Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-80/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, Milka Samboleka suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Andreji Štefan, odvjetnici u Čakovcu, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćnicima (odvjetnicima) u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Čakovcu broj P-210/22-18 od 3. studenog 2023., u sjednici vijeća 6. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana i djelomično prihvaća te se presuda Općinskog suda u Čakovcu broj P-210/22-18 od 3. studenog 2023.,

- potvrđuje u toč. I. izreke u dijelu kojim su utvrđene ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 218-50-4310467 sklopljenog 9. kolovoza 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora i potvrđenog kod javne bilježnice Jasenke Crnčec 10. kolovoza 2007. pod brojem OV-15169/07, kojima je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl. 2. Ugovora o kreditu) te kojima je za otplatu mjesečnih anuiteta i zadnjeg anuiteta ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak (čl. 7. a) i b) Ugovora o kreditu), te u toč. II. izreke presude,

- preinačuje pod toč. I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 218-50-4310467 sklopljenog 9. kolovoza 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora i potvrđenog kod javne bilježnice Jasenke Crnčec 10. kolovoza 2007. pod brojem OV-15169/07, kojom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak (čl. 1. Ugovora o kreditu), na način da se tužitelj odbija s tim dijelom tužbenog zahtjeva.

- potvrđuje u odluci o troškovima postupka sadržanoj pod toč. III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.359,74 EUR, dok se preinačuje u dijelu kojim je tuženici naloženo naknaditi tužitelju daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 468,72 EUR te se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u tom dijelu odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Nepobijano rješenje sadržano u presudi Općinskog suda u Čakovcu broj P-210/22- 18 od 3. studenog 2023. kojim je prihvaćena preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva na način kako je ista učinjena podneskom od 29. rujna 2020., ostaje neizmijenjeno.

II. Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj 218-50-4310467 sklopljenog 9. kolovoza 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora i solemniziranog po javnoj bilježnici Jasenki Crnčec 10. kolovoza 2007. pod brojem OV-15169/07 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) u dijelu odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, u dijelu odredbe čl. 1. istog Ugovora kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u dijelu odredbe čl. 7. a) i b) istog Ugovora kojim je za otplatu u mjesečnim anuitetima, kao i za otplatu zadnjeg anuiteta ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pod toč. II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 4.886,90 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u toj točki izreke, dok je pod toč. III. izreke naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.828,46 EUR sa zateznom kamatom od 3. studenog 2023. do isplate. Rješenjem istog suda kao sastavnim dijelom navedene presude prihvaćena je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva na način kako je ista učinjena podneskom tužitelja od 29. rujna 2020.

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom navedenu presudu u cijelosti pobija tuženica zbog svih zakonom predviđenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.; u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 117. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2. i 3. iste odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 70/19.). Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, a podredno istu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu tuženice.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana, a djelomično nije osnovana.

5. Ovaj postupak započeo je podnošenjem tužbe 5. travnja 2019., te se prvostupanjski sud rješenjem broj P-130/19-5 od 3. lipnja 2019. oglasio mjesno nenadležnim u ovoj pravnoj stvari i odredio da se po pravomoćnosti tog rješenja spis ustupi mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, a Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi je povodom žalbe tužitelja ukinuo navedeno rješenje i odredio da se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Nakon toga je prvostupanjski sud presudom broj P-828/19-25 od 20. svibnja 2021. pod toč. I izreke utvrdio ništetnim Ugovor o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora (čl. 2.), u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak (čl. 1.) te dio odredbe čl. 7. a) i b) u dijelu u kojem je za otplatu u mjesečnim anuitetima kao i za otplatu zadnjeg anuiteta ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pod toč. II izreke naložio je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 4.886,85 EUR / 36.820,41 kn sa zateznom kamatom, pod toč. III izreke naložio je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.484,64 EUR / 11.186,00 kn, dok je pod toč. IV izreke odbio prigovor mjesne nenadležnosti. Navedena presuda je povodom žalbe tuženice ukinuta rješenjem ovoga suda broj Gž-1155/2021-2 od 14. srpnja 2022. i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje iz razloga što je prvostupanjski sud odbio prigovor mjesne nenadležnosti istaknut po tuženici bez da je isto obrazložio, odnosno bez da je za svoju odluku dao bilo kakvu valjanu argumentaciju, zbog čega je prvostupanjski sud u nastavku postupka rješenjem broj P-210/22-2 od 30. rujna 2022. ponovno odlučio o prigovoru mjesne nenadležnosti i isti odbio kao neosnovan, koje rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi broj Gž-921/2022-2 od 4. siječnja 2023.

6. Predmet postupka u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnim odredbe čl. 1., 2. i 7. a) i b) Ugovora o kreditu u dijelovima kojima je ugovoren iznos kredita i otplata istog u kunskoj protuvrijednosti CHF i promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora, te zahtjev tužitelja za isplatu novčanih iznosa koje je na temelju navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj preplatio tuženici.

7. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je između tuženice kao kreditora, tužitelja kao korisnika kredita i davatelja osiguranja te GĆ kao sudužnice sklopljen Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženica kao kreditor odobrila tužitelju kao korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF 21.460,66 prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseci, uz otplatu kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF kreditora važećem na dan dospijeća te uz ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 5,79% godišnje, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, da su se kamatna stopa i tečaj CHF mijenjali tijekom otplate kredita, te da je tužitelj kredit u cijelosti otplatio 2014.;

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojom je utvrđeno da je između ostalih, i ovdje tuženica, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženice, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarala, dok je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima je tuženica ugovarala valutu uz koju je vezana glavnica u CHF jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženica informirala potrošače o bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročilo neravnotežu u pravima obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- da se u smislu odredbe čl. 502.c ZPP fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete mogu pozivati na pravna utvrđenja iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe propisane čl. 502.a st. 1. ZPP, te da je u tom slučaju sud vezan za utvrđenja iz presude donesene u postupku kolektivne zaštite;

- da nije osnovan prigovor zastare jer je zastara u odnosu na restitucijski zahtjev zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci tuženice počela teći 13. lipnja 2014., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu u CHF - 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-662/2017-10, pa kako je tužitelj podnio tužbu prvostupanjskom sudu 5. travnja 2019., to nedvojbeno nije protekao opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., u daljnjem tekstu: ZOO);

- da iz iskaza tužitelja u bitnome proizlazi da je sklopio Ugovor o kreditu sa tuženicom radi kupnje vozila koje je koristio za osobne potrebe, da mu je u banci odbijen zahtjev za sklapanje ugovora o kreditu u kn ili uz valutnu klauzulu u EUR, te da je naknadno pozvan u banku gdje mu je ponuđen kredit u valutnoj klauzuli u CHF uz napomenu da su odredbe takvog ugovora jednake odredbama ugovora uz valutnu klauzulu u EUR, da je dobio na potpis unaprijed formulirani Ugovor o kreditu, te da od strane banke nije bio upozoren na rizičnost sklapanja Ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF;

- da je na temelju nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za računovodstvo, financije i bankarstvo KĆ, mag. oec., čiji nalaz i mišljenje je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio kao objektivan i stručan i njezinog iskaza danog na ročištu 6. travnja 2021., prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj s osnova ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF preplatio tuženici iznos od 4.886,90 EUR;

- da je tužitelj podneskom od 29. rujna 2020. uskladio svoj tužbeni zahtjev koji se odnosi na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka na način kako je to navedeno pod toč. II. izreke presude, te da je prvostupanjski sud nepobijanim rješenjem kao sastavnim dijelom pobijane presude dozvolio preinaku tužbe na način kako to tužitelj zatražio navedenim podneskom;

- da tuženica nije dokazala da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o ugovornim odredbama u smislu potpune obaviještenosti istog o parametrima na temelju kojih se mijenjala odluka o kamatnoj stopi kao niti o riziku sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli u CHF, te da tuženica nije predložila saslušanje zaposlenika koji je pregovarao s tužiteljem, odnosno koji je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu, već je tuženica inzistirala na saslušanju LĆ koja nije sudjelovala u sklapanju Ugovora o kreditu.

8. Na temelju gore iznesenog prvostupanjski sud je utvrdio ništetnim odredbe čl. 1. i 7. a) i b) Ugovora o kreditu kojima su glavnica kredita i ispunjenje obveze ugovorene u valutnoj klauzuli u CHF i odredbu čl. 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženice, sve primjenom čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13.; dalje u tekstu: ZZP/07), posljedično čemu je temeljem odredbi čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO odlučio kao pod toč. I. i II. izreke presude.

9. U žalbi tuženica navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i na procesnu jednakost iz razloga što je prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženice u potpunosti zanemario, pozivajući se u prilog svojih tvrdnji na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5038/2015, U-III-3874/2008 i U-III-4150/2010. Smatra da je sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama o nepoštenosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. To iz razloga što je tuženica već u odgovoru na tužbu pod toč. 18. do 33. ukazivala na činjenice temeljem kojih je tužitelju odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, pod toč. 34. do 37. je istakla da su stranke pojedinačno pregovarale o valuti uz koju će tužitelj vezati Ugovor o kreditu, te je pod toč. 38. do 43. osporila da je valutna klauzula u CHF prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Ističe da je tijekom prvostupanjskog postupka osporila da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila nerazumljiva, odnosno da je ista uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Smatra da je sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP jer obrazloženje presude ne sadrži sve što propisuje citirana zakonska odredba koju sud nije primijenio. U vezi navedenog smatra da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo - pogrešna primjena čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/14., 110/15. i 14/19.; dalje u tekstu: ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe i čl. 96. st. 1. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine, broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12. i 56/13.; dalje u tekstu: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu) posebice u vezi ocjene prigovora zastare, nesavjesnosti tuženice u vezi dosude zatezne kamate i prava na isticanje ništetnosti u smislu čl. 326. st. 2. ZOO jer je Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen.

10. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi mogao ispitati njezinu zakonitost, ista sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u protivnosti sa sadržajem provedenih dokaza. Nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi u žalbenom postupku po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. ZPP.

11. Isto tako nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP jer presuda, protivno žalbenim tvrdnjama tuženice, sadrži sve što propisuje citirana zakonska odredba.

12. Nadalje, kao što je to navedeno pod toč. 7. obrazloženja ove presude, tužitelj je u svojem iskazu naveo da mu tuženica prije sklapanja Ugovora o kreditu nije objasnila o čemu ovisi promjena kamatne stope niti ga je upozorila na rizik sklapanja Ugovora o kreditu uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF. Dakle, kako tuženica nije predložila svjedoka – osobu koja je sudjelovala u sklapanju Ugovora o kreditu s tužiteljem, na okolnost da je tužitelj u okviru pojedinačnih pregovora bio informiran o parametrima promjene kamatne stope te o rizicima fluktuacije tečaja, te da je bio obaviješten na način bi se njegov pristanak na sklapanje Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju mogao smatrati „informiranim“, dok iz iskaza tužitelja proizlazi upravo suprotno (tj. da nije bio informiran), te uzimajući u obzir da je teret dokazivanja da su vođeni pojedinačni pregovori i da je tužitelj obaviješten u smislu potpune informiranosti (koja bi isključivala presumpciju iz postupka kolektivne zaštite) na tuženici, to je u konkretnom slučaju kada tuženica nije predlagala odgovarajuće dokaze, odnosno kada je od istih odustala prvostupanjski sud pravilno utemeljio presudu na utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite i iskazu tužitelja.

13. Takvim postupanjem sud nije donio arbitrarnu odluku, niti je povrijedio pravo tuženice na pravično suđenje i pravo na procesnu jednakost na štetu tuženice, s obzirom da je istoj omogućeno dokazivanje relevantnih činjenica, međutim tuženica to pravo nije iskoristila, zbog čega teret navedenog ne može stavljati na postupanje suda.

14. Nije osnovana niti tvrdnja tuženice da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP/14.

15. Prema odredbi čl. 118. ZZP/14 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice.

16. Odredbom čl. 502.c ZPP određeno je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, s time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

17. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio je na snazi ZZP/07, kojim je u čl. 96. bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.), a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati (st. 4.). Prema čl. 99. ZZP/07 nije bilo dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

18. Stoga, pozivajući se na odredbe čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP/14 koje ustanovljuju vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, dakle i primjenu pravnih učinaka utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s odlukom banke i valutnoj klauzuli u CHF u kolektivnom sporu pokrenutom tužbom Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, prvostupanjski sud je prethodno utvrdio tužiteljevo svojstvo potrošača koje nedvojbeno proizlazi iz Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja, obzirom da iz navedenog proizlazi da je tužitelj kao fizička osoba na temelju kredita kupio vozilo isključivo za osobne potrebe. Imajući dakle u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u rješenju broj Rev-18/2018 od 26.5.2020. da je teret dokaza tvrdnje u parnicama kakva je predmetna, u kojima se potrošači pozivaju na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnim sporovima, da tužitelj nema svojstvo potrošača - na tuženici koji takav prigovor nije ni isticala, niti pak je predlagala bilo kakve dokazne prijedloge u vezi navedenog, to je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu kao potrošač. Ovdje valja napomenuti da je pravno shvaćanje o primjeni čl. 502.c ZPP u postupcima s podudarnim činjeničnim i pravnim situacijama izraženo u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

19. Nadalje, iako je tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku od 1. rujna 2019. odredba čl. 502.c ZPP izmijenjena u tom smislu da je iza riječi za naknadu štete dodana riječ „ili isplatu“, valja navesti da bez obzira na navedeno, prema ocjeni ovoga suda, kako je u konkretnom slučaju tuženica na temelju predmetnih ništetnih odredaba Ugovora o kreditu neosnovano stekla preplaćene novčane iznose, tada je u smislu odredbi Zakona o obveznim odnosima kojima su određene posljedice ništetnosti, u obvezi tužitelju vratiti sve ono što je primila po osnovi utvrđenih ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, što znači da je upravo za taj nepripadno stečeni iznos tužitelj oštećen i ima pravo tražiti restituciju u tom iznosu i to sa zateznom kamatom od dana kad je izvršeno plaćanje temeljem takve ništetne odredbe. Sukladno navedenom, neosnovan je i žalbeni navod tuženice da sud nije bio ovlašten primjenjivati Zakon o zaštiti potrošača koji je stupio na snagu nakon što je sklopljen Ugovor o kreditu, odnosno odredbu čl. 502.c ZPP, jer je takav žalbeni navod protivan cilju donošenja predmetnih Zakona.

20. Također, tuženici valja ukazati da nije dovoljno da su sporne odredbe Ugovora o kreditu samo gramatički razumljive potrošaču, već je odlučno da su i ekonomske posljedice tih odredbi jasne prosječnom potrošaču. Naime, kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga je tuženica, kao pružateljica bankarskih usluga, bila dužna informirati tužitelja o mogućim promjenama tečaja CHF i o rizicima koji su svojstveni uzimanju kredita uz ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, na način da tužitelju omogući da se upozna (i da razumije) sve odredbe Ugovora o kreditu, jer je pravodobna informacija prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti, kako bi isti mogao donijeti odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe potpisujući ugovor koji je ovaj prethodno sastavio.

21. Osim toga, tuženici je kao instituciji koja se bavi kreditiranjem, bio poznat ili joj je barem trebao biti poznat izuzetni rizik sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, ali je unatoč tome plasirala takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju, uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta. Zbog navedenog, kod tuženice postoji odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi te posljedično povrata onoga što je stekla po osnovi takvog ugovornog odnosa.

22. Stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio ništetnim odredbu čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa sukladno odluci kreditora i odredbu čl. 7. a) i b) Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ispunjenje kreditne obveze vezano uz valutnu klauzulu u CHF, imajući pritom u vidu pravna utvrđenja iz pravomoćne presude iz postupka kolektivne tužbe koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/12.

23. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, posljedično čemu je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO pod toč. II. izreke obvezao tuženicu isplatiti tužitelju po osnovi preplaćenog tečaja CHF i preplaćenih kamata iznos od 4.886,90 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose od dana kada su plaćeni primjenom odredbe čl. 1115. ZOO, jer se tuženica, na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti i koja je te odredbe uvrstila u Ugovor o kreditu, mora smatrati nepoštenom stjecateljicom novčanih iznosa koji su joj plaćeni temeljem ništetnih odredaba. Stoga je neosnovana žalba tuženice u dijelu kojim osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu.

24. Prigovor zastare u odnosu na zahtjev za isplatu s osnove navedenih ništetnih ugovornih odredaba prvostupanjski sud je otklonio pravilnom primjenom materijalnog prava, pri čemu valja navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koje prihvaća i ovaj sud, prema kojem, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, pa je stoga opći petogodišnji rok zastare za povrat iznosa koji je plaćen tuženici temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počeo teći 14. lipnja 2018. (kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17), a temeljem ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi 13. lipnja 2014. (kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj P-7129/13-4), posljedično čemu je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da nije nastupila zastara tražbine tužitelja s osnova preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF niti u odnosu na tražbinu tužitelja s osnova preplate zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer je tužitelj tužbu podnio prvostupanjskom sudu 5. travnja 2019., dakle, prije proteka zastarnog roka od pet godina (čl. 225. ZOO).

25. Međutim, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u žalbenom postupku, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je pod toč. I. izreke utvrdio ništetnom odredbu čl. 1. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost 21.460,66 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, obzirom da je navedenom ugovornom odredbom definirana visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita kojeg je tuženica isplatila tužitelju, pa prema ocjeni ovoga suda navedena odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača s obzirom da definira obvezu tuženice (a ne tužitelja). Navedeno tim više, što je iznos visine kredita bitan sastojak ugovora o kreditu, pa bez istog Ugovor o kreditu ne može niti egzistirati. S tim u vezi, valja navesti da niti tužitelj ne navodi razloge na temelju kojih bi odredba čl. 1. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost od 21.460,66 CHF bila ništetna, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa, time da je i ovaj sud na sjednici Građanskog odjela od 1. ožujka 2023. o tom pravnom pitanju zauzeo stajalište koje glasi: "Ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja nije ništetna". Stoga je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim zahtijeva utvrđenje ništetnosti navedenog dijela odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu, prema ocjeni ovoga suda, neosnovan.

26. Slijedom svega iznesenog valjalo je djelomično odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu pod toč. I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnost čl. 2. i čl. 7. a) i b) Ugovora o kreditu, te pod toč. II. izreke presude, dok je djelomično valjalo prihvatiti žalbu tuženice i primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti toč. I. izreke presude u dijelu kojim je utvrđena ništetna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu te u tom dijelu odbiti zahtjev tužitelja. Stoga je odlučeno kao u izreci ove presude.

27. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio pozivom na čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22.; dalje u tekstu: Tarifa).

28. Tuženica žalbom pobija odluku o troškovima u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari, tvrdeći da je prvostupanjski sud pogrešno dosudio tužitelju sve poduzete radnje prema vrijednosti boda u iznosu od 1,99 EUR jer je navedena vrijednost boda stupila na snagu 5. studenog 2022., pa smatra da su jedino radnje poduzete nakon stupanja na snagu izmijenjene Tarife mogle biti obračunate po toj vrijednosti boda. Tuženica dalje u žalbi osporava pravo tužitelja na naknadu troškova sastava ukupno 5 obrazloženih podnesaka jer je isto protivno odredbi Tbr. 8. toč. 1. Tarife, time da osporava i pravo tužitelja na trošak sastava podnesaka od 20. studenog 2020. i 27. srpnja 2022. jer istima ponavlja prethodno iznesene navode, a osporava mu i pravo na trošak sastava podneska od 1. lipnja 2023. kojim je tužbeni zahtjev izrazio u EUR, smatrajući obvezom suda, a ne tužitelja, da glavno potraživanje iskaže u obje valute, pa da se zbog toga ne radi o opravdanom trošku. Tuženica osporava tužitelju i dosuđeni trošak na dva ročišta za objavu presude, ističući pritom da sukladno čl. 155. ZPP u vezi čl. 335. ZPP nije nužno pristupanje na navedeno ročište, osobito u kontekstu e-komunikacije i elektroničkog potpisa gdje primjerak presude zaprimljen na ročištu za objavu presude ima jednaki učinak kao i ona koja je objavljena na oglasnoj ploči suda. Tuženica osporava i pravo tužitelja na trošak preliminarnog izračuna tražbine učinjenog izvan ovog parničnog postupka u iznosu od 132,72 EUR jer je isti neopravdan obzirom da je tijekom parničnog postupka provedeno novo vještačenje, a tuženica nije mogla utjecati na izbor tog vještaka niti na zadatak koji mu je dan, niti joj je poznato koju je dokumentaciju vještak koristio.

29. Protivno žalbi tuženice, prvostupanjski sud je pravilno obračunao trošak parničnog postupka prema vrijednosti boda od 1,99 EUR /15,00 kn za sve poduzete radnje budući da je odluku o troškovima postupka sadržanu pod toč. III. izreke presude donio 3. studenog 2023., jer je odredbom Tbr. 48. st. 3. Tarife propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, da primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, a prema Tbr. 50. Tarife koja je bila na snazi u vrijeme donošenje odluke o troškovima postupka vrijednost boda je iznosila 1,99 EUR / 15,00 kn.

30. Nije u pravu tuženica niti kada žalbom osporava tužitelju dosuđen trošak pristupa na ročište za objavu presude. Naime, prema odredbi čl. 151. ZPP parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka, time da parnični troškovi obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na naknadu. Odredbom čl. 335. ZPP propisana je mogućnost objave presude na posebnom ročištu kojom prilikom će stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude ili će je, iznimno, uputiti da ovjereni prijepis presude može preuzeti neposredno u sudu istog dana (čl. 335. st. 8. ZPP), pa stoga i trošak punomoćnika tužitelja na tom ročištu predstavlja opravdani parnični trošak u tijeku parničnog postupka. Takvo stajalište iznio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj revizijskoj odluci broj Revr 580/05-2 od 14. prosinca 2005., a prema ustaljenoj sudskoj praksi ovoga suda parničnoj stranci koja je uspjela u sporu dosuđivan je trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u visini određenoj Tarifom. Prema tome, kako je punomoćnik tužitelja pristupio na ročišta za objavu presude 20. svibnja 2021. i 3. studenog 2023., to tužitelj ima pravo na predmetni trošak za oba ročišta.

31. Prema toč. 48. obrazloženja tužitelju je između ostalog priznat i trošak sastava podnesaka od 20. studenog 2020., 27. srpnja 2022. i 1. lipnja 2023. u iznosu od po 199,09 EUR za svaki podnesak, a koji trošak tuženica žalbom osporava.

32. Analizirajući stanje spisa i sadržaj predmetnih podnesaka, prema ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud je pravilno tužitelju dosudio trošak sastava podneska od 27. srpnja 2022. primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife, jer se tužitelj tim podneskom obrazloženo očitovao na prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda.

33. Međutim, osnovano tuženica osporava tužitelju dosuđeni trošak sastavljanja podneska od 1. lipnja 2023. kojim je tužitelj uredio tužbeni zahtjev na način da je tražbinu koju potražuje od tuženice izrazio u EUR kao službenoj valuti plaćanja u Republici Hrvatskoj, obzirom da se radi o podnesku, kojim je tužitelj samo svoj tužbeni zahtjev izrazio u EUR, pa prema ocjeni ovoga suda za sastav tog podneska temeljem Tbr. 8. toč. 4. Tarife tužitelju pripada 25 % nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8. Tarife, odnosno iznos od 49,75 EUR uz pripadajući PDV (ukupno: 62,18 EUR). Isto tako, u pravu je tuženica kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio i trošak sastava podneska od 20. studenog 2020. u iznosu od 199,09 EUR jer je tužitelj tim podneskom samo ponovio ranije navedene činjenice, pa isti u smislu čl. 155. st. 1. ZPP nije bio potreban za vođenje parnice.

34. Konačno, tužitelj nema pravo niti na trošak tzv. preliminarnog izračuna tražbine učinjenog izvan parničnog postupka na temelju njegovog zahtjeva po stalnoj sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije i računovodstvo VĆO, dipl.oec u iznosu od 132,72 EUR. Naime, u situaciji kada je tužitelju priznat trošak provedenog sudskog vještačenja radi izračuna visine potraživanja, tužitelju ne pripada i trošak tzv. preliminarnog izračuna visine tužbenog zahtjeva koji je načinjen po zahtjevu tužitelja prije pokretanja parničnog postupka jer se ne radi o trošku koji je nužan za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-1111/2024-2 od 23. listopada 2024. i Rev-1011/2024-2 od 6. studenog 2024.)

35. Kako su preostali troškovi navedeni pod točkom 48. obrazloženja utvrđeni i odmjereni pravilnom primjenom čl. 155. ZPP, to je valjalo djelomično odbiti i djelomično prihvatiti žalbu tuženice i primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP odlučiti kao u izreci ove presude.

36. Nepobijano rješenje kojim je prihvaćena preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva na način kako je isto učinjeno podneskom tužitelja od 29. rujna 2020., ostalo je neizmijenjeno te je odlučeno kao u toč. I. izreke ovog rješenja.

37. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 5. ZPP jer je tuženica uspjela sa žalbom samo u neznatnom dijelu te je odlučeno kao u toč. II. izreke ovog rješenja.

U Varaždinu 6. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun