Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-259/2024-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća te sutkinje Amalije Švegović izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EP, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Tatjani Starčević, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupane po punomoćnici Sanji Porobija, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1672/2020-32 od 29. prosinca 2023., na sjednici vijeća 6. ožujka 2025.

r i j e š i o  j e

Žalba tuženice djelomično se prihvaća, a djelomično se odbija te se presuda i rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1672/2020-32 od 29. prosinca 2023.:

- potvrđuje rješenje kojim je dopuštena preinaka tužbe istaknuta u podnesku od 4. listopada 2022.

- ukida presuda u cijelosti i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom odlukom pod točkom I. izreke presude utvrđene su ništetnim i bez pravnog učinka odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o namjenskom kreditu broj 283/06, broj kreditne partije: 7103022138 od 24. veljače 2006. solemniziranog po javnom bilježniku Miroslavu Baniću iz Rijeke pod brojem OU: 173/2006, a sklopljenog između tuženice kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita te ŠP kao založnog dužnika u dijelu kojem se glavnica i anuiteti vežu za valutu CHF i to sadržane u čl. 1., 2., 7. i 23. Ugovora o kreditu citiranih u toj točki izreke presude. Pod točkom II. izreke presude naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 81.757,41 kn /10.851,06 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose detaljno opisane u toj točki izreke. Pod točkom III. izreke presude naloženo je tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.149,35 EUR /16.194,27 kn zajedno s pripadajućom zateznom kamatom. Rješenjem je dopuštena preinaka tužbenog zahtjeva (ispravno: tužbe) istaknuta u podnesku od 4. listopada 2022.

2. Pravovremeno podnesenom žalbom navedenu presudu i rješenje pobija tuženica u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog drugostupanjskom sudu da preinači prvostupanjsku presudu i rješenje te odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i obveže tužitelja da tuženici naknadi troškove parničnog postupka uključujući i troškove žalbe sa zakonskom zateznom kamatom, a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice protiv presude je osnovana, a protiv rješenja neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijelova odredbi čl. 1., 2., 7. i 23. Ugovora o namjenskom kreditu broj 283/06 od 24. veljače 2006. kojeg su sklopili tuženica kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita (dalje: ugovor o kreditu) kojim se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF te restitucijski zahtjev za isplatu preplaćenih anuiteta kredita s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

6. Svoje stajalište o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud temelji na slijedećim utvrđenjima:

- da su stranke 24. veljače 2006. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj 283/06, kreditna partija 7103022138 za iznos od 77.890,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema tečaju CHF tečajne liste HNB na dan korištenja kredita,

- da je kredit u cijelosti otplaćen 22. prosinca 2012.,

- da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o ugovaranju valutne klauzule u CHF te tužitelj nije bio upoznat s rizicima sklapanja takve klauzule,

- da se tužitelj pravilno pozvao na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojima je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci, a između njih i tuženica, nisu informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, čime su postupile protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, 46/2007 i 79/2007, dalje: ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/2007, 125/2007, 75/2009, 89/2009 i 133/2009, dalje: ZZP/07), a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023– dalje: ZPP) i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/2014, dalje: ZZP/14),

- da je prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka financije struke ĐP tužitelj u razdoblju otplate kredita pretplatio na ime tečajne razlike iznos od 10.851,06 EUR / 81.757,41 kn,

- da nije osnovan prigovor zastare tuženice,

iz čega utvrđuju ništetnim ugovorne odredbe čl. 1., 2., 7. i 23. ugovora o kreditu u dijelovima citiranim u izreci presude kojima je ugovorena valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita u valuti CHF, a koje su sadržajno jednake odredbama standardnih ugovora o potrošačkim kreditima koji su razmatrani u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, jer iste kao odredbe unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču nisu bile jasne i razumljive u smislu posljedica sklapanja takvog ugovora te su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Prihvaćajući nalaz i mišljenje financijskog vještaka, prvostupanjski sud je, primjenom odredbe čl. 1111. i čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 – dalje: ZOO) obvezao tuženicu isplatiti tužitelju iznos od 10.851,06 EUR/81.757,41 kn, na koji iznos je primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a tužitelju dosudio zateznu kamatu od dana plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do isplate.

7. Tuženica u žalbi ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju obrazlaže tvrdnjom da je presuda neobrazložena jer ne sadrži valjano obrazloženje o bitnim pitanjima i prigovorima tuženice (o potrošačkom prigovoru, aktivnoj legitimaciji, preinaci i prigovoru preinake, negativnih tečajnih razlika i dr.), a niti je iz obrazloženja vidljivo je li sud nespornim utvrdio da se tužitelj pozvao na pravne učinke iz pravomoćnih presuda iz kolektivnog spora, a što je bitno za utvrđenje početka zastare. Bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a nalazi i vezano za deklaratorni zahtjev, jer je prvostupanjski sud oglasio ništetnim i odredbu koja uređuje isplatu kredita tužitelju u iznosu od 77.890,00 CHF, obvezu korisnika kredita uopće vratiti kredit tuženici, isplatu u mjesečnim anuitetima, početni anuitet od 390,49 CHF i odredbu čl. 23.P (za čije utvrđenje ništetnom nije dao ikakvo obrazloženje), čime je izašao iz okvira odluka iz kolektivnog spora i proširio opseg pravnih shvaćanja Vrhovnog suda o ništetnosti ugovornih odredbi koje su bile predmet razmatanja u kolektivnom sporu, a zaključak suda o ništetnosti tih dijelova odredbi ugovora o kreditu je nerazumljiv i neobrazložen. Nadalje, ističe apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i 12. ZPP-a jer je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka u fazi glavne rasprave, a za to nije dano valjano obrazloženje već se samo pozvao na čl. 190. ZPP- a. Tuženica prigovara primjeni čl. 502.c ZPP-a odnosno primjeni utvrđenja iz kolektivnog spora smatrajući da je tužitelj trebao dokazati svoje svojstvo prosječnog potrošača. Ističe žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava u pogledu ugovaranja valutne klauzule opširno obrazlažući da se sukladno presudi Suda Europske unije broj C-81/19 valutna klauzula ne može preispitivati s aspekta nepoštenosti, jer je ista dispozitivna norma hrvatskog nacionalnog prava, pa je isključena dopustivost kontrole nepoštenosti. Smatra da je sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje jer nije saslušao tužitelja na okolnosti sklapanja pojedinačnog ugovora. Tuženica i u žalbenom postupku ustraje na prigovoru nedostatka aktivne legitimacije i prigovoru zastare, a posebno u odnosu na povišeni dio tužbenog zahtjeva, te prigovara tijeku dosuđene zatezne kamate. Smatra da je sud trebao uzeti u obzir i tzv. „negativnu razliku“, a s tim u vezi prigovara i provedenom financijskom vještačenju smatrajući da vještak nije razjasnio prigovore tuženice na nalaz i mišljenje. Navodi da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz čl. 502.c ZPP-a koji se u konkretnom slučaju ne primjenjuje jer je predmetni ugovor sklopljen 2006. što je prije nego je odredba stupila na snagu. Tuženica je osporavala i odluku o troškovima i to u odnosu na broj priznatih obrazloženih podnesaka, priznavanje troškova izrade preliminarnog obračuna, činjenice da je troškovnik predan na ročištu te priznat trošak neodređeno postavljenog iznosa sudske pristojbe.

8. Ispitujući pobijanu odluku u okviru istaknutih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. i čl. 191. ZPP-a utvrđeno je da iste nisu ostvarene. Naime, tužitelj je podnio tužbu 18. prosinca 2020. sa zahtjevom za isplatu iznosa od 78.897,35 kn, a nakon provedenog financijskog vještačenja je podneskom od 4. listopada 2022. povisio tužbeni zahtjev na iznos od 81.757,41 kn, a kojoj preinaci tužbe se tuženica protivila. Prvostupanjski sud je pobijanim rješenjem dopustio preinaku tužbe pozivajući se na čl. 190. ZPP-a, zaključivši da je svrsishodno dopustiti preinaku jer tužitelj do provedenog vještačenja nije bio u mogućnosti konkretizirati svoj zahtjev, a što je sukladno i zaključku sa sastanka predsjednika Građanskog odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-162/2021 od 26. studenoga 2021. Dakle, prvostupanjski sud je, suprotno tvrdnjama tuženice, dao razloge za dopuštanje preinake, a što prihvaća i ovaj sud imajući u vidu da tužitelj (kao ni sud) ne posjeduje posebno znanje za izračun predmetne tražbine, zbog čega se i koriste usluge stalnih sudskih vještaka, a tako glasi i spomenuti zaključak prema kojem je dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima.

9. Slijedom navedenoga, na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP-a odbijena je kao neosnovana žalba tuženice protiv rješenja sadržanog u pobijanoj odluci u dijelu kojem je dopuštena preinaka te je potvrđeno to rješenje prvostupanjskog suda.

10. Ocjenjujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga tuženice u pogledu deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva, o kojem je odlučeno presudom, utvrđeno je činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno, a na koji žalbeni razlog upire i tuženica u svojoj žalbi jer prvostupanjski sud nije saslušao tužitelja na okolnosti sklapanja konkretnog pojedinačnog ugovora.

10.1. Naime, iz sadržaja spisa proizlazi da je tužitelj predložio svoje saslušanje na okolnosti pregovaranja i zaključenja konkretnog ugovora o kreditu, a prvostupanjski sud je takav prijedlog odbio raspravnim rješenjem na ročištu održanom 24. lipnja 2022. Obzirom da se prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pozvao na utvrđenja iz postupka povodom kolektivne tužbe za zaštitu prava navodeći da tuženica nije dokazala posebne okolnosti pojedinačnog slučaja, a bez da je omogućio provođenje dokaza na okolnost da su stranke pregovarale o pojedinačnim odredbama konkretnog ugovora o kreditu, time je tuženici, a na kojoj je teret dokazivanja okolnosti koje bi u ovom konkretnom slučaju isključile direktni učinak pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, onemogućio pravo na pristup sudu. Navedeno je u skladu s pravnom shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženim u odlukama U-III/4372/2021 i U-III/5458/2021 obje od 30. lipnja 2022., iz kojih u bitnome proizlazi da u pojedinačnom potrošačkom sporu nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti točno određenog potrošača - ovdje tužitelja u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a istovremeno tvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora, jer je isto protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu, a koje se pravno shvaćanje analogno može primijeniti i na dokazni prijedlog za saslušanje tužitelja na te odlučne okolnosti, obzirom je čl. 264. ZPP-a određeno da sporne činjenice važne za odluku sud može utvrđivati i saslušanjem stranaka.

11. Obzirom se zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ne može ispitati niti pravilnost primijenjenog materijalnog prava, ne upuštajući se u ocjenu ostalih žalbenih navoda, valjalo je prihvatiti žalbu tuženice i primjenom odredbe čl. 370. ZPP-a ukinuti prvostupanjsku presudu u cijelosti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

12. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će izvesti dokaz saslušanjem tužitelja na okolnost jesu li tužitelju, usprkos između stranaka zaključenog tipskog ugovora o kreditu, dane na neki drugi način (usmeno po djelatniku tuženice) potpune informacije o naravi, rizicima i posljedicama ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF na određivanje njegove novčane obveze te je li tužitelj, ako je doista bio kako to tvrdi tuženica u potpunosti obaviješten, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Prvostupanjski sud će, po provedenom dokaznom postupku, u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a utvrditi odlučne činjenice radi ocjene jesu li ispunjene pretpostavke za direktnu primjenu pravnih utvrđenja iz presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača primjenom čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. ZZP/14., a što je prethodno pitanje za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu temeljenom na ništetnosti ugovorne odredbe o valuti obveze vraćanja kredita u CHF. Novom odlukom prvostupanjski sud će odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka, uključujući i troškove žalbenog postupka (čl. 166. st. 3. ZPP-a), uzimajući u osnovane žalbene navode tuženice o broju priznatih obrazloženih podnesaka i o prihvaćanju troškova izrade preliminarnog obračuna i troškova sudskih pristojbi.

U Varaždinu 6. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun