna sa zarobljenicima jer su imali saznanja da se oni i dalje nalaze u Đevrskama. Kada je saznao za to, uzimajući u obzir cijelu situaciju, znajući što je revolt, odnosno da su tijekom akcije u kojoj su zarobljeni ovi hrvatski vojnici, u jedinici koja ih je zarobila izgubili dvojicu momaka, pa su se iz osvete htjeli obračunati sa zarobljenicima. Kada je sagledao sve te okolnosti, brzo je ušao u prostorije gdje su radili organi bezbednosti i rekao im o kakvoj namjeri se radi i tražio da se prekine rad sa zarobljenicima i predložio da se oni odmah prebace u pravcu Knina. Oni su se međusobno pogledali i rekli su mu da su ionako pri kraju, na što im je kazao "situacija je takva, prekidajmo to, prebacimo ih u Knin i završavajmo tu priču". Organi bezbednosti su vidjevši o čemu se radi, nakon toga ispitali kroz par minuta samo još jednog zarobljenika i onda je zajedno s njima odlučio da se zarobljenici ukrcaju u kamione i prebace u Knin. Nakon tog dogovora, on je zvao svog zamjenika Zorana Kordu da dođe jer će biti komandir vozila i patrole koje će ih sprovesti u Knin i dao mu je naređenje i zadatak da se zarobljenici ubace u kamion, da se zatvore cerade i kako nitko ne može vidjeti što se u istima transportira kada budu prolazili kroz naseljena mjesta, te da bez ikakvog zadržavanja odmah odu u Knin i predaju ih u Zatvor koji se tamo nalazi.

3.14. Njegov zamjenik Korda je primio taj zadatak, te su se zadržali u toj prostoriji još nekih par minuta, da bi odjednom čuli iz vani neku buku, jauke, vrisku, viku i galamu. Izbio je opći kaos, pa je istrčao iz prostorija ambulante i zatekao jednu situaciju koja se ne može opisati, odnosno da su prilikom izvođenja zarobljenika svi nagrnuli na zarobljenike, udarajući i vrijeđajući ih, nastalo je kaotično stanje, situacija rulje koja ja nagrnula. Kada je to vidio na udaljenosti od desetak metara od ulaza prostorije iz koje je izletio, umiješao se i prekidao ih i odgurivao ih kako bi se oslobodio prolaz da zarobljenici mogu ući u vozilo. Uspjeli su zarobljenike ugurati u vozilo, policajci su ušli unutra, zatvorili ih i nastavili su put za Knin. Navedeni incident nije napravila ona grupa koja je najavila dolazak i koju su očekivali jer nije imala dovoljno vremena za dolazak zbog njihove brze reakcije, već se pojavila druga grupa vojnika i civila koja je bila tu okolo, iako im je bio zabranjen svaki pristup od strane policajaca koji su se nalazili tu ispred. Kako je ambulanta izdvojeni objekt nije mu poznato jesu li se te osobe tu pojavile spontano ili organizirano, niti mu je dan danas jasno odakle su se pojavili, bilo ih je 15-20 te su upali među zarobljenike u odnosu na 5-6 policajaca i napravila upravo ovaj incident. Kasnije ga je zanimalo otkud su se našli ti nepoznati vojnici kraj objekta koji uopće nije u blizini kuća, pa je iz dobro poznatih izvora doznao da se kasnije pričalo, od strane one prve grupe koja je otvoreno namjeravala izvršiti linč, da je on faktički spasio zatvorenike jer je izvadio pištolj s namjerom da puca ukoliko se krene prema zarobljenicima.

3.15. Po njegovom viđenju izvršena je vrlo loša sigurnosna procjena, a koja nije bila njegova i ne može se njega prozivati za to iz razloga što je kompletni tijek događaja i zadatak naređen od strane komandanta i od strane organa bezbednosti čiji je zadatak bio u prvom planu. Upravo je on u početku svima njima predočio da se to ne radi tu jer prostorije nisu adekvatne za izvršavanje tog zadatka jer se zarobljenici sprovode iz vani. Na kraju je kazao da on rat nije želio i da ga je debelo koštao, te da bi nalogodavci tog rata trebali odgovarati za sve što se dogodilo.

3.16. Znao je da je zajedno sa tim zarobljenim vojnicima dovezeno i jedno mrtvo tijelo, a koliko mu je poznato ta osoba je pokušala pobjeći prije samog preuzimanja, stoga je njegovo tijelo bilo u kamionu koji je dovezao zarobljenike i kasnije je prebačeno u vozilo vojne policije kojim je kasnije zajedno sa zarobljenicima odvezeno u pravcu Knina. To vozilo kojim su dovezeni zarobljenici se vratilo natrag jer se nije radilo o vozilu vojne policije. Kasnije je došao kamion vojne policije, odnosno po njegovu nalogu odmah po dolasku do Đevrski, a kojim su vozilo svi zarobljenici i tijelo prevezeni do Knina.

3.17. Posebno upitan, kazao je da je kasnije saznao i da je jedan zarobljenik ubijen ispred zgrade ambulante sa bočne strane gdje je došlo do onog konflikta, ali mu nije poznato kako i na koji način je do toga došlo jer to nije vidio.

3.17. Upitan tko je bio zajedno sa zarobljenicima u tovarnom dijelu kamiona na putu od Čiste Velike do Đevrski, optuženik je kazao je da su bila trojica, i to ŠP, FP i BP, a naprijed su bili njegov vozač HP i on. Ne zna je li tijekom puta bilo maltretiranja zarobljenika, ali ako su bili tučeni u tijeku prijevoza to bi bilo od strane nekog od njih trojice. Zarobljenici nisu bili vezani, čak ih nisu niti pretresli prije preuzimanja jer su okolo njih padale granate. Nije mu poznato jesu li njegovi iz policije imali gumene pendreke, ne vjeruje jer što će im palice na borbenim zadacima. Tijelo mrtvog hrvatskog vojnika je zajedno sa zarobljenicima odvezeno u Knin, a koliko mu je poznato nije izvršena obdukcija tijela niti je provedena kriminalistička istraga o tome stradavanju, niti u je poznato što je pisalo u izvještaju organa bezbednosti prema komandantu.

3.18. Na kraju je ponovio da je za preuzimanje zarobljenika ispred ambulante bio zadužen načelnik bezbjednosti ĆP zajedno sa njegovim zamjenikom Zoranom Kordom. On nije bio prisutan kada su zarobljenici izlazili iz kamiona, niti za vrijeme smještanja u podrumske prostorije, već su bili prisutni Zoran Korda i FP.

3.19. Ove prigode njemu su prvi nadređeni bili organi bezbednosti i komandant brigade u koje je sastavu samostalni vod vojne policije kojem je on bio komandir. U konkretnom slučaju rukovoditelj cijelog događaja je bio komandant ĆP. Istragu provodom događaja su trebali voditi organi bezbednosti i viša instanca, on nije mogao nikoga kazniti i da je utvrdio njegovu krivicu jer to nije u njegovoj nadležnosti, niti mu je dostupan izvještaj koji je predan komandantu.

3.20. Nije mu poznato jesu li zarobljenici maltretirani i tučeni u podrumskim prostorijama, ali je to moguće čim je jedan čovjek izgubio život. Po njegovom mišljenju sa toliko malim snagama vojne policije ovaj incident nije bilo moguće spriječiti, niti maltretiranje i fizičko zlostavljanje prilikom njihovog ulaska u kamion i transporta u Knin. On je spriječio jedino ono što je vidio i uspjeli su zarobljenike ugurati u kamion. Žao mu je ovog što je nastradao jer je ipak nečiji život izgubljen.

4. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne ocjene svakog dokaza pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima, vijeće smatra utvrđenim da je optuženi TP počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZRH u svezi sa člankom 28. OKZRH, na način kako je opisano u izreci ove presude.

5. Kao prvo nužno je istaknuti da je općepoznata i povijesna činjenica da je u Republici Hrvatskoj od 1991. do 1995. trajao Domovinski rat i to na cijelom teritoriju Republike Hrvatske, radilo se agresiji srpskih paravojnih postrojbi protuustavne tvorevine tzv. Srpske Krajine, potpomognutih od strane JNA na Republiku Hrvatsku na tada privremeno okupiranom području Republike Hrvatske i njihovom sukobu s regularnim oružanim snagama koje je Republika Hrvatska imala, a kako je RH u to vrijeme raskinula sve veze s bivšom državom, to je očito da se radilo o međunarodnom oružanom sukobu, kako je to naprijed navedeno.

5.1. Naime, građani Republike Hrvatske na referendumu održanom 19. svibnja 1991. su donijeli odluku da Republika Hrvatska kao suverena i samostalna država ne ostaje u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi, slijedom čega je Sabor Republike Hrvatske dana 25. lipnja 1991. godine donio Deklaraciju o uspostavi samostalne i suverene RH, a nakon toga je 8. listopada 1991. donesena odluka Sabora RH o potpunom raskidu državnopravnih veza Republike Hrvatske s bivšom SFRJ kojim činom je pokrenut i postupak za međunarodno priznanje, koje je i uslijedilo 15. siječnja 1992., stoga se radilo o međunarodnom oružanom sukobu.

5.2. Postojanje okupacije od strane paravojnih snaga SR Jugoslavije i naoružanih paravojnih postrojbi protuustavne tvorevine tzv. Srpske Krajine, odnosno postojanje međunarodnog oružanog sukoba u Republici Hrvatskoj, nedvojbeno podrazumijeva, (a kada je u pitanju stradavanje ratnih zarobljenika) i primjenu odgovarajućih odredbi Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949.

5.2.1. Nadalje, Republika Hrvatska je preuzela sve obveze iz međunarodnih konvencija o ratnom pravu koje je ratificirala bivša SFRJ, pri čemu je Sabor Republike Hrvatske Ustavnom odlukom o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske od 25. lipnja 1991. g. odredio da će se međunarodni ugovori koje je sklopila i kojima je pristupila SFRJ primjenjivati u Republici Hrvatskoj ako nisu u suprotnosti s Ustavom i pravnim poretkom Republike Hrvatske. Obzirom da je bivša SFRJ povrede Ženevskih konvencija unijela u svoje zakonodavstvo kao posebna kaznena djela, kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, a kako je Republika Hrvatska glavu XVI iz Krivičnog zakona iz 1976. g. u kojoj su ta kaznena djela sadržana preuzela u cijelosti Zakonom o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ od 26. lipnja 1991. g., to je udovoljila svim međunarodnim obvezama.

5.3. U postupku nije bilo sporno da je optuženi TP u inkriminirano vrijeme bio na dužnosti zapovjednika voda tzv. Vojne policije pri 2. pješadijskoj brigadi smještenog u Đevrskama, te da je 24. veljače 1993. imao zadatak iz mjesta [adresa] sa pripadnicima svog voda preuzeti šestoricu zarobljenih pripadnika 15. Domobranske pukovnije Hrvatske vojske, i to ĐP, NP, VP, ŽP, TPN i PP, te ih prevesti do komande 2. brigade koja se nalazila u Đevrskama, a potom i do zatvora u Kninu, kao i da je sa navedenim zarobljenicima preuzeo i tijelo pok. CP koji je ubijen nakon zarobljavanja.

5.4. Nije bilo sporno ni da su navedeni zarobljenici umjesto u komandu brigade dovedeni u mjesto Đevrske gdje su smješteni u podrumske prostorije Ambulante primarne zdravstvene zaštite, tijekom kojeg boravka je uslije zlostavjanja i mučenja preminuo zarobljeni hrvatski vojnik ĐP, nakon čega su ostali zarobljenici zajedno sa tijelima preminulih transportirani u zatvor u Kninu, koje činjenice nije osporavao ni sam optuženik iznoseći obranu, a što proizlazi i iz svih ostalih verbalnih i materijalnih dokaza.

6. S obzirom na obranu optuženika u kojoj isti negira počinjenje utuženog kaznenog djela, u postupku je trebalo utvrditi je li optuženik kao nadređeni propustio poduzeti dužne radnje i mjere kako bi spriječio da njemu podčinjeni pripadnici postrojbe tijekom prevoženja zlostavljaju zarobljenike na način da su ih tukli šakama, nogama i kundacima pušaka po cijelom tijelu, kao i nakon što su ih dovezli i smjestili u podrumske prostorije ambulante, gdje je uslijed mučenja i zlostavljanja preminuo zarobljeni hrvatski vojnik ĐP, te je li takva postupanja kaznio, odnosno je li optuženik svojim postupanjem kritične prigode postupao suprotno odredbama članka 3. stavak 1.točke 1. a. III Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949.

7. Obranu optuženika u kojoj negira počinjenje predmetnog kaznenog djela umanjujući svoju odgovornost i prebacujući je na tzv. "bezbednjake" koji su provodili ispitivanje zarobljenika, vijeće nije prihvatilo kao osnovanu, već istu procjenjuje usmjerenom ka izbjegavanju kaznene odgovornosti a budući da je protivna ostalim izvedenim dokazima tijekom postupka, i to prije svega iskazima ispitanih oštećenika i ostalih ispitanih svjedoka.

7.1. Naime, tijekom postupka je ispitan dio svjedoka-oštećenika, i to NP, ŽP, kao i NPN, a svi su u bitnom suglasno iskazivali da su u vrijeme inkriminiranog događaja bili pripadnici 15. Domobranske pukovnije 113. brigade HV-a, kao i da su bili u službenim odorama i s naoružanjem, te su zarobljeni 24. veljače 1993. u mjestu Dragišići, nakon čega su prvo odvedeni u mjesto [adresa], a potom u prostorije ambulante u Đevrskama, gdje je preminuo zarobljeni ĐP, nakon čega su odvedeni u zatvor u Kninu. Svi su detaljno opisali način na koji su zlostavljani i mučeni, što od neprijateljskih vojnika koji su ih zarobili, što od strane pripadnika vojne policije kada su ih kamionom prevozili u ambulantu u Đevrskama, a potom i u podrumskim prostorijama gdje su ih čuvali, koje suglasne iskaze je vijeće u cijelosti prihvatilo kao vjerodostojne i utemeljene.

8. Tako je svjedok-oštećeni NPN, koji je u međuvremenu preminuo pa je njegov iskaz pročitan na raspravi, kazao da je zajedno sa još 10-oricom vojnika njegove pukovnije zarobljen 24. veljače 1993. u mjestu Dragišići. Iako su pružali otpor četnicima, morali su se predati kada im je nestalo streljiva. Te prigode osim njega su bili zarobljeni NP, VP, PP, UP, JP, RP, ĐP i OP, te ŽP. Prilikom zarobljavanja vidio je 20-tak neprijateljskih vojnika, radilo se o ljudima oko 30-tak godina starosti koji su bili obučeni u vojničke maskirne i SMB odore te su bili uglavnom naoružani automatskim puškama. Nakon zarobljavanja u Dragišićima su morali skinuti vojnu odoru i čizme, pa su ostali samo u donjem rublju. Potom su pješke u pratnji 4-5 tih četnika odvedeni u obližnje mjesto [adresa]. Dok su ih vodili do [adresa] vidio je velike skupine njihove vojske, koji su ih psovali i vrijeđali. Po njihovom govoru je zaključio da su neki od njih lokalni - domaći V, a neki iz drugih krajeva bivše Jugoslavije. Dok su ih vodili do [adresa] tukli su ih oni koji su ih vodili jer su saznali da je poginuo jedan njihov vojnik kojeg su zvali „ TĆ". Jedan od njih je repetirao automat i htio ih je sve pobiti, ali je spriječen u tom naumu, pa je pretpostavio da su imali naređenje da ih dovedu žive. Kada su ih doveli ispred njihove komande u [adresa] morali su držati ruke na vratu, čučnuti i gledati u pod, te su ih i tu tukli nogama i rukama, kao i puščanim kundacima po čitavom tijelu. Tukli su ih i oni četnici koji su ih sprovodili ali i ostali. Tu u [adresa], pok. OP je ustao i pokušao pobjeći, ali kako su bili u centru mjesta gdje je bilo puno četnika nije imao nikakvog izgleda. Tako nije pretrčao ni 10 koraka kada je pokošen rafalima iz automatskih pušaka. Poslije su im naredili da njegovo mrtvo tijelo ubace u kamion. Već tu u [adresa] četnici su se posebno okomili na pok. ĐP koji je izgledom upadao u oči jer je bio jako mlad, imao je naušnicu na uhu, kao i dugu kosu. Njega su najviše udarali neposredno prije ukrcaja u kamion i polaska prema Đevrskama. Bio je toliko izudaran da se bez njihove pomoći nije mogao popeti u kamion, pa su ga praktično unijeli unutra. Najviše ga je tukao nogama i kundakom po čitavom tijelu jedan visoki i jaki četnik koji je bio obučen u maskirnu odoru. Bio je visok preko 190 cm, po njegovoj procjeni star oko 25 godina i svijetle puti lica, a ostali četnici su tom prilikom vikali "ovog žutog ustašu treba ubiti", misleći na sada pok. ĐP.

8.1. Po njegovoj procjeni u [adresa] su zadržani oko 1 sat, a nakon toga su ukrcani u jedan kamion i krenuli su u pravcu Knina, a u kamionu je bilo mrtvo tijelo CP. Tada s njima u kamion nisu ukrcani UP i JP, te je vidio da su oni ostali vezani lisicama jedan uza drugog u [adresa] a usta su im bila zalijepljena sa selotejp trakom. S njima u tovarnom dijelu kamionu su bila 2 ili 3 četnika u maskirnim odorama, a još dvojica su bila naprijed u kabini. Tijekom vožnje ovi četnici su ih stalno tukli puščanim kundacima po čitavom tijelu, tjerali su ih da pjevaju srpske ratne pjesme. Ostalo mu je u sjećanju da se radilo o dosta mladim osobama, negdje između 20 i 25 godina, a po njihovom govoru je zaključio da su domaći V. Uočio je i da se međusobno nisu zvali imenima i prezimenima, pa ni nadimcima, iz čega je zaključio da su to namjerno radili da se ne bi neki kasnije prepoznali. Kada su dovezeni u Đevrske, naređeno im je da izađu iz kamiona, nakon čega su ih vodili na ispitivanje i mučenje u ambulantu ispred koje su ih i doveli kamionom. Ispred ambulante je bila velika skupina vojnika, kao i civila, starijih ljudi, žena i djece, koji su svi su vikali da su ustaše i da ih treba pobiti. Nikoga od tih civila i vojnika neprijatelja nije poznavao jer prije rata nije dolazio na to područje. U ambulanti su nagurani u tuš kabine. Njega su stavili sa ŽP te su ih tjerali da tuku jedan drugog, a kako se nisu htjeli međusobno jako udarati, tjerali su ih da se udaraju jače. Kada su vidjeli da to ne čine unatoč naredbama, tada su ih oni udarali najjače što su mogli.

8.2 Nakon toga su ih razdvojili pa je ostao sam u tuš kabini gdje su mu naredili da drži ruke na vratu i gleda licem prema zidu. Nastavili su tući i njega i ostale koji su zarobljeni, a naročito pok. ĐP, i to trojica četnika koji su bili u maskirnim odorama sa bijelim opasačom, po čemu je znao da se radi o vojnoj policiji. Neki od tih trojice su bili arkanovci ili šešeljevci, radilo se o izrazito jakim ljudima sportske građe, visoki oko 190 cm. Tukli su ih gdje su god stigli i čime su stigli, a najviše nogama. Iako mu je naređeno da gleda u pod, krišom je vidio da jedan od ove trojice ima nož i da ima namjeru zaklati ĐP, no kako je on tada izdahnuo, ovaj je sa nožem komentirao "pobiga mi je". Po tim riječima je zaključio da je domaći Đ, jer bi valjda da je bio iz Srbije rekao "pobegao mi je". Tu trojica četnika koji su bili u bijelim opasačima nikada prije a ni poslije nije vidio. S obzirom na sve što se tu događalo, već se bio pomirio da će i njega ubiti, ali u jednom trenutku su im naredili da iziđu iz podruma i uđu u kamion, te su ujedno ukrcali i tijelo pok. ĐP. Do Knina su ih u kamionu pratila ona 2-3 četnika koji su ih pratili do Đevrski a koji su ih i tada nastavili zlostavljati na isti način, tući kundacima po čitavom tijelu, tjerati da pjevaju četničke pjesme i sl. Njega su tijekom vožnje u kamionu tjerali da ljubi tijelo pok. ĐP i da ga zove da se probudi, što mu je bilo strašno.

8.3. Nije znao tko zapovijeda ovima koji su ih maltretirali na razne načine, psihički i fizički, a koji su i ubili dvojicu njegovih kolega. Njega nisu ispitivali u Đevrskama, misli da nisu ni ŽP jer su navodno dobili naredbu iz Knina da ih hitno dovezu u Knin gdje su ispitivani. Prije nego što su ih odveli na ispitivanje, svratili su u mrtvačnicu u Knin gdje su ostavili tijela pok. OP i pok. ĐP. I tada kada su ulazili u kamion nakon što su ostavili tijela dvojice svojih kolega u mrtvačnici, bili su tučeni na način da je napravljen špalir kuda su prolazili do kamiona, te su ih tukli po čitavom tijelu.

8.4. Nikada nije čuo za osobu imena TP, a ona trojica koja su ih tukla i mučila u ambulanti u Đevrskama u tuš kabinama su bili pripadnici vojne policije, dok ostali s kojima su bili i u kontaktu koji su ih također tukli, za razliku od ove trojice nisu imali bijele opasače.

8.5. Nakon što je bio 91 dan u zatočeništvu, razmijenjen je 25. svibnja 1993. a tijekom boravka u zatvoru u Kninu su također mučeni na najrigoroznije načine i to obično noću.

9. Svjedok-oštećeni ŽP je također kazao da je odmah nakon što su njih 9- orica zarobljeni u Dragišićima, kao i DP koji je zarobljen na Gradini, svima naređeno da skinu vojnu odoru i čizme. U skupni u kojoj su zarobljeni svi su bili iz različitih mjesta, upravo iz razloga da u slučaju pogibije ne budu svi ljudi iz istog mjesta. Opljačkane su im sve stvari koje su sa sobom imali, nakon čega su sprovedeni u obližnje selo [adresa], pa su morali tih oko 3 km pješačiti bosi i praktično goli a cijelim putem su ih tukli. Osobe koje su ih zarobile su uglavnom bili mlađe dobi, stari oko 30-ak godina, te su bili u maskirnim odorama i naoružani sa kalašnjikovima. Malo je falilo da ih odmah ne strijeljaju jer su već bili repetirali puške i namjestili ih za strijeljanje na okuci kod kuće gdje su zarobljeni. Već se bio pomirio da će ih tu strijeljati, ali jedan je od njihovih je rekao da to ne čine, nego da će ih strijeljati u [adresa]. Ta mu je osoba ostala u sjećanju, bio je u maskirnoj uniformi i na glavi je imao maskirni šešir sa resama za maskiranje. Već tada je jedan od četnika za ĐP rekao da ovog žutoga moraju ubiti i od tada je počela agonija pok. ĐP koja je trajala sve do njegove smrti dok nije izdahnuo u Đevrskama. Kazao je potom da je ĐP bio mlad, imao je naušnicu u uhu i bio je karakterističan jer je imao dugu, bujnu crveno žutu kosu. Odatle su ih vodili u [adresa], a čitavo vrijeme su držali ruke na zatiljnom dijelu glave, sve do 09,00 sati navečer. Sve dok ih nisu doveli u Knin, nije smio skinuti ruke sa glave jer bi ga u protivnom ubili. Do TĆ su ih tukli i udarali po cijelom tijelu, što kundacima pušaka, nogama i rukama. U [adresa] su ih doveli do njihove komande gdje su morali držati ruke na vratu i čučati, pri čemu su ih zvjerski tukli. Vidio je da su doveli dva svoja mrtva vojnika u jednom kombiju i pretpostavio je da su poginuli prilikom okršaja u Dragišićima, napadajući kuću u kojoj su se oni nalazili prije zarobljavanja. Tada je jedan od tih četnika govorio da imaju sreću da trenutno u [adresa] nije brat od tih poginulih četnika jer ga nitko ne bi spriječio da ih sve pobije i na taj način osveti brata. Dok su tu čučali, jedan od zarobljenih po prezimenu OP je pokušao pobjeći ali je potrčao samo 10-tak koraka kada je pokošen sa rafalima, pa je imao osjećaj da su u njega pucali do besvijesti sa stotinama metaka jer kada su ga podigli, noge su mu bile skoro odsječene od metaka i visjele su. Tu u [adresa] četnici su se posebno nastavljali okomljivati na ĐP kojeg su strašno tukli a on je zapomagao da ga ne ubiju, da ima ženu i djecu. Toliko su ga krvnički tukli da kasnije nije mogao ući u kamion nego su ga morali unijeti. Posebno jako su ga tukli trojica starijih četnika u dobi od oko 30-tak godina, krake crne kose, vojnički podšišani. Zarobljeni UP i JP su ostali vezani lisicama jedan za drugog u [adresa] i bili su u krugu većeg broja četnika koji su ih počeli zlostavljati.

9.1. U [adresa] su bili zadržani oko jedan sat a potom su u ukrcani u kamion prema Đevrskama, zajedno sa tijelom pok. CP, tako da su sve njih zarobljenike strpali u jedan kamion, a s njima su u tovarnom dijelu kamiona bila trojica četnika, dva su bila jake fizičke građe a jedan malo slabiji. Ispred i iza tog kamiona u kojem su voženi su također bila druga vozila kao pratnja za slučaj da netko od njih ne pobjegne. Tijekom vožnje ovim kamionom ta trojica su ih tukli, morali su pjevati srpske pjesme, a njega je jedan od njih kundakom kalašnjikova tukao po ruci kundakom jer nije htio pjevati, od čega mu je ruka potpuno poplavjela jer je bila slomljena pa se i sad čudi kako tada nije izgubio svijest od brojnih udaraca koje je dobio. Tjerali su ga da licem leži na trbuhu pok. OP, tako da je osjetio njegovu krv na svom licu.

9.2. Po dolasku u Đevrske su ih doveli do ambulante oko koje je bio dosta njihovih vojnika, pri čemu se ne sjeća je li tu bilo i civila. Naredili su im da iziđu iz kamiona, te su smješteni u podrumske prostorije ambulante, nakon čega su ih ispitivali i mučili. Njega su nagurali u tuš kabinu sa ĐPN i tjerali su ih da se tuku. Tražili su da se udaraju jače, govorili su da se slabo udaraju, pa su ih oni nastavili udarati svom snagom. Potom su ih razdvojili pa je ostao sam u tuš kabini koja je bila prva gledano od ulaza u podrum. Morao je držati ruke na vratu i gledati licem prema zidu. Krišom je vidio da trojica četnika idu prema zadnjoj kabini, a jedan od njih je imao u ruci veliki nož. Dvojica su bili jače građe i višeg rasta, jedan obučen u crnu a drugi u maskirnu uniformu, a treći je bio malo nižeg rasta, plavkaste kose, star oko 30-ak godina i također je bio obučen u vojnu maskirnu odoru. Ne sjeća se kakve su imali opasače. Dvojica od onih koji su im bili pratnja u kamionu su ih nastavili tući i zlostavljati i u tom podrumu. Čuo je strašne jauke iz ostalih kabina i bio je uvjeren da kolju jednog po jednog zarobljenika. Uopće nije dvojio s obzirom na krikove da će red doći i na njega. Čuo je korake iza sebe i pomislio je da došao red i na njega pa se prekrižio i svoj život povjerio Ž. Tada mu je jedan od četnika kazao da se okrene i da je došao na njega red, te da su na njihovu nesreću danas u Đevrskama šešeljevci i arkanovci, te da mu se nalaze jedan s lijeve a jedan s desne strane i da ih dobro pogleda. Za ovog koji mu je to govorio uočio je da govori po dijalektu pa je zaključio da je on domaći Đ. Kada se okrenuo, vidio je da to govori onaj koji je prije prošao nožem u ruci. Kada je htio podignuti glavu i vidjeti njihova lica, kako mu je on rekao, tada ga je jedan od ove dvojice udario nogom obučenom u čizmu u lice, u nos i usta. Prije nego što je udaren, ovaj koji je držao nož u ruci je stajao u sredini, te mu je taj nož stavio pod grlo. Radilo se strašno velikom nožu „četničkoj kami“ koja se sva zrcalila i sjajila. Tada je vidio da na nožu nema krvi i da je čist pa mu je odmah prostrujalo kroz glavu da njegovi suborci nisu zaklani jer bi u protivnom nož bio krvav. To mu je dalo nadu bez obzira što mu je nož bio prislonjen na grlo i tim nožem mu je "čačkao" po vratu. Kada je taj malo povukao nož prema sebi, udario ga je jedan od ove dvojice, nakon što ih dobro ih pogledao. Taj udarac je bio snažan i spretan, radilo se o udarcu osobe koja je trenirala borilačke vještine, toliko jak da je zatiljkom udario u zid i pao u nesvijest.

9.3. Svakog od zarobljenika su pojedinačno odvodili u jednu prostoriju na katu gdje je nad njima vršeno ispitivanje, no mučenje se zbivalo u podrumu. Njega nisu odveli na ispitivanje, vjerojatno zbog toga što je bio u nesvijesti, pa nije imao orijentaciju koliko su bili zadržani u Đevrskama. U jednom trenutku je kao kroz san čuo naredbu "izlazite iz podruma i pokupite tog mrtvog", što se odnosilo na pok. ĐP koji je mučen do smrti. Čuo ih je kako spominju da je bilo šteta injekcije pa pretpostavlja da su ĐP prije nego što je ubijen dali neku injekciju. ĐP je umro uslijed batina koje je dobivao od trenutka samog zarobljavanja i kasnijeg zlostavljanja u tom podrumu, tako da mu je na kraju išla pjena na usta. Nakon toga je zajedno sa ostalima tijelo pok. ĐP ukrcao u kamion kojim su odvedeni u Knin, sjeća se da ga je tada držao za kaiš. I tijekom vožnje kamionom za Knin su ih ponovno tukli, tjerali da pjevaju četničke pjesme i da govore " P, probudi se".

9.4. Kada su ih smještali u kamion prije polaska za Knin, ispred te ambulante je bilo civila, žena i djece koji su samo gledali kako ih ukrcavaju u kamion, ništa drugo nisu radili. Niti jedna od ovih vojnih osoba koje su tu bile nije govorila svojim kolegama da ih se ne tuče, već je svatko tko je došao u kontakt s njima iskoristio priliku da ih udari.

9.5. Razmijenjen je nakon 91 dana u Otočcu zajedno sa ostalima. Nije mu poznato tko je zapovijedao sa ovim osobama koje su ih tukle i zvjerski mučile. Kako su morali gledati u pod i bili su u strahu za svoj život, u takvim okolnostima nije ni gledao tko njima zapovijeda niti je to smio jer da je samo skinuo ruke sa vrata koje je morao tako držati čitavo vrijeme, oni bi ga ubili. Stekao je dojam da oni samo to čekaju. To pokazuje primjer pok. OP, koji nije imao gdje pobjeći jer je njih bilo puno a bili su u centru sela, pa su ga mogli uhvatiti jer nije bio naoružan, no oni su jedva dočekali da u njega ispale 100-tine metaka.

9.6. Kako je on inače iz Murtera, nisu mu poznate osobe koje su ih zarobile i mučile, iako su to dijelom bili domaći iz [adresa] a dio je bio arkanovaca i šešeljevaca. Oni koji su ih zarobili, kao i oni što su ih prevozili kamionom i postupali prema njima su imali maskirne uniforme, a jedan od onih koji ga je u podrumu udarao je imao crnu Šešeljevu uniformu. Nije mu poznato ime TP niti mu to ime nešto znači jer prije rata nije imao nikakvog kontakta sa G sa tog područja. Bez obzira tko je bio nadređen tim četnicima koji su ih zvjerski mučili, ta osoba ako je imala imalo vojničkog u sebi je trebala reagirati i zabraniti da njegovi podređeni postupaju sa zarobljenicima na takav način.

10. Svjedok-oštećeni NP u pogledu samog zarobljavanja je iskazivao kao i svjedoci EĆ i ŽP, pa je i on kazao da su prilikom sprovođenja u [adresa] udarani i od onih koji su ih sprovodili, kao i od njihovih vojnika koji su bili uz cestu. Radilo se o specijalcima jer su ih postrojili i htjeli su ih strijeljati ali je to spriječio njihov zapovjednik. Ne zna koliko je udaraca dobio jer ih nije mogao registrirati jer je bio u stanju šoka. Dok su išli prema komandi u [adresa] morali su stalno gledati u pod. Tada je CP pokušao pobjeći ali su ga odmah nakon što je napravio 10 koraka izrešetali. U [adresa] su ih psihički i fizički maltretirali, a posebno ĐP koji je imao naušnicu u uhu i dugu crvenkasto plavu kosu. Ne zna koliko su ih tu držali u [adresa], ali su ih nakon nekog vremena ukrcali u kamion u koji su morali unijeti i tijelo pok. CP. Prije nego su ih ukrcali u kamion, dvojicu od njih i to UP i JP su odvojili i ostavili, bili su vezani lisicama jedan za drugog, vidio je da su im stavljali na glavu šubare, selotejpom su im zalijepili usta i oči, te ih je tada zadnji put vidio. Dok su ih vozili kamionom u Đevrske u teretnom dijelu s njima su bila tri njihova vojnika, a iza njih je vozio džip koji ih je pratio. Za vrijeme dok su ih vozili u Đevrske stalno su ih tukli, a po dolasku u Đevrske doveli su ih do ambulante u kojoj su ih ispitivali i mučili. Ispred ambulante se skupilo mnogo civila koji su ih htjeli linčovati.

10.1. Odveden je na ispitivanje u jednu prostoriju koja se nalazila na prvom katu. Za vrijeme dok su bili u podrumu, čuvala su ih dvojica ili trojica, a jedan od njih bi ih odvodio na ispitivanje. Sjeća se jednog četnika u SMB odori koji je imao šubaru na glavi. Za vrijeme ispitivanja tukli su ga i rukama i nogama po čitavom tijelu. Tijekom ispitivanja u toj kancelariji su bila dvojica, jedan koji ga je doveo, te drugi koji je sjedio za stolom, koji bi mogao biti zapovjednik. Taj koji je sjedio je bio elegantan, nešto nižeg rasta od njega i on ga je udarao karate udarcima, te je tijekom ispitivanja koje to i nije bilo, stalno vikao i galamio. Ne sjeća se jesu li te osobe imale bijele opasače. Kako je bio u šoku, udarce nije niti osjećao jer mu je glavno da ga se ne tuče kundakom i da ga ne ubode nožem. Taj ga je gurao u zid i gurao mu u usta cijev pištolja, stalno prijeteći da će mu pucati u usta, raznijeti mozak i sl. Primijetio je da se te osobe međusobno nisu zvali imenima. Nakon nekog vremena što su ga mučili u kancelariji, ovaj vojnik koji ga je doveo u kancelariju vratio ga je natrag u podrum. Kada je izlazio iz kancelarije dok su ga vodili u podrum, na stepeništu je vidio da leži ĐP koji je tada još bio živ. Njemu i zarobljeniku PP su naredili da ĐP odnesu u te boksove sa tuš kabinama gdje su ostali zarobljenici čekali na ispitivanje. ĐP je bio sav pretučen i teško je disao. Po povratku u boks je morao držati ruke na vratu i biti okrenut licem prema zidu. Tu su ga tukli zvjerski po čitavom tijelu, najvjerojatnije nogama, upravo oni koji su ih i doveli kamionom. Bio je smješten u zadnju od tih kabina koje nisu imale vrata, a u istoj kabini je ubačen i ĐP. Krišom je pogledavao ispod sebe prema ĐP, pa je vidio kako ga jedan četnik nogom obuvenu u čizmu udara po tijelu. Ne zna koliko dugo je bio u tom podrumu, moglo je biti sat vremena, te je kroz to vrijeme ĐP umro. Ostalo mu je u sjećanju kada je četnik jednom udario ĐP nogom da mu je klonula glava i da je taj četnik to komentirao riječima "mater mu j... ustašku, pobiga mi je". Prije toga je čuo glasove gdje je taj četnik htio nožem bosti ostale zarobljenike, ali ga je netko u tome sprječavao, pa je onda valjda htio nožem izbosti ĐP ali kad ga je gurnuo nogom je vidio da je mrtav. To je dobro vidio jer je držeći ruke na zatiljnom dijelu glave dok je gledao u pod vidio Crvelinovu glavu na podu pored svoje noge. Sve skupa mu je bilo strašno.

10.2. Iz ambulante u Đevrskama su nakon toga sprovedeni u zatvor u Kninu u istom kamionu s kojim su i dovezeni. U kamion su morali ubaciti i tijelo pok. ĐP, te ih je i ovaj put pratio onaj isti vojni džip. U kamionu su bila s njima 3-4 četnika, koji su ih i na putu prema Kninu tukli čime god su stigli, te su im prijetili da će ih pobiti. Posebno mu je ostao u sjećanju jedan crne puti, kratke kose, ošišan na jež, ogromne građe, star 30-40 godina jer ga je taj tukao kundakom puške i njega i ostale po čitavom tijela, njega posebno jer mu je bio najbliži. Tjerali su ih da pjevaju srpske pjesme, da oplakuju mrtvog ĐP i sl. Nikoga od tih četnika nije poznavao. U više navrata gubio svijest, čitava glava i tijelo mu je bilo u ranama i puno krvi od udaraca, tako da se svih detalja ne sjeća. Najviše mu se u sjećanje urezalo ovo vezano za pok. ĐP kada je bio u tuš kabini.

10.3. Za vrijeme dok su bili u podrumu, ne sjeća se jesu li neki od onih koji su ih čuvali imali bijele opasače, moguće da jesu ali tada nije išao za tim, sada se više ne može sjetiti ali zna da su imali policijske uniforme. Čuo je da su ih napali njihovi specijalci, ali nije znao kojim postrojbama su pripadali vojnici koji su kasnije nad njima provodili psihičko i fizičko maltretiranje. Nikoga od onih koji su ih mučili ne poznaje, niti bi ih sad mogao prepoznati. Ne zna strukturu njihovog zapovijedanja niti tko je bio odgovoran za ovakvo ponašanje tih četnika prema njima, ali sigurno da su imali zapovjednika koji bi morao odgovarati.

10.4. Kada je dobio poziv za sud, vidio je da piše na njemu TP i to ime mu se učinilo poznatim, ali nije mogao povezati u kojem kontekstu, tako da ne zna o kome se radi.

11. Svjedok DP nije imao saznanja o inkriminiranom događaju iako je i sam zarobljen u mjestu Dragišići. U bitnom je kazao da je kao pripadnik 115. Domobranske pukovnije 113. brigade HV-a zarobljen 24. veljače 1993. g. u mjestu Dragišići, ali ne sa ostalima. Kako je uspio probiti obruč, njega nisu zarobili zajedno sa ostalima u kući u kojoj su imali istureni položaj, već je malo kasnije zarobljen od strane Mladićevih specijalaca na jednom brdu, gdje je inače poginuo zapovjednik NĆ. Gađali su ga iz raznog pješadijskog naoružanja, ali srećom nije bio direktno pogođen nego samo izgreben. Nakon što je zarobljen, skinuli su ga i ostavili u donjem rublju. Doveden je u [adresa] gdje je i prenoćio. Tu istu večer je trebao biti razmijenjen preko UNPROFOR-a zbog čega je trebao biti doveden Č ali ga tamo zamalo nisu ubili. Tu su ga tukli, jedan ga je pogodio kundakom u glavu, zbog čega se onesvijestio. Sutradan 25. veljače 1993. u 12,00 sati su ga doveli u Dom JNA u Kninu gdje su ga ispitivali a nakon toga prebacili u Zatvor gdje su dovedeni i ostali zarobljeni u Dragišićima, gdje je bio mučen. Dok je bio u zatvoru nije znao da su i oni tamo sve dok nisu razmijenjeni nakon 91 dan.

11.1. Dakle, ispitani svjedoci-oštećenici NP, ŽP i NPN su na detaljan i okolnosan način opisali okolnosti u kojima je došlo do njihovog zarobljavanja i postupanja prema njima prvo od strane neprijateljskih vojnika koji su ih zarobili, a potom i od strane pripadnika voda vojne policije, prije i tijekom vožnje u tovarnom dijelu kamiona kojim su prevezeni iz mjesta [adresa] do podrumskih prostorija ambulante u Đevrskama gdje su ponovno zlostavljani, kao i ponovno tijekom transporta kamionom sve do smještanja u zatvor u Kninu, pri čemu niti jedan od njih uopće ne poznaje optuženog TP niti su njega osobno teretiti.

12. Osim navedenih ratnih zarobljenika, u postupku su ispitani i pripadnici srpskih paravojnih postrojbi, od čega i neki od pripadnika voda Vojne policije koji su sudjelovali u transportu zarobljenih hrvatskih vojnika, kao i dva vozača saniteta Ambulante u Đevrskama. Neki od navedenih svjedoka su neposredno vidjeli što se dogodilo, a neki su naknado čuli, ali nisu vidjeli, stoga se mogu smatrati posrednim svjedocima. Ono što je zajedničko svim tim svjedocima jest da su kao i sami oštećenici potvrdili okolnosti zarobljavanja hrvatskih vojnika kao i da su pripadnici voda Vojne policije pri 2. pješadijskoj brigadi obavljali transport zarobljenike iz mjesta [adresa] do ambulante u Đevrskama, organizirali čuvanje zarobljenih vojnika u podrumskim prostorijama, a potom i njihov prijevoz do zatvora u Kninu, kao i da je tijekom smještanja u ambulanti u Đevrskama ubijen zarobljeni ĐP, što nije osporavao i sam optuženik.

12.1. No iskazi ispitanih svjedoka Zorana Korde kao pripadnika voda vojne policije i GP kao organa bezbednosti se razlikuju od iskaza zarobljenika koji su ispitani u svojstvu oštećenika u dijelu koji se odnosi na postupanje prema zarobljenim hrvatskim vojnicima tijekom transporta i u ambulanti u Đevrskama, pa tako svjedoci Korda i GP negiraju da bi ratni zarobljenici bili zlostavljani i mučeni, te svu odgovornost za samo postupanje prema zarobljenicima prebacuju na sada pokojnog načelnika organa bezbjednosti ĆP, ali unatoč tome obojica potvrđuju da su upravo pripadnici voda vojne policije preuzeli ratne zarobljenike nakon zarobljavanja, te su ih oni u kamionu prevezli do Đevrski, gdje su ih smjestili i čuvali u podrumskim prostorijama ambulante, odakle su ih pojedinačno odvodili u kancelariju na ispitivanje kojem su obojica prisustvovali, pri čemu Korda navodi da je ispitivanje uz ĆP provodio i GP iako on to negira.

13. Tako je svjedok Zoran Korda kazao da je bio pripadnik voda Vojne policije čiji je zapovjednik bio TP, no kazao je da je u jedinici bio obični vojni policajac i tvrdi da nije imao nikakvo zaduženje. Potvrdio je da je kritične prigode 24. veljače 1993. sudjelovao u transportu i prijevozu hrvatskih vojnika koji su zarobljeni u mjestu Dragišići, kao i da su ih djelatnici njegovog voda vojne policije prevozili iz mjesta [adresa] do Đevrski, gdje su predani organima bezbjednosti čija komanda je bila u centru mjesta ali ih nisu tamo doveli i predali, već su ih doveli do kancelarije koja je smještena u zgradi bivše ambulante. Zarobljenici su prevezeni u jednom kamionu, koliko se sjeća bilo je 8-9 zarobljenika a sa zarobljenicima je bilo dvoje ili troje na osiguranju, pri čemu zapovjednik TP nije bio sa zarobljenicima u kamionu, već je bio u vozilu koje je bilo u pratnji kamiona, dok je on bio u drugom vozilu koje je također bilo u pratnji. Po dolasku u Đevrske zarobljenike su predali organima vojne bezbjednosti ĆP i GP koji je bio zastavnik. Tijekom vožnje od [adresa] pa do predaje organima bezbjednosti u Đevrskama nije bilo nikakvog zaustavljanja niti mu je poznato da bi ti zarobljenici bili zlostavljani ili da bi ih netko tukao. Nakon što su predali zarobljenike organima vojne bezbjednosti u ovoj ambulanti, on je bio u kancelariji gdje se vršilo ispitivanje zarobljenika, a za zapovjednika TP zna da je bio tu negdje, ali ne zna gdje se točno nalazio. Ispitivanje ovih zarobljenika su vršili naizmjenično sada pok. ĆP i GP, a tijekom tog ispitivanja nitko od zarobljenika nije bio zlostavljan i svi su nakon ispitivanja bili živi, nakon čega su trebali biti sprovedeni u zatvor u Knin. Kada je ispitivanje završeno, čuo je da je jedan od ovih zarobljenika ubijen, no nije mu poznato tko je to učinio niti u kojem trenutku, već se sjeća samo da je ovaj zastavnik koji je popisivao zarobljenike koji su trebali biti upućeni za Knin ispravljao podatke o tome koliko ima zarobljenika, te je i ovaj ubijeni odvezen zajedno u istom kamionu sa ostalim zarobljenicima prema Kninu, u kojem prijevozu on nije sudjelovao.

13.1. Kazao je i da je komandir voda Vojne policije TP znao je da će ovi zarobljenici po dovođenju u ambulantu biti ispitivani i nakon toga upućeni u Knin, ali on nije naređivao njihovo ispitivanje, već je to činio komandant organa bezbjednosti. Svi koji su bili tamo, pa tako i TP su znali da je jedan zarobljenik ubijen jer su vidjeli njegovo tijelo. Nije mu poznato je li TP poduzimao bilo kakve radnje nakon što je ovaj zarobljenik ubijen.

13.2. Nakon što su mu predočeni navodi iz obrane optuženog TP u dijelu u kojem je kazao da je upravo on bio Popovićev zamjenik, svjedok je kazao da to nije točno i da u svojoj jedinici nije imao nikakvo službeno zaduženje već da je te prigode kada su prevozili zarobljenike Popovićev zamjenik bio čovjek koji se tada nalazio na odmoru. Ovaj ĆP i GP su vršili ispitivanje zarobljenika, te su oni naređivali kada će se koji ispitivati i kada će se ti zarobljenici voziti za Knin. Nakon ovog događaja nije imao nikakvih saznanja je li interno vršena bilo kakva istraga povodom smrti ovog zarobljenika, a ukoliko jest pretpostavlja da su je trebali provesti organi bezbednosti ali njega nitko nije kontaktirao vezano za to.

13.3. Na poseban upit branitelja optuženika kakve su bile ovlasti TP nakon primopredaje ovih zarobljenika u odnosu na organe bezbjednosti, svjedok je kazao da su organi bezbednosti hijerarhijski bili viši po dužnosti, no vojna policija je organizirala čuvanje zarobljenih vojnika, njihovo odvođenje i dovođenje u kancelariju u kojima su ih organi bezbjednosti ispitivali. Dok se provodilo ispitivanje zarobljenika, u toj kancelariji su bili prisutni samo ĆP i GP koji su naizmjence ispitivali te zarobljenike, a i on je koji nije imao nikakve samostalne ovlasti već je samo mogao slušati. Djelatnici vojne policije nisu imali nikakva utjecaja na to što se zbivalo u toj kancelariji jer nitko od vojnih policajaca osim njega nije bio s njima u toj kancelariji.

13.4. Kazao je da su organi bezbednosti vojnoj policiji naređivali što trebaju raditi, pa su ove prigode pripadnici vojne policije postupali samo u skladu s dogovorom organa bezbednosti, komandanta brigade i komandira vojne policije, pa su tako izvršili transport zarobljenika do ove kancelarije gdje su ispitivani od organa bezbednosti, kao i njihov daljnji prijevoz do zatvora u Kninu. Tako bi organi bezbednosti pripadnicima vojne policije naredili kojeg zarobljenika će dovesti na ispitivanje i kada, a za to vrijeme su pripadnici vojne policije čuvali ostale zatvorenike do odvođenja na ispitivanje. Vojni policajci se nisu mogli miješati u rad organa bezbednosti već su samo izvršavali njihove naloge.

14. Svjedok GP je ispitan putem videokonferencijske veze sa Višim sudom u Beogradu, Posebnim odeljenjem za ratne zločine, te je kazao da je par dana prije inkriminiranog događaja preuzeo dužnost u Đevrskama. I on je potvrdio da je u srpskom selu Dragišići došlo do ratnih djelovanja navodeći da se isto pokušalo osloboditi od hrvatske vojske. Dio vojnika hrvatske vojske je ostao opkoljen u jednoj kući i nisu se htjeli predati, a prije nego su zarobljeni jedan od njih je ubio dvojicu srpskih vojnika i to ĐĆ i VĆ koji su pokušali pristupiti kući, što je naknadno saznao od čovjeka koji je tada bio na licu mjesta. Nakon što su se na kraju ti opkoljeni hrvatski vojnici predali, kao zarobljenici su u pratnji vojne policije iz mjesta [adresa] prebačeni u Đevrske u kojem se nalazila komanda brigade. Na tom mjestu gdje su dovedeni, okupilo se dosta i civila i uniformiranih vojnika koji su znali da su ovi vojnici prije njihovog zarobljavanja ubili dva srpska vojnika pa je zbog toga nastao opći kaos. U pratnji zarobljenika su došli i ljudi s fronta koji su kazali da jedan zarobljenik kojeg su nazvali " Z", ne smije izići živ a zbog tog kaosa organi vojne policije koji su ih sprovodili su jedva uspjeli izvesti iz kamiona zbog kaosa koji je nastao. Ti zarobljenici su bili smješteni u podrum ambulante, čuvala ih je vojna policija, te su jedan po jedan sprovođeni okolo te zgrade u kancelariju gdje su im samo uzimani osobni podaci valjda da se zna tko je zarobljen. Kako su vođeni oko zgrade iz podruma u kancelariju, vojna policija je bila raspoređena oko zgrade i na ulazu u istu.

14.1. Njima je kao službenim osobama bio problem izaći na kraj s tim okupljenim ljudima, a policijsko osiguranje je pokušavalo spasiti te zarobljenike da ih okupljene osobe ne napadaju. Ovog kojeg su nazivali " Z" ti okupljeni ljudi su doslovno zgazili i umro je dok su ga vraćali ponovno u podrum nakon što je iz podruma doveden u kancelariju na katu gdje su mu uzeti osobni podaci.

14.2. Uzimanje osobnih podataka od zarobljenika koje je provodio pok. ĆP je trajalo vrlo kratko, možda nekih pola sata, nastojali su to što prije odraditi kako bi ih se odvezlo dalje do Knina, jer je vod vojne policije koji ih je čuvao bio mala jedinica, radilo se o ljudima koji su priučeni a ne školovani policajci. Načelnik odjeljenja bezbednosti je bio sada pokojni ĆP, od kojeg je on nakon sedam dana od ovog događaja preuzeo dužnost organa bezbednosti. Dok su se uzimali osobni podaci od ovih zarobljenika u toj kancelariji je osim pok. ĆP bio prisutan i on koji je povremeno izlazio vani iz kancelarije kako bih smirio ove ljude koji su galamili i protestirali. ĆP je kao načelnik odredio kako će biti raspoređeni vojni policajci i sami zarobljenici.

14.3. Za optuženog TP je kazao da je bio zapovjednik voda vojne policije 2. pješadijske brigade i koliko se sjeća, on je također ulazio u tu kancelariju gdje su uzimani osobni podaci, ali se nije mogao sjetiti koliko bi se unutra zadržao jer je i sam često izlazio iz te kancelarije. Zarobljenici koji su dovođeni u kancelariju na uzimanje osobnih podataka su bili živi i zdravi, te na njima nije vidio nikakvih ozljeda, a niti ih je itko tukao u toj prostoriji. Jedan od tih hrvatskih vojnika zarobljenih u Dragišićima je već bio mrtav jer je ubijen nakon što je pokušao pobjeći i dovezen je zajedno sa zarobljenicima kojima su uzimani osobni podaci. Isto tako, kazao je da mu je poznato i da su dvojica od ovih zarobljenika prije njihovog dovođenja u [adresa] odvedena od strane nepoznatih osoba koje su pokušavali spriječiti u tom odvođenju, ali u tome nisu uspjeli. Nakon što su uzeti osnovni podaci od ovih zarobljenika, htjeli su ih što prije uputiti u Knin u čemu su na kraju i uspjeli. Nakon što su ih vozilom u pratnji vojne policije odvezli u Knin, ponovno se okupilo 50 ljudi koji su htjeli ubiti zarobljenike i pitali su gdje se nalaze, ali su im slagali u kojem smjeru su odvezeni, tako da ih nisu uspjeli pronaći. Nakon što su zarobljenici odvezeni u Knin, pokušali su utvrditi što se dogodilo i kako je došlo do smrti onog vojnika " M", ali su i on i ĆP dobivali prijetnje zbog toga što su htjeli utvrditi tko je ubio neprijateljskog vojnika.

14.4. Na upit je li vidio da bi netko od pripadnika vojne policije zlostavljao ove zarobljenike, kazao je da to nije vidio dok je bio prisutan u kancelariji, a nije ulazio u podrum gdje su oni bili smješteni do dovođenja na ispitivanje jer su pripadnici vojne policije imali zadatak njihovog čuvanja. Tog dana glavnu ulogu u postupanju prema zarobljenicima je imao načelnik organa bezbednosti ĆP i on je odlučivao u toj cijeloj situaciji kako će se ovo uzimanje podatka voditi, dok su vojni policajci samo čuvali zarobljenike po njegovom nalogu.

15. U postupku je kao svjedok ispitan i ZP koji je kazao je da je u vrijeme kritičnog događaja kada su zarobljeni domobrani dovedeni u ambulantu u Đevrskama bio civilni vozač sanitetskog vozila. Poznato mu je da je na udaljenosti od 300 do 400 metara od ove ambulante postojala Komanda brigade ali mu nije poznato zašto su ovi zatvorenici dovezeni u podrumske prostorije ambulante. U vojnom kamionu se nalazilo 10-ak zarobljenih domobrana a među njima je dovezen i jedan ubijeni. Vojni policajci koji su nosili maskirne uniforme sa bijelim opasačima su sprovodili zarobljenike u podrumske prostorije ambulante i iz nje. On je s vanjskog parkinga gdje se nalazio, ulazio u ambulantu ali nije u podrumske prostorije jer je to bilo zabranjeno. Poznato mu je da su zarobljene domobrane ispitivali oficiri GP i sada pok. ĆP. Nije mu poznato koji je od njih dvojice bio glavni i zapovijedao u toj situaciji sa zarobljenim vojnicima. Vidio je kada su zarobljene domobrane pojedinačno vodili iz podruma ambulante gdje su bile kabine tuševa na ispitivanje kod te dvojice. Zarobljenici nisu zlostavljani u prostorijama za ispitivanje jer nije čuo nikakve jauke ili krike iz tih prostorija, no iz podruma se čulo lupanje i udaranje, krikovi, jauci i zapomaganje što je mogao jasno čuti izvan ambulante gdje se nalazio u tim trenutcima ali nije mogao vidjeti što im se događa. Medicinskom osoblju nije bilo drago što se događa pa su tražili od oficira da napuste prostorije ambulante i da poštuju da je u pitanju zdravstvena ustanova, te se dr. TP se ljutio što su uopće dovozili zarobljene domobrane u ambulantu. Tek kada je preminuo jedan od zarobljenih domobrana prestalo je zlostavljanje. Vojni policajci koji su sproveli zarobljene domobrane imali su bijele opasače. Među njima je uočio ŠP iz [adresa], koji mu je ostao u sjećanju jer mu je po izlasku iz podruma pokazao na dlanu naušnicu koja mu se zabola u dlan, pa ju je iščupao iz dlana. To ga je odmah podsjetilo na naušnicu koju je vidio u uhu jednog domobrana koji je imao plavu dugu kosu, bio mlade dobi i atletske grade. Tada se ŠP, kako je on shvatio, hvalisao da je "žuti" gotov i da mu neće trebati doktor. Po njegovoj procjeni domobrani su tu zadržani oko 1-2 sata, a nakon toga su odvezeni prema Kninu, pretpostavlja da je to bilo na intervenciju dr. ŠP. Tada je vidio da su s njima u kamion ukrcali i domobrana koji je preminuo a koji je imao dugu plavu kosu. Tada se nije skupilo puno svijeta jer se nije smjelo, uglavnom se tu nalazila vojska i vojni policajci.

15.1. Što se tiče AP njega je znao jer je prije rata radio u tvornici Jadran. Poznato mu je da je i on bio u vojnoj policiji pri komandi, pa pretpostavlja da je i on ove prigode najvjerojatnije bio tu ali ga nije uočio. Isto tako, poznat mu je i vojni policajac prezimena Korda, zna da je bio plav, ali njega isto tada nije posebno uočio, mada je i on bio pri komandi. Sjeća se i jednog vojnog policajaca koji je inače vozač i tjelohranitelj komandanta ŽĆ koji je bio atletski građen ali nižeg rasta, kratko ošišan, a kako inače nije rodom iz krajeva oko [adresa], ne zna mu ni ime ni prezime. On je nosio veliki nož, nije se radilo o bajuneti već o nožu koji se stavlja na "kalašnjikov", te su za njega pričali da ne nosi pušku nego nož.

15.2. Optuženog TP je površno poznavao prije rata jer ga je viđao po kafiću u [adresa], a zna da je tijekom rata bio nekakav komandir odjeljenja pri vojnoj policiji, te pretpostavlja da je i on ove prigode bio tu ali se ne sjeća je li ga vidio.

15.3. Dakle, svjedok ZP za razliku od svjedoka Korde i GP, potvrđuje iskaze ispitanih oštećenika da su mučeni u podrumskim prostorijama od strane pripadnika voda vojne policije koji su ih tu i čuvali a potom i dovodili u kancelarije na ispitivanje koje su vršili tzv. "bezbednjaci", pri čemu svjedoci Korda i GP, nisu osporavali da su zarobljenike u podrumskim prostorijama čuvali upravo pripadnici voda vojne policije, kojima je bio nadređeni optuženi TP.

16. Dio svjedoka nije imao neposrednih već samo posrednih saznanja o inkriminiranom događaju, a to su svjedoci MP, LP i IP, pri čemu svjedoci LP i IP u svojim iskazima nisu teretili optuženika.

16.1. U prilog iskazu oštećenika NP, ŽP i EPN, kao i svjedoka ZP, govori iskaz svjedoka MP iako je o zarobljavanju hrvatskih vojnika imao samo posredna saznanja. Naime, svjedok MP navodi da je početkom 1993. formirana tzv. Bukovačka brigada čiji je zapovjednik bio major ŽĆ, a toj brigadi je pripadala i vojna policija čiji je zapovjednik bio TP, dok je tzv. bezbednjake predvodio ĆP, pri čemu su bezbednjaci bili formacijski naređeni vojnoj policiji. On je bio pripadnik II. voda vojne policije i nadređeni mu je bio upravo TP, no on se priključio toj jedinici nakon inkriminiranog događaja u ožujku 1993. U toj postrojbi bilo ih nekih 20- ak, a najbliže osobe zapovjedniku TP su bili ŠP, neki HP i AP. Njihov vod je bio smješten u školi u Varivodama, dok su "bezbednjaci" boravili u prostorijama ambulante, i to su bili ĆP i neki GP ili D. Kasnije je čuo da se prije njegovog dolaska u tu jedinicu, zarobljene hrvatske vojnike odvelo u podrumske prostorije ambulante gdje su mučeni, a neki da su i umrli od batina. Iako nije čuo da bi TP sudjelovao u mučenju tih hrvatskih vojnika, smatra da je on morao znati za odvođenje tih vojnika u ambulantu s obzirom na uski krug ljudi s kojima je tada stalno bio. Negdje krajem 1993.g., možda u listopadu je imao neugodan susret sa ŠP, koji mu je, vidjevši da nosi naušnicu na lijevom uhu, prišao i uz viku mu istrgnuo tu naušnicu govoreći "to sam učinio i onom ustaši", pa je pretpostavio da je na sličan način postupio i prema nekom od pripadnika HV-a koji su tada bili uhićeni.

17. Svjedok LP je kazao je da je u inkriminirano vrijeme 1993. bio pripadnik vojne policije vojske tzv. Krajine, te se njegova obveza uglavnom svodila na čuvanje komande. U vodu vojne policije bilo je 15-20 ljudi, a zapovjednik voda je od početka bio TP, te su oni uglavnom hvatali dezertere vojske Krajine i one koji nisu htjeli ići na položaj. U toj ekipi dio njih se bavio i drugim zadacima, a to su bili AP, kojeg poznaje jer mu je bio susjed, ŠP, Zoran Korda za kojeg misli da je bio zamjenik TP, KP iz [adresa], te PĆ koji je imao neki čin u policiji, ali ne zna točno koja je bila njegova dužnost.

17.1. Onog dana kada su dovedeni zarobljeni domobrani u veljači 1993. bio je na straži ispred komande brigade u Đevrskama, a zapovjednik te brigade je bio ŽĆ. Kako je ta komanda bila udaljena od ambulante oko 200-ak metara, tako nije bio očevidac dovođenja zarobljenih domobrana niti je mogao vidjeti što im se dogodilo. Poznato mu je samo da su pripadnici njegovog voda vojne policije dovezli ratne zarobljenike prvo u Đevrske a potom u Knin. Po pričama koje je čuo, navodno je AP fizički zlostavljao jednog zarobljenog domobrana koji je preminuo ali to osobno nije vidio. Isto tako, poznato mu je da su zarobljene domobrane ispitivali sada pok. ĆP i još jedan koji se preziva GP. Oni su inače dolazili iz Knina, kao neki organi sigurnosti. Koliko se sjeća tog dana kada su dovezeni domobrani u ambulantu u Đevrskama, zapovjednik TP nije bio u komandi brigade gdje je on čuvao stražu.

17.2. Nadalje, kazao je da mu je par dana nakon toga zapovjednik TP sa olakšanjem rekao da je one domobrane predao dalje, da ih se riješio. Spomenuo mu je da su tada neki pripadnici paravojnih postrojbi iz Srbije tražili od njega da im preda te domobrane s namjerom da ih pobiju. Nije mu spominjao da su dvojica od tih zarobljenih domobrana bili odvedeni dobrovoljaca iz Srbije već mu je samo govorio da su ti dobrovoljci iz Srbije praktično htjeli oteti domobrane a da im je on rekao da idu u borbu i da oni zarobljavaju ako žele, a da on ove zarobljenike mora sprovesti kako mu je naređeno.

18. Svjedok IP također je kazao da nema neposrednih saznanja o inkriminiranim događajima jer je te prigode radio u korpusnoj kuhinji koja je smještena na željezničkoj postaji između Đevrski i Varivoda. Kasnije je od nekih krajinskih vojnika čuo priče da je jednog zarobljenog hrvatskog vojnika tukao AP i da je vojnik preminuo od batinanja. Osobu imena TP uopće ne poznaje.

19. Svjedok ČP, koji je bio vozač ambulantnog vozila pri ambulanti u Đevrskama, nije imao nikakvih saznanja o događajima koji su predmet ovog postupka. Kazao je da je kao vozač saniteta zadužio poluautomatsku pušku ali je nije nikada nosio sa sobom, niti je sudjelovao u nikakvim borbama. U vezi inkriminiranog događaja je kazao da su dobili nalog šefa saniteta dr. TP da sa ambulantnim vozilom odu u mjesto [adresa] gdje su se očekivale borbe pa da budu pri ruci radi pružanja medicinske pomoći. Borbe su i vođene ali niže od mjesta [adresa] prema Gaćelezima i sjeća se da su sa mjesta tih borbi u [adresa] dovezena mrtva dva srpska vojnika. Nakon ovog vojnog sukoba je po nalogu čekao u [adresa] a navečer je stigao u ambulantu u Bribirske Mostine. Tek sutradan je došao u ambulantu u Đevrske stoga nije vidio što je radila vojna policija, pa tako ni da bi u [adresa] doveli zarobljene hrvatske vojnike. Nije mu poznato ni što se događalo u Đevrskama niti je čuo za zarobljavanje hrvatskih vojnika, ni smrt ĐP u toj ambulanti. Od tadašnje vojne policije tzv. Republike Srpske je površno poznavao njihovog zapovjednika ĆP i nekog od šefova po imenu GP čije prezime ne zna, dok optuženog TP ne poznaje. Nije mu poznato kakva je bila organizacija vojne policije i jesu li imali eventualne zasebne vodove, a ukoliko jesu tko su bili zapovjednici tih vodova.

20. Dovodeći u međusobnu vezu iskaze ispitanih svjedoka žrtava NP, ŽP i EPN, koji su opisali zlostavljanje i tijekom prijevoza u kamionu od strane vojne policije sa iskazom svjedoka ZP koji je rekao da je iz podruma čuo lupanje i udaranje, krikove, jauke i zapomaganje, te da je vidio ŠP koji mu je izlazeći iz podruma pokazao na dlanu naušnicu koja mu se zabola u dlan, pri čemu se hvalisao da je "žuti" gotov i da mu neće trebati doktor, vijeće je isključivo temeljem njihovih iskaza, a uslijed nedostatka medicinske dokumentacije, prihvatilo da zarobljenici udarani šakama, nogama i kundacima pušaka po cijelom tijelu i da su im nanesene tjelesne ozljede na način kako su to oni opisivali, uslijed kojih je zarobljenik ĐP i preminuo.

20.1. U prilog takvim njihovim iskazima govore i iskazi pripadnika voda vojne policije MP i LP, koji su kao posredni svjedoci potvrdili da nakon ovog događaja čuli da su zarobljenici kritične prigode zlostavljani i mučeni upravo od strane pripadnika njihovog voda vojne policije u podrumskim prostorijama ambulante, koja saznanja je MP dobio od ŠP, koji mu je istrgnuo naušnicu s uha govoreći "to sam učinio i onom ustaši", dok LP navodi da je čuo da je AP fizički zlostavljao jednog zarobljenog domobrana koji je preminuo, o čemu je govorio i svjedok IP.

20.2. Dakle, svi navedeni svjedoci spominju upravo pripadnike II. voda vojne policije kojom je zapovijedao optuženi TP kao osobe koje su zlostavljale i mučile zarobljene hrvatske vojnike, pri čemu je i sam optuženik potvrdio je na osiguranje zarobljenika rasporedio upravo ŠP i AP.

20.3. Osim toga, svjedoci Zoran Korda i GP iako negiraju da bi imali bilo kakvih saznanja da bi zarobljenici te prigode bili zlostavljani ili maltretirani, iako potvrđuju da je jedan zarobljenik preminuo, potvrđuju da su upravo pripadnici vojne policije bili zaduženi za čuvanje zarobljenika u podrumskih prostorijama, te njihovo dovođenje na ispitivanje u kancelariju, u kojem dijelu se njihovi iskazi nadopunjuju u povezanu cjelinu sa iskazima ispitanih oštećenika.

20.4. Dijelove iskaza svjedoka Zorana Korde kao optuženikovog zamjenika, te GP kao tzv. bezbednjaka, koji kao i optuženik tvrde da ne znaju da bi zarobljenici bili zlostavljani ili maltretirani, vijeće procjenjuje kao neuvjerljive i usmjerene kako na umanjivanje optuženikove, tako i vlastite kaznenopravne odgovornosti.

20.5. Na temelju ovako provedenog postupka te ukupnih rezultata dokazne građe, posebice iz uvjerljivih iskaza svjedoka oštećenika, te svjedoka ZP kao neposrednog svjedoka, vijeće smatra da je nedvojbeno utvrđeno da se prema njima kao ratnim zarobljenicima nečovječno postupalo, da su oni od strane pripadnika II. voda vojne policije bili maltretirani i mučeni tijekom prijevoza kamionom iz [adresa], kao i u podrumskim prostorijama ambulante u Đevrskama, te da su im nanošene velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta, uslijed kojeg je zarobljenik ĐP i preminuo.

20.6. Prema utvrđenom činjeničnom stanju nesporno je utvrđen status oštećenih raznih zarobljenika, koji se kao takvi štite odredbama III Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949., dopunskim protokolima uz istu Konvenciju, i pravilima međunarodnog običajnog humanitarnog prava, važećih za sukobe međunarodnog i nemeđunarodnog karaktera, još od II. Svjetskog rata.

20.7. S obzirom na navedena utvrđenja, u odnosu na pitanje utvrđivanja odgovornosti optuženog TP, okolnost što optuženik nije osobno nanosio ozljede i iživljavao se fizički nad ratnim zarobljenicima, istoga ne opravdava u smislu kaznenopravne odgovornosti kao zapovjednika voda Vojne policije pri 2. pješadijskoj brigadi o nepoduzimanju mjera (nečinjenju) i dužnosti zapovjednika za počinjenje kaznenog djela iz čl. 122. st. 1. OKZ RH.

20.8. Optuženik kao zapovjednik je osoba koja obnaša dužnost kojoj je imanentna ovlast zapovijedanja podređenima, pa tako i za radnje koje su poduzeli njemu podčinjeni i kojim radnjama su ostvarili obilježja ratno-humanitarnih kaznenih djela, stoga treba imati u vidu odredbu čl. 28. OKZRH u kojoj je predviđena i mogućnost počinjenja kaznenih djela i nečinjenjem, stoga vijeće smatra da su potpuno neosnovani optuženikovi navodi kada krivnju i odgovornost prebacuje na tzv. bezbednjake kao sebi nadređene tvrdeći da su oni ti koji su upravljali cijelom situacijom kritične prigode i da on nije ništa mogao poduzeti jer je utvrđeno da su upravo njemu podređeni vojnici zlostavljali i mučili ratne zarobljenike.

20.8. Nesporno je i svojstvo optuženika s aspekta dužnosti koju je utuženog dana obnašao, odnosno da je on formalno nadređen i imao zapovjedne ovlasti nad pripadnicima svog voda policije, te je imao autoritet i stvarnu moć usmjeravanja radnji podčinjenih prilikom izvršenja zadatka preuzimanja ratnih zarobljenika na području od mjesta [adresa] i njihovog prevoženja do zatvora u Kninu, a kao takav je imao i obvezu očuvanja sigurnosti ratnih zarobljenika. To utvrđenje potvrđuje i dio optuženikove obrane u dijelu u kojem navodi da je, po zaprimanju zadatka od komandanta brigade, on ne samo organizirao, već i sudjelovao u prijevozu zarobljenika iz [adresa] do Knina, kao i da je sa zarobljenicima u tovarni dio kamiona smjestio ŠP, FP i GĆ, a potom je u Đevrskama rasporedio policajce iz svog voda na bočnoj vanjskoj strani zgrade, kod kamiona i ispred ulaza u ambulantu izvan zgrade, dok je na osiguranje zarobljenika u podrumu postavio ŠP i AP.

20.9. Stoga bez obzira što su tzv. bezbednjaci bili njemu hijerarhijski nadređeni i provodili obradu zarobljenika, on je izdavao naredbe pripadnicima svog voda, pa kada se navedeno dovede u vezu sa iskazima ispitanih oštećenika u kojima su na istovjetan način opisivali zlostavljanje upravo od strane navedenih vojnih policajaca prije i tijekom prijevoza, a potom i nakon što su smješteni u podrumskim prostorijama ambulante, odakle su dovođeni u kancelariju na ispitivanje u koju je ulazio optuženik iako u samom ispitivanju nije sudjelovao, a potom ponovno prilikom ukrcavanja u kamion nakon čega su prevezeni u zatvor u Kninu, onda je nesporno da je optuženik imao svijest, odnosno znao kako se ponašaju njegovi podređeni kada umjesto čuvanja ratnih zarobljenika iste zlostavljaju na razne načine i imao je faktičnu mogućnost i obvezu zabraniti im takvo postupanje kako bi spriječio nastupanje zabranjenih posljedica.

20.10. Vijeće smatra da je optuženik propustio takvo postupanje svojih podčinjenih spriječiti, čime je postupio protivno njegovoj obvezi skrbi za sigurnost ratnih zarobljenika iako je bio upoznat s normama međunarodnog humanitarnog prava. Njegova garantna obveza kao zapovjednika, obuhvaćala je dužnost poduzimanja svih radnji kojima bi spriječio nastupanje takvih zabranjenih posljedica, pa je pristajući na takvo postupanje svojih podčinjenih i nastale posljedice, povrijedio odredbe Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima i to čl. 3. st. 1. toč. 1.a navedene Konvencije, kojom je propisano da se prema pripadnicima oružanih snaga koji su položili oružje, odnosno koje su onesposobljene za borbu ili zbog bilo kojeg drugog razloga, treba postupati u svakoj prilici čovječno, a u tom cilju zabranjeno je nanositi povrede životu i tjelesnom integritetu, te naročito sve vrste ubojstva.

20.11. Hrvatski vojnici su predajom postali ratni zarobljenici i potpali su pod vlast neprijatelja jer su pripadnici oružanih snaga druge stranke u sukobu nasuprot njima, bili pripadnici druge vojske, odnosno policije koji su s drugim jedinicama ulazili u sastav oružanih snaga tzv. SAO Krajine.

20.12. U konkretnom slučaju se ujedno primjenjuju i pravila običajnog međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, a iz pravila običajnog međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, kao i iz odredbe čl. 28. OKZRH, proizlazi odgovornost kod nepoduzimanja mjera (nečinjenja) i dužnosti komandanta (zapovjednika).

21. Prema tome, vijeće smatra utvrđenim da je optuženik kršeći opisana pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, iako je bio dužan, propustio spriječiti da se ratni zarobljenici i civili muče i da se prema njima nečovječno postupa i da im se nanose velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta, uslijed kojih je ratni zarobljenik ĐP i preminuo, a potom i po saznanju za takva njihova postupanja propustio ih sankcionirati, čime je ostvario obilježja kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZ RH.

22. Kako je optuženiku suđeno u odsutnosti, a obrana tijekom postupka nije predlagala nikakve dokaze kojima bi se njegova ubrojivost dovela u pitanje niti je isticana kao sporna, stoga u takvim okolnostima vijeće smatra da je optuženik u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio ubrojiv, pa kako nije bilo drugih razloga koji bi isključili njegovu krivnju, trebalo ga je proglasiti krivim za počinjenje predmetnog kaznenog djela.

23. Uzevši u obzir da je nakon počinjenja predmetnih kaznenih djela više puta izmijenjen zakon, tako da je 1. siječnja 1998. g. stupanjem na pravnu snagu Kaznenog zakona („Narodne novine broj: 110/97., 27/98., 50/00., 51/01., 11/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. – u daljnjem tekstu: KZ/97) prestao važiti dotadašnji OKZRH, da bi 1. siječnja 2013. g., kada je stupio na pravnu snagu novi Kazneni zakon („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18., – u daljnjem tekstu: KZ/11) prestao važiti prethodni KZ/97, vijeće je, u smislu načela primjene blažeg zakona, propisanog u odredbi članka 3. KZ/11, procjenjivalo koji je zakon za optuženika najblaži. Kako postoji pravni kontinuitet između kaznenih djela ratnog zločina iz članka 122. OKZRH i kaznenog djela ratnog zločina iz čl. 160. KZ/97 i te kaznenog djela ratnog zločina iz čl. 91. KZ/11, ali kako KZ/11 i KZ/97, u konkretnom slučaju, za optuženika nisu blaži, to je, u odnosu na predmetna kaznena djela trebalo primijeniti OKZRH, koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja predmetnih kaznenih djela.

23.1. Naime, novi KZ/11 i prethodni KZ/97 nisu blaži jer je po tim zakonima za predmetna kaznena djela ratnog zločina propisana stroža kazna zatvora, nego je to propisano po OKZRH. Prema tome, OKZRH je u konkretnom slučaju najblaži zakon, pa je prema optuženiku primijenjen taj zakon.

24. Nakon što je utvrđeno da je optuženik TP počinio kazneno djelo iz članka 122. OKZ RH za koje je proglašen krivim, bilo je potrebno donijeti odluku o kaznenoj sankciji, uzimajući u obzir sve one okolnosti koje su tijekom postupka utvrđene na strani optuženika, a koje su od značenja za donošenja ove odluke.

24.1. Prilikom odabira vrste i visine kaznene sankcije vijeće je optuženiku cijenilo kao olakotne okolnosti njegovu neosuđivanost u vrijeme inkriminiranog događaja, te u manjoj mjeri i objektivnu okolnost u vidu proteka vremena od preko 30 godina od počinjenja kaznenog djela, kao i uredne osobne i obiteljske prilike u vidu činjenice da je oženjen i otac je troje djece.

24.2. Kao otegotne okolnosti vijeće je optuženiku cijenilo činjenicu što su počinjenjem djela nastupile teške posljedice u vidu smrti zarobljenog vojnika ĐP, dok preživjeli oštećenici i danas trpe psihičke posljedice nakon pretrpljenih zlostavljanja, kao i jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra odnosno činjenici da se radilo o šest oštećenika.

25. Uzimajući u obzir sve ranije navedeno, uz jačinu povrede zaštićenoga dobra kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim, a koja se očituje kroz zakonom pripisanu kaznu za kazneno djelo koje je predmet ovog postupka, vijeće smatra da se samo kazna zatvora ukazuje odgovarajućom za navedeno kazneno djelo i da se u ovom slučaju ne može očekivati kako bi se nekom drugom kaznom mogla postići svrha kažnjavanja, već samo kaznom zatvora, pa je stoga optuženi TP na temelju članka 122. OKZ RH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina.

25.1. Po ocjeni ovog suda, izricanjem ovako odmjerene kazne mogu se ostvariti ciljevi specijalne i generalne prevencije, tj. u dovoljnoj mjeri utjecati na optuženika da promijeni svoje ponašanje, suzdrži se od činjenja kaznenih djela, odnosno utjecanja i na sve ostale možebitne počinitelje ovakvih i sličnih kaznenih djela, ali i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

26. Na kraju valjalo je odlučiti i o troškovima nastalim tijekom postupka, pa je vijeće na temelju članka 148. st. 6. ZKP/08 optuženog TP u cijelosti oslobodio plaćanja troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/08 i nagrade i nužnih izdataka branitelja po službenoj dužnosti, uzimajući u obzir imovinske prilike optuženika koji je nezaposlen, nema imovine, te je lošeg imovnog stanja.

U Splitu 6. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

za ratne zločine

Tea Budimlić

Uputa o pravnu na žalbu: Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi u četiri primjerka putem ovog suda a o njoj odlučuje Visoki kazneni sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. optuženiku TP

2. branitelju Toniju Vukičeviću, odvjetniku u Splitu

3. ŽDO Split,

4. u spis