Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-35/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka, predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Filipu Miličiću, odvjetniku iz Vukovara, protiv tuženice Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćnici Mariji Vujasin, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-330/2020-33 od 8. studenog 2024., u sjednici vijeća 6. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća i djelomično odbija žalba tuženice, te se presuda i rješenje Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-330/2020-33 od 8. studenog 2024.

- potvrđuje pod toč. I. izreke presude u dijelu kojim je utvrđena ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007 od 9. ožujka 2007. u dijelu kojim je otplata anuiteta ugovorena uz valutnu klauzulu u CHF

- potvrđuje pod toč. II. izreke presude

- preinačuje pod toč. I. izreke presude u dijelu kojim je utvrđena ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007 od 9. ožujka 2007. koja glasi: „Banka odobrava namjenski kredit za kupovinu osobnog vozila i plaćanje premije osiguranja u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 32.500,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.“, na način da se u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice te se potvrđuje presuda i rješenje Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-330/2020-33 od 8. studenog 2024. pod toč. I. i III. izreke rješenja i pod toč. II. izreke rješenja u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 2.228,30 EUR sa zateznom kamatom.

II. Odbija se tuženica za zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Nepobijana toč. II. izreke rješenja u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 91,55 EUR ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe čl. 2. i 3. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007 od 9. ožujka 2007. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) u dijelu kojim se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu uz valutu CHF, dok je pod toč. II. izreke naloženo tuženici s osnova povrata preplaćenog iznosa temeljem ništetnih odredaba kojima su glavnica kredita i otplata anuiteta vezane uz valutu CHF isplatiti tužitelju novčani iznos od 4.510,10 EUR sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate.

2. Pobijanim rješenjem sadržanim u navedenoj presudi pod toč. I. izreke dopuštena je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva temeljem podneska tužitelja od 11. srpnja 2024., pod toč. II. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.228,30 EUR sa zateznom kamatom od 8. studenog 2024. do isplate, dok je nepobijanim dijelom odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova u iznosu od 91,55 EUR, te je pod toč. III. izreke odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka.

3. Navedenu presudu i rješenje pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica u dosuđujućem dijelu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 107. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2., 3. i 4. iste odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 80/22.), predlažući drugostupanjskom sudu prihvatiti žalbu, ukinuti pobijanu presudu i rješenje te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 32.500,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita i odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća i zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa od 4.510,10 EUR sa zateznom kamatom od dana kada su pojedini iznosi plaćeni tuženici pa do isplate.

6. Tužitelj se u vezi ništetnosti navedenih odredaba Ugovora o kreditu poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesenu u kolektivnom sporu koji je pokrenuo radi zaštite prava potrošača Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača kao ovlašteni tužitelj protiv više banaka, između ostalih i protiv tuženice ranijeg naziva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., a koja presuda je u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

7. Prvostupanjski sud u obrazloženju presude navodi da je kolektivna tužba za zaštitu interesa potrošača podnesena 2012. kada Slavonska banka d.d. Osijek s kojom je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu nije postojala kao zasebni pravni subjekt jer je ista tijekom 2008. pripojena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb, a koja banka je kao takva sudjelovala u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača, a potom je ista od 2016. nastavila poslovati pod nazivom Addiko Bank d.d. Zagreb. Uzimajući u obzir pravne učinke pripajanja koji su regulirani odredbom čl. 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ br. 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03.) prema kojoj upisom pripajanja u sudski registar u kojem je upisano društvo preuzimatelj imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja, utvrđuje da je tadašnja Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb, kao prednica tuženice, preuzela sva prava i obveze tadašnje Slavonske banke d.d. Osijek, pa tako i obveze koje eventualno mogu nastati iz utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi Ugovora o kreditu koji je predmet ovoga spora.

8. Obrazlažući pobijanu presudu prvostupanjski sud prije svega polazi od pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenje predmetnih ugovora kao trgovac (banka) nije potrošače u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03) i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., u daljnjem tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i čl. 97. ZZP/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, koja presuda obvezuje prvostupanjski sud sukladno čl. 138.a ZZP/07 kojim je određeno da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice.

8.1. Prvostupanjski sud nadalje navodi da navedene odredbe ZZP/07 kao i odredbe čl. 502.a st. 1., čl. 502.b i čl. 502.c ZPP propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, pri čemu na odgovornost tuženice ne utječe činjenica da li se radi o naknadi štete ili stjecanju bez osnove, iz razloga što je kod tužitelja došlo do nastupanja štete obzirom da je postupanjem tuženice preplaćen i naplaćen zatraženi iznos, pri čemu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj P-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., i kojom je utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, te ista obvezuje i prvostupanjski sud, zbog čega smatra da nije potrebno posebno obrazlagati ništetnost navedenih odredbi Ugovora o kreditu. Iz navedenog proizlazi da ugovaranjem valutne klauzule u CHF tužitelju nisu bile pružene sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovorene valutne klauzule u CHF te sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose, a što proizlazi i iz provedenog dokaza saslušanjem tužitelja, dok svjedokinja HR nije saslušana kao svjedok u svojstvu djelatnice tuženice u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu s obzirom da je tuženica odustala od prijedloga za njezinim saslušanjem.

8.2. Nadalje je utvrđeno da je temeljem ništetnih odredbi čl. 2. i 3. Ugovora o kreditu došlo do neosnovanog obogaćenja tuženice na teret tužitelja zbog čega je prvostupanjski sud naložio tuženici isplatiti tužitelju iznose stečene na temelju predmetnih ništetnih odredbi, pri čemu je visinu utvrdio vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke Mati Ivanoviću u ukupnom iznosu od 4.510,10 EUR.

8.3. Kako je tužitelj nakon zaključenog prethodnog postupka, nakon što mu je dostavljen nalaz i mišljenje sudskog vještaka, podneskom od 20. lipnja 2024. preinačio tužbu na način da umjesto iznosa od 4.139,11 EUR sa zateznom kamatom potražuje iznos od 4.510,10 EUR sa zateznom kamatom, te kako se tuženica preinaci protivila, to je prvostupanjski sud rješenjem kao sastavnim dijelom pobijane presude temeljem čl. 190. st. 2. i 3. ZPP dopustio preinaku tužbe, s obzirom da je tek provođenjem financijsko knjigovodstvenog vještačenja egzaktno utvrđen preplaćeni iznos s osnova ništetne odredbe kojom je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu u CHF.

8.4. Prigovor zastare utuženog potraživanja sud prvog stupnja ocijenio je neosnovanim, iz razloga što zastara u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Kako je u konkretnom slučaju zastara počela teći donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena prvostupanjskom sudu 20. srpnja 2020., to je prvostupanjski sud utvrdio da u konkretnom slučaju nije protekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO.

8.5. Prvostupanjski sud odbio je kao neosnovan i prigovor presuđene stvari istaknut po tuženici, s obzirom da je tužitelj protiv ovdje tuženice vodio parnični postupak pred Općinskim sudom u Vukovaru pod brojem P-77/2019 radi utvrđenja ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i radi isplate preplaćenog novčanog iznosa iz te osnove, dok u ovom parničnom postupku tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF i isplatu preplaćenog iznosa iz te (drugačije) osnove.

8.6. Sud je tužitelju dosudio zateznu kamatu od dana plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog više plaćenog iznosa do isplate primjenom čl. 1115. ZOO s obzirom da je utvrdio da je tuženica u konkretnom slučaju bila nepoštena i nesavjesna stjecateljica. Na osnovu iznesenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je obvezao tuženicu da tužitelju temeljem čl. 1111. ZOO isplati novčane iznose koje je stekla neosnovano temeljem gore navedenih ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sa zateznom kamatom sukladno čl. 1115. i čl. 29. ZOO.

9. Tuženica u žalbi ukazuje na ostvarenje bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, navodeći da prvostupanjski sud nije dao razloge o odlučnim činjenicama pa se pobijana presuda ne može ispitati. Navedenu bitnu povredu tuženica nalazi u tome što se prvostupanjski sud pozvao na utvrđenja iz spora radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, smatrajući da navedene presude imaju obvezujući učinak na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli iz spornog Ugovora o kreditu, a da nije obrazložio eventualne razloge zbog kojih je našao te ugovorne odredbe ništetnima jer je u cijelosti izostala ocjena provedenih dokaza, a iskaz tužitelja nije doveo u vezu s ostalim provedenim i predloženim dokazima, kao i da se bezrezervno oslonio na vještačenje provedeno po sudskom vještaku na čijem nalazu je utemeljio visinu navodne preplate, ujedno tvrdeći da nema mjesta automatskom preslikavanju utvrđenja iz parnice povodom kolektivne zaštite potrošača.

9.1. Ispitujući pobijanu presudu i stanje spisa u okviru istaknutog žalbenog razloga, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjska presuda sadrži dostatne razloge o odlučnim činjenicama i da nije opterećena nedostacima radi kojih se ne bi mogla ispitati, posljedično čemu nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje tuženica.

9.2. Isto tako, ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih razloga, ovaj sud ne nalazi da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP koju tuženica nalazi počinjenom jer je prvostupanjski sud odbio provesti dopunu nalaza i mišljenja vještaka bez obrazloženja. Naime, tuženica je u podnesku od 22. srpnja 2024. prigovorila nalazu i mišljenju sudskog vještaka zbog razloga koji su isključivo pravne prirode (što i sama navodi u podnesku na listu 275 spisa), pa stoga na iste nije ovlašten odgovarati vještak, već isključivo sud. Nadalje, valja istači da je sudski vještak Mato Ivanović saslušan na ročištu 8. listopada 2024., ali tuženica na isto nije pristupila, pa su stoga potpuno promašene tvrdnje da joj nije omogućeno raspravljanje pred sudom kada je u okviru vlastite dispozicije izostala s ročišta.

9.3. Ispitujući pobijanu presudu i stanje spisa ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu na koje drugostupanjski sud u žalbenom postupku temeljem čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

9.4. Nije ostvarena niti relativno bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 190. st. 2. ZPP na koju ukazuje tuženica, tvrdeći da tužitelj nije bio ovlašten nakon zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu.

9.5. Odredbom čl. 190. st. 2. ZPP propisano je da iznimno od odredbe iz st. 1. tog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Dakle, kako je tužitelju dostavljen nalaz i mišljenje sudskog vještaka nakon što je zaključen prethodni postupak, to je isti sukladno čl. 190. st. 2. ZPP bio ovlašten preinačiti tužbu sukladno dostavljenom nalazu i mišljenju vještaka jer je tek tada imao egzaktno saznanje koliko je preplatio tuženici zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. S tim u vezi pravno je irelevantna tvrdnja tuženice da je tužitelj mogao angažirati sudskog vještaka ranije i prije zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, s obzirom da se vještačenje određuje i provodi u sudskom postupku kako to propisuju odredbe čl. 250. do čl. 262. ZPP.

9.6. Tuženici valja ukazati da je na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 26. studenoga 2021. donesen zaključak koji glasi: „U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.“ Stoga, protivno žalbi tuženice, prihvaćanjem preinake tužbe, prvostupanjski sud nije počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP, pa žalba tuženice nije osnovana niti u tom dijelu.

10. Daljnjim sadržajem žalbe tuženica osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i primjenu materijalnog prava, iznoseći pritom razloge zbog kojih smatra da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu ništetne, da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno kada su tužitelju dosuđene zatezne kamate od datuma kada je tuženica stekla iznose koje tužitelj potražuje, te osporava stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare.

11. Međutim, protivno navodima žalbe tuženice, pravilno se prvostupanjski sud pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna u odnosu na nepoštenost i ništetnost valutne klauzule izražene u CHF donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., s obzirom da je odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba potrošača te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a tuženica u konkretnom slučaju nije dokazala da postoje razlozi koji isključuju primjenu navedene presude u odnosu na Ugovor o kreditu.

12. Polazeći od činjenice da je predmet dokazivanja u kolektivnom sporu bilo utvrđivanje razumljivosti osporenih ugovornih odredaba iz aspekta prosječnog potrošača, uzimajući u obzir obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz opće tržišne komunikacije (javne izjave, oglasi i promidžbene poruke banaka), a ne utvrđivanje okolnosti obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu, Ustavni sud Republike Hrvatske u toč. 22. odluke broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022. izrazio je pravno stajalište koje glasi: "Ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora." Pritom je teret dokazivanja obaviještenosti potrošača na bankama (toč. 26.).

12.1. U konkretnom slučaju tuženica je odustala od dokaznog prijedloga za saslušanje svoje tadašnje zaposlenice, dok je iz iskaza tužitelja sud utvrdio da mu je kod tuženice prilikom pregovaranja odnosno sklapanja Ugovora o kreditu rečeno da je CHF stabilna valuta i da nije bio upozoren na rizike sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF.

12.2. Dakle, uzimajući u obzir da je teret dokazivanja da su vođeni pojedinačni pregovori i da je tužitelj obaviješten u smislu potpune informiranosti (koja bi isključivala presumpciju) upravo na tuženici, te da isto tuženica nije dokazala u konkretnom slučaju, to je prvostupanjski sud ocjenu ništetnosti čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno ispunjenje kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF pravilno utemeljio na presudi koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa i iskazu tužitelja.

13. Međutim, pazeći na pravilnu primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnom odredbu čl. 2. Ugovora o kreditu.

13.1. Odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu pod naslovom „Potraživanje i pravna osnova“ je navedeno: „Banka odobrava namjenski kredit za kupovinu osobnog vozila i plaćanje premije osiguranja u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 32.500,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.“.

13.2. Navedenom ugovornom odredbom definirana je visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, koji je tuženica isplatila tužitelju. Ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer definira obvezu tuženice (a ne tužitelja), a kako je iznos visine kredita bitan sastojak ugovora o kreditu to bez naznačene visine kredita taj pravni posao ne može postojati. Tužitelj ne navodi razloge na temelju kojih bi čl. 2. Ugovora o kreditu bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa. Ovaj sud je na sjednici Građanskog odjela od 1. ožujka 2023. o tom pravnom pitanju zauzeo stajalište koje glasi: "Ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja nije ništetna", pa je slijedom navedenog prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava utvrdio ništetnom odredbu čl. 2. Ugovora o kreditu.

14. Visinu obveze sud je pravilno utvrdio na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka Mate Ivanovića, time da je promašena žalbena tvrdnja tuženice da je vještak u izračunu trebao koristiti kamatne stope na kunske kredite pa onda usporediti iznose koje bi tužitelj platio tuženici da je bila ugovorena takva kamatna stopa sa iznosima koje je tužitelj stvarno platio tuženici, iz razloga što se u konkretnom slučaju nije radilo o tzv. kunskom kreditu. Također, neosnovana je tvrdnja tuženice da tužitelj nije dokazao da je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženicu s obzirom da iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu predstavljao tipski ugovor sastavljen po tuženici, te da tuženica nije dokazala da je tužitelj po njezinim djelatnicima bio obaviješten o rizicima koje nosi sklapanje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

15. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Kako je tužitelj temeljem ništetne odredbe o načinu ispunjenja kreditne obveze uz valutnu klauzulu, radi promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio u vrijeme plasiranja kredita, preplatio tuženici iznos od 4.510,10 EUR, te kako je i prigovor zastare pravilno ocijenjen neosnovanim jer nije protekao opći zastarni rok od pravomoćnosti presude iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa (14. lipnja 2018.) do podnošenja tužbe (20. srpnja 2020.), to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene pod toč. II. izreke presude koja teče od izvršenih uplata do isplate primjenom čl. 1115. ZOO, s obzirom da se tuženica koja je stekla navedene novčane iznose temeljem ništetnih odredaba koje je unijela u sadržaj ugovora mora smatrati nepoštenim stjecateljem.

16. Stoga je ovaj sud djelomično odbio i djelomično prihvatio žalbu tuženice, te je primjenom čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP djelomično potvrdio i djelomično preinačio presudu pod toč. I. izreke, dok je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio presudu pod toč. II. izreke u dijelu odluke o glavnoj stvari.

17. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP na način da je tužitelju dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 2.228,30 EUR za radnje koje su navedene pod toč. 41. i 41.1. obrazloženja.

18. U žalbi tuženica osporava odluku o troškovima postupka u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari, bez sadržajnog iznošenja žalbenih razloga.

19. Kako je ovaj sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu, to je o troškovima postupka dužan odlučiti primjenom čl. 166. st. 2. ZPP. S obzirom na neznatan neuspjeh tužitelja radi kojeg nisu nastali posebni troškovi tuženici, tužitelj ima pravo na cjelokupni trošak primjenom čl. 154. st. 5. ZPP, pa kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i odmjerio troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice sukladno čl. 155. ZPP, to je ovaj sud odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP potvrdio toč. II. izreke rješenja u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju iznos od 2.228,30 EUR sa zateznom kamatom primjenom čl. 151. st. 3. ZPP i toč. III. izreke rješenja kojom je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka.

20. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 5. ZPP, s obzirom da je uspjeh tuženice neznatan u odnosu na preostali usvojeni zahtjev tužitelja u odnosu na koji je žalba odbijena.

U Varaždinu 6. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek