Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-25/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun, predsjednice vijeća, Milka Samboleka, suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Miri Matuško Blažević, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupane po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3709/21-34 od 23. listopada 2023., u sjednici vijeća 6. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-3709/21-34 od 23. listopada 2023.

II. Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3207987821/06, broj kreditne partije: 7103426412, sklopljenog 1. prosinca 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, pod toč. II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 3.271,09 EUR sa zateznom kamatom na određene pojedinačne iznose navedene u toj točki izreke, dok je pod toč. III. izreke naloženo tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.636,31 EUR sa zateznom kamatom od 23. listopada 2023. do isplate.

2. Navedenu presudu pravovremenom, dopuštenom i potpunom žalbom u cijelosti pobija tuženica iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14. i 70/19.; u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u ovoj pravnoj stvari koja je počela 4. svibnja 2021. primjenjuje temeljem odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN br. 80/22), uz iznimke iz st. 2. -7. tog članka, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu, tužitelj je osporio žalbene navode tuženice te predložio odbiti žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, te zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa s osnova navedene ništetne ugovorne odredbe.

6. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu na temelju kojeg je tuženica kao kreditor stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita - kredit u iznosu od 26.951,27 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, radi kupnje osobnog vozila, na rok otplate kredita od 84 mjeseci i ispunjenjem obveze uz primjenu valutne klauzule u CHF;

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je između ostalog, i ovdje tuženica, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovarala valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03.; dalje u tekstu: ZZP/03) i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90., a od 1. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09., 78/12., 56/13. i 41/14.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i čl. 97. te suprotno Zakonu o obveznim odnosima;

- da se prema odredbi čl. 502.c ZPP fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora i u tom slučaju je sud vezan za utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju na koji se odnosi presuda iz postupka kolektivne zaštite i da su sporne ugovorne odredbe identične onima koje su razmatrane u tom postupku, kao i da je o direktnom učinku presude iz kolektivnog spora izraženo stajalište u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. koja je bila predmetom ispitivanja Ustavnog suda Republike Hrvatske u odluci broj U-III-223/2019 od 10. lipnja 2020.;

- da Ugovor o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF predstavlja sastavni dio standardnog ugovora sastavljenog po tuženici, o kojem se nije pojedinačno pregovaralo, da tužitelj od strane tuženice nije bio upozoren o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF, posljedica čega je nastanak neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača;

- da je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio kao potrošač (fizička osoba) obzirom da je u čl. 5. Ugovora o kreditu navedeno da je namjena kredita kupnja vozila marke Renault, tip i model MEGANE GRANDTOUR PACK CLIM 1,5 DCL 85, godina proizvodnje 2006., a iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetno vozilo kupio (i koristio) isključivo radi osobnih (obiteljskih) potreba, a ne radi obavljanja poslovne djelatnosti obzirom da nikada nije imao otvoren obrt ili trgovačko društvo; dok tuženica, na kojoj je teret dokaza, nije dokazala suprotno;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je od strane Auto kuće Štarkelj gdje je kupio predmetno vozilo bio upućen na tuženicu gdje mu je bilo prezentirano da je kredit u CHF najpovoljniji kredit, te da ga tuženica nije upoznala da je CHF rizična valuta i da bi moglo doći do znatne promjene visine anuiteta,

- da je tuženica ugovaranjem kredita uz valutnu klauzulu u CHF postupila suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, posljedično čemu je povrijedila načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05.; dalje u tekstu: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO, načelo zabrane zlouporabe prava iz čl. 6. ZOO, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO, koja načela su odredbama čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 konkretizirana i sankcionirana ništetnošću, budući da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ili adhezijskom ugovoru unaprijed sastavljenom za veći broj korisnika kredita, kod kojih jedna ugovorna strana – sastavljač nudi drugoj ugovornoj strani ugovor o kreditu po principu „uzmi ili ostavi“, pa je stoga prvostupanjski sud utvrdio da je tuženica postupajući kao jača ugovorna strana tužitelju nametnula odredbu (valutnu klauzulu u CHF) koja ga je dovela u neravnopravan položaj te mu je u konačnici nanijela štetu, posljedica čega je nepoštenost, odnosno ništetnost predmetne ugovorne odredbe u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 322., čl. 295. i čl. 296. ZOO;

- da je tužitelj kredit otplatio 10. prosinca 2013.;

- da je tužitelj tužbom potraživao s osnova ništetne ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF isplatu iznosa od 2.290,96 EUR sa zateznom kamatom;

- da iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Petre Blašković iz Centra za financijsko vještačenje d.o.o. od 29. ožujka 2022. proizlazi da je tužitelj u razdoblju otplate kredita zbog promjene tečaja CHF preplatio iznos od 3.471,58 EUR;

- da je tužitelj podneskom od 28. travnja 2022. sukladno nalazu i mišljenju vještakinje uredio tužbeni zahtjev na način da s osnova ništetne ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF potražuje iznos od 3.471,58 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene iznose od dospijeća istih do isplate, odnosno da je povećao postojeći tužbeni zahtjev za iznos od 180,62 EUR, da se tuženica protivila preinaci tužbe, a prvostupanjski sud nije odlučio o dopustivosti preinake tužbe;

- da je stalna sudska vještakinja Petra Blašković podneskom od 11. siječnja 2023. izradila dopunu nalaza i mišljenja iz koje dopune proizlazi da je tužitelj preplatio tuženici zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznos od 3.271,09 EUR, posljedično čemu je tužitelj podneskom od 27. siječnja 2023. uredio svoj tužbeni zahtjev na način da na ime ništetne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF potražuje od tuženice iznos od 3.271,09 EUR sa zateznom kamatom, da se tuženica protivila istom, smatrajući da se radi o preinaci „tužbenog zahtjeva“ (preinačuje se tužba, a ne tužbeni zahtjev – opaska ovoga suda), ali se nije protivila djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva, već je za isto tražila trošak sukladno razmjernom uspjehu u postupku, te je u odnosu na povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva istaknula prigovor zastare, tvrdeći da je za računanje zastare mjerodavan dan preinake tužbe (27. siječnja 2023.), a ne dan podnošenja tužbe;

- da je na temelju nalaza i mišljenja te dopune istog izrađenog po stalnoj sudskoj vještakinji Petri Blašković iz Centra za financijsko vještačenje d.o.o., prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj u vrijeme plasiranja kredita preplatio tuženici iznos od 3.271,09 EUR;

- da je prvostupanjski sud otklonio prigovor zastare u odnosu na konačno postavljen tužbeni zahtjev tužitelja od 27. siječnja 2023., jer od donošenja presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. do podnošenja tužbe (4. svibnja 2021.) nije protekao zastarni rok od pet godina;

- da tužitelj koji je u određenom vremenskom razdoblju za vrijeme otplate kredita plaćao anuitete i po nižem tečaju, nije ništa stekao plaćajući anuitet po nižem tečaju od početnog tečaja, pa je stoga sud utvrdio da nema osnove za uračunavanje manje plaćenih iznosa u korist tuženice;

te je na temelju gore iznesenog, prvostupanjski sud pod toč. I izreke presude utvrdio ništetnom odredbu Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu u CHF, dok je toč. II. izreke naložio tuženici isplatiti tužitelju s osnova ništetne ugovorene odredbe iznos od 3.271,09 EUR sa zateznom kamatom, sve pozivom na čl. 323. i čl. 1111. ZOO i na čl. 1115. ZOO u pogledu dosuđene zatezne kamate.

7. U žalbi tuženica navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno jer je nerazumljiva, budući da u izreci nije precizno označen tekst konkretno navedene odredbe Ugovora o kreditu na koji se tužbeni zahtjev odnosi. Navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka je počinjena i zbog toga što se presuda iscrpljuje u prepričavanju utvrđenja iz presude radi kolektivne zaštite potrošača koja nema učinka u odnosu na konkretnog tužitelja već na zamišljenu osobu – apstraktnog potrošača. Tuženica u žalbi dalje navodi da presuda dijelom ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a dijelom su ti razlozi proturječni obzirom da je nejasan i proturječan ispravama u spisu zaključak suda da je kuna, kao valuta plaćanja u Republici Hrvatskoj, bila jedina valuta o kojoj su se tužitelj i tuženica dogovarali, da je podneskom od 25. srpnja 2023. istaknula prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja obzirom da tužitelj nije dokazao da je on otplatio kredit u cijelosti, ali da o navedenom u obrazloženju presude nema razloga o istom, zbog čega obrazloženje pobijane presude nalazi manjkavim i nedostatnim.

7.1. Tuženica u žalbi ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. st. 1. i 2. ZPP jer je tužitelj podneskom od 28. travnja 2022. (nakon zaključenja prethodnog postupka) preinačio tužbu na način da je umjesto prvobitno utuženog iznosa od 3.290,96 EUR, zahtijevao da mu tuženica isplati iznos od 3.471,58 EUR sa zateznom kamatom, time da je navedenim podneskom dodao nove utužene iznose i promijenio tijek zatezne kamate, a tuženica se tome protivila. Istu povredu odredaba parničnog postupka prvostupanjski sud je počinio jer je odlučio o tužbenom zahtjevu tužitelja kako je postavljen u podnesku od 27. siječnja 2023. (nakon zaključenja prethodnog postupka), kada je tužitelj djelomično smanjio kondemnatorni tužbeni zahtjev na način da je umjesto zahtjeva za isplatu iznosa od 3.471,58 EUR, zahtijevao da mu tuženica isplati iznos od 3.271,09 EUR sa zateznom kamatom, da se tuženica istom protivila, a prvostupanjski sud je presudom odlučio upravo o tako postavljenom tužbenom zahtjevu. Tuženica u žalbi navodi da se ima smatrati da tužitelj podneskom od 27. siječnja 2023. preinačio tužbu, unatoč tome što je ukupan zbroj tražbina u usporedbi sa prvobitno podnesenim tužbenim zahtjevom manji, a to iz razloga što je ukupan zbroj pojedinih preplata samo matematički zbroj, a nije samostalan tužbeni zahtjev, a tužitelj je povisio određene postojeće pojedinačne iznose, izmijenio je datume dospijeća svih pojedinačno navedenih iznosa, čime je izmijenio i tijek zatezne kamate na svaki od tih iznosa. Stoga smatra da tako određen tužbeni zahtjev tužitelja predstavlja preinaku tužbe, o dopuštenosti koje je prvostupanjski sud bio dužan odlučiti. Kako je preinaka tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka iznimka od pravila, to tuženica smatra da je prvostupanjski sud bio dužan prilikom odlučivanja o dopustivosti preinake, pristupiti restriktivno i utvrditi posebne okolnosti koje preinaku tužbe čine dopustivom. Navedenim postupanjem prvostupanjski sud je i prekoračio tužbeni zahtjev. Tuženica dalje navodi da zbog opisanog načina postupanja prvostupanjskog suda sve do donošenja pobijane presude nije znala koji i kakav tužbeni zahtjev je tužitelj podnio, obzirom da sud o preinaci tužbe od 27. siječnja 2023. nikada nije odlučio.

7.2. Tuženica se protivi retroaktivnoj primjeni odredbe čl. 502.c ZPP, osporava po sudu prvog stupnja utvrđenu ništetnost odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF pozivajući se na presudu Suda Europske unije broj C-81/19, navodi da je odredbom čl. 22. ZOO dopušteno ugovaranje valutne klauzule te da se radi o dispozitivnoj zakonskoj odredbi koja kao takva ne ulazi u područje primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Ističe da joj pripada pravo na tzv. negativnu tečajnu razliku, osporava ocjenu prigovora zastare obzirom da je tužba podnesena 4. svibnja 2021., a preinačena 27. siječnja 2023., te tvrdi da je sud pogrešno primijenio odredbe čl. 81. i čl. 84. ZZP/03 jer tužitelj nije saslušan na okolnosti da li mu je bilo omogućeno pregovaranje o odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, odnosno da li je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane banke i da li se u konkretnom slučaju radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora banke i konačno da li je sporna odredba bila jasna, lako razumljiva i uočljiva. Zaključno, tuženica ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo odredivši tijek zatezne kamate na pojedinačne iznose pod toč. II. izreke od dana preplate do isplate jer u konkretnom slučaju nije bila nepoštena stjecateljica.

8. Ispitujući pobijanu presudu o glavnoj stvari u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su obrazložene dostatnim razlozima i ista nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost.

9. Neosnovano tuženica prigovara da tužitelj nije aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari obzirom da nije dokazao da je platio sve svoje obveze iz Ugovora o kreditu, pa da stoga nema pravo tražiti isplatu navedene preplate, jer je prema stanju spisa očito da je predmetne uplate tuženica proknjižila kao uplate učinjene u ime i za račun ispunjenja upravo obveza tužitelja kao korisnika kredita. Kako je stoga tuženica navedene uplate očigledno primila u ime i za račun ispunjenja obveze tužitelja kao korisnika kredita, prigovori da tužitelj nije dokazao da se navedene uplate mogu pripisati tužitelju su neutemeljeni i ne dovode u pitanje zakonitost odluke suda prvog stupnja o materijalno pravnoj legitimaciji tužitelja.

10. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP koju tuženica nalazi ostvarenom zbog toga što je prvostupanjski sud odlučio o tužbenom zahtjevu tužitelja od 27. siječnja 2023., obzirom da je pobijanom presudom odlučio o tužbenom zahtjevu kako ga tužitelj odredio u podnesku od 27. siječnja 2023., što znači da tužitelju nije dosudio nešto što nije tražio ili više od onoga što je tražio. Nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

11. Prvostupanjski sud, protivno žalbi tuženice, nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP jer i prema ocjeni ovoga suda, tužitelj podneskom od 23. siječnja 2023. nije preinačio tužbu.

11.1. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj tužbom od 4. svibnja 2021. zahtijevao s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF isplatu iznosa od 3.290,96 EUR sa zateznom kamatom, a podneskom od 17. siječnja 2023. na temelju iste činjenične i pravne osnove, nakon što mu je dostavljen nalaz i mišljenje sudske vještakinje i dopuna istog, traži isplatu iznosa od 3.271,09 EUR sa zateznom kamatom. Dakle, konačnim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje 19,87 EUR manje od onoga što je potraživao prvobitno (u tužbi) postavljenim tužbenim zahtjevom.

11.2. Prema odredbi čl. 191. st. 1. ZPP preinaka tužbe je promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, dok je st. 3. istog članka propisano da tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije povišen u odnosu na zahtjev iz tužbe. S tim u vezi valja navesti da je točno da je tužitelj podneskom od 28. travnja 2022. povećao postojeći tužbeni zahtjev za iznos od 180,62 EUR, međutim, tuženica se navedenom protivila, a prvostupanjski sud o istom nije odlučio, odnosno nije rješenjem dopustio preinaku tužbe, pa je u ovoj pravnoj stvari odlučan tužbeni zahtjev kako je isti postavljen podneskom od 27. siječnja 2023. i o kojem je prvostupanjski sud odlučio pobijanom presudom. Prema tome, kako je tužitelj nakon provedenog vještačenja podneskom od 27. siječnja 2023. smanjio tužbeni zahtjev, to se u konkretnom slučaju nedvojbeno ne radi o preinaci tužbe i prvostupanjski sud nije bio dužan donositi odluku u smislu čl. 190. st. 3. ZPP. Tvrdnja tuženice da je tužitelj podneskom od 27. siječnja 2023. preinačio tužbu obzirom da je povećao iznose unutar smanjenog tužbenog zahtjeva, protivna je recentnoj sudskoj kao i odredbi čl. 190. ZPP, jer se uređen tužbeni zahtjev od 27. siječnja 2023. ne smatra preinakom tužbe već sniženjem tužbenog zahtjeva za iznos od 19,87 EUR u smislu odredbe čl. 193. st. 2. ZPP koje ima značenje povlačenja tužbe. Tuženica se nije protivila sniženju tužbenog zahtjeva, već je potraživala trošak razmjeran tako sniženom tužbenom zahtjevu, pa sud nije bio dužan odlučiti o sniženom tužbenom zahtjevu. Budući da u ovoj pravnoj stvari do smanjenja tužbenog zahtjeva nije došlo nakon djelomičnog udovoljenja zahtjevu tuženice, nema mjesta primjeni iznimke iz čl. 158. st. 1. ZPP te tužitelj za radnje poduzete prije smanjenja zahtjeva nema pravo na naknadu troškova postupka prema vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzete radnje, već upravo prema vrijednosti predmeta spora smanjenog zahtjeva (tako i Rev 216/2021-2 od 25. svibnja 2021.). Stoga je pogrešno shvaćanje tuženice da joj pripada pravo na trošak do djelomičnog povlačenja tužbe, već je sud pravilno tužitelju priznao trošak u omjeru od 100% jer su u konkretnom slučaju troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg (većeg) zahtjeva jednaki troškovima kasnijeg (smanjenog) zahtjeva, pa troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg (većeg) tužbenog zahtjeva ostaju u istom tarifnom razredu iz Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22.; dalje u tekstu: Tarifa) i jednaki su troškovima izračunatima prema vrijednosti predmeta spora kasnijeg (smanjenog) tužbenog zahtjeva (tako i Rev 80/2022-2 od 5. rujna 2023.).

12. Nije u pravu tuženica niti kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud retroaktivno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP, budući da je riječ o odredbi koja je u smislu čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 57/11.) stupila na snagu na dan prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju (1. srpnja 2013.). Postupak u ovoj pravnoj stvari započeo je 4. svibnja 2021. kada je podnesena tužba, pa se žalbeni navod da je odredba čl. 502.c ZPP primijenjena retroaktivno ne može prihvatiti. Pravno shvaćanje o primjeni čl. 502.c ZPP u postupcima s podudarnim činjeničnim i pravnim situacijama izraženo je u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Nadalje, iako je tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku od 1. rujna 2019. odredba čl. 502.c izmijenjena u tom smislu da je iza riječi za naknadu štete dodana riječ „ili isplatu“, bez obzira na navedeno, ukoliko je netko nešto, kao ovdje tuženica, stekao na temelju ništetne ugovorne odredbe tada prema odredbama koje reguliraju posljedice ništetnosti dužan je drugoj strani vratiti sve ono što je primio po osnovi takvog ugovora, što znači da upravo za taj nepripadno stečeni iznos po jednoj ugovornoj strani, suprotna oštećena strana ima pravo tražiti restituciju u tom iznosu.

12.1. S tim u vezi valja navesti da tuženica neosnovano u žalbi tvrdi da obrazloženje presude ne sadrži razloge ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, budući da se prvostupanjski sud pozvao na čl. 502.c ZPP kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Nedvojbeno je da se sud u obrazloženju presude (i tužitelj u tužbi) pozvao na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., i kojom je utvrđeno da je, između ostalih i ovdje tuženica, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovarala valutnu klauzulu u CHF, te kojom presudom je utvrđena na temelju tamo izvedenih dokaza nerazumljivost osporene ugovorne odredbe prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; nemogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama. Stoga nije u pravu tuženica niti kada u žalbi tvrdi da je toč. I. izreke nerazumljiva jer u istoj nije precizno označen tekst odredbe Ugovora o kreditu na koju se tužbeni zahtjev odnosi obzirom da se iz sadržaja iste nedvojbeno proizlazi da tužitelj tužbom traži utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, pa tužbeni zahtjev udovoljava pretpostavkama iz čl. 106. st. 2. ZPP.

12.2. Kako je Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, to je temeljem navedene presude prvostupanjski sud pravilno zaključio da su dijelovi konkretnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF pod toč. I. izreke presude ništetni, pa tuženica u žalbi pogrešno smatra da obrazloženje presude ne sadrži razloge ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, a to iz razloga što se prvostupanjski sud u obrazloženju presude pozvao na odredbu čl. 502.c ZPP kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Nadalje, točno je, kako to tuženica navodi u žalbi, da je u presudi broj C-81/19 Sud Europske unije izveo zaključak da u smislu Direktive ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih stranaka ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te Direktive, a što znači da se Direktiva ne primjenjuje ako su ispunjena dva uvjeta: 1) da ugovorna odredba odražava zakonsku ili regulatornu odredbu i 2) da je ta odredba prisilne naravi, što je opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Nije sporno da je odredba čl. 22. ZOO kojom je dopušteno ugovaranje valutne klauzule dispozitivna odredba, međutim, navedena presuda Suda Europske unije u konkretnom slučaju nije primjenjiva jer sud nije u ovoj pravnoj stvari primjenjivao Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., nego se pozvao na utvrđenja iz presude donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

14. Također, valja istaći da neosnovano tuženica žalbom tvrdi da je prvostupanjski sud propustio utvrditi da li je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva. Ovo iz razloga jer su sporne odredbe Ugovora o kreditu sadržane u standardnom tipskom ugovoru tuženice glede kojeg vrijedi presumpcija da se o sadržaju istog nije pregovaralo (čl. 81 st. 2 ZZP/03), pa kako tuženica u ovom postupku nije dokazala da je tužitelju dala sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF, i sve rizike koje takva ugovorna odredba nosi, a samim time ni razumljivost iste, to je evidentno da je tuženica prilikom sklapanja ugovora stvorila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da se radi o nepoštenim te time i ništetnim ugovornim odredbama

15. Tuženici ovdje valja ukazati da u slučaju kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništavost) odredaba konkretnog ugovora (tako Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U- III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

16. Tuženica nije predložila saslušanje osobe koja je neposredno sudjelovala u sklapanju Ugovora o kreditu s tužiteljem na okolnost da je tužitelj u okviru pojedinačnih pregovora informiran o rizicima fluktuacije tečaja CHF, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da ga tuženica nije upozorila na rizik sklapanja Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF, već mu je naprotiv, predložila sklapanje Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF kao najpovoljniji kredit, posljedično čemu nije u pravu tuženica kada u žalbi tvrdi da tužitelj nije saslušan na okolnost da li mu je bilo omogućeno pregovaranje o odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF.

17. S obzirom na navedeno i imajući u vidu iskaz tužitelja, sadržaj Ugovora o kreditu te presude iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa i prema ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud je pravilno utvrdio ništetnim odredbe Ugovora o kreditu kojima je ispunjenje obveze vezano uz valutnu klauzulu u CHF.

18. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne ugovorne odredbe preplatio tuženici na ime tečajne razlike iznos od 3.271,09 EUR, to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO obvezao tuženicu isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose primjenom čl. 1115. ZOO od dana kada je tuženici plaćao mjesečne anuitete jer se tuženica, na čijoj strani su utvrđeni razlozi nepoštenosti ugovornih odredbi, mora smatrati nepoštenom stjecateljicom iznosa koji su joj plaćeni temeljem navedene ništetne ugovorne odredbe.

19. U odnosu na prigovor zastare istaknut po tuženici, valja navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 1. ožujka 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, u kojem je navedeno da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Kako je zastara počela teći s danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to u trenutku podnošenja tužbe (4. svibnja 2021.) nije nastupila zastara tražbine tužitelja jer nije protekao rok iz čl. 225. ZOO. Također, prema recentnoj sudskoj praksi (analogna primjena pravnog shvaćanja donesenog na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024.), nije nastupila zastara tražbine tužitelja niti za pojedinačno povećane pojedinačno određene iznose unutra smanjenog tužbenog zahtjeva, jer je zastara i u odnosu na te iznose prekinuta podnošenjem tužbe, a ne od kada je tužitelj dostavio uređen tužbeni zahtjev (23. siječnja 2023.), pa slijedom navedenog do prekida zastare nije došlo tek u trenutku podnošenja tog zahtjeva kojim su povećani ti pojedinačni iznosi.

20. Neosnovano tuženica osporava stajalište prvostupanjskog suda da joj ne pripada tzv. negativna razlika, a koja predstavlja tečajnu razlike kada je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju CHF od tečaja koji je vrijedio u vrijeme plasiranja kredita. S tim u vezi, tuženici valja ukazati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi od 18. prosinca 2023. broj Rev 549/2023-4 odgovarajući na pitanje je li sud trebao uzeti u obzir tzv. negativnu razliku banke izrazio pravno stajalište koje glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.". Prihvaćajući navedeno pravno stajalište, te činjenicu da je u konkretnom slučaju izostao prigovor radi prebijanja ili prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev tuženice to nisu postojale postupovne pretpostavke za odlučivanje suda o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice s osnova tzv. negativnih tečajnih razlika.

21. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP na način da je tužitelju dosuđen trošak u iznosu od 2.636,31 EUR sa zateznom kamatom od 23. listopada 2023. do isplate, za radnje koje su navedene pod toč. 58. i 60. obrazloženja.

22. Osporavajući odluku o troškovima postupka tuženica ističe da je sud tužitelju protivno odredbi čl. 155. ZPP dosudio troškove koji nisu bili nužni u sporu obzirom da je presuda donesena isključivo na temelju utvrđenja iz kolektivnog spora, pa stoga smatra da tužitelj ima pravo samo na trošak sastava tužbe, a da niti jedan od naknadnih podnesaka tužitelja, kao ni prisustvovanje ročištima „ne predstavljaju relevantne pravne radnje koje bi kao dodana vrijednost utjecale na rezultate raspravljanja i sadržaj presude“. Nadalje, tuženica smatra da tužitelj nema pravo na trošak postupka jer je predao zahtjev za naknadu troškova na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava 11. rujna 2023., na način da je isti neposredno predao u sudski spis protivno odredbi čl. 106.a st. 5. ZPP. Navodi da je sud priznao tužitelju ukupno 8 radnji zastupanja i za iste mu priznao trošak, ali nije utvrdio i obrazložio zašto je njihovo poduzimanje bilo potrebno u postupku, zbog čega smatra da sud nije vodio računa o ograničavanju broja potrebnih radnji prema čl. 155. ZPP. Navodi da podnesci od 28. travnja 2022. i 27. siječnja 2023. nisu obrazloženi, pa da stoga tužitelj nema pravo na odvjetničku nagradu primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife, te da je tužitelju dosuđen trošak sastava podneska od 27. siječnja 2012., iako navedeni podnesak ne prileži spisu.

23. Odredba čl. 164. st. 3. ZPP propisuje da je zahtjev za naknadu troškova stranka dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima. Kako je tužitelj predao zahtjev za naknadu troškova na ročištu prije zaključenja glavne rasprave neposrednom predajom troškovnika u spis, to je pravodobno i pravilno podnio zahtjev za naknadu troškova postupka o kojem je i prvostupanjski sud pravilno odlučio.

24. Protivno žalbi tuženice, i prema ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud je odluku o troškovima postupka pravilno donio primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, a isto tako, pravilno je tužitelju priznao trošak podnesaka od 28. travnja 2022. i 27. siječnja 2023. jer se istima tužitelj očitovao na nalaz i mišljenje sudske vještakinje, odnosno na dopunu istog te je posljedično u skladu s tim uredio tužbeni zahtjev, dok je očitom omaškom u obrazloženju presude sud naveo da tužitelj ima pravo na trošak sastava podneska od 27. siječnja 2012., umjesto 27. siječnja 2022., a koji podnesak se nalazi u spisu i opravdava dosuđenje naknade troškova istog. Stoga su žalbeni navodi tuženice i u odnosu na trošak postupka neosnovani.

25. Slijedom iznijetog, valjalo je odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti.

26. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP, jer tuženica nije uspjela sa žalbom.

U Varaždinu 6. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun