Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-899/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović kao izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Dejanu Kuhariću, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Kuharić i Kuharić u Ludbregu, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb zastupane po punomoćnici Mateji Vidaković, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1959/2023-10 od 30. travnja 2024., na sjednici vijeća 6. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija, a djelomično prihvaća te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1959/2023-10 od 30. travnja 2024.:

- potvrđuje pod točkama II. i III. (odluci o trošku) izreke,

- potvrđuje pod točkom I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnost dijela odredbe čl. 7. ugovora o kreditu broj 320-50-3081903 od 6. listopada 2005. opisanog u toj točki izreke,

- preinačava u točki I. izreke presude u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbe čl. 1. ugovora o kreditu broj 320-50-3081903 od 6. listopada 2005. u dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF i prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja na način da se u tom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

II. Tuženici se ne dosuđuje trošak žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe članka 1. i 7. Ugovora o kreditu broj: 320-50-3081903 od 06. listopada 2006. (ispravno 2005.) sklopljenog između tužitelja i tuženice solemniziranog 06. listopada 2006. (ispravno 2005.) po javnoj bilježnici Nadi Šagi-Belcar iz Ivanca pod poslovnim brojem OU-707/05 (dalje: ugovor o kreditu) i to odredba članka 1. u dijelu u kojem je ugovorena valuta u CHF i prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja i odredba članka 7. u dijelu koji glasi „ u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važeći na dan dospijeća„ te navedene ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.523,14 EUR s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne mjesečne iznose opisane u toj točki. Pod točkom II. (ispravno III.) izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.026,55 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom od 30. travnja 2024. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženica u cijelosti zbog svih zakonskih žalbenih razloga, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijelova ugovornih odredbi čl. 1. i 7. ugovora o kreditu, te zahtjev za isplatu razlike preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.

6. Prvostupanjski sud, polazeći od slijedećih činjeničnih utvrđenja:

- da su tužitelj i tuženica dana 6. listopada 2005. zaključili ugovor o kreditu kojim je tuženica stavila tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu 26.021,58 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s ugovorenom redovnom kamatom 3,50 % godišnje, a koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženice i ugovorenim rokom otplate 84 mjeseca (7 godina) u jednakim mjesečnim anuitetima, za kupnju vozila Hyundai Auto Zagreb d.o.o.,

- da je kredit u cijelosti otplaćen,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao za kupnju osobnog auta za osobne potrebe, da nije vlasnik trgovačkog društva niti obrta, da je u vrijeme podizanja kredita radio u trgovačkom društvu Alka ZG d.o.o., da su mu u auto kući u kojoj je našao odgovarajuće vozilo ponudili kredit u CHF uz obrazloženje da je to najbolji kredit sa najnižom kamatom i da je "in", da nije išao u banku već je sve bilo pripremljeno u auto salonu, da je ugovor već bio sačinjen i nitko mu nije posebno objašnjavao o riziku takvog kredita,

- da se tužitelj pravilno pozvao na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojima je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci nisu potrošačima dale objašnjenje značenja promjenjive kamatne stope niti su informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 – dalje: ZPP),

- da je visina tužbenog zahtjeva nesporna među strankama,

- da je neosnovan prigovor zastare tuženice jer je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača prekinuta zastara u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje u tekstu: ZOO/05), te je zastara vezano za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ponovno počela teći 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10, pa je tužba od 27. siječnja 2022. podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina,

pozivajući se na odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, dalje: ZZP/03) i čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/2007, 125/2007, 75/2009, 79/2009, 89/2009, 133/2009, 78/2012 i 56/2013, dalje: ZZP/07),

utvrdio je ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita (čl. 1. i 7. ugovora o kreditu), a koje su sadržajno jednake odredbama standardnih ugovora o potrošačkim kreditima koji su razmatrani u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, jer iste kao odredbe po tuženici unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču nisu bile jasne i razumljive u smislu posljedica sklapanja takvog ugovora, o tim odredbama stranke nisu pregovarale niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj istih, te su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer je njima tužitelju nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora.

6.1. Prihvaćajući među strankama nespornu visinu zahtjeva, prvostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 210. u vezi čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 73/1991, 111/1993, 3/1994, 7/1996, 91/1996, 112/1999 i 88/2001 – dalje: ZOO/91), sada 1111. u vezi čl. 323. st. 1. ZOO/05 obvezao tuženicu isplatiti tužitelju sve što je primila s osnova ništetnih ugovornih odredbi u razdoblju otplate kredita odnosno iznos od 1.523,14 EUR-a sa zateznom kamatom na pojedine iznose od dospijeća do isplate.

7. Tuženica u žalbi navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je prvostupanjski sud u potpunosti zanemario njezine navode i dokazne prijedloge, a za takvo postupanje nije dao nikakve razloge, da nije primijenio odredbu čl. 338. st. 4. ZPP-a, čime sadržajno ukazuje na počinjenje bitne povrede iz čl. 354. st. 1. ZPP-a. Navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer tvrdnje tuženice da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo i da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije cijenio u kontekstu provedenih dokaza niti je iskaz tužitelja na prihvatljiv način uzeo u obzir prilikom donošenja pobijane presude, te da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama jer se prvostupanjski sud pozvao na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, bez sagledavanja opravdanosti primjene načela zaštite apstraktnog potrošača na konkretnog tužitelja i provedbe testa poštenosti. Ističe kako isključenje pretpostavke nepoštenosti nije mogla dokazivati u postupku kolektivne zaštite, pa joj je dokazivanje istog moralo biti dopušteno u ovom postupku. Navodi da je tužitelj imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF, a na te okolnosti je dostavila promotivne uvjete važeće u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i predložila saslušanje tužitelja. Obzirom da prvostupanjski sud nije utvrđivao činjenice koje su odlučne za donošenje odluke jesu li sporne odredbe u konkretnom ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne, odnosno jesu li sporne odredbe o valuti tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, niti je utvrđivao jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, pobijana presuda je utemeljena na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a posljedično tome je pogrešno primijenjeno i materijalno pravo.

8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga tuženice, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije povrijedio tuženičino pravo na pravično suđenje, jer je po prijedlogu tuženice saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja. Suprotno tvrdnji tuženice, prvostupanjski sud je u obrazloženju iznio navode o odlučnim činjenicama, ocjenu dokaza o spornim činjenicama obrazložio je jasnim, logičnim i uvjerljivim razlozima koji su u skladu sa sadržajem provedenog dokaznog postupka i naveo je odredbe materijalnog prava koje je primijenio (po čl. 338. st. 4. ZPP), pri utvrđivanju relevantnih činjenica ocijenjen je svaki za odluku o predmetu spora odlučan dokaz u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, pri čemu valja reći da je pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP-a), pa postupanje prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tuženice, nije dovelo do povrede prava na pravično suđenje niti je time prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju obrazlaže tuženica u svojoj žalbi. Prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a na koje povrede ovaj sud osnovom čl. 365. st. 2. ZPP- a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

9. Tuženici je, a u skladu sa shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odlukama U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., u ovom sporu omogućeno dokazivati da je na drugi način dala tužitelju obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njegove novčane i obveze te da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog posla, te je tuženica radi utvrđenja okolnosti koje bi isključile direktni učinak pravnih utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača predložila dokaz saslušanjem tužitelja, koji dokaz je prvostupanjski sud i proveo, te uvid o dostavljene promotivne uvjete važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu. Imajući u vidu iskaz tužitelja, te sadržaj promotivnih uvjeta na koje se poziva tuženica, ovaj sud u potpunosti prihvaća pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da tuženica u ovom konkretnom slučaju nije dokazala da je tužitelj prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu bio upoznat sa svim specifičnim rizicima valutne klauzule u CHF na način da je mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze ugovaranjem takve ugovorne odredbe u daljnjem razdoblju otplate kredita, pa je sklapanjem takvog ugovora bez informiranja potrošača o svim rizicima koje preuzima na sebe nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je pravilnom primjenom odredbe čl. 81., čl. 82. toč. 11., čl. 84. i čl. 87. ZZP/03 utvrdio ništetnom odredbu ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita u valuti CHF.

10. Protivno žalbenim navodima tuženice, u ovom individualnom sporu nije bilo potrebno provoditi test poštenosti ugovornih odredbi obzirom je isti proveden već u kolektivnom sporu, a ovaj konkretan ugovor o kreditu i način njegovog ugovaranja te postupanje tuženice tijekom ugovaranja u cijelosti odgovara ugovaranju valutne klauzule u ugovorima o kreditima koji su bili obuhvaćeni kolektivnom tužbom.

10.1. Vezano za navode tuženice da je tužitelj dobio promotivne uvjete, valja reći da se radi o općenitim informacijama koje su davane potrošačima, iz kojih su potrošači mogli vidjeti eventualno kretanje tečaja određene valute, te isti nisu relevantan dokaz za utvrđenje da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu pružene sve informacije na temelju kojih bi on mogao donijeti valjanu odluku o tome da li će zaključiti ugovor pod takvim uvjetima ili ne. Također, žalbeni navodi tuženice da je tužitelj imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF nisu odlučni za ocjenu (ne)poštenosti odredbe o valutnoj klauzuli, već je odlučno da je takva odredba unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja i pune informiranosti o svim rizicima valutne klauzule u CHF.

11. Imajući u vidu vezanost prvostupanjskog suda za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kraj činjenice da tuženica u ovom konkretnom slučaju nije dokazala da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu obaviješten u smislu pune informiranosti o riziku valutne klauzule u CHF, a što bi isključivalo presumpciju o primjenjivosti pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu na ocjenu poštenosti (ništetnosti) sporne odredbe ovog konkretnog ugovora o kreditu, to se prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a pozvao na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pa je pozivanje tuženice na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovano.

12. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima i u žalbenom postupku ističe prigovor zastare, obzirom da je, prema sada već ustaljenoj sudskoj praksi zastara u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počela teći od 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 u tom dijelu, te do podnošenja predmetne tužbe 21. ožujka 2023. nije protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO/05.

13. Pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženicu na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, jer je tuženica nepošteni stjecatelj, obzirom je utužene iznose primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, koje je sama unijela u unaprijed pripremljeni standardni (tipski) ugovor o kreditu, pa je upravo postupanje same tuženice prilikom zaključenja ugovora o kreditu uzrok ništetnosti, radi čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenih iznosa i u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a dužna je platiti tužitelju kamate od dana stjecanja tih iznosa.

14. Protivno žalbenim navodima tuženice kojima ističe pogrešnu primjenu odredbe čl. 326. st. 2. ZOO, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se u ovom konkretnom slučaju ne radi o zabrani manjeg značaja zbog čega se imajući u vidu da je ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost ne može isticati. Naime, zaštita potrošača javni je interes zaštićen Zakonom o zaštiti potrošača, ali i drugim zakonima, zbog čega se povreda interesa i prava potrošača zaštićena tim zakonima ne može smatrati povredom manjeg značaja kako to pogrešno smatra tuženica.

15. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešnom primjenom materijalnog prava, a na koji žalbeni razlog temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti, utvrdio ništetnim odredbu čl. 1. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je iznos kredita kunska protuvrijednost iznosa 26.021,58 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.

15.1. Naime, iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača proizlazi da ugovorna odredba kojom je ugovorena obveza banke, a ne potrošača, nije u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, pa zbog toga na utvrđenje ništetnosti tog dijela Ugovora o kreditu utvrđenja iz te presude nemaju obvezujući učinak. Prema ocjeni ovog suda, riječ je o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) i ona kao takva ne podliježe testu poštenosti (čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, Narodne novine 96/2003, dalje: ZZP), jer se radi o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženika na isplatu kredita, zbog čega nije riječ o obvezi koja u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača.

16. Obzirom da se Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ratione temporis ne primjenjuje u ovom konkretnom slučaju, to su žalbeni navodi tuženice o primjeni Direktive u ovom konkretnom slučaju nisu od nikakvog značaja za odlučivanje u žalbenom postupku.

17. Obzirom da u ovom konkretnom slučaju ugovor o kreditu nije konvertiran, žalbeni navodi tuženice o pogrešnoj primjeni odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačko kreditiranju su promašeni i proturječni stanju spisa.

18. Odluku o trošku, prvostupanjski sud je donio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. ZPP- a, utvrdivši tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.026,55 EUR-a, a koji trošak se odnosi na trošak zastupanja za radnje pobrojane u točki 21. obrazloženja prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj: 138/2023 – dalje: Tarifa) uvećano za trošak PDV-a i trošak sudske pristojbe na tužbu te naložio tuženici naknaditi ga tužitelju u cijelosti.

19. Tuženica pobija odluku o trošku samo vezano za osporavanje osnovanosti glavnog zahtjeva.

20. Kako je ovaj sud djelomično preinačio pobijanu odluku, valjalo je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti i o troškovima cjelokupnog postupka. Imajući u vidu da zbog preinačenja prvostupanjske odluke tužitelj nije uspio u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, to je o troškovima postupka valjalo odlučiti primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a, pri čemu valja istaknuti da je visina troškova postupka po vrsti i visini pravilno određena već u prvostupanjskoj presudi.

21. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je djelomično odbiti žalbu tuženice i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu pod točkama II. i III. (odluci o trošku) izreke te pod točkom I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnost dijela odredbe čl. 7. ugovora o kreditu broj 320-50-3081903 od 6. listopada 2005. opisanog u toj točki izreke, dok je valjalo djelomično prihvatiti žalbu tuženice kao osnovanu te primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačiti pobijanu presudu pod točkom I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbe čl. 1. ugovora o kreditu broj 320-50-3081903 od 6. listopada 2005. u dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF i prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja te u tom dijelu zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan.

22. Obzirom da je tuženica u žalbenom postupku uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu, to joj sukladno čl. 154. st. 5. ZPP-a nije dosuđen trošak žalbenog postupka.

U Varaždinu, 6. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun