REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3412/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr.sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Srđan Brajević, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., OIB 22694857747, podružnica Split, Varaždinska 54, zastupanog po punomoćnici Ivoni Kraljević, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić i partneri d.o.o., Zagreb, pisarnica Split I., radi isplate, odlučujući o tužiteljevom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-808/2021-3 od 20. travnja 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-566/2018 od 24. ožujka 2021., na sjednici održanoj 6. ožujka 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se tužiteljev prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Odbacuje se tužiteljev prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom je presudom nalaženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 265,02 Eur/1.996,80 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, dok je za više traženi iznos od 124,85 Eur/940,70 kn, s kamatama od 13. studenog 2018. tužbeni zahtjev odbijen (toč. I. izreke), a ujedno je tuženik obvezan naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 129,01 Eur/972,00 kune, dok je za više zatraženi iznos troškova, u iznosu od 229,35 Eur/1.728,00 kn, tužiteljev zahtjev odbijen (toč. II. izreke).
2. Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska presuda te su odbijeni zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.
3. Tužitelj je protiv drugostupanjske presude podnio prijedlog za dopuštenje revizije zbog sljedećih pravnih pitanja:
„- Predstavlja li odvjetnički trošak koji je stranka imala u izvansudskom postupku naknade štete pred osiguravajućim društvom vid štete, u skladu s odredbama čl. 1090. Zakona o obveznim odnosima?
- Treba li sud izravno primijeniti odredbe Konvencije o zaštiti ljudskih prava u situaciji kad bi odlika suda o parničnom trošku temeljem čl. 154. st. 2. ZPP-a predstavljala povredu prava na pristup sudu kao sastavnom pravu na pravično suđenje?“.
4. U odnosu na postavljena pitanja tužitelj, kao razloge zbog kojih pitanje smatra važnim za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, navodi da je o postavljenom pitanju zauzeto shvaćanje u odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu Čolić protiv Hrvatske (zahtjev br. 49083/18, presuda od 18. studenoga 2021.) te u odluci donesenoj u predmetu Klauz protiv Hrvatske (zahtjev br. 28963/10) pri čemu tvrdi da shvaćanje iz pobijane odluke odstupa od tih shvaćanja.
5. Tužitelj ujedno u prijedlogu tvrdi da mu je donošenjem pobijane presude povrijeđeno ustavno i konvencijsko temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje time što je drugostupanjski sud u pobijanoj presudi odstupio od već ustaljenog pravnog shvaćanja o naknadi troškova postupka u ovakvim slučajevima.
6. Na prijedlog nije odgovoreno.
7. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske je ocijenilo da postavljena pitanja u prijedlogu nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je riječ o pitanjima glede kojih pobijana odluka ne odstupa od zauzetog pravnog shvaćanja ovoga revizijskoga suda izraženom u nizu odluka (primjerice, Revr-1161/2010. od 22. prosinca 2010., Rev-147/2010 od 7. veljače 2021. i Rev-1378/2012 od 29. travnja 2015. ), a u razlozima prijedloga ovaj sud ne nalazi razloga preispitivati već ustaljenu sudsku praksu. Pritom se napominje da iz odluka na koje se predlagatelj poziva u opravdanju postavljenih pitanja, ne proizlazi da bi bilo zauzeto različito shvaćanje o pravu na naknadu štete koja bi se sastojala od troškova odvjetničkog zastupanja nastalih u izvansudskom postupku, a radi utvrđivanja stvarne visine štete na vozilu.
8. Slijedom navedenog, a u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu kojim je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP - zbog pravnih pitanja koje tužitelj smatra važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP, odlučiti kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.
9.1. Također, u vezi dijela prijedloga za dopuštenje revizije koji se tiče povrede prava na pravično suđenje iz čl. 14. st. 2. i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90., 135/97., 8/98. - službeni pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. - službeni pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - službeni pročišćeni tekst, 76/10., 85/10. - službeni pročišćeni tekst, 5/14. i 69/17) i čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori br. 18/97., 6/99. - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02., 1/06. i 13/17., - dalje: EKLJP), prije svega se ukazuje da predlagatelj nije postupio u skladu s odredbom čl. 387. st. 3. ZPP (kojom je propisano što je sve potrebno priložiti prijedlogu za dopuštenje revizije) pa tako svom prijedlogu nije priložio ni žalbu protiv prvostupanjske presude u kojoj je, prema tvrdnjama iz svog prijedloga za dopuštenje revizije, isticao povrede prethodno navedenih temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom RH i Konvencijom pa već stoga tužitelj nije učinio vjerojatnim svoje navode o povredi temeljenog prava zbog nedostataka u sadržaju pobijane presude u tom dijelu.
9.2. Nadalje, uz već navedeno, ističe se da čl. 6. st. 1. EKLJP i čl. 29. st. 1. Ustava sadrže, uz rijetke iznimke, samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede navedenoga prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj. Naime, u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužitelju je bilo omogućeno da iznese i obrazloži svoj zahtjev, da se izjasni o prigovorima i navodima tuženika, iznosi činjenice i predlaže dokaze, izjavljuje pravni lijek te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. Odluke nižestupanjskih sudova donesene su u skladu s mjerodavnim pravom Republike Hrvatske, a pravno shvaćanje i primjena zakona u nižestupanjskim odlukama obrazloženi su na valjan i prihvatljiv način, pri čemu se tužitelju ukazuje da drugostupanjski sud u smislu čl. 375. ZPP treba ocijeniti one žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti. U konkretnom slučaju drugostupanjski sud je u svojoj detaljno obrazložio svoju presudu, tako da se ista ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom.
10. Kako predlagatelj nije učinio vjerojatnim da su mu u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđena temeljna ljudska u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP, valjalo je u tom dijelu prijedlog za dopuštenje revizije odbaciti na osnovi odredbe čl. 389.a st. 3. i st. 4. ZPP te riješiti kao u toč. II. izreke.
Zagreb, 6. ožujka 2025.
Predsjednik vijeća:
dr.sc. Ante Perkušić
