Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-589/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Lešić, predsjednice vijeća, Martine Budinski Modronja članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Zlatane Bihar, članice vijeća, pravnoj stvari tužiteljice KO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Josip Pintarić,odvjetnik u Čakovcu, protiv tuženice Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj: P-496/2023-28 od 26. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 6. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice Addiko Bank d.d. i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj: P-496/2023-28 od 26. travnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Addiko Bank d.d. za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

"I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju KO, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 4.037,37 EUR / 30.419,57 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na:

iznos 59,33 EUR 447,02 kuna od 30. rujan 2011.

iznos 94,01 EUR 708,33 kuna od 31. listopad 2011.

iznos 92,85 EUR 699,57 kuna od 30. studeni 2011.

iznos 100,05 EUR 753,85 kuna od 31. prosinac 2011.

iznos 106,33 EUR 801,17 kuna od 31. siječanj 2012.

iznos 107,18 EUR 807,52 kuna od 29. veljača 2012.

iznos 102,83 EUR 774,78 kuna od 31. ožujak 2012.

iznos 105,76 EUR 796,88 kuna od 30. travanj 2012.

iznos 107,77 EUR 812,00 kuna od 31. svibanj 2012.

iznos 104,40 EUR 786,57 kuna od 30. lipanj 2012.

iznos 105,28 EUR 793,26 kuna od 31. srpanj 2012.

iznos 102,75 EUR 774,18 kuna od 31. kolovoz 2012.

iznos 97,36 EUR 733,54 kuna od 30. rujan 2012.

iznos 103,19 EUR 777,48 kuna od 31. listopad 2012.

iznos 105,99 EUR 798,58 kuna od 30. studeni 2012.

iznos 103,95 EUR 783,20 kuna od 31. prosinac 2012.

iznos 92,95 EUR 700,32 kuna od 31. siječanj 2013.

iznos 102,29 EUR 770,73 kuna od 28. veljača 2013.

iznos 103,11 EUR 776,89 kuna od 31. ožujak 2013.

iznos 99,45 EUR 749,28 kuna od 30. travanj 2013.

iznos 88,05 EUR 663,44 kuna od 31. svibanj 2013.

iznos 87,76 EUR 661,26 kuna od 30. lipanj 2013.

iznos 90,56 EUR 682,34 kuna od 31. srpanj 2013.

iznos 95,05 EUR 716,15 kuna od 31. kolovoz 2013.

iznos 101,26 EUR 762,97 kuna od 30. rujan 2013.

iznos 98,06 EUR 738,81 kuna od 31. listopad 2013.

iznos 100,33 EUR 755,92 kuna od 30. studeni 2013.

iznos 102,90 EUR 775,31 kuna od 31. prosinac 2013.

iznos 103,15 EUR 777,16 kuna od 31. siječanj 2014.

iznos 106,48 EUR 802,31 kuna od 28. veljača 2014.

iznos 105,42 EUR 794,08 kuna od 31. ožujak 2014.

iznos 101,70 EUR 766,24 kuna od 30. travanj 2014.

iznos 100,51 EUR 757,32 kuna od 31. svibanj 2014.

iznos 101,05 EUR 761,35 kuna od 30. lipanj 2014.

iznos 105,24 EUR 792,95 kuna od 31. srpanj 2014.

iznos 108,77 EUR 819,55 kuna od 31. kolovoz 2014.

iznos 108,04 EUR 814,04 kuna od 30. rujan 2014.

iznos 111,09 EUR 837,04 kuna od 31. listopad 2014.

iznos 113,17 EUR 852,66 kuna od 30. studeni 2014.

iznos 111,95 EUR 843,52 kuna od 31. prosinac 2014., pa sve do isplate, po stopi koja se do dana 31.07.2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do dana 31.12.2022. se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.217,50 eura, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude i odluke o troškovima postupka pravovremenu žalbu izjavila je tuženica pozivajući se na sve žalbene razloge označene u članku 353. stavak 1. točka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), odnosno na bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, s prijedlogom da drugostupanjski sud žalbu tuženika usvoji i pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti i obveže tužiteljicu da naknadi troškove postupka tuženici, podredno da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Potražuje naknadu troškova žalbenog postupka za sastav žalbe i sudsku pristojbu.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica osporava žalbene navode tuženice i predlaže žalbu odbiti.

4. Žalba tuženice je neosnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u okviru žalbenih navoda, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju žalbom ukazuje tuženica, jer je pobijana presuda jasna i razumljiva za svoju odluku prvostupanjski sud je dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama te se ne nalaze razlozi zbog kojih se ista ne bi mogla ispitati.

5.1. Ovaj drugostupanjski sud ne nalazi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP jer iz spisa proizlazi da je tuženici omogućeno raspravljanje pred sudom, sve to i bez obzira što prvostupanjski sud nije prihvatio prigovore tuženice na nalaz i mišljenje vještaka financijske struke.

5.2. Ovaj drugostupanjski sud ne nalazi ni druge bitne povrede iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje temeljem članka 365. stavak 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

5.3. Nadalje, nije počinjena ni bitna povreda iz članka 354. stavak 1. ZPP u svezi s člankom 502.c ZPP na koju tuženica sadržajno žalbom ukazuje, odnosno nije povrijeđeno pravilo o teretu dokazivanja na koje se sadržajno ukazuje žalbom. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženice i prema odluci Vrhovnog suda poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., proizlazi stav da se odredbe Zakona o zaštiti potrošača i odredbe članka 502.a i članka 502.b ZPP primjenjuju na način da one propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP.

5.4. Time što nije proveo dokaz predložen po tuženici (saslušanje javnog bilježnika), prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 1. ZPP jer saslušanje javnog bilježnika doista i nije bilo potrebno provesti obzirom da isti nije sudjelovao u pregovaranju prije sklapanja ugovora već je ugovor o kreditu samo solemnizirao, pa mu nisu, niti su mu mogle biti poznate okolnosti da li se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a što je zapravo sporno. Napominje se da je iz spisa razvidno da je prihvaćen prijedlog tuženika za saslušanje svjedoka FO (sudužnica) i ista je saslušana, dok je od prijedloga za saslušanje djelatnice tuženika na okolnost sklapanja ugovora tuženica odustala podneskom od

20. listopada 2023. (stranica 321 spisa).

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženica isplati iznos od 4.037,37 eura sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini iznos na ime preplaćenih anuiteta kredita zbog valutne klauzule (švicarski franak – CHF). Svoj zahtjev tužiteljica temelji na navodima da su odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu ništetne.

6.1. Napominje se da tužiteljica tužbenim zahtjevom nije tražila da se presudom utvrdi ništetnost navedenih odredbi Ugovoru o kreditu. Iz činjeničnog supstrata tužbe proizlazi da činjenicu da je ta odredba ugovora o kreditu ništetna, tužiteljica temelji na utvrđenjima iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenima u postupcima kolektivne tužbe tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv, između ostalih i tuženice, a u kojima je utvrđeno da je tuženica sklapajući ugovore o kreditu s tim ništetnim odredbama, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača.

7. Za donošenje pravilne odluke o tužbenom zahtjevu tužiteljice, prvostupanjski sud je utvrdio sve relevantne činjenice, na tako potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenio materijalno pravo pa su neosnovani i ti žalbeni prigovori tuženice.

8. Među strankama i nije sporno da su tužiteljica i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., (prednik tuženice) 7. prosinca 2004. zaključili Ugovor o kreditu broj: 146-251/2004 kojom je prednik tuženice tužiteljici stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 53.100,00 CHF, a koji iznos je tužiteljici isplaćen u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju kreditora (dakle prednika tuženice) važećem na dan isplate istog, da je ugovorena redovna kamatna stopa od 4,99% godišnje promjenjiva sukladno Odlukama o kamatnim stopama kreditora, dakle prednika tuženice, kao i da se kredit otplaćivao u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora.

9. Među strankama nije sporno ni da je Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesena u postupku koji je tužbom pokrenula Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka pa i protiv Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., pravnog prednika tuženice, u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta - švicarski franak (CHF) uz koju je vezana glavnica, a da prije i u vrijeme zaključivanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U navedenom dijelu presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019.

10. Nedvojbeno je da se radi o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora u kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati.

11. Obzirom na navedeno, a suprotno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i to u smislu odredbe članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) u povezanosti s odredbama članka 322. stavak 1. i članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO). Ukazuje se i na odredbu članka 269. stavak 2. i članka 272. ZOO kojima je propisano da činidba mora biti određena, odnosno odrediva, a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da je odredi. Ugovor o kreditu predstavlja dvostrani pravni posao pa je unošenje u isti neodređenih formulacija pa i o valutnoj klauzuli (kunska protuvrijednost prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja/dospijeća) suprotno zakonskom načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i načelu savjesnosti i poštenja, a korisnik kredita kao potrošač od samoga početka ugovornog odnosa je doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku. Naime, utvrđeno je da je tužiteljica zapravo isključivo pregovarala o visini kredita i mjesečnom anuitetu u vrijeme potpisivanja ugovora o kreditu (tada početnom i za tužiteljicu prihvatljivom), budući da formulacija ugovornih odredbi o tečaju omogućava potrošačima samo uvid u visinu tečaja na dan sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom navedenog proizlazi da o rizicima i razlozima promjene tečaja tijekom predstojećeg kreditnog razdoblja tužiteljica nije bila upoznata od strane tuženice niti se o tome posebno pregovaralo.

11.1. Odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača imaju pravni učinak "erga omnes", sve sukladno članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14. i 110/15.), odnosno obvezne su i za ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika, a pokretanje ili vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzrokovana šteta da pokrene postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti sklopljenog ugovora.

11.2. To ne znači da tuženici ne treba omogućiti u sporovima o individualnim restitucijskim zahtjevima dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku koji je prethodio sklapanju ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama ugovora o kreditu. Međutim, kako je već ranije navedeno, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je odbio dokazne prijedloge tuženice za saslušanje javnog bilježnika jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer pri solemnizaciji ugovora o kreditu javni bilježnik ne objašnjava potrošaču rizike fluktuacije tečaja CHF, jer za to nema ovlasti. U odnosu na to postoji i shvaćanje Ustavnog suda. Ponovno se napominje da iz spisa nedvojbeno proizlazi da je tuženica odustala od provođenja dokaza saslušanjem djelatnice banke podneskom od 20. listopada 2023. (stranica 321 spisa).

12. Obzirom da ugovorena valutna klauzula uz kamatu faktično čini cijenu, a cijena je bitan element ugovora o kreditu i mora biti određena, odnosno odrediva, sukladno članku 83. Zakona o zaštiti potrošača, odredba ugovora koju je koristio prednik tuženice, a na temelju koje je iznos anuiteta vezan za CHF, dakle cijena se određuje bez formiranog čvrstog kriterija, protivna je načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i načelu savjesnosti i poštenja. Banke kao dobri i odgovorni gospodarstvenici, visoko specijalizirane novčarske ustanove koje novac plasiraju potrošačima dužne su maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali ne na štetu potrošača. Nezakonito postupanje banaka je u kasnijem poslovanju i otklonjeno i to nakon što je odredbom članka 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 75/09., 112/12.) formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu.

13. Osnova odgovornosti tuženice sastoji se u tome što prednik tuženice prije sklapanja ugovora nije tužiteljicu u cijelosti informirala o značenju valutne klauzule čime su povrijeđena prava potrošača, jer u konkretnom slučaju s tužiteljicom nije posebno pregovarano o valutnoj klauzuli, niti je omogućeno tužiteljici da utječe na te odredbe ugovora, niti je upoznala tužiteljicu s posljedicama i potencijalnim rizikom koji nastaje primjenom valutne klauzule.

14. Postupajući na navedeni način, primjenjujući valutnu klauzulu prednik tuženice je doveo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka i to na štetu tužiteljice. Naime, u konkretnom slučaju obveza tužiteljice po predmetnom Ugovoru o kreditu ovisila je zapravo o dva bitna i ujedno promjenjiva elementa (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), koji elementi utječu na cijenu koja je bitni sastojak ugovora, a putem tih spornih ugovornih odredbi tuženica je izbjegla utjecaj druge ugovorne strane na cijenu što je suprotno odredbi članka 247. ZOO, koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Obzirom tužiteljici nije moglo biti poznato kako će se kretati tečaj CHF (ali uz to i kako će se mijenjati kamatna stopa) u kreditnom razdoblju od 10 godina, kao što nije imala mogućnosti pregovaranja i utjecaja u pogledu ugovornih odredbi o tečaju, to je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka.

15. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja, a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/12, te se primjenjuju kao nacionalni propis. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 odlučeno je da, članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što znači, da su u Ugovoru o kreditu tužiteljici morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene visine valute (i kamatne stope) kao i odnos drugim odredbama Ugovora o kreditu, tako da ona na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

15.1. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije postojala je obveza suda da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije) a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine.

16. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i pravilno je postupio kada je obvezao tuženicu i na vraćanje više uplaćenog iznosa (članak 323. ZOO).

16.1. Visina je utvrđena nalazom i mišljenjem financijskog vještaka na čiji matematički izračun tuženica nije imala prigovora i izričito je navela da ne traži saslušanje vještaka. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi tuženice kako je vještak nalaz sačinio na način da je ugovorni odnos stranaka sveo na početno ugovorene parametre, kao da se radi o kunskom kreditu što nije ugovoreno, kao i da nije uzeo u obzir promjenjivu kamatnu stopu na kunske kredite koja je bila viša. Naime, formulacija ugovornih odredbi o tečaju omogućava potrošačima samo uvid u visinu tečaja na dan sklapanja ugovora o kreditu i nedvojbeno je da je tužiteljica pregovarala samo o visini kredita i mjesečnom anuitetu u vrijeme potpisivanja ugovora o kreditu. Napominje se da tužiteljica isplatu razlike za preplaćene kamatama zbog promjenjive kamatne stope tužiteljica u ovom postupku i ne potražuje.

17. Vezano za utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi, pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se sukladno članku 328. ZOO.

18. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da prigovor zastare koji je tuženica istaknula nije osnovan i pravilno je postupio kada je isti odbio pa su neosnovani žalbeni navodi tuženice kojima osporava pravilnost tog zaključka.

18.1. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača.

18.2. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza Udruge za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare, a o navedenom pravnom pitanju izneseno je mišljenje i pravni stav u odluci Vrhovnog suda poslovni broj: Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., kojom je odlučeno povodom izvanredne revizije i postavljenog pravnog pitanja, predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz članka 131. Zakona o zaštiti potrošača tužbu definiranu člankom 241. ZOO kao i radnju vjerovnika kojom se prekida zastara. Vrhovni sud je zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe. Računajući da se cijeni opći zastarni rok od pet godina, sukladno članku 225. ZOO koji bi počeo teći u momentu pravomoćnosti odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kada je donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i to 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu, time da se odnosi i na zahtjeve restitucije otplaćenih kredita, a ne samo onih koji se otplaćuju, a tužba je podnesena 10. lipnja 2023., zastara nedvojbeno nije nastupila.

19. Pravilnom primjenom materijalnog prava iz članka 1115. ZOO prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je tuženicu obvezao da tužiteljici isplati i zatezne kamate na pojedinačne iznose navedene u izreci pobijane presude, a kako je tužiteljica tužbenim zahtjevom tražila, jer je tuženica nepošteni stjecatelj činjenicom da je sklopila ugovor s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne citiranim odredbama ZZP i kao takve ništetne.

20. Odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita, dok tuženica zapravo tu odluku pobija načelno smatrajući da je tužbeni zahtjev tužiteljice trebalo odbiti i ne navodeći određeno za koje radnje je tužiteljici neosnovano priznat trošak i ne osporavajući za pojedine radnje priznatu visinu troška. U povezanosti s navedenim neosnovani su žalbeni navodi kojima tuženica ukazuje da je prvostupanjski sud propustio odlučiti o njezinom zahtjevu za naknadu troškova postupka prema troškovniku koji je predala na ročištu na kojem je glavna rasprava zaključena, kao da isti nije podnesen. Naime, odluka o troškovima postupka sadržana u presudi sukladno članku 129. stavak 5. ZPP smatra se rješenjem, a sukladno članku 154. stavak 1. ZPP stanka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Obzirom je tuženica u cijelosti izgubila ovu parnicu i odlučeno je o zahtjevu tužiteljice za naknadu troškova na način da joj je dosuđen trošak, o zahtjevu tuženice za naknadu troškova nije trebalo posebno odlučivati, odnosno njezin zahtjev nije izrekom trebalo odbiti.

21. Slijedom svega navedenog, valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i temeljem članka 368. stavak 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu.

22. Temeljem članka 166. ZPP odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka jer sa žalbom nije uspjela.

U Sisku 6. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Alenka Lešić