Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-395/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća te mr. sc. Bojane Skenderović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KŽ (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po punomoćniku Goranu Devrnja, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB 53056966535) Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnici Mateji Vidaković, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući povodom žalbi tužiteljice i tuženika izjavljenih protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu od 16. siječnja 2024. poslovni broj: P-652/2023-10 u sjednici vijeća održanoj 6. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika se odbija te se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu od 16. siječnja 2024. poslovni broj: P-652/2023-10 potvrđuje pod toč. I/ i IV/ izreke te u dijelu toč. II/ izreke kojim je tuženiku naloženo tužiteljici isplatiti iznos od 462,57 EUR sa zateznom kamatom počevši od 12. kolovoza 2010. pa do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Žalbe tužiteljice i tuženika djelomično se odbijaju i djelomično uvažavaju te se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu od 16. siječnja 2024. poslovni broj: P- 652/2023-10:

- potvrđuje u toč. II/ izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 1.043,23 EUR sa zateznom kamatom počevši od 16. siječnja 2024. pa do isplate

- preinačuje u toč. II/ izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 38,22 EUR sa zateznom kamatom počevši od 16. siječnja 2024. pa do isplate na način da se ovaj dio zahtjeva za naknadu troškova odbija kao neosnovan

- preinačuje u pobijanom dijelu odluke pod toč. III/ izreke kojim se odbija dio zahtjeva tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka u iznos od 62,50 EUR sa zateznim kamatama na način da se tuženiku pored dosuđenog troška nalaže naknaditi tužiteljici i daljnji trošak postupka u iznosu od 62,50 EUR sa zateznim kamatama od 06. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nepobijani dio odluke pod toč. III/ izreke kojim se odbija preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 241,34 EUR sa zateznim kamatama ostaje neizmijenjen.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove žalbenog postupka u iznosu od 15,62 EUR u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u toč. I/ izreke utvrđeno je da je ništetan dio čl. 9. Ugovora o kreditu broj 056-50-4730784 od 27. veljače 2008. koji je sklopljen između tužiteljice KŽ i tuženika Raiffeisenbnk Austria d.d. koji glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.". Toč. II/ izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 462,57 EUR sa zateznom kamatom počevši od 12. kolovoza 2010. pa do isplate te joj naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.081,45 EUR sa zateznom kamatom počevši od 16. siječnja 2024. pa do isplate. Toč. III/ izreke odbijen je preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 303,84 EUR sa zateznom kamatom počevši od 16. siječnja 2024. pa do isplate, dok je toč. IV/ u cijelosti odbijen zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka.

2. Protiv toč. III/ izreke presude tužiteljica podnosi žalbu zbog pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava o troškovima, tvrdeći da je sud propustio u odluci o troškovima uzeti u obzir troškove pristupa na ročište za objavu presude, koje je održano dana 16. siječnja 2024. Stoga predlaže drugostupanjskom sudu presudu u toč. III/ izreke preinačiti na način da joj dosudi daljnji iznos od 125,00 EUR na ime pristupa na ročište za objavu presude uz naknadu troškova sastava žalbe i pristojbe na žalbu.

3. Pravodobno izjavljenom žalbom tuženik pobija opisanu presudu u toč. I/, II/ i IV/ izreke iz svih zakonskih žalbenih razloga s prijedlogom sudu da prvostupanjsku presudu preinači sukladno žalbenim navodima, podredno da ju ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troškova sastava žalbe i pristojbe na žalbu.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalbe tužiteljice i tuženika djelomično su osnovane, a djelomično neosnovane.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe Ugovora o kreditu kojeg su parnične stranke sklopile 27. veljače 2008., a kojom je ugovorena mogućnost tužiteljice na prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, ovdje tuženik. Posljedično tome predmet spora je i isplata s osnova ove ništetne ugovorne odredbe nesporno plaćenog iznosa.

7. Polazeći od nespornih činjenica da su ugovorne stranke sklopile predmetni Ugovor kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu od 27.646,97 CHF u protuvrijednosti kuna s rokom vraćanja od 84 mjeseca s ugovorenom mogućnošću tužiteljice kao korisnika kredita na prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik te da je tužiteljica prilikom prijevremene otplate predmetnog kredita dana 11. kolovoza 2010. morala platiti iznos od 3.406,87 kn / 462,57 EUR, prvostupanjski sud je dokazni postupak koncentrirao na raspravljanje tužbenih navoda da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed pripremljen od strane tuženika, da tužiteljica nije znala na koji se način formira sporna naknada za prijevremenu otplatu kredita i da se naknada ne temelji na konkretiziranom trošku već predstavlja netransparentan trošak, a što je sve protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, radi čega da je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna u smislu Zakona o zaštiti potrošača.

8. Ocjenjujući sadržaj tijekom postupka provedenih dokaza, prvostupanjski sud zaključuje da se u vezi sporne odredbe Ugovora o kreditu vezane uz mogućnost prijevremene otplate kredita nije moglo posebno pregovarati, već je ista bila sastavni dio tipskog ugovora kojeg su banke sklapale s potrošačima te je kao takva unaprijed formulirana od strane tuženika na koju tužiteljica kao potrošač nije imala nikakvog utjecaja te da je ugovorena odredba nedovoljno transparentna i razumljiva i kao takva nepodobna za formiranje zaključka o ekonomskim posljedicama iste po tužiteljicu, jer iz nje proizlazi da je sam tuženik ovlašten istu odrediti svojom odlukom, što je posljedično prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača.

9. Kako je odredbom čl. 81. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 19/22., dalje ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te obzirom je st. 2. iste propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog Ugovora trgovca, prvostupanjski sud zaključuje da je ugovorna odredba sadržana u čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna. Pri tom je u smislu odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO – “Narodne novine” broj 35/05) naložio tuženiku vraćanje s tog osnova primljenog iznosa u visini od 465,57 EUR sa zateznom kamatom od 12. kolovoza 2010. do isplate, rukovodeći se odredbom čl. 1115. ZOO-a i smatrajući tuženika nepoštenim stjecateljem.

10. Istodobno je prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare pozivajući se pri tom na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva radi vraćanja primljenog na temelju ništetnog ugovora, dakle u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

11. Iznesena činjenična utvrđenja kao i na njima zasnovano materijalno-pravno stajalište pravilnim i rezultatom zakonite ocjene provedenih dokaza, u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22. dalje ZPP) prihvaća i ovaj sud te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženika.

12. U svojoj žalbi tuženik prvenstveno ukazuje na relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. u vezi sa čl. 186.c st. 2. i čl. 326. ZPP-a smatrajući da je prvostupanjski sud tužbu tužiteljice trebao odbaciti jer njena tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave, a tužiteljica nije dokazala postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe takvog sadržaja.

13. U odnosu na ove žalbene tvrdnje valja navesti da je predmetna tužba u osnovnom dijelu tužba na utvrđenje ništetnosti pa kako pravo na isticanje ništetnosti ne zastarijeva, sukladno odredbi čl. 328. ZOO to pravni interes tužiteljice za podnošenje takve tužbe postoji. Povezujući nadalje sadržaj odredbe čl. 186.c st. 1. ZPP-a, koja propisuje da tužitelj koji učini vjerojatnim da tuženik ozbiljno dovodi u pitanje postojanje njegove još uvijek nedospjele tražbine, ili da će morati sudskim putem ostvarivati svoju tražbinu nakon što ona dospije, ili da iz drugih razloga ima za to pravni interes, može i prije dospjelosti tražbine zatražiti od suda da tuženiku naloži da mu ispuni dužnu činidbu u vrijeme njezine dospjelosti te da je st. 2. iste odredbe propisano da će sud odbaciti tužbu ako utvrdi da tužitelj nema pravnoga interesa tražiti donošenje presude iz st. 1. tog čl. prije dospjelosti tražbine, a imajući u vidu tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti (osnovanost kojeg je pretpostavka osnovanosti zahtjeva za isplatu), to je evidentno da navedena relativno bitna povreda na koju ukazuje tuženik nije ostvarena.

14. Nadalje, odlučujući o osnovanosti tuženikovog prigovora zastare prvostupanjski sud se ispravno pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. jer kako pravo na isticanje ništetnosti ne zastarijeva, sukladno odredbi čl.328. ZOO, to zastara tražbine stečene na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove ništetne odredbe, počinje teći tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe.

15. U odnosu na žalbeni navod prema kojem tužiteljica ne može tražiti utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora jer se radi o povredama manjeg značaja, a ugovor je ispunjen valja navesti da se (konkretno) nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o naknadi i uvjetima prijevremene otplate kredita što je dovelo do znatne neravnoteže u pravu i obvezi tužiteljice kao korisnika kredita u odnosu na tuženika, ne može podvesti pod tezu tuženika da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja pa je izneseni prigovor tuženika neutemeljen jer pravo tužiteljice na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem utvrđenih ništetne ugovorne odredbe naplaćeno, postoji.

16. Nadalje u žalbi tuženik ističe da prvostupanjski sud svoj stav o nepoštenosti navedenih odredbi temelji isključivo na izostanku pojedinačnog pregovaranja. Smatra i da sve da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što tuženik osporava i tvrdi da jest, navedeno samo po sebi ne znači da se njom uzrokuje neravnoteža na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja već se navedeno mora utvrditi, a da je prvostupanjski sud zaključio da zbog toga što se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je narušena pravična ravnoteža te time zapravo izjednačava tri odvojene pretpostavke nepoštenosti – pojedinačno pregovaranje, neravnotežu na štetu potrošača i postupanje trgovca suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Navodi k tome i da je prvostupanjski sud propustio obrazložiti i zašto smatra da sporne odredbe uopće uzrokuju znatnu neravnotežu te da nema razloga ni o nesavjesnosti i nepoštenju u postupanju tuženika obzirom da je prvostupanjski sud zanemario da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala ni zabrana niti ograničenje u ugovaranju predmetnih naknada. Obzirom da je o navedenom izostalo ikakvo obrazloženje smatra da je prvostupanjski sud ostvario bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

17. Tuženik u žalbi ukazuje i na dosudu tužitelju zatezne kamate od dana uplate sporne naknade suprotstavljajući navedenom prigovor da je prvostupanjski sud propustio dati i razloge iz kojih tuženika u smislu odredbe čl.1115. ZOO-a smatra nesavjesnim stjecateljem.

18. Osporavajući pravilnost primjene odredbe čl. 96. st. 1. (objavljen u "Narodnim novinama" broj 79/07. i 125/07., dalje ZZP/07) tuženik navodi da je prvostupanjski sud propustio analizirati spornu ugovornu odredbu u smislu njene jasnoće, razumljivosti i uočljivosti jer bi utvrdio da je navedenim zahtjevima udovoljeno zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njenu poštenost. Tek ako prijeporna ugovorna odredba nema jedan od navedena tri kriterija tada bi se provodio test poštenosti u smislu da li se o njoj pojedinačno pregovaralo i tek ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja trebalo bi ispitati uzrokuje li sporna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

19. Prije analize iznesenih žalbenih navoda tuženika valja ukazati da se i prvostupanjski sud pogrešno poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03., 46/07. i 79/07. dalje ZZP/03) i na odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 19/22 - nadalje: ZZP), iako je obzirom na vrijeme zasnivanja predmetnog obvezo-pravnog odnosa (27. veljače 2008.) potrebno primijeniti Zakon o zaštiti potrošača (objavljen u "Narodnim novinama" broj 79/07. i 125/07.). No obzirom da sva tri navedena materijalno-pravna propisa sadrže istovjetnu zakonodavnu regulativu primjenjive u predmetnom sporu, to navedeni propust prvostupanjskog suda nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

20. Nadalje, valja navesti da je ispitivanjem pobijane presude i stanja spisa u smislu istaknute bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, utvrđeno da navedena bitna povreda nije ostvarena jer je prvostupanjski sud iznio određene i jasne razloge o odlučnim činjenicama zbog kojih je predmetnu odredbu Ugovora o kreditu ocijenio nepoštenom te nastavno tome ništetnom u smislu odredbe čl. 102. st. 1. ZZP/07 pa pobijana presuda nema ni nedostatke radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Utvrdivši prijepornu odredbu Ugovora o kreditu ništetnom, prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio i materijalno pravo. Ispitujući pobijanu presudu i stanje spisa i u okviru ovlasti propisane odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud također nije našao da bi bila ostvarena niti jedna druga bitna povreda na koju pazi po službenoj dužnosti.

21. Naime, tuženik zanemaruje da se iz sadržaja čl. 9. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno „da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“, temeljem koje je nesporno naplaćen iznos od 462,57 EUR, uopće ne može zaključiti pod kojim će uvjetima tužiteljica moći ranije otplatiti kredit i kakvu će naknadu platiti i za koju eventualno pruženu uslugu/ili usluge jer nije navedena ni svrha naknade koju je platila, a niti troškovi koji se istom podmiruju

- kako to zahtjeva odredba čl. 74. ZZP/07. Sa navedenim valja povezati i sadržaj čl. 9. toč. 7. Ugovora kojom je ugovoreno i da tužiteljica podmiruje sve javnobilježničke – i sudske troškove i pristojbe i sve druge troškove vezane za provedbu i povrat sredstava osiguranja, naplatu tražbina te eventualne poreze utvrđene posebnim propisima. Iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi i da je Ugovor o kreditu pripremio tuženik, na unaprijed formuliranom obrascu te da tužiteljica nije mogla utjecati na promjenu unaprijed formuliranih odredaba pa tako ni na odredbu čl. 9. ugovora, koja se odnosi na mogućnost prijevremene otplate kredita, pa kako tuženik tijekom postupka nije iznio koji su se troškovi namirili iznosom od 462,57 EUR, to je i po ocjeni ovoga suda evidentno da je ta odredba o jednostranom određivanju uvjeta prijevremene otplate kredita uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljice, koja je platila naknadu bez da je znala koju uslugu ili koji trošak tim iznosom podmiruje. Stoga žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je predmetna odredba čl. 9. ugovorena protivno načelu savjesnosti i poštenja, pa tako ni svojim navodima da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu Zakonom o zaštiti potrošača ni Zakonom o obveznim odnosima nije bila propisana zabrana ugovaranja ovakvih uvjeta prijevremene otplate kredita. Takvi uvjeti prijevremene otplate kredita mogli su se ugovoriti, međutim ugovaranje ovakve mogućnosti otplate kredita temeljem koje je banka odredila naknadu za prijevremenu otplatu kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu, pa kako tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita niti je naveo koje stvarne troškove i usluge je njome podmirio, očito je da je takva odredba ugovorena na štetu tužiteljice i da je stvorila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka te je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere. Žalbeni navodi da se o predmetnoj naknadi pregovaralo protivni su provedenom dokazu saslušanjem tužiteljice.

22. Prema odredbi čl. 1024. st. 1. ZOO korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit, a prema st. 2. može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku time da je, sukladno st. 3. citirane odredbe u oba slučaja dužan naknaditi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio. Iz citirane odredbe proizlazi da je obveza korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela time da je st. 4 istog čl. propisana zabrana kreditoru da za slučaj prijevremene otplate u štetu uračuna kamatu za vrijeme od dana vraćanja kredita do isteka vremena do kojeg bi kredit po redovnom tijeku trebalo vratiti.

23. Iz sadržaja prvostupanjskog spisa ne proizlazi da bi tuženik tijekom postupka tvrdio da iznos plaćene naknade od 462,57 EUR predstavlja stvarnu štetu koju je pretrpio zbog prijevremene otplate kredita.

24. Kako je odredbom čl. 96. ZZP/07 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 102. st. 1. istog Zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a da su čl. 323. st. 1. ZOO propisane posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora te da se na vraćanje primljenog s osnove ništetne odredbe primjenjuju odredbe o stjecanju bez osnove iz čl. 1111. do čl. 1115. ZOO, to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom citiranih zakonskih odredbi obvezao tuženika vratiti tužiteljici iznos od 462,57 EUR sa zateznom kamatom od 12. kolovoza 2010. do isplate.

25. Ispravno je prvostupanjski sud primjenom čl. 1115. ZOO obvezao na iznos stečen na temelju ništetne odredbe platiti zateznu kamatu od dana kada je primio osporene uplate, budući je tuženik nepošteni stjecatelj koji je utuženi iznos primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist unio u Ugovor o kreditu, čime je isključio mogućnost pregovaranja o istoj.

26. Obzirom na sve izneseno proizlazi žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i primjenom čl. 368. st. 2. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u toč. I/ i dijelu toč. II/ izreke u kojem mu je naložen povrat plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita te u toč IV/.

27. Osnovano, međutim, tužiteljica u žalbi tvrdi kako prvostupanjski sud nije imao razlog odbiti njen zahtjev za naknadu troška zastupanja na ročištu za objavu presude budući je ročište za objavu uređeno kao obvezna procesna radnja čl. 335. ZPP-a, a nagrada odvjetnika za zastupanje na ročištu za objavu presude propisana Tbr. 9. toč. 3. i Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23., dalje OT). Međutim, osnovano je tužiteljici ovaj trošak dosuditi samo u visini od 62,50 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 3. i Tbr. 46. OT budući je vrijednost predmeta spora 462,57 EUR u smislu čl. 35. st.1. ZPP-a.

28. U odnosu na žalbene navode tuženika usmjerene na odluku o troškovima postupka valja reći kako neosnovano tvrdi da je trošak sastava podneska od 13. listopada 2023. pogrešno priznat, budući tužiteljica u njemu daje svoje obrazloženo očitovanje na odgovor na tužbu. Osnovano međutim prigovara da je tužiteljici pogrešno dosuđen trošak sudske pristojbe na presudu jer u spisu ne postoji evidencija da bi ona ovu pristojbu i platila. Naime, u slučaju kada tužiteljica nije platila sudsku pristojbu na presudu kao u ovom predmetu, a niti ju je prvostupanjski sud pozvao na plaćanje sudske pristojbe ona ne može osnovano tražiti naknadu tog troška od protivne stranke (jednako stajalište je izraženo i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-158/2021-2 od 27. veljače 2024.).

29. Slijedom iznijetog valjalo je djelomično odbiti i djelomično uvažiti žalbu tužiteljice i tuženika i temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrditi odluku o troškovima postupka sadržanu u toč. II/ izreke u dijelu u kojem je tužiteljici dosuđen iznos od 1.043,23 EUR sa zateznim kamatama i temeljem čl. 380. toč. 3. ZPP-a toč. II/ izreke prvostupanjske presude preinačiti u dijelu u kojem je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 38,22 EUR sa zateznom kamatom na način da se ovaj dio zahtjeva za naknadu troškova odbija kao neosnovan. Ujedno je temeljem čl. 380. toč. 3. ZPP-a valjalo preinačiti i toč. III/ izreke prvostupanjske presude na način da je tuženiku naloženo plaćanje daljnjeg iznosa troškova tužiteljici od 62,50 EUR sa zateznom kamatom od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate.

30. Nepobijani dio odluke pod toč. III/ izreke kojim se odbija preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 241,34 EUR sa zateznim kamatama ostaje neizmijenjen.

31. Odlučujući o troškovima nastalim u povodu žalbe primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, proizlazi kako tužiteljica ima pravo na trošak žalbenog postupka koji se odnosi na trošak sastava žalbe u iznosu od 31,25 EUR primjenom Tbr. 10. toč. 5. i Tbr. 46. OT uz utvrđenje vrijednosti predmeta spora žalbe od 125,00 EUR. Kada se ovaj trošak stavi u omjer sa uspjehom tužiteljice sa žalbom od 50% u konačnici joj je priznat trošak od 15,62 EUR. Tužiteljici nije priznat trošak pristojbe na žalbu budući je tužiteljica propustila dostaviti dokaz o uplati sudske pristojbe na žalbu. Naime, stranci ne pripada trošak pristojbe na žalbu ako iz uvida u spis ne proizlazi da je pristojba plaćena (jednako stajalište je izraženo i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-450/2024-2 od 09. travnja 2024.).

32. Trošak žalbe tuženiku nije dosuđen, jer je isti uspio samo s neznatnim dijelom zahtjeva u pogledu troškova postupka, koji nije mjerodavan za ocjenu uspjeha kada je pobijana i odluka o glavnoj stvari (čl. 35. ZPP-a).

U Varaždinu 6. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun