REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-190/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević, Mirjane Magud i mr. sc. Neri Radas, članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IG, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici-odvjetnici u Odvjetničkom društvu Pavičić i partneri d.o.o., Zagreb, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, OIB 26187994862, Vatroslava Jagića 33, koju zastupa punomoćnik LG, mag. iur., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-272/2022-4 od 29. studenoga 2023., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn- 2283/2017-46 od 4. siječnja 2022., u sjednici održanoj 6. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e :

I. Preinačava se presuda Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-272/2022- 4 od 29. studenoga 2023. u točki II. i III. izreke i sudi:

1. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2283/2017-46 od 4. siječnja 2022. u dijelu pod točkom I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici preko iznosa od 22.270,00 kn do iznosa od 29.770,00 kn, tj. za iznos od 7.500,00 kn (995,42 eur) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. lipnja 2020. do isplate, kao i u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka preko iznosa od 13.972,70 kn (1.854,50 eur) do iznosa od 15.097,70 kn (2.003,81 eur), tj. za iznos od 1.125,00 kn (149,31 eur) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. siječnja 2022. do isplate.

2. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove revizije u iznosu 562,50 eur, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sudskih pristojbi kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. da isplati tužiteljici IG iznos od 29.770,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos:

- od 27.530,00 kn od 15. travnja 2017. do isplate,

- 2.240,00 kn od 4. siječnja 2022. do isplate,

kao i da joj naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 15.097,70 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. siječnja 2022. do isplate, sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem potražuje iznos od 2.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15.4.2017. do isplate, kao i zakonska zatezna kamata na iznos od 2.240,00 kn od 15.4.2017. do 3.1.2022. te zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u preostalom iznosu od 6.250,00 kn, kao neosnovan.“.

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

„I Odbija se žalba tužiteljice IG i djelomično žalba tuženika CROATIA osiguranje d.d., Zagreb i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 73 Pn-2283/2017-46 od 4. siječnja 2022.:

- u toč. I. izreke u dijelu kojim se nalaže tuženiku Croatia osiguranje d.d. da isplati tužiteljici IG preko iznosa od 11.530,00 kn do iznosa od 22.270,00 kn, tj. iznos od 10.740,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 8.500,00 kn od 15. travnja 2017. do isplate,

- 2.240,00 kn od 4. siječnja 2022. do isplate,

kao i da joj naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 13.972,70 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. siječnja 2022. do isplate, sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, u roku od 15 dana i

- u toč. II. izreke.

II Preinačuje se djelomično ista prvostupanjska presuda u toč. I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku Croatia osiguranje d.d. da isplati tužiteljici IG preko iznosa od 22.270,00 kn do iznosa od 29.770,00 kn, tj. iznos od 7.500,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. travnja 2017. do isplate, kao i da joj naknadi trošak parničnog postupka preko iznosa od 13.972,70 kn do iznosa od 15.097,70 kn, tj. u iznosu od 1.125,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. siječnja 2022. do isplate, sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, u roku od 15 dana i sudi tako da se tužbeni zahtjev tužiteljice i zahtjev za nadoknadu parničnih troškova u tom dijelu odbijaju kao neosnovani.

III Nalaže se tužiteljici da tuženiku nadoknadi trošak sastava žalbe u iznosu od 106,79 eura (804,62 kn) u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.“.

3. Tužiteljica je protiv pobijane presude suda drugog stupnja pod točkom II. i III. izreke podnijela reviziju dopuštenu rješenjem ovog suda Revd-4155/2024-2 od 2. listopada 2024., zbog pitanja koja glase:

„1. Je li podnošenjem tužbe prije isteka zastarnog roka, u skladu s čl.230. u vezi s čl.241. Zakona o obveznim odnosima, prekinuto zastarijevanje i u odnosu na preinaku tužbe povišenjem zahtjeva za naknadu (neimovinske) štete, a kada je zahtjev povišen u skladu s Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republika Hrvatske?

2. Pripada li tuženiku naknada troškova sastava žalbe ako isti nije potraživao navedeni trošak, odnosno, može li sud strankama dosuditi trošak parničnog postupka ako stranka taj trošak nije zahtijevala u skladu s čl.164. st.1. Zakona o parničnom postupku?“.

3.1. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrdi osnovanost predmetne revizije te preinači presudu Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-272/2024-4 od 29. studenoga 2023. u pobijanom dijelu, odnosno ukine drugostupanjsku odluku i predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troška sastava prijedloga za dopuštenje revizije i sastava revizije te troška sudskih pristojbi na prijedlog za dopuštenje revizije i revizije po rješenju suda.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je osnovana.

6. Sukladno odredbi čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 57/11., 148/11.-proč.tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22. - dalje: ZPP) ovaj sud u povodu revizije ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ovoga Zakona zbog kojeg je dopuštena.

U odnosu na prvo dopušteno pitanje

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik (kao osiguratelj od odgovornosti Zagrebačkog holdinga d.d.-Podružnice Zagrebačke ceste) naknadi neimovinsku i imovinsku štetu koju je tužiteljica pretrpjela 1. siječnja 2017. u Aleji Bologne u Zagrebu padom zbog rupe na nogostupu, zadobivši pri tom natučenje desnog koljena, puknuće prednje ukrižene sveze desnog koljenskog zgloba i puknuće medijalnoga meniska desnoga koljenskog zgloba.

7.1. U revizijskom stupnju postupka predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik naknadi daljnji iznos neimovinske štete u iznosu 7.500,00 kn / 995,42 eur, prema povećanom tužbenom zahtjevu koji je tužiteljica zatražila tužbom koju je preinačila nakon provedenog vještačenja i zbog donesenog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Su-IV-47/2020-5 od 15. lipnja 2020., kojim su se izmijenili Orijentacijski kriteriji Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenoga 2002.

8. Sud prvog stupnja dopustio je tužiteljici preinaku tužbe, prema podnesku od 17. lipnja 2020. Pri tom je naveo kako je tužiteljica podneskom od 17. lipnja 2020. specificirala visinu tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja i u skladu s izmijenjenim Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te je ocijenio da se sukladno odredbi čl. 191. st. 2. ZPP tuženik ne može protiviti preinaci tužbe kojom tužiteljica zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe iz iste činjenične osnove zahtijeva drugu novčanu svotu.

8.1. Polazeći od utvrđenja da je tužba u ovom predmetu podnesena 1. kolovoza 2017., a da se štetni događaj dogodio 1. siječnja 2017., prvostupanjski sud je ocijenio da je tužba podnesena unutar rokova propisanih odredbom čl. 230. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21. - dalje: ZOO), slijedom čega je zaključio da je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

8.2. Osim toga, prvostupanjski sud je pozivom na odredbe čl. 1045. st. 1. u vezi sa čl. 1094., čl. 1092. st. 1., čl. 19. st. 2. u vezi sa čl. 1046. i čl. 1100. ZOO djelomično odbio tužbeni zahtjev tužiteljice za iznos 2.000,00 kn, te djelomično prihvatio tužbeni zahtjev ocjenjujući da tužiteljici pripada pravična novčana naknada na ime ukupne neimovinske štete u iznosu 39.500,00 kn te iznos 2.240,00 kn na ime tuđe pomoći i njege, dakle ukupno iznos 41.740,00 kn, što umanjeno za nesporno plaćeni iznos od 11.970,00 kn iznosi 29.770,00 kn, od čega iznos 27.770,00 kn za neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti, a iznos od 2.240,00 kn za imovinsku štetu na ime tuđe pomoći i njege.

9. Međutim, drugostupanjski sud je, polazeći od utvrđenja da je tužiteljica u podnesku od 2. prosinca 2019. u tužbenom zahtjevu zatražila isplatu neimovinske štete od 22.030,00 kn (34.000,00 kn umanjeno za plaćeni iznos od 11.970,00 kn), a da je podneskom od 17. lipnja 2020. na ime neimovinske štete zatražila isplatu iznosa od 29.530,00 kn (41.500,00 kn umanjeno za iznos od 11.970,00 kn), ocijenio da je preinaka povećanjem tužbenog zahtjeva dopuštena sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP.

9.1. Nadalje, polazeći od toga da iz odredbe čl. 191. st. 1. i 2. ZPP proizlazi da se u slučaju povećanja postojećeg tužbenog zahtjeva radi o preinaci tužbe, te da zastara u odnosu na povećani dio tužbenog zahtjeva počinje teći od dana kada je tužba preinačena, drugostupanjski sud je ocijenio da je pogrešan stav prvostupanjskog suda da nije osnovan tuženikov prigovor zastare.

9.2. Stoga, polazeći od činjenice da je liječenje tužiteljice završeno 15. ožujka 2017., a da je tužiteljica u podnesku od 17. lipnja 2020. povećala tužbeni zahtjev po osnovi neimovinske štete, drugostupanjski sud je zaključio da je u odnosu na povećani dio tužbenog zahtjeva osnovan prigovor zastare, ocjenjujući da je protekao trogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 230. st. 1. ZOO od saznanja tužiteljice za štetu i štetnika, odnosno od stabilizacije zdravstvenog stanja tužiteljice. Zbog toga je drugostupanjski sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu za isplatu iznosa 7.500,00 kn/995,42 eura na ime naknade neimovinske štete i u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev tužiteljice.

10. U revizijskom stupnju postupka je sporno je li u slučaju podnošenja tužbe prije isteka zastarnog roka, u skladu sa čl. 230. u vezi sa čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, prekinuto zastarijevanje i u odnosu na preinaku tužbe povišenjem zahtjeva za naknadu (neimovinske) štete, a kada je tužiteljica zahtjev povisila u skladu s Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

11. Prije svega treba reći da pravno shvaćanje koje iznosi sud drugog stupnja odstupa od pravnog shvaćanja ovog suda izraženog primjerice u odluci Rev 650/2023-2 od 10. travnja 2024., u kojoj je navedeno kako slijedi:

„…kada je riječ o zastari generički određenoga tužbenog zahtjeva, povećanje postojećega tužbenog zahtjeva kao oblika preinake tužbe u okolnostima kada se taj povećani zahtjev temelji na istoj odnosno neizmijenjenoj činjeničnoj osnovi od one koja je do tada bila, treba sagledavati u kontekstu materijalnopravnih obilježja i svrhe koju zastara u smislu čl. 214. - 246. ZOO ima u našem pravu. Naime, uz istaknuti materijalnopravni prigovor zastare, zbog isteka zakonom određenoga vremena u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, utuživa obveza pretvorila se u neutuživu, naturalnu, zbog čega vjerovnik svoje pravo ne može ostvariti prisilno pred sudom, već je dužnik u dispoziciji hoće li ispuniti svoju naturalnu obvezu ili ne. Svrha zastare temelji se na interesima pravne sigurnosti da se zaštiti postojeće stanje ako ono traje duže vrijeme, tj. da u određenom pravnom odnosu ne bude neizvjesnosti ako vjerovnik u određenom vremenu ne postavi zahtjev za ostvarenje svog prava. Tako kod okolnosti da se dužnik, tuženik, protivi ispunjenju već u tužbi niže postavljenog generički određenoga tužbenog zahtjeva, samom preinakom tužbe povećanjem postojećeg zahtjeva temeljem iste – neizmijenjene činjenične osnove nije ispunjena svrha koju zastara ima u našem pravu, već i glede razlike u kojoj je zahtjev povećan treba uzeti da je do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO (kojim je propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine) došlo već u trenutku podnošenja tužbe.

…prema shvaćanju ovog suda, kada je vjerovnik prije isteka zastarnog roka podnio tužbu s generički određenim tužbenim zahtjevom, ali je tijekom postupka temeljem iste činjenične osnove preinačio tužbu povećanjem postojećega generički određenog zahtjeva, u navedenim okolnostima i u pogledu razlike u kojoj je zahtjev povećan – preinačen treba uzeti da je do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO došlo već s podnošenjem tužbe...“.

12. Osim toga, valja reći i to da je na 2. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. zauzeto slijedeće pravno shvaćanje:

„U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“.

13. Stoga prema ocjeni ovog suda odgovor na prvo postavljeno pitanje zbog kojeg je revizija dopuštena glasi:

U slučaju zahtjeva za isplatu novčane svote po osnovi naknade štete kada je tužitelj podnio tužbu prije isteka zastarnog roka, ali je tijekom postupka (nakon provedenoga vještačenja i izmjene Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske) preinačio tužbu tako da je povećao tužbeni zahtjev za naknadu (neimovinske) štete (u skladu s Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske), koji se i dalje temelji na istoj činjeničnoj osnovi, zastara zahtjeva za naknadu štete po toj osnovi prekida se već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, već podnošenjem tužbe u tom postupku.

14. Ovim odgovorom reafirmira se pravno shvaćanje ovog suda izraženo u odluci Rev 650/2023-2 od 10. travnja 2024., Rev 1189/2022-2 od 25. rujna 2024., Rev 864/2023 od 10. travnja 2024., Rev 1024/2023-2 od 3. siječnja 2024., Rev 555/2024 od 12. lipnja 2024., Rev 49/2024 od 5. lipnja 2024., Rev 647/2023 od 18. lipnja 2024. i dr.).

15. Stoga, s obzirom da je preinaka tužbe u ovom postupku izvršena na temelju iste činjenične i pravne osnove (podneskom tužiteljice od 17. lipnja 2020.), nakon provedenog vještačenja a zbog izmjene Orijentacijskih kriterija, te s obzirom da do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, već se zastara prekida već podnošenjem tužbe (u ovom postupku tužba je podnesena 1. kolovoza 2017.), to je prema ocjeni ovog suda drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je preinačujući prvostupanjsku presudu odbio dio povećanog tužbenog zahtjeva za naknadu neimovinske štete u iznosu 7.500,00 kn/ 995,42 eur, sa zakonskom zateznom kamatom (tekućom u skladu s odredbom čl. 1103. ZOO od dana kada je tužbeni zahtjev povišen), pogrešno zaključujući da je za taj preinakom povećani dio tužbenog zahtjeva nastupila zastara.

16. Slijedom svega navedenog, valjalo je na temelju odredbi čl. 391. st. 7. ZPP odlučiti kao pod točkom I./1. izreke ove presude.

U odnosu na drugo dopušteno pitanje

17. Odlučujući o troškovima žalbenog postupka tuženika drugostupanjski sud je, ocjenjujući da je tuženik sa žalbom protiv prvostupanjske presude uspio u omjeru od 41%, zaključio da tuženiku pripada razmjeran trošak na ime sastava žalbe protiv prvostupanjske presude u iznosu od 106,79 eur/804,62 kn (41% od 1.962,50 kn), zbog čega je naložio tužiteljici naknaditi tuženiku trošak sastava žalbe u iznosu 106,79 eur/804,62 kn.

18. Međutim, tuženik u reviziji ističe, a što proizlazi i iz stanja spisa (žalbe tuženika), da tuženik nije potraživao trošak sastava žalbe protiv prvostupanjske presude, već je isti potraživao samo trošak sudske pristojbe na žalbu. Također proizlazi da tuženik nije bio zastupan po punomoćniku odvjetniku, već je tuženika tijekom postupka zastupao zaposlenik tuženika kao punomoćnik temeljem punomoći.

19. Sporno je stoga pripada li tuženiku naknada troškova sastava žalbe ako tuženik nije potraživao taj trošak, odnosno može li sud strankama dosuditi trošak parničnog postupka ako stranka taj trošak nije zahtijevala u skladu sa čl. 164. st. 1. ZPP.

20. Prema odredbi čl. 164. st. 1. ZPP o naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke, bez raspravljanja.

21. Prema ocjeni ovog suda, u situaciji kada stranka nije potraživala naknadu troška sastava žalbe, sud ne može stranci dosuditi trošak sastava žalbe u skladu s odredbom čl. 164. st. 1. ZPP, ako stranka nije zahtijevala taj trošak. Time je ujedno odgovorena na drugo dopušteno pitanje.

22. Slijedom svega navedenog, a s obzirom da tuženik (koji nije bio zastupan po punomoćniku odvjetniku, već po svom zaposleniku) nije potraživao trošak sastava žalbe protiv prvostupanjske presude, prema ocjeni ovog suda, pogrešno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 164. st. 1. ZPP kada je naložio tužiteljici naknaditi tuženiku razmjerni dio troška sastava žalbe.

23. Zbog navedenog je valjalo na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP preinačiti i točku III. izreke drugostupanjske presude, te odlučiti kao pod točkom I./2. izreke ove presude.

24. Nadalje, preinačenjem drugostupanjske presude, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP u vezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a dosudio tužiteljici trošak revizijskog postupka (prema vrijednosti predmeta spora pobijanog dijela), a sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23. - dalje: Tarifa) i to za trošak sastava prijedloga za dopuštenje revizije kao i za trošak sastava revizije prema Tbr. 10/5 Tarife u vezi Tbr. 7/1 i Tbr. 46 Tarife u iznosima od po 281,25 eur / 2.119,07 kn, odnosno ukupno 562,50 eur / 4.238,15 kn, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove odluke.

25. Međutim, tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe na reviziju jer prema napomeni uz Tar. br. 3. Uredba o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“, broj 37/23. - dalje: Uredba) proizlazi da se ne plaća sudska pristojba na reviziju ako je sud rješenjem dopustio reviziju. Osim toga, tužiteljici nije priznat ni trošak sudske pristojbe na prijedlog za dopuštenje revizije, s obzirom da spisu ne prileži dokaz o plaćenoj sudskoj pristojbi na prijedlog za dopuštenje revizije (kao ni dokaz o plaćenoj sudskoj pristojbi na reviziju). Zbog navedenog je valjalo odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sudskih pristojbi, te odlučiti kao pod točkom III. izreke ove odluke.

26. Temeljem odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao iznose, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1EUR=7.53450).

Zagreb, 6. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić