Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-93/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Bađun, predsjednice vijeća, Milka Samboleka, izvjestitelja i člana vijeća te Tatjana Ledinšćak-Babić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3, zastupanog po punomoćnici po zaposlenju ŽĐ, dipl.iur., protiv tuženika CROATIA osiguranje d.d., OIB: 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, zastupanog po punomoćnicima (odvjetnicima) iz OD Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi naknade štete, povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj: Pn-48/2022-14 od 20. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj 6. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj: Pn-48/2022-14 od 20. prosinca 2024. u pobijanom dijelu, toč. I. i II. izreke.

II. U nepobijanom dijelu, toč. III. izreke, prvostupanjska presuda nije bila predmet ispitivanja u žalbenom postupku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. Zagreb, V. Jagića 33, 10000 Zagreb OIB: 26187994862, da tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, na ime naknade štete, isplati na račun HR1001005- 1863000160, poziv na broj: HR26 5908-19-19-03041457096 platiti iznos od 90.742,46 kuna/12.043,59 EUR, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama počevši od 15.12.2021.g. pa do isplate po stopi 5,46 % godišnje, a u slučaju promjene kamatne stope određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, kao i naknaditi prouzročene parnične troškove, a sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.“

II Nalaže se tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, iz Zagreba, Mihanovićeva 3, da tuženiku Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 916,89 EUR (devet stotina šesnaest eura osamdeset devet centi), u roku 15 dana.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, za naknadu troškova parničnog postupka u više zatraženom iznosu od 250,00 EUR (dvije stotine pedeset eura).“

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tužitelj pobija presudu u toč. I. i II. izreke, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da tužbu i tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti, podredno da ukine presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

2.1. Kako prema odredbi čl. 365. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07 - odluka US RH; 84/08; 96/08 - odluka US RH; 123/08 - ispravak; 57/11; 148/11 - pročišćeni tekst; 25/13; 89/14 - odluka US RH; 70/19; 80/22; 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojemu se pobija žalbom, a tužitelj presudu ne pobija u toč. III. izreke, odlučeno je kao u toč. II. izreke ove presude.

3. U odgovoru na žalbu tuženik se protivi navodima žalbe i predlaže da drugostupanjski sud potvrdi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u smislu citirane odredbe ZPP-a ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti.

7. U prvostupanjskom postupku nisu počinjene niti relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 7., čl. 219. I čl. 221. u vezi čl. 221.a, a sve u vezi čl. 354. st. 1. ZPP-a. Naime, pogrešno je stajalište tužitelja da je u situaciji kada je tuženik osporio visinu zahtjeva, na tuženika prešao teret dokazivanja te sporne činjenice, s obzirom da je tužitelj dužan dokazati istinitost svojih tvrdnji, pa tako i onih koje se odnose na visinu tužbenog zahtjeva. Kako u konkretnom slučaju nema spora da je tužitelj na ročištu za glavnu raspravu 21. studenog 2024. odustao od dokaznog prijedloga za provođenje dokaza financijskim vještačenjem, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao odlučne činjenice u vezi nastanka i visine štete koja je trebala biti obračunata primjenom mjerodavne odredbe čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN br. 151/05; 36/09; 75/09; 76/13; 152/14 i 155/23; dalje: ZOOP). Stoga je tužitelj vlastitom procesnom radnjom (odustankom od predloženog financijskog vještačenja) sam sebe onemogućio o dokazivanju odlučnih činjenica o nastanku i visini štete, pa je prvostupanjski sud odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva donio uz pravilnu primjenu pravila o teretu dokazivanja koje je sadržano u odredbi čl. 221.a ZPP-a.

8. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

9. Nakon što je konstatirao da u ovoj parnici među strankama nije bilo sporno:

- da je osiguranik tužitelja ZĐ stradao u prometnoj nesreći koja se dogodila 29. listopada 2001.,

- da je tužitelj rješenjem broj spisa: 41031 od 31. listopada 2003. svom osiguraniku priznao pravo na invalidsku mirovinu počevši od 18. travnja 2003., a koja mirovina se isplaćuje i danas,

- da je prometnu nesreću u kojoj je stradao osiguranik tužitelja prouzročio osiguranik tuženika,

- da je vozilo kojim je upravljao osiguranik tuženika u trenutku nastanka štetnog događaja bilo osigurano kod tuženika po polici osiguranja broj [broj police osiguranja],

- da je tužitelj protiv tuženika prethodno vodio postupke za naknadu štete po istoj osnovi za prethodna razdoblja te je tuženik obavezan na naknadu štete zaključno s 28. veljače 2019.

- da tužitelj i nadalje isplaćuje invalidsku mirovinu svom osiguraniku i da je u razdoblju od 1. ožujka 2019. do 30. studenog 2020. isplatio iznos od 12.043,59 EUR / 90.742,46 kn.

prvostupanjski sud utvrđuje da je među strankama bila sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, kao i primjena odredbe čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN br. 157/13; 151/14; 33/15; 93/15; 120/16; 18/18; 62/18 i 115/18; dalje: ZMO) na konkretni pravni odnos.

10. Na temelju izvedenih dokaza prvostupanjski sud utvrđuje kako je predmet spora zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je pretrpio isplatom invalidske mirovine svom osiguraniku ZĐ, zbog profesionalne nesposobnosti za rad u razdoblju od ožujka 2019. do 30. studenog 2020. i da je tužitelj postavio subrogacijski zahtjev, pri čemu takav zahtjev temelji na materijalnopravnoj osnovi za koju smatra da proizlazi iz odredaba čl. 161.-170. ZMO-a. Nasuprot tome, tuženik tvrdi da pravnu osnovu tužbenog zahtjeva treba promatrati kroz primjenu odredbe članka 27. ZOOP-a, odnosno zakona koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete.

11. Žalbeni navodi tužitelja, u bitnome, svode se na osporavanje pravnog shvaćanja prvostupanjskog suda o primjeni ZOOP-a, kod čega posebno ističe da u hrvatskom pravu ne postoji termin „posebniji zakon“, kojeg je upotrijebio prvostupanjski sud.

11.1. Međutim, takvim žalbenim navodima tužitelj nije doveo u sumnju zaključak suda da kada se odgovornost osiguratelja temelji na odredbama ZOOP-a, primjenjuje taj Zakon koji uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane ZMO-om koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito, pa kao poseban („posebniji“ kako to naznačuje prvostupanjski sud) valja primijeniti ZOOP. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio načelo da lex specialis derogat legi generali. U tom kontekstu pravilan je i zaključak suda da nije odlučno da je ZMO kasniji zakon, ali je ZOOP poseban zakon koji uređuje užu problematiku, pa se u konkretnoj situaciji ne može se primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori.

12. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj: Rev-x 388/2018 od 25. kolovoza 2020., za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u kasnijim odlukama toga Suda (Rev-5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., Rev- 206/2022-2 od 23. ožujka 2022., Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022., Rev-552/2022 od 17. svibnja 2022., Rev-678/2022 od 3. studenog 2022., Rev- 866/2022 od 30. kolovoza 2022.). S obzirom da je to pravno shvaćanje doneseno u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, primjenjivo je i u ovom predmetu.

13. Prema ocjeni ovog suda, a u skladu s izričajem odredbe čl. 27. st. 1. ZOOP-a, društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). Pritom se tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika ne nalazi u istom pravnom položaju kao i sam vozač - štetnik. Obveza tuženika regulirana je ZOOP-om na temelju kojega Zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti pa tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza. Osiguravajuća društva nisu štetnici, nego na temelju zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP-om propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju koji je uređen ZOOP-om kao posebnim zakonom. Stoga je prvostupanjski sud o predmetu spora zakonito odlučio primjenom odredbi ZOOP-a (čl. 27.), koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja.

14. Pravilna je i valjano obrazložena odluka o troškovima postupka koju tužitelj u žalbi posebno niti ne pobija.

15. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana, potvrđena prvostupanjska presuda i odlučeno kao u toč. I. izreke ove presude.

U Varaždinu 6. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun