REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6, Zagreb

Poslovni broj: Us I-837/2022-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Vanji Crnković uz sudjelovanje zapisničarke Jasminke Janković, u upravnom sporu tužitelja NET AGRO-BISTRA d.o.o., OIB: 59465864812, Strmec, Tina Ujevića 16, kojeg zastupa opunomoćenik Alen Ivković, odvjetnik u Rijeci, Užarska 28, protiv tuženog Ministarstva financija Republike Hrvatske, OIB: 18683136487, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43, radi poreznog nadzora, 6. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-471-02/20-01/245, URBROJ: 513-04-20-2 od 4. prosinca 2020. i poreznog rješenja Ministarstva financije Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Zagrebačke županije KLASA: UP/I-471-02/20-01/116, URBROJ: 513-07-22-20-17 od 3. travnja 2020.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-471-02/20-01/245, URBROJ: 513- 04-20-2 od 4. prosinca 2020. odbijena je žalba tužitelja protiv poreznog rješenja Ministarstva financije Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Zagrebačke županije KLASA: UP/I-471-02/20-01/116, URBROJ: 513-07-22-20-17 od 3. travnja 2020. kojim je, među ostalim, PETOJ GENERACIJI d.o.o., Strmec, (predniku tužitelja) kao pravnom sljedniku društva COMITTO D.I. d.o.o., Strmec, utvrđen porezni gubitak za 2017. u iznosu od 10.377,23 kn, što je za 919.494,47 kn manje nego je iskazao porezni obveznik, manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. listopada 2017. do 31. prosinca 2017. u iznosu od 65.128,68 kn, manje obračunati porez na dohodak od nesamostalnog rada za 2017. u iznosu od 28.976,08 kn i prirez porezu za 2017. u iznosu od 1.264,32 kn, manje obračunati doprinos za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti po osnovi primitaka od nesamostalnog rada za 2017. u iznosu od 24.560,87 kn, manje obračunati doprinos za mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje po osnovi primitaka od nesamostalnog rada za 2017. u iznosu od 7.902,71 kn, manje obračunati doprinos za zdravstveno osiguranje po osnovi primitaka od nesamostalnog rada za 2017. u iznosu od 24.347,70 kn, manje obračunati doprinos za zapošljavanje po osnovi primitaka od nesamostalnog rada za 2017. u iznosu od 2.759,43 kn, manje obračunati doprinos za zaštitu zdravlja po osnovi primitaka od nesamostalnog rada za 2017. u iznosu od 811,61 kn te manje obračunati porez na dobit za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018. u iznosu od 11.752.365,62 kn.

2. Tužitelj u tužbi i tijekom spora u bitnome navodi da je upravni akt nezakonit i da je tuženo tijelo nezakonito postupalo u žalbenom postupku kada je propustilo ispravno ocijeniti zakonitost postupanja poreznog tijela i zakonitost poreznog rješenja, kao i žalbene razloge, zbog čega su povrijeđena njegova prava i pravni interesi. Smatra da je upravni akt nezakonit iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba upravnog postupka. Dodaje da je porezno tijelo povećalo poreznu osnovicu za iznos od 919.737,83 kn i to po osnovi "prihoda od obavljenih, a nezaračunatih usluga kupcu KORAB d.o.o." (ranije: GENEZA d.o.o.), jer njegov pravni prednik, društvo RAČUNARSTVO I TELEKOMUNIKACIJE d.o.o., u poslovnim knjigama za 2017. nije iskazao prihod od obavljanja usluga naručitelju KORAB d.o.o., a slijedom čega je porezno tijelo procjenom utvrdilo prihode za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2017. Smatra da je takvo postupanje poreznog tijela u cijelosti neosnovano i nezakonito. Iznosi da je na kraju str. 9. obrazloženja rješenja, porezno tijelo sastavilo tablicu iz koje se vidi pregled troškova na osnovu kojih je on sukladno člancima 6. i 7. Ugovora o poslovnoj suradnji, navodno trebao obračunati naknadu naručitelju KORAB d.o.o. Smatra da, porezno tijelo ničim nije dokazalo da su sporni troškovi učinjeni upravo radi obavljanja usluga društvu KORAB d.o.o. Mišljenja je da ukoliko porezno tijelo procjenom želi utvrditi poreznu osnovicu, ono to mora učiniti sukladno kogentnim odredbama članka 92. Općeg poreznog zakona. Navodi da iste odredbe zasigurno ne predviđaju da se porezna osnovica može procijeniti "napamet" u slučaju kada poreznom tijelu nisu jasne okolnosti evidentiranih troškova pa je u tom smislu porezna osnovica u konkretnom slučaju procijenjena sasvim nezakonito. Dodaje da osim toga, sporni troškovi, suprotno navodima poreznog tijela, nisu nastali temeljem usluga obavljenih za naručitelja KORAB d.o.o. Iznosi da on odnosno njegov pravni prednik nije knjižio prihode s osnova usluga obavljenih naručitelju KORAB d.o.o. iz jednostavnog razloga što mu naručitelj za takve usluge nikada nije niti isplatio naknadu. Nastavlja da je unatoč iznesenim žalbenim navodima, tuženo tijelo na str. 8 obrazloženja upravnog akta navelo kako "tužitelj nastoji teret dokazivanja onih činjenica kojima umanjuje porez nezakonito svaliti na porezno tijelo", a što samo po sebi govori u prilog nezakonitosti postupanja tuženog tijela. Ističe da je takvo obrazloženje tuženog tijela potpuno nejasno, jer prema svim postupopravnim pravilima - teret dokazivanja negativne činjenice nije na osobi koja istu činjenicu navodi, već na onome koji tvrdi suprotno. Opisuje da on ne može dokazivati negativnu činjenicu - da nije ostvario nikakve prihode temeljem Ugovora o poslovnoj suradnji, već je teret dokazivanja upravo na poreznom tijelu. Obrazlaže da iz navedenoga proizlazi kako je porezno tijelo pogrešno izvršilo procjenu porezne osnovice, a posljedično i pogrešno obračunalo iznos obveze PDV- a za razdoblje od 1. listopadan 2017. do 31. prosinca 2017. Napominje da u obrazloženju pobijanog rješenja porezno tijelo navodi kako "porezni obveznik nije predočio naloge za službeno putovanje ili druge vjerodostojne knjigovodstvene isprave temeljem kojih je izvršena isplata i evidentiranje dnevnica i troškova korištenja privatnog vozila u službene svrhe u poslovnim knjigama, isplaćeni troškovi dnevnica u iznosu od 16.490,00 kn te se troškovi korištenja privatnog vozila u službene svrhe u iznosu od 83.124,00 kn smatraju oporezivim primicima po osnovi nesamostalnog rada, sukladno odredbama članka 21. stavak 1. točka f. Zakona o porezu na dohodak". Smatra da je takav navod poreznog tijela u cijelosti netočan iz razloga što je on sporne putne naloge predočio još za vrijeme trajanja poreznog nadzora. Mišljenja je da tuženo tijelo zauzima pak stav kako je porezni obveznik propustio izjaviti prigovor u postupku poreznog nadzora, te uopće ne ispituje žalbene navode poreznog obveznika o postojećoj dokumentaciji dostavljenoj u tijeku poreznog nadzora, a čime mu je povrijeđeno Ustavom zajamčeno pravo na djelotvorni pravni lijek. Navodi da je, dakle, porezno tijelo neosnovano i nezakonito obračunalo mu manje obračunati porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, kao i sve obvezne doprinose. Dodaje da je, u točki I. 9. obrazloženja rješenja porezno tijelo navelo kako se "nadzorom ukidaju izvršena rezerviranja u iznosu od 1.865.665,50 kn", a slijedom čega se "osnovica za oporezivanje porezom na dobit uvećava za ukinuta rezerviranja za troškove po započetim sudskim sporovima u iznosu od 1.856.665,50 kn". Navedeno iz razloga što, prema stajalištu poreznog tijela, on "nije predočio knjigovodstvene isprave temeljem kojih bi se nedvojbeno moglo utvrditi po osnovu kojih započetih sudskih sporova su izvršena rezerviranja" , porezni obveznik ne može izvršiti rezerviranje temeljem tužbenog zahtjeva koji se ne odnosi na naplatu novčane svote te porezni obveznik ne može imati rezerviranja za pravomoćno okončane sudske postupke. Iznosi da je takvo pogrešno stajalište pobijao žalbom s obzirom da samo porezno tijelo na str. 15. i 16. pobijanog rješenja specificirano navodi sudske sporove po kojima je porezni obveznik izvršio rezerviranja za započete sudske sporove. Nastavlja da porezno tijelo navodi kako je takve informacije pružio upravo porezni obveznik i to na način da je 4. prosinca 2019. poreznom tijelu elektroničkom poštom dostavio tužbe kojima su započeti sudski sporovi, a po kojim sporovima je on izvršio sporna rezerviranja. Navodi da iz navedenoga nesporno proizlazi kako su poreznom tijelu predočene isprave, tužbe, iz kojih se nedvojbeno može utvrditi po osnovu kojih započetih sudskih sporova su izvršena rezerviranja. Ističe da je institutom rezerviranja društvima omogućeno rezervirati iznos koji će im u nadolazećem vremenskom periodu, neodređena trajanja, vjerojatno predstavljati rashod nužan radi podmirenja sada još uvijek sporne obveze. Dodaje da će, ukoliko se naposljetku za tu, sada još uvijek spornu, obvezu utvrdi kako je neosnovana, tj. da ne postoji, društvo iznos rezervacija morati ukinuti odnosno, društvo će morati uvećati svoju poreznu osnovicu za iznos koji je do tada bio rezerviran za podmirenje do tada sporne obveze. Opisuje da ukoliko se utvrdi kako je do tada sporna obveza osnovana, tj. ukoliko se utvrdi da je ista sporna obveza postala nesporna, društvo ima pravo koristiti rezervaciju sve dok istu obvezu ne namiri. Ističe navedeno iz razloga što je sada postalo sigurno kako će društvo uistinu imati rashod u visini korištenih rezervacija. Obrazlaže da društvo, pa tako i ovdje i on, može koristiti rezerviranja po započetim sudskim sporovima sve dok se pravomoćno ne utvrdi kako sporna obveza ne postoji, odnosno za slučaj u kojemu se utvrdi kako sporna obveza postoji - sve dok ista obveza uistinu ne "izađe" iz imovine društva. Smatra da se iz navedenog razloga obrazloženje tuženog tijela o ukidanju rezervacije zbog činjenice da postupak nije pravomoćno okončan je u potpunosti neutemeljen, ali i suprotan samoj svrsi rezervacije. Opisuje da je točkom 14. Međunarodnog računovodstvenog standarda br. 37. određeno kako se rezerviranje treba priznati kada subjekt ima sadašnju obvezu (zakonsku ili izvedenu) kao rezultat prošlog događaja; vjerojatno je da će podmirenje obveze zahtijevati odljev resursa koji utjelovljuju ekonomske koristi; i kada se iznos obveze može pouzdano procijeniti. Navodi da je u tom smislu odredbom članka 11. Zakona o porezu na dobit specificirano kako se priznaju kao rashod rezerviranja za rizike i troškove na temelju zakona ili drugog propisa i rezerviranja koja su uvjetovana ugovorima (rezerviranja za otpremnine, rezerviranja za troškove obnavljanja prirodnih bogatstava, rezerviranja za troškove u jamstvenim rokovima i rezerviranja za troškove po započetim sudskim sporovima). Dodaje da je jedini dodatan uvjet glede rezerviranja za troškove po započetim sudskim sporovima propisan odredbom člankom 36. stavka 4. Pravilnika o porezu na dobit koja govori kako se rezerviranjima za troškove po započetim sudskim sporovima, prema članku 11. stavak 2. navedenog Zakona, smatraju rezerviranja za pokrenute sudske sporove protiv poreznog obveznika do petnaestog dana prije dana podnošenja porezne prijave, u visini utužene svote uvećane za pripadajuće troškove spora, osim kamata na utuženu svotu. Iznosi da niti Međunarodnim računovodstvenim standardima niti Zakonom o porezu na dobit niti Pravilnikom o porezu na dobit nije propisan krajnji rok do kojega društvo može koristiti rezerviranja iskazana po osnovi započetog sudskog spora, kao što nije propisano niti da pravo korištenja rezerviranja po započetim sudskim sporovima ovisi o vrsti postavljenog tužbenog zahtjeva (ostvarenje novčane/nenovčane tražbine). Nastavlja da s obzirom kako su u konkretnom slučaju svi sudski sporovi (za koje je iskazana rezervacija troškova) započeti daleko prije petnaestog dana prije dana podnošenja porezne prijave, to je nesporno kako je porezni obveznik sasvim osnovano i zakonito iskazao rezerviranja po istim započetim sudskim sporovima. Ističe, nadalje, da u točki I. 9. obrazloženja rješenja porezno tijelo navodi kako porezni obveznik nije imao pravo iskazati niti odgođeni prihod po osnovi presude Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu, poslovnog broja 1/P-46/2015-5, od 17. veljače 2015., a kojom presudom je njegovom pravnom predniku pravomoćno dosuđena naknada štete u iznosu od 63.746.797,15 kn. Ističe navedeno iz razloga što je prema pogrešnom stajalištu poreznog tijela, porezni obveznik istome nije dostavio na uvid ugovor o distribuciji ribljih proizvoda i prerađevina sa Mirna "Grupom", kao niti tužbe koje je pravni prednik poreznog obveznika podigao protiv istih te prema pogrešnom stajalištu poreznog tijela, porezni obveznik dosuđeni iznos naknade štete "trebao evidentirati kao prihod razdoblja u kojemu je donijeta presuda, a ne kao odgođeni prihod". Opisuje da je po njegovoj žalbi tuženo tijelo navelo kako porezni obveznik niti u fazi žalbenog postupka ne dostavlja dokumentaciju koja bi dokazivala zakonitost provedenih knjiženja, dok drugih obrazloženja vezano uz žalbene navode tuženo tijelo uopće ne ispituje. Ukazuje kako je poreznom tijelu dostavljena pravomoćna sudska presuda Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu, a iz koje su vidljive sve relevantne činjenice zbog kojih je porezni obveznik u svojim poslovnim knjigama osnovano evidentirao odgođeni prihod u iznosu od 61.439.608,17 kn. Smatra da je nejasno i nerazumljivo s kojom bi svrhom porezni obveznik trebao dostavljati poreznom tijelu dokumentaciju kojom će dokazati činjenice koje su već dokazane, tj. utvrđene pravomoćnom sudskom presudom. Napominje da je odgođeni prihod u iznosu od 63.746.797,15 kn iskazao sukladno zahtjevima Hrvatskih standarda financijskog izvještavanja (dalje u tekstu: HSFI), točnije, sukladno zahtjevima HSFI br.: 14. Ukazuje da je odredbom točke 14.20. HSFI br.: 14. određeno kako se prihod budućeg razdoblja, odnosno odgođeni prihod, priznaje kada nisu zadovoljeni uvjeti za njihovo priznavanje u računu dobiti i gubitka tekućeg razdoblja. Smatra da je u tom smislu, odredbom točke 14.3. HSFI br.: 14. određen pojam prihoda, pa se tako pod istim podrazumijevaju bruto povećanja ekonomskih koristi tijekom obračunskog razdoblja koja proizlaze iz redovnih aktivnosti poduzetnika kada ta povećanja imaju za posljedicu povećanje kapitala, osim povećanja kapitala koje se odnosi na unose sudionika u kapitalu. Mišljenja je da je pojmovnikom HSFI određeno kako račun dobiti i gubitka prikazuje prihode i rashode te dobit ili gubitak ostvaren u određenom obračunskom razdoblju. Ističe da bi određeni prihod mogao biti evidentiran u računu dobiti i gubitka određenog obračunskog razdoblja isti mora proizlaziti iz redovnih aktivnosti poduzetnika te mora biti ostvaren. Mišljenja je da je u konkretnom slučaju, iznos od 63.746.797,15 kn osnovano iskazao kao prihod budućeg razdoblja, odnosno odgođeni prihod, upravo iz razloga što mu je isti iznos dosuđen po okončanju parnice radi naknade štete - dakle, isti definitivno ne proizlazi iz redovnih aktivnosti poduzetnika, te iz razloga što mu je iznos od 63.746.797,15 kn iznos tek dosuđen, ali nije faktički ostvaren jer mu ga tuženik nije isplatio. Slijedom navedenoga predlaže da ponište rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje uz naknadu troškova upravnog spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom spora u bitnome navodi da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju osporavano rješenja. Predlaže odbiti tužbu kao neosnovanu.

4. Tijekom spora izvršen je uvid u spis i u spis tuženika te je održano ročište.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Nesporno je da je prvostupanjskim rješenjem PETOJ GENERACIJI d.o.o., Strmec, (predniku tužitelja) kao pravnom sljedniku društva COMITTO D.I. d.o.o., Strmec, utvrđen porezni gubitak za 2017. u iznosu od 10.377,23 kn, što je za 919.494,47 kn manje nego je iskazao porezni obveznik, manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. listopada 2017. do 31. prosinca 2017. u iznosu od 65.128,68 kn, manje obračunati porez na dohodak od nesamostalnog rada za 2017. u iznosu od 28.976,08 kn i prirez porezu za 2017. u iznosu od 1.264,32 kn, manje obračunati doprinos za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti po osnovi primitaka od nesamostalnog rada za 2017. u iznosu od 24.560,87 kn, manje obračunati doprinos za mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje po osnovi primitaka od nesamostalnog rada za 2017. u iznosu od 7.902,71 kn, manje obračunati doprinos za zdravstveno osiguranje po osnovi primitaka od nesamostalnog rada za 2017. u iznosu od 24.347,70 kn, manje obračunati doprinos za zapošljavanje po osnovi primitaka od nesamostalnog rada za 2017. u iznosu od 2.759,43 kn, manje obračunati doprinos za zaštitu zdravlja po osnovi primitaka od nesamostalnog rada za 2017. u iznosu od 811,61 kn te manje obračunati porez na dobit za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018. u iznosu od 11.752.365,62 kn.

7. Sporno je, je li mu pravilno tim prvostupanjskim rješenjem utvrđena porezna obveza.

8. Prvotno treba navesti da je na temelju obavijesti o poreznom nadzoru Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Zagrebačke županije KLASA: 471-02/19-01/361, URBROJ: 513-07-22-19-1 od 21. svibnja 2019. proveden porezni nadzor kod prednika tužitelja.

9. Nadalje, iz zapisnika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Zagrebačka županija, Službe za nadzor, Odjela za nadzor poreza na dobit, dohodak i doprinosa KLASA: UP/I-471-02/19-01/116, URBROJ: 513-07-22-20-16 od 31. siječnja 2020. utvrđeno je da do dana sastavljanja zapisnika porezni obveznik nije dostavio na uvid naloge za službeno putovanje, izvode prometa na žiro računima društva za 2017., popis imovine i obveza društva GENEZA- RAČUNARSTVO i TELEKOMUNIKACIJE d.o.o. na datum stjecanja i konto kartice pripojenog društva GENEZA-RAČUNARSTVO i TELEKOMUNIKACIJE d.o.o.: konto 002 – Ostala nematerijalna imovina na kojoj je s 1. siječnjem 2015. evidentirana nabavna vrijednost dugotrajne imovine u visini od 244.125,00 kn i konto 009 – Ispravak nematerijalne imovine na kojoj je iskazana obračunata amortizacija u ukupnom iznosu od 244.125,00 kn. Nadalje, utvrđeno je da se je u telefonskom kontaktu s KN, direktorom društva od 31. prosinca 2017., doznalo da je trgovačko društvo RAČUNARSTVO i TELEKOMUNIKACIJE d.o.o. u 2017. obavljalo djelatnost prodaje usluga i proizvoda koje krajnjim korisnicima pruža Hrvatski Telekom d.d., a da je u pisanom objašnjenju dostavljenom **.**.2019. KN u svezi djelatnosti društva naveo da je društvo GENEZA d.o.o. (kasnijeg naziva KORAB d.o.o.) još 2005. sklopilo ugovor o poslovnoj suradnji sa društvom Hrvatski Telekom d.d., prema kojemu je tadašnja GENEZA d.o.o. zajedno sa svojim tvrtkama kćerima pružala usluge terenskog obilaska poslovnih korisnika HT-a u svrhu održavanja i povećanja zadovoljstva korisnika, kao i ponudu i prodaju novih usluga i paketa društva Hrvatski Telekom d.d., s time da je jedno od društava kćeri koje su odrađivale navedene terenske poslove bio RAČUNARSTVO i TELEKOMUNIKACIJE d.o.o. Istaknuto je da u poslovnim knjigama za 2017., osim prihoda po osnovu kamata, porezni obveznik nije iskazao prihod od obavljanja djelatnosti, odnosno nije iskazao prihod s osnova usluga obavljenih temeljem Ugovora o poslovnoj suradnji zaključenog s društvom GENEZA d.o.o., sada KORAB d.o.o. Nastavljeno je da su, s obzirom da poreznik obveznik RAČUNARSTVO i TELEKOMUNIKACIJE d.o.o. u poslovnim knjigama za 2017. nije iskazao prihod od obavljanja usluga naručitelju KORAB d.o.o., u postupku nadzora procjenom utvrđeni prihodi za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2017. na osnovu evidentiranih troškova u poslovnim knjigama za 2017., koji se sukladno odredbama Ugovora o poslovnoj suradnji zaključenog s naručiteljem, uzimaju u obzir pri utvrđivanju naknade, uvećanih za 3 %, pri čemu su uzete u obzir nadzorom utvrđene činjenice u vezi ispravnosti iskazivanja rashoda za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 31. prosinca 2017. Vezano uz troškove dnevnica i korištenja osobnog vozila u službene svrhe izneseno je da porezni obveznik nije dostavio naloge za službena putovanja, a da su na računu glave knjige 4424 u razdoblju od 1. siječnja do 31. prosinca 2017. evidentirani troškovi korištenja osobnog vozila u službene svrhe u ukupnom iznosu od 83.124,00 kn, a da su na računu glavne knjige 4440 evidentirani troškovi dnevnica u iznosu od 16.490,00 kn, s time da su troškovi dnevnica i korištenja osobnog vozila u službene svrhe na karticama glavne knjige evidentirani zadnjeg dana u mjesecu, a pod opisom dokumenta navedeno je knjiženje plaće. Nastavljeno je da je nadzorom utvrđeno da su na obračunskim listama za obračun plaća radnika iskazani i dodaci na plaću (dnevnice i putni troškovi) te da su isti uključeni u iznos plaće za isplatu, s time da je pregledom prometa na žiro računu poreznog obveznika za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2017. utvrđeno da se neto plaća i dodaci radnicima isplaćuju doznakom na tekući račun. U svezi izvršenih rezerviranja za započete sudske sporove izneseno je da kako porezni obveznik nije poreznom tijelu predočio knjigovodstvene isprave temeljem kojih bi se nedvojbeno moglo utvrditi po osnovu kojih započetih sudskih sporova su izvršena rezerviranja i terećeni rashodi u prethodnim poreznim razdobljima, da je vrijednost rezerviranja evidentirana na računu glavne knjige 2821 različita od iznosa utuženih svota i troškova spora iskazanih u dostavljenim tužbama, nadzorom se ukidaju izvršena rezerviranja u iznosu od 1.865.665,50 kn čija vrijednost je utvrđena kao razlika između vrijednosti rezerviranja evidentiranih na računu glavne knjige 2821 u iznosu od 2.809.570,31 kn i rezerviranja izvršenih po tužbama po kojima do 31. prosinca 2018. nisu donijete pravomoćne presude u iznosu od 943.904,81 kn te se osnovica za oporezivanje porezom na dobit uvećava za iznos od 1.865.665,50 kn. Vezano uz odgođeno priznavanje prihoda navedeno je da je uvidom u temeljnicu za knjiženje broj 38 na osnovu koje je s 10. listopadom 2018. u poslovnim knjigama poreznog obveznika RAČUNARSTVO i TELEKOMUNIKACIJE d.o.o. evidentiran unos imovine i obveza preuzet od pripojenog društva KORAB d.o.o. utvrđeno da kao protustavka odgođenim prihodima evidentirana na računu glavne knjige 2950 u ukupnom iznosu od 61.439.608,17 kn, na računu 118000 evidentirano potraživanje temeljem sudske presude od društva MIRNA RIBOLOV d.o.o. u iznosu od 54.217.954,59 kn, dok iznos od 7.221.653,58 kn nije moguće utvrditi na kojem računu glavne knjige je evidentiran. Dodano je da je, s obzirom na navedeno te s obzirom da je iz dostavljene presude Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj: 1/P- 46/2015-5 od 17. veljače 2015. vidljivo da je tuženik MIRNA RIBOLOV d.o.o. u cijelosti priznao činjenice iz tužbe te tužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu od 63.746.797,15 kn, koja je nastupila uslijed otkaza ugovora o poslovnoj suradnji zaključenog 11. prosinca 2013., porezni obveznik naknadu štete trebao evidentirati kao prihod razdoblja u kojem je donijeta presuda, a ne kao odgođeni prihod.

10. Imajući u vidu ovakva utvrđenja poreznih tijela osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja. Naime, člankom 7. stavkom 3. Zakona o računovodstvu ("Narodne novine" broj: 78/15., 134/15. i 120/16.) propisano je da je poduzetnik dužan organizirati prikupljanje i sastavljanje knjigovodstvenih isprava, vođenje poslovnih knjiga te sastavljanje godišnjih financijskih izvještaja na način da je moguće provjeriti poslovne događaje, financijski položaj i uspješnost poslovanja poduzetnika. Nadalje, člankom 66. stavkom 2. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine" broj: 115/16.) propisano je da knjiženja i druga evidentiranja treba obavljati potpuno, točno, pravodobno i uredno, da primitke i izdatke blagajne (gotovinski promet) treba bilježiti slijedom njihova nastanka svakodnevno (stavak 1.), da se bilježenje podataka u poslovne knjige mora temeljiti na urednim i vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama (stavak 2.) te da se smatra da je isprava za knjiženje uredna kad se iz nje nedvosmisleno može utvrditi mjesto i vrijeme njezina sastavljanja i njezin materijalni sadržaj, što znači narav, vrijednost i vrijeme nastanka poslovne promjene povodom koje je sastavljena, s time da je vjerodostojna isprava ona koja potpuno i istinito odražava nastali poslovni događaj (stavak 3.).

11. Vezano uz tužbene navode ističe se da je KN u elektroničkoj pošti poslanoj 19. kolovoza 2018. naveo da dostavlja tablicu isporučenih, a nefakturiranih usluga društvu KORAB d.o.o. Stoga je i procjena pravilno izvršena na temelju članka 92. Općeg poreznog zakona.

12. Vezano za tužbeni navod da je predočio sporne putne naloge valja navesti da iz spisa takvo činjenično stanje ne proizlazi, a prednik tužitelja je u skladu s člankom 122. stavkom 1. Općeg poreznog zakona bio dužan sudjelovati u utvrđivanju činjeničnog stanja bitnog za oporezivanje na način da daje obavijesti, predočava evidencije, poslovne knjige, poslovnu dokumentaciju i druge isprave.

13. Vezano uz izvršena rezerviranja za započete sudske sporove napominje se da je porezno tijelo pravilno navelo da porezni obveznik nije poreznom tijelu predočio knjigovodstvene isprave temeljem kojih bi se nedvojbeno moglo utvrditi po osnovu kojih započetih sudskih sporova su izvršena rezerviranja i terećeni rashodi u prethodnim poreznim razdobljima te da je vrijednost rezerviranja evidentirana na računu glavne knjige 2821 različita od iznosa utuženih svota i troškova spora iskazanih u dostavljenim tužbama.

14. Konačno, vezano uz presudu Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj: 1/P-46/2015-5 od 17. veljače 2015. navodi se da je porezno tijelo pravilno navelo da je porezni obveznik naknadu štete trebao evidentirati kao prihod razdoblja u kojem je donijeta presuda, a ne kao odgođeni prihod, pri čemu je tijelo imalo u vidu da tužitelj nije dostavio dokumentaciju iz koje bi bilo vidljivo na osnovu kojih isprava je na računu 2950 evidentiran odgođeni prihod u iznosu od 61.439.608,17 kn te zašto je isti evidentiran jednim dijelom u 2016., a jednim dijelom u 2017.

15. Slijedom navedenog valjalo je na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj: 36/24.) riješiti kao u točki I. izreke.

16. Kako je tužitelj izgubio spor u cijelosti snosi sve troškove u skladu s člankom 147. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima. Slijedom navedenog na temelju članka 148. stavaka 1. i 4. istog Zakona odlučeno je kao u točki II. izreke.

U Zagrebu 6. ožujka 2025.

Sutkinja

Vanja Crnković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Dna:

1. odvjetnik Alen Ivković – e. komunikacijom

2. Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak – e. komunikacijom

3. u spis