Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1222/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović kao izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u [adresa] protiv tuženice Raiffeiseinbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 zastupane po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3644/2023-17 od 20. lipnja 2024., na sjednici vijeća 6. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženice se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3644/2023-17 od 20. lipnja 2024. pod točkama I. i II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća kao osnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 3644/2023-17 od 20. lipnja 2024.:

- potvrđuje u odluci o trošku pod točkom II. (ispravno III.) izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.485,84

EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom,

- preinačuje u odluci o trošku pod točkom II. (ispravno III.) izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 53,09 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom na način da se u tom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka odbija kao neosnovan.

II. Tuženici se ne dosuđuje trošak žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke presude utvrđen je ništetnim dio odredbe ugovora o kreditu broj 218-50-2667970 od 16. veljače 2005. sklopljenog između tužitelja i tuženice i solemniziranog po javnom bilježniku Ivanu Kvakanu iz Čakovca pod brojem OU-141/05-1 dana 17. veljače 2005. (dalje: ugovor o kreditu) koja u čl. 7. glasi: '' …u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.'' Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.526,77 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne mjesečne iznose opisanim u toj točki. Pod točkom II. (ispravno III.) izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.538,93 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama od 20. lipnja 2024.

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženica u cijelosti zbog svih zakonskih žalbenih razloga, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice nije osnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, dok je djelomično osnovana u odnosu na odluku o trošku.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijela ugovorne odredbe čl. 7. ugovora o kreditu, te zahtjev za isplatu razlike preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.

6. Prvostupanjski sud, polazeći od slijedećih činjeničnih utvrđenja:

- da su tužitelj i tuženica dana 16. veljače 2005. zaključili ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 20.825,25 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s ugovorenom redovnom kamatom 5,85 % godišnje, a koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženice i ugovorenim rokom otplate 84 mjeseca (7 godina) u mjesečnim anuitetima od 302,73 CHF protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja,

- da je kredit u cijelosti otplaćen,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit podignuo radi kupovine osobnog vozila marke VW Polo, da je kredit osobno otplaćivao i u međuvremenu ga otplatio, da je kupljeno vozilo koristio isključivo za svoje osobne potrebe, da su mu u auto kući, a koja je bila vezana za tuženicu, ponudili isključivo navedeni kredit u CHF kao najpovoljniji na tržištu tako da nije mogao sam birati, da je ugovor o kreditu pročitao, ali mu nitko nije objasnio pojam valutne klauzule,

- da je nesporno predmetni ugovor o kreditu sklopljen u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP/03), koji u čl. 81. propisuje da se nepoštenom odredbom smatra odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

- da se tužitelj pravilno pozvao na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj i Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojima je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci nisu informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj:

53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 – dalje: ZPP),

- da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Darka Prpića iz tvrtke Darfin d.o.o. proizlazi da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznosi 11.502,99 kn, odnosno 1.526,77 EUR-a,

- da je neosnovan prigovor zastare tuženice jer je zastara vezano za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ponovno počela teći 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10, pa je tužba od 16. svibnja 2023. podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina,

primjenom odredbe čl. 81. ZZP/03, utvrdio je ništetnim dio ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita (čl. 7. ugovora o kreditu), a koja je sadržajno jednaka odredbama standardnih ugovora o potrošačkim kreditima koji su razmatrani u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, jer iste kao odredbe po tuženici unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču nisu bile jasne i razumljive u smislu posljedica sklapanja takvog ugovora, o tim odredbama stranke nisu pregovarale niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj istih, te su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer je njima tužitelju nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora.

6.1. Prihvaćajući nalaz i mišljenje financijskog vještaka, prvostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO) obvezao tuženicu isplatiti tužitelju sve što je primila s osnova ništetnih ugovornih odredbi u razdoblju otplate kredita odnosno iznos od 1.526,77 EUR-a sa zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

7. Tuženica u žalbi navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je prvostupanjski sud u potpunosti zanemario njezine navode i dokazne prijedloge, a za takvo postupanje nije dao nikakve razloge, da nije primijenio odredbu čl. 338. st. 4. ZPP-a, čime sadržajno ukazuje na počinjenje bitne povrede iz čl. 354. st. 1. ZPP-a. Navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer tvrdnje tuženice da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo i da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije cijenio u kontekstu provedenih dokaza niti je iskaz tužitelja na prihvatljiv način uzeo u obzir prilikom donošenja pobijane presude, te da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama jer se prvostupanjski sud pozvao na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, bez sagledavanja opravdanosti primjene načela zaštite apstraktnog potrošača na konkretnog tužitelja i provedbe testa poštenosti. Ističe kako isključenje pretpostavke nepoštenosti nije mogla dokazivati u postupku kolektivne zaštite, pa joj je dokazivanje istog moralo biti dopušteno u ovom postupku. Navodi da je tužitelj imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF, a na te okolnosti je dostavila promotivne uvjete važeće u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i predložila saslušanje tužitelja. Obzirom da prvostupanjski sud nije utvrđivao činjenice koje su odlučne za donošenje odluke jesu li sporne odredbe u konkretnom ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne, odnosno jesu li sporne odredbe o valuti tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, niti je utvrđivao jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, pobijana presuda je utemeljena na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a posljedično tome je pogrešno primijenjeno i materijalno pravo.

8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga tuženice, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije povrijedio tuženičino pravo na pravično suđenje, jer je po prijedlogu tuženice saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja. Suprotno tvrdnji tuženice, prvostupanjski sud je u obrazloženju iznio navode o odlučnim činjenicama, ocjenu dokaza o spornim činjenicama obrazložio je jasnim, logičnim i uvjerljivim razlozima koji su u skladu sa sadržajem provedenog dokaznog postupka i naveo je odredbe materijalnog prava koje je primijenio (po čl. 338. st. 4. ZPP), pri utvrđivanju relevantnih činjenica ocijenjen je svaki za odluku o predmetu spora odlučan dokaz u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, pri čemu valja reći da je pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP-a), pa postupanje prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tuženice, nije dovelo do povrede prava na pravično suđenje niti je time prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju obrazlaže tuženica u svojoj žalbi. Prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a na koje povrede ovaj sud osnovom čl. 365. st. 2. ZPP- a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

9. Tuženica u žalbi ističe relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP-a navodeći da je tužitelj tužbom potraživao iznos od 1.063,22 EUR-a (a što bi prema nalazu vještaka odgovarao razlici između pozitivnih i negativnih razlika), dok je podneskom od 6. svibnja 2024. povećao tužbeni zahtjev na iznos od 1.526,77 EUR-a, koji prema izračunu vještaka uključuje samo pozitivne razlike, a o kojoj preinaci prvostupanjski sud nije odlučio, iako se tuženica istoj protivila.

9.1. Žalbeni navodi tuženice da je povećanje tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 6. svibnja 2024. preinaka tužbe ne mogu se prihvatiti pravilnim. Naime, tužitelj tijekom cijelog postupka potražuje povrat utuženog iznosa iz iste činjenične i pravne osnove, dakle isplatu preplaćenih iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i tijekom postupka nije došlo do promjene istovjetnosti zahtjeva, odnosno tužitelj nije mijenjao ni činjeničnu ni pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, već je podneskom od 6. svibnja 2024. postavio konačni zahtjev usklađen s nalazom i mišljenjem vještaka, pa stoga nije došlo do preinake tužbe u smislu čl. 191. st. 1. ZPP- a niti je sud o tome nije bio dužan donositi nikakvu odluku, jer je tu riječ o nepravoj preinaci obzirom je tužitelj nakon provođenja financijskog vještačenja povećao postojeći zahtjev iz iste činjenične i pravne osnove, te nije počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP-a, koju obrazlaže tuženica u svojoj žalbi.

10. Tuženici je, a u skladu sa shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odlukama U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., u ovom sporu omogućeno dokazivati da je na drugi način dala tužitelju obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njegove novčane i obveze te da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog posla, te je tuženica radi utvrđenja okolnosti koje bi isključile direktni učinak pravnih utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača predložila dokaz saslušanjem tužitelja, koji dokaz je prvostupanjski sud i proveo, te uvid o dostavljene promotivne uvjete važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu. Imajući u vidu iskaz tužitelja, te sadržaj promotivnih uvjeta na koje se poziva tuženica, ovaj sud u potpunosti prihvaća pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da tuženica u ovom konkretnom slučaju nije dokazala da je tužitelj prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu bio upoznat sa svim specifičnim rizicima valutne klauzule u CHF na način da je mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze ugovaranjem takve ugovorne odredbe u daljnjem razdoblju otplate kredita, pa je sklapanjem takvog ugovora bez informiranja potrošača o svim rizicima koje preuzima na sebe nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je pravilnom primjenom odredbe čl. 81., čl. 82. toč. 11., čl. 84. i čl. 87. ZZP/03 utvrdio ništetnom odredbu ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita u valuti CHF.

10.1. Protivno žalbenim navodima tuženice, u ovom individualnom sporu nije bilo potrebno provoditi test poštenosti ugovornih odredbi obzirom je isti proveden već u kolektivnom sporu, a ovaj konkretan ugovor o kreditu i način njegovog ugovaranja te postupanje tuženice tijekom ugovoranja u cijelosti odgovara ugovaranju valutne klauzule u ugovorima o kreditima koji su bili obuhvaćeni kolektivnom tužbom.

10.2. Vezano za navode tuženice da je tužitelj dobio promotivne uvjete, valja reći da se radi o općenitim informacijama koje su davane potrošačima, iz kojih su potrošači mogli vidjeti eventualno kretanje tečaja određene valute, te isti nisu relevantan dokaz za utvrđenje da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu pružene sve informacije na temelju kojih bi on mogao donijeti valjanu odluku o tome da li će zaključiti ugovor pod takvim uvjetima ili ne. Također, žalbeni navodi tuženice da je tužitelj imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF nisu odlučni za ocjenu (ne)poštenosti odredbe o valutnoj klauzuli, već je odlučno da je takva odredba unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja i pune informiranosti o svim rizicima valutne klauzule u CHF.

11. Imajući u vidu vezanost prvostupanjskog suda za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kraj činjenice da tuženica u ovom konkretnom slučaju nije dokazala da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu obaviješten u smislu pune informiranosti o riziku valutne klauzule u CHF, a što bi isključivalo presumpciju o primjenjivosti pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu na ocjenu poštenosti (ništetnosti) sporne odredbe ovog konkretnog ugovora o kreditu, to se prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a pozvao na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pa je pozivanje tuženice na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovano.

12. Protivno žalbenim navodima tuženice, pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača imaju svi potrošači, a ne samo oni koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačem'', jer zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje tuženicu da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U konkretnom slučaju taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega u smislu da prosječan potrošač koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen, već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Obzirom na opseg informiranosti koji je opisao tužitelj u svom iskazu, u ovom konkretnom slučaju taj zahtjev transparentnosti nije zadovoljen.

13. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženica kojima osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja vezano za visinu zahtjeva navodeći da trebalo ukupno zatraženi iznos na ime preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnih odredbi CHF o valutnoj klauzuli umanjiti s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita. Naime, kako prema stanju spisa tuženica u ovom konkretnom slučaju vezano za tzv. negativnu razliku nije na određen način istaknula procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO/05, odnosno nije podnijela niti protutužbu, već je samo općenito stavila materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, to sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate, pa su stoga u tom dijelu žalbeni navodi tuženice neosnovani. Navedeno je u skladu s pravnim shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

14. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima i u žalbenom postupku ističe prigovor zastare, obzirom da je, prema sada već ustaljenoj sudskoj praksi zastara u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počela teći od 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 u tom dijelu, te do podnošenja predmetne tužbe 16. svibnja 2023. nije protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a.

15. Pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženicu na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, jer je tuženica nepošteni stjecatelj, obzirom je utužene iznose primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, koje je sama unijela u unaprijed pripremljeni standardni (tipski) ugovor o kreditu, pa je upravo postupanje same tuženice prilikom zaključenja ugovora o kreditu uzrok ništetnosti, radi čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenih iznosa i u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a dužna je platiti tužitelju kamate od dana stjecanja tih iznosa.

16. Protivno žalbenim navodima tuženice kojima ističe pogrešnu primjenu odredbe čl. 326. st. 2. ZOO, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se u ovom konkretnom slučaju ne radi o zabrani manjeg značaja zbog čega se imajući u vidu da je ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost ne može isticati. Naime, zaštita potrošača javni je interes zaštićen Zakonom o zaštiti potrošača, ali i drugim zakonima, zbog čega se povreda interesa i prava potrošača zaštićena tim zakonima ne može smatrati povredom manjeg značaja kako to pogrešno smatra tuženica.

17. Odluku o trošku, prvostupanjski sud je donio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, utvrdivši tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.538,93 EUR-a, a koji trošak se odnosi na trošak zastupanja za radnje pobrojane u točki 22. obrazloženja prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023 – dalje: Tarifa), trošak vještačenja te trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu.

18. Tuženica pobija odluku o trošku vezano za osporavanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, te navodi da je prvostupanjski sud pogrešno dosudio tužitelju trošak sudske pristojbe na presudu (jer je tužitelj oslobođen od plaćanja iste po čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama).

19. Prvostupanjski sud je pogrešnom primjenom materijalnog prava, kako to osnovano ukazuje tuženica u svojoj žalbi, priznao tužitelju trošak sudske pristojbe na presudu donesenu 20. lipnja 2024. u iznosu od 53,09 EUR-a, jer je tužitelj temeljem odredbe čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (''Narodne novine'' broj 51/2023), kojom je izmijenjen čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (''Narodne novine'' broj 118/2018 i 51/2023), oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi.

20. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkama I. i II. izreke, dok je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a valjalo djelomično odbiti žalbu tuženice i potvrditi točku II. (ispravno III.) izreke u odluci o trošku u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.485,84 EUR-a, a primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a djelomično prihvatiti žalbu te preinačiti odluku o trošku sadržanu u točki II. (ispravno III.) izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 53,09 EUR-a i u tom dijelu odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka kao neosnovan.

21. Tuženici nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer u odnosu na glavnu stvar nije uspjela sa svojom žalbom, već je uspjela samo u odnosu na trošak postupka koji se sukladno odredbi čl. 35. st. 2. ZPP-a ne uzima u obzir prilikom određivanja vrijednosti predmeta spora (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Varaždinu, 6. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun