Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-306/2023-3

R E P U B L I K A  H R V AT S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, te Tatjane Ledinšćak-Babić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Karolini Koubek Smoljanović, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, povodom žalbi tužitelja i tuženika izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-7252/2019-26 od 30. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 6. ožujka 2025.,

r i j e š i o  j e

Usvajaju se žalbe tužitelja i tuženika, ukida se u cijelosti presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-7252/2019-26 od 30. siječnja 2023. i predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke utvrđeni su ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredbe čl. 2. kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja prema jednostranoj Odluci tuženika koje odredbe su sadržane u Ugovoru o kreditu broj 056-50-4802246 od 3. travnja 2008. potvrđenog od javne bilježnice mr.sc. Jadranke Knego-Rogina pod brojem OV-8031/08 4. travnja 2008. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i DĆ kao sudužnika. Ujedno je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da isplati tužitelju preplaćeni iznos s osnove promjenjive kamatne stope od 466,49 EURA/3.514,76 kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom preciziranom kao u izreci, dok su pod točkom III. izreke utvrđeni ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredbe čl. 1. i 7. navedenog Ugovora kojim je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz CHF. Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju preplaćeni iznos s osnova valutne klauzule od 5.626,20 EURA/42.390,57 kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako je to naznačeno u izreci, a pod točkom V. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.807,15 EURA/13.616,00 kn zajedno s pripadajućom kamatom od presuđenja 30. siječnja 2023. pa do isplate.

2. Pravodobno izjavljenom žalbom navedenu presudu u odnosu na točku V. izreke pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud istu uvaži te preinači pobijani dio na način da dosudi tužitelju parnični trošak kako ga je zatražio svojim troškovnikom od 12. siječnja 2023., uz nalaganje obveze tuženiku da tužitelju naknadi i trošak žalbe, odnosno podredno da pobijani dio presude ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Tuženik pravodobno podnesenom žalbom pobija presudu u cijelosti i to iz svih zakonom previđenim žalbenih razloga, pa predlaže da ovaj sud istu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te odredi da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate, odnosno podredno da pobijanu presudu ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.

4. Nitko nije odgovorio na žalbene navode.

5. Žalbe tužitelja i tuženika su osnovane.

6. Obrazlažući zauzeto materijalno-pravno stajalište, prvostupanjski sud polazi od utvrđenja da je predmet spora zaštita tužitelja u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača prema kojima su ništetne odredbe ugovora o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima u utuženima razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren CHF kao valuta za koju je vezana glavnica i ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a o kojim odredbama se nije pregovaralo sa strankama pojedinačno.

7. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je uzeo u obzir presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 koja je djelom potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u kojima je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, a prema kojima je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kredita nisu u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima vezanim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

8. Kako sud prihvaća tvrdnju tužitelja da ga banka nije upozorila na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, smatra da je odredba o valutnoj klauzuli podložna testu nepoštenosti u skladu s čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 133/09. i 78/12., dalje: ZZP/07) jer nije bila razumljiva, budući tužitelj nije bio upoznat sa posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF, a o spornoj ugovornoj odredbi nije se pregovaralo jer je sastavljena po unaprijed napisanom i tipskom ugovoru, dok je primjena valutne klauzule CHF uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, jer nije bila ugovorena mogućnost promjene valute ili druga mogućnost zaštite od rizika snažnog jačanja valute CHF, pa su sve posljedice svaljene na tužitelja, dok je banka dobivala veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute koja je imala istu kupovnu moć kao i u vrijeme ugovaranja kredita. Stoga sud zaključuje da tužitelju pripada razlika koja je nastala povećanjem tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita pa da je tuženik dužan tužitelju vratiti ono što je banka stekla po takvom ugovoru sukladno čl. 1111. ZOO-a.

9. Odlučujući o dijelu zahtjeva vezanog na promjenjivu kamatnu stopu sud polazi od učinka presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj P-7129/13 od 13. lipnja 2014. a kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope jednostranom Odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. , napominjući da je čl. 138.a ZZP/07 propisan obvezujući učinak presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač. Kod toga sud citira obrazloženje presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. iz kojeg proizlazi u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, kako je terminologija koja se koristi u odlukama banka uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna "visoko stručna" i kao takva razumljiva isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem, dok je za običnog potrošača takva terminologija nerazumljiva, što znači da unatoč tome što su odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope bile dostupne u poslovnicama banaka, nisu mogle biti razumljive, pa je time potrošač od samog početka ugovornog odnosa doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovoru o kreditu bila takva da je korisnik kredita znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati.

10. Kako je nesporno da su i odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, a o kojim odredbama se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač mogao imati utjecaj na njegov sadržaj, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takva odredba prema mišljenju suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao druge ugovorne strane, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika obveznog odnosa, te načelu dužnosti i njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

11. Stoga polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjiva kamatne stope ništetan, jer je isti nerazumljiv, sud smatra kako tužitelju pripada prava da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora primio, a tužitelj u ovom postupku traži razliku između jedine važeće kamatne stope u ugovoru i svake nezakonito promijenjene kamatne stope, a kako je na visinu tužbenog zahtjeva provedeno financijsko vještačenje, na osnovu vještačkog nalaza tužitelju je dosuđena preplatu razlike uslijed rasta tečaja CHF tijekom trajanja otplate kredita u iznosu od 5.626,20 EURA/42.390,57 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta od strane tuženika kao i preplata uslijed promjene kamatne stope tijekom otplate kredita u iznosu od 466,99 EUR/3.514,76 kn s obrazloženjem da je tuženik kao nesvjestan stjecatelj dužan vratiti tužitelju preplaćene iznose mjesečnih anuiteta primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a odbivši pritom istaknuti prigovora zastare sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a.

12. U žalbi tužitelj ukazuje da prvostupanjski sud nije pri dosudi parničnih troškova vodio računa o vrijednosti boda kako ga je tužitelj zatražio u svom troškovniku čime da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Ujedno tvrdi da sud pogrešno tužitelju nije dosudio naknadu za sve poduzete radnje po punomoćniku pa da mu nezakonito nije priznao troškove sastava podneska 17. lipnja 2019., 21. lipnja 2021.,2. lipnja 2022. i 5. listopada 2022.

13. Tuženik pak uvodno ukazuje u žalbi kako mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost je prvostupanjski sud navode, prijedloge i dokaze tuženika zanemario u potpunosti, a za takvo postupanje ne daje nikakve razloge. Tvrdi da je propustio primijeniti odredbu čl. 190. i 191. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013 i 89/2014 - dalje: ZPP koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 70/2019, s izuzecima iz članka 117. stavka 2. i 3. tog Zakona) i odlučiti o preinaci tužbe izvršenoj podneskom tužitelja od 26. lipnja 2022. o kojoj preinaci se tuženik protivio, a da sud pogrešno primjenjuje odredbu čl. 502.c ZPP-a dok da nije primijenjena kod izrade odluke ni odredbe čl. 338. st. 4. ZPP-a. Napominje da je u pobijanoj presudi sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer ista ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, obzirom da nema razloga o odlučnim činjenicama, dok su dani razlozi međusobno proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima. Brani tezu da je iznio tijekom postupka niz argumentiranih prigovora koji ukazuju da postoje okolnosti zbog kojih sporne odredbe nisu nepoštene i da se ne mogu primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite. Pojašnjava da je tuženik prigovarao vještačkom nalazu u cijelosti jer je vještačenje provedeno kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, što nije ugovoreno. Kako je tuženik predložio dokaze na okolnost da su sporne odredbe o valuti i kamatnoj stopi bile jasne, razumljive i lako uočljive, ali sud odbija provođenje svih dokaza, smatrajući da u predmetnom postupku nije potrebno dokazivati ništa osim visine tužbenog zahtjeva, napominje da je pobijana odluka utemeljena na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Prigovara da prvostupanjski sud nije proveo test poštenosti čime da je pogrešno primijenio odredbe ZZP-a jer na temelju paušalnih i nepotkrepljenih utvrđenja samo utvrđuje da su sporne odredbe nepoštene, odnosno ništetne, i dalje ustrajući kod istaknutog prigovora zastare te prigovora da tuženik nije nepošteni stjecatelj.

14. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima valja istači da su u istoj počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. ZPP-a, na koje sadržajno ukazuje tuženik, jer ista ima nedostataka radi kojih ovaj sud ne može ispitati pravilnost i zakonitost iste, a pravilno ukazuje tuženik da mu sud nezakonitim postupanjem nije omogućio da raspravlja pred sudom s obzirom da nije usvojen njegov dokazni prijedlog za saslušanjem tužitelja na okolnost da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo unatoč sastavljenom standardnom ugovoru.

15. Naime, valja istači da, iako je noveliranom odredbom čl. 502.c ZPP/19 propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u kojem slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj se osoba na njih poziva, a i da je odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14 i 110/15 dalje: ZZP/14) koji je na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, određeno da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. istog, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, to se međutim u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja valja rukovoditi i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U- III-4372/2021 od 30. lipnja 2022. i njome izraženim materijalno-pravnim stajalištem.

16. Naime, polazeći od činjenice da je predmet dokazivanja u kolektivnom sporu bilo utvrđivanje razumljivosti osporenih ugovornih odredaba iz aspekta prosječnog potrošača te od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz opće tržišne komunikacije (javne izjave, oglasi i promidžbene poruke banaka), a ne utvrđivanje okolnosti obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu, a na koju okolnost su banke predložile saslušanje svojih zaposlenika, Ustavni sud Republike Hrvatske u točki 22. citirane odluke broj U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022. izražava stajalište prema kojemu, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, Ustavni sud Republike Hrvatske smatra da je na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, pri čemu da je teret dokazivanja obaviještenosti potrošača na bankama (točka 26.).

17. Nadalje, prema odredbi čl. 31. st. 1. i 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 99/99, 29/02 i 49/02 - pročišćeni tekst) odluke i rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske obvezatni su i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba, a sva tijela državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave dužna su u okviru svoga ustavnog i zakonskog djelokruga provoditi odluke i rješenja Ustavnog suda.

17.1. Stoga razmatrajući pobijanu presudu i stanje prvostupanjskog spisa i iz aspekta žalbenih navoda tuženika o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju radi saslušanja tužitelja na okolnost da su predmetne ugovorne odredbe na čijoj ništetnosti tužitelj temelji osnovanost tužbenog zahtjeva bile jasne i razumljive, te da su mu tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezani uz te odredbe, imajući u vidu stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske iz Odluke broj U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022. prema kojemu je banka ovlaštena u pojedinačnim postupcima potrošača dokazivati da je ne veže pravni učinak presude iz kolektivnog spora, a i iz okolnosti konkretnog predmeta u kojemu je prvostupanjski sud odbijanje odnosnog dokaznog prijedloga tuženika utemeljio na shvaćanju o nepotrebnom dokazivanju te tvrdnje, obzirom na doseg pravnog učinka presude iz kolektivnog spora i na predmetni pojedinačni postupak, valjalo je zbog pogrešnog materijalno-pravnog stajališta u primjeni odredbe čl. 502.c. ZPP-a, uslijed čega je i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, ukinuti pobijanu presudu u cijelosti i predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje primjenom odredbe čl. 369. st. 1. i čl. 370. ZPP-a, a posljedično tome valjalo je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a prihvatiti žalbu tužitelja u pogledu odluke o troškovima postupka.

18. U ponovnom će postupku prvostupanjski sud će održati novu glavnu raspravu te će izvesti dokaz saslušanjem tužitelja na okolnost informiranosti tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu s valutom obveze vraćanja kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan plaćanja anuiteta te ugovaranja promjenjive kamatne stope za buduće razdoblje otplate kredita na određivanje njegove novčane obveze kao i radi utvrđenja da li je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na ugovaranje takvog ponuđenog mu konkretnog Ugovora o kreditu. Na temelju svih provedenih dokaza, pa tako i sadržaja Ugovora o kreditu, prvostupanjski sud utvrditi će odlučne činjenice za predmet spora na način propisan člankom 8. ZPP nakon čega će ocijeniti je su li ispunjene pretpostavke za direktnu primjenu pravnih utvrđenja iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača primjenom članka 502.c ZPP-a, a što je od odlučujuće važnosti za ocjenu osnovanosti kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, te će ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu. Ujedno će u novoj odluci ponovno odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka.

U Varaždinu 6. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun