REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1223/2024-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja MB, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i 2. tužiteljice BB, JMBG [jedinstveni matični broj građana] iz [adresa], koje zastupa punomoćnica Nataša Owens, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Owens i Houška d.o.o., Zagreb, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1891/2016-2 od 13. listopada 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1096/2015 od 3. lipnja 2016., u sjednici održanoj 6. ožujka 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tužitelja, ukidaju se presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1891/2016-2 od 13. listopada 2016. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1096/2015 od 3. lipnja 2016. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima nastalim u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Odbija se tuženi zahtjev koji glasi:

"I. Tužena Republika Hrvatska dužna je tužitelju NB, [adresa] i Crna Gora, platiti na ime naknade nematerijalne štete iznos od kn 300.000,00 sa zakonskom zateznom kamatom po stopi prema Uredbi o visini stope zatezne kamate počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, te na ime materijalne štete daljnji iznos od kn 66.480,00 s istom kamatom i to na iznos od kn 480,00 počev od 31.12.1992. do isplate, na iznos od kn 6.000,00 počev od 31.12.1993. do isplate, na iznos od kn 6.000,00 počev od 31.12.1994. do isplate, na iznos od kn 9.000,00 počev od 31.12.1995. do isplate, na iznos od kn 12.000,00 počev od 31.12.1996. do isplate, na iznos od kn 12.000,00 počev od 31.12.1997. do isplate, na iznos od kn 18.000,00 počev od 31.12.1998. do isplate i na iznos od kn 3.000,00 počev od 1.3.1999. do isplate.

II. Tužena Republika Hrvatska dužna je tužiteljici OB, [adresa] i Crna Gora, platiti na ime naknade nematerijalne štete iznos od kn 300.000,00 sa zakonskom zateznom kamatom po stopi prema Uredbi o visini stope zatezne kamate počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

III. Tužena Republika Hrvatska dužna je tužiteljima kao solidarnim vjerovnicima platiti na ime naknade štete iznos od kn 10.000,00 sa zakonskom zateznom kamatom prema Uredbi o visini stope zatezne kamate počev od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i naknaditi im parnični trošak, a sve to u roku od 15 dana."

II Nalaže se tužiteljima nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 41.620,00 kn u roku od 15 dana.“.

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) i to zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da ovaj sud preinači drugostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev, a podredno predlažu ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta sudu drugog odnosno prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova revizije.

4. Na reviziju nije odgovoreno.

5. Vrhovni sud Republike Hrvatske je ranijom presudom broj Rev-x 59/2017-2 od 24. ožujka 2021. odbio reviziju tužitelja i potvrdio presudu suda drugog stupnja.

6. Postupajući po ustavnoj tužbi tužitelja Ustavni sud Republike Hrvatske je Odlukom i rješenjem broj U-III-3444/2021 od 9. srpnja 2024. usvojio ustavnu tužbu te je ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x 59/2017-2 od 24. ožujka 2021. i predmet vratio revizijskom sudu na ponovni postupak, dok je rješenjem odbacio ustavnu tužbu u odnosu na postupovni aspekt čl. 21. Ustava iz razloga jer tužitelji kao podnositelji nisu pravovremeno podnijeli ustavnu tužbu zbog neučinkovitosti istrage, odnosno da su prigovori o neispunjenju postupovne obveze države da na temelju čl. 21. Ustava provede djelotvornu istragu o smrti srodnika podnositelja, nepravodobni.

7. Stoga je ovaj sud ponovno odlučio o podnesenoj reviziji.

8. Revizija je osnovana.

9. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

10. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

11. Predmet spora je tužbeni zahtjev za naknadu štete koju tužitelj trpe zbog smrti njihova oca odnosno supruga utemeljen na činjeničnim navodima tužbe:

- da je prednik tužitelja 23. prosinca 1991. otišao od kuće na posao i nikada se nije vratio te je u veljači 1992. na području između [adresa] i [adresa] pronađeno njegovo tijelo s prostrjelnom ranom na sljepoočnici;

- da su u isto vrijeme pod sličnim okolnostima iz [adresa], od kuda je bio i pokojni prednik tužitelja, nakon što su odvedeni iz svojih domova ili pak radnih mjesta ubijeni još neki pripadnici srpske manjine u [adresa] s ciljem da se M iz [adresa] zastraše i napuste Republiku Hrvatsku;

- da nije poduzeta nijedna efikasna radnja s ciljem otkrivanja i kažnjavanja počinitelja tog kaznenog djela za koje se pred Županijskim državnim odvjetništvom u Bjelovaru vodi predmet broj KTN-6/96.

11.1. Prema činjeničnim navodima tužbe tužitelji zahtijevaju naknadu štete na temelju Zakona o odgovornosti za štete nastale uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija („Narodne novine“, broj 117/03 - dalje: ZOŠT), te od tuženice potražuju i naknadu štete zbog neučinkovitosti provođenja istrage u smislu odredbe čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“, broj 75/93, 92/96, 58/99, 15/00, 127/00, 59/01, 190/03, 199/03, 79/07, 150/11 i 93/16 - dalje: ZSDU).

12. Pravilno revidenti ukazuju da su podneskom od 16. siječnja 2014. dopunili činjenične navode tužbe obrazlažući pravnu osnovu tužbe te da istim podneskom nisu preinačili tužbu, obzirom da su se već u tužbi pozvali i na odgovornost tuženice zbog neprovođenja djelotvorne istrage od strane državnih tijela, slijedom čega je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da su tužitelji prema sadržaju tog podneska povukli tvrdnje i zahtjev za naknadu štete počinjene aktom terora i da zahtijevaju naknadu štete zbog neefikasnog provođenja istrage o okolnostima smrti njihovog prednika.

13. Naime, u tom podnesku tužitelji obrazlažu da traže naknadu štete zbog povrede prava osobnosti i povrede prava na život zbog ubojstva njihovog srodnika, koje pravo je zaštićeno čl. 21. Ustava i čl. 2. Konvencije te su obrazložili što je učinjeno u istrazi policije i nadležnog državnog odvjetništva te suprotno zaključku prvostupanjskog suda time nisu preinačili tužbu, čime je u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 191. st. 1. ZPP-a na koju određeno sadržajem revizije ukazuju tužitelji.

14. Prema odredbi čl. 191. st. 3. ZPP-a tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen. Stoga, polazeći od navedene zakonske odredbe, sadržaja tužbe kao i sadržaja podneska od 16. siječnja 2014., jasno proizlazi da tužba u ovom predmetu podnesena 28. siječnja 2005. nije preinačena već su tužitelji samo dopunili navode tužbe, a u kojoj situaciji tužbeni zahtjev nije promijenjen.

15. Kod toga valja posebno istaći da se u konkretnom slučaju prvostupanjski sud uopće nije bavio pitanjem odgovornosti tuženice i zastare primjenom odredbi ZOŠT-a, pogrešno zaključivši da su tužitelji podneskom od 16. siječnja 2014. preinačili tužbu i podneska povukli tvrdnje i zahtjev za naknadu štete počinjene aktom terora.

16. U postupku pred nižestupanjskim sudovima u bitnom je utvrđeno:

- da se prednik tužitelja sada pok. JB nije vratio kući s posla 23. prosinca 1991.;

- da je njegova obitelj 25. prosinca 1991. nadležnim policijskim tijelima prijavila njegov nestanak;

- da je 20. veljače 1992. pronađeno mrtvo tijelo prednika tužitelja te je obdukcijom utvrđeno da je umro nasilnom smrću uslijed prostrjelnih rana glave;

- da do danas nije utvrđeno kada se ubojstvo dogodilo, pod kojim okolnostima niti iz kojih motiva;

- da je pred Županijskim državnom odvjetništvom u Bjelovaru pod brojem KTN-6/96 u vezi predmetnog događaja i dalje u tijeku postupak protiv nepoznatog učinitelja;

- da su tužitelji tuženici podnijeli zahtjev za mirno rješenje spora 20. srpnja 2004., a tužba je u ovom predmetu podnesena 28. siječnja 2005.

17. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, a polazeći od zaključka da su tužitelji podneskom od 16. siječnja 2014. preinačili tužbu ističući novi zahtjev uz novu pravnu osnovu, tj. da potražuju naknadu štete zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave zbog nedjelotvorne istrage, prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev u bitnom s obrazloženjem:

- da tužitelji nisu dokazali da su kumulativno ispunjene pretpostavke odgovornosti tuženice za štetu u smislu odredbe čl. 13. ZSDU-a;

- da tužitelji ne ukazuju u čemu se konkretizira šteta niti su pružili dovoljno uvjerljivih dokaza o postojanju štete koja je njima nastala zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave, jer da 2. tužiteljica svojim navodima ne opisuje okolnosti koje bi sudu dale dovoljno elemenata da zaključi o postojanju štete koju trpe zbog neefikasno provedene istrage, dok 1. tužitelj na takve okolnosti nije ništa iskazao;

- da je osnovan prigovor zastare budući da nema mjesta primjeni privilegiranog zastarnog roka iz čl. 377. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), već se u konkretnom slučaju primjenjuju zastarni rokovi prema općim propisima obveznog prava za naknadu štete u skladu s odredbom čl. 376. st. 1. i 2. ZOO-a, a kako su tužitelji u trenutku podnošenja tužbe imali saznanje za osobu štetnika i saznanje o postojanju štete i njezinom obujmu da je do preinačenja tužbenog zahtjeva iz 2014. istekao i objektivni zastarni rok od 5 godina, dok za tvrdnju tužitelja da bi se u konkretnom slučaju radilo o ratnom zločinu ocjenjuje da nije dokazana.

18. Prvostupanjski sud iznosi i shvaćanje da se u ovom predmetu o zahtjevu za naknadu štete zbog neučinkovite istrage ne može odlučiti na temelju odredaba Konvencije jer odredbama iste nije regulirana naknada nematerijalne i materijalne štete proizišle iz akta terora ili nepravilnog ili nezakonitog rada državnih tijela.

19. Prihvaćajući utvrđenja i pravne zaključke prvostupanjskog suda, drugostupanjski sud je potvrdio presudu suda prvog stupnja s obrazloženjem da je prvostupanjski sud pravilo primijenio odredbu čl. 191. ZPP-a kao i da je pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio osnovanim prigovor zastare.

20. Suprotno revizijskim navodima pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da nema mjesta primjeni privilegiranog roka zastare iz odredbe čl. 377. ZOO-a budući da u konkretnom slučaju nije pravomoćnom osuđujućom presudom kaznenog suda utvrđeno postojanje kaznenog djela i odgovornost počinitelja (u tom smislu odluke revizijskog suda broj Rev-1910/2011-2 od 28. siječnja 2015., Rev-2879/2018-2 od 30. kolovoza 2022. i dr.). Parnični sud samo je iznimno ovlašten kao prethodno pitanje utvrđivati je li šteta uzrokovana kaznenim djelom i to ako su postojale određene procesne smetnje zbog kojih se protiv poznatog počinitelja nije mogao provesti kazneni postupak (primjerice u slučaju smrti štetnika ili njegova nesposobnosti za rasuđivanje), a što ovdje nije slučaj. Isto shvaćanje revizijski sud je već izrazio i u presudama broj Rev-1865/10-2 od 18. travnja 2012., Rev-643/2018-4 od 5. siječnja 2021. navodeći da se u parničnom postupku može utvrđivati postojanje kaznenog djela samo ako je kazneni postupak obustavljen ili se nije mogao provesti zbog toga što je okrivljenik umro, duševno obolio ili ako je okrivljenik amnestiran ili pomilovan odnosno ako postoje druge okolnosti koje isključuju kaznenu odgovornost ili gonjenje okrivljenog.

21. Stoga su neosnovani i revizijski navodi da su nižestupanjski sudovi imali ovlast na temelju čl. 12. ZPP-a o postojanju kaznenog djela odlučiti kao o prethodnom pitanju.

22. No, zbog pogrešne primjene odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a nižestupanjski sudovi nisu ocijenili odgovornosti tuženice i prigovor zastare primjenom odredbi ZOŠT-a, niti su raspravili odgovornost tuženice primjenom odredbe čl. 21. Ustava. Naime, iako je Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02, 1/06 i 13/17 - dalje: Konvencija) u Republici Hrvatskoj stupila na snagu 5. studenoga 1997., pa u konkretnom slučaju ne postoji vremenska nadležnost čl. 2. Konvencije, no čl. 21. Ustava štiti isto pravo - pravo na život kao i čl. 2. Konvencije, a tužitelji se tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima pozivaju i na povredu čl. 21. Ustava.

23. Kako je slijedom iznesenog osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 191. ZPP-a valjalo je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Zagreb, 6. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić