Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-731/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Gordana Šibenik, odvjetnica u Županji, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., OIB:02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu Leko i partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5555/2021-26 od 8. siječnja 2024., u sjednici vijeća 6. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5555/2021-26 od 8. siječnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 36.471,52 kn/4.840,57 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose, pod toč. II. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.592,64 EUR sa zateznom kamatom od 8. siječnja 2024. do isplate, dok je pod toč. III. izreke odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05, 2/07., 84/08, 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 107. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2., 3. i 4. iste zakonske odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 80/22.), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužitelja, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 36.471,52 kn/4.840,57 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose, koji se odnosi na restitucijski zahtjev temeljem ništetne odredbe o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF iz Ugovora o kreditu broj 9012350006 sklopljenog između stranaka 20. ožujka 2007., a koji iznos je tužitelj isplatio tuženici anuitetnom otplatom kredita u razdoblju od ožujka 2008. do ožujka 2014.

6. Polazeći od nesporne činjenice da je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu broj 9012350006 od 20. ožujka 2007. kojim je banka odobrila tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 31.488,55 CHF za kupnju osobnog vozila, s ugovorenom promjenjivom kamatom sukladno odlukama tuženice i ispunjenjem kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF, ocjenu osnovanosti zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit realizirao za kupnju vozila za osobne potrebe, da je uvjete kredita dogovorio u salonu u kojem je kupio vozilo, da ga je u banci čekao već pripremljen ugovor i da nije upozoren od djelatnika tuženice na mogućnost rasta tečaja CHF do kojeg je došlo tijekom otplate kredita

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženice, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarala, kao i da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući s istima ugovore o kreditima i koristeći ništetne ugovorne odredbe kojom je glavnica kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF

- da presude iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača imaju direktan obvezujući učinak na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba u konkretnom slučaju primjenom čl. 502.c u vezi čl. 502.a st. 1. ZPP

- da je nalazom financijskog vještaka Darka Prpića iz Darfin d.o.o. utvrđeno da je tužitelj s osnova promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj u vrijeme plasiranja kredita isplatio tuženici iznos od 36.471,52 kn/4.840,57 EUR, te da je sud prihvatio nalaz i mišljenje jer je istim odgovoreno na predmet vještačenja jasno, određeno i u skladu s pravilima struke i da tuženica nije imala primjedaba na matematički izračun

- da nije osnovan prigovor zastare jer je zastara prekinuta podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošaka i da za individualni restitucijski zahtjev počinje teći od pravomoćnosti odluka iz tog postupka, pa kako je odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske postala pravomoćna 14. lipnja 2018. (Pž-6632/2017) dok je tužba podnesena u ovom postupku 30. lipnja 2021., to da nije protekao opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima,

slijedom čega sud utvrđuje, kao o prethodnom pitanju za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, da je ništetan način ugovaranja ispunjenja kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF, pa je pod toč. I. izreke naloženo tuženici isplatiti tužitelj iznos od 36.471,52 kn/4.840,57 EUR primjenom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO), sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose od dana plaćanja tih iznosa do isplate primjenom čl. 1115. ZOO s obzirom da je tuženica nesavjesna stjecateljica novčanih iznosa koje je stekla na temelju nepoštene ugovorne odredbe.

7. Tuženica u žalbi navodi da se sud niti u jednom dijelu obrazloženja ne osvrće na tvrdnje da je ugovaranje valutne klauzule zakonom dopušteno i uobičajeno u ugovorima o kreditu i sličnim poslovima, pa ako je čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena onda je ista jedini smjer u kojem sud u okviru svoje ovlasti smije tu odredbu primjenjivati, a što znači da za primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova. Osporava pravno stajalište suda kojim je otklonjen prigovor zastare ustrajući u tvrdnji da zastara teče od plaćanja svakog pojedinačnog anuiteta i da je protekom pet godina od pojedinačnih uplata ista nastupila, kao i da podnošenje tužbe u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa ne dovodi do prekida zastare. U vezi navedenog smatra da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

8. Ispitivanjem presude u okviru žalbenih navoda tuženice kojima sadržajno ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer se nije osvrnuo na njezine tvrdnje o dopuštenosti ugovaranja valutne klauzule, ovaj sud utvrđuje da navedena povreda nije počinjena jer je prvostupanjski sud iznio jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji imaju uporišta u stanju u spisu i presuda nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ispitati njezinu zakonitost. Nije počinjena niti ijedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

9. Kako iz sadržaja Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopio kao potrošač u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP), koju činjenicu tuženica nije osporavala, kao i da je sud pravilno utvrdio da tuženica nije informirala tužitelja kao potrošača o općem riziku koji je vezan uz valutnu klauzulu u CHF, pa kako je ugovorna odredba u tom dijelu (čl. 6.) formirana jednostrano od tuženice bila nerazumljiva i da je protivno savjesnosti i poštenju uzrokovala neravnotežu na njegovu štetu, proizlazi da je postupanje tuženice protivno čl. 81. st. 1. ZZP i kao takvo ništetno primjenom čl. 87. st. 1. ZZP, a što je prvostupanjski sud pravilno istakao kao pravno odlučnu činjenicu za ocjenu osnovanosti restitucijskog zahtjeva za isplatu.

10. Za ovaj sud nije sporno da je ugovaranje valutne klauzule propisano zakonom na način kako to opisuje tuženica, ali to ne znači da isto u konkretnom slučaju nije podložno provođenju testa transparentnosti i poštenosti.

11. Kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

12. Kako tuženica na okolnost potpune obaviještenosti tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF u predugovornoj fazi nije predložila saslušanje svjedoka, odnosno tijekom postupka je odustala od njihovog saslušanja, to je prvostupanjski sud utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe pravilno utemeljio na presudi iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa s obzirom da tuženica prema navedenom nije dokazala da ista nema direktan učinak (i) na konkretni Ugovor o kreditu, kao i na temelju iskaza tužitelja koji jasno navodi da je u konkretnom slučaju izostala potpuna obavijest (informiranost) o osporenoj ugovornoj odredbi.

13. Prvostupanjski sud je ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu pravilno utemeljio na čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO, te kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je temeljem ništetne odredbe o načinu ispunjenja obveze uz valutnu klauzulu u CHF tužitelj preplatio tuženici iznos od 36.471,52 kn/4.840,57 EUR, to je pravilnom primjenom materijalnog prava, nakon što je i pravilno otklonjen prigovor zastare, obvezao tuženicu isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene pod toč. I. izreke presude primjenom čl. 1115. ZOO, s obzirom se tuženica koja je stekla navedene novčane iznose temeljem ništetne odredbe koje je ugovorila mora smatrati nepoštenom stjecateljicom.

14. Točni su žalbeni navodi kojima tuženica ukazuje da podnošenje tužbe u postupku kolektivne zaštite prava i interesa nije dovelo do prekida zastare, što je prvostupanjski sud pogrešno zaključio pod toč. 14. obrazloženja, nego da je zastara počela teći od pravomoćnosti presude iz tog postupka (to znači da prije nije niti tekla), a što je u skladu s Objedinjenim pravnim shvaćanjem VSRH o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., koje prihvaća i ovaj sud.

15. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio presudu pod toč. I. izreke.

16. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP na način da je obvezao tuženicu naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.592,64 EUR, s time da je radnje za koje je priznat trošak i visinu sud obrazložio pod toč. 17. obrazloženja.

17. U žalbi tuženica osporava odluku o troškovima postupka u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari, ujedno navodeći da je VSRH na sjednici Građanskog odjela od 26. travnja 2021. broj Su IV-16/21-8 zauzeo pravno shvaćanje da je smanjenje tužbenog zahtjeva djelomično povlačenje tužbe, pa u konkretnom slučaju smatra da ima pravo na trošak radi povlačenja dijela zahtjeva tužitelja na koje je pristala na ročištu 5. svibnja 2022. kada je pravovremeno zatražila i trošak.

18. Točni su navodi tuženice da je na ročištu 5. svibnja 2022. tužitelj povukao tužbu u dijelu zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovoren način promjene kamatne stope (čl. 4. Ugovora o kreditu) i restitucijskog zahtjeva za isplatu po tom osnovu, da je tuženica pristala na djelomično povlačenje tužbe i da je zatražila naknadu troškova postupka.

19. Međutim, kako se radi o neznatnom neuspjehu tužitelja cijeneći uspjeh kvalitativno i kvantitativno u toj fazi postupka, radi kojeg tuženici nisu nastali posebni troškovi, kao i da visina nagrade za radnje ostaje u istom tarifnom razredu, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj ima pravo na cjelokupni trošak ali primjenom čl. 154. st. 5. ZPP.

20. Kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP, a koje sadržajno tuženica ne pobija u žalbi, to je ovaj sud odbio žalbu i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP potvrdio presudu pod toč. II. i III. izreke.

21. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP.

22. Na kraju valja ukazati da je prvostupanjski sud propustio odlučiti o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti čl. 6. Ugovora o kreditu u izreci presude, iako je u obrazloženju iznio razloge u prilog osnovanosti tog zahtjeva, a s obzirom da stranke nisu podnijele prijedlog za donošenje dopunske presude to se smatra da je tužitelj povukao tužbu u tom dijelu (čl. 339. st. 2. ZPP).

U Varaždinu 6. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek