REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Poslovni broj: Usž-2066/2023-2

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Arme Vagner Popović, članica vijeća, te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: 1) TF, T [adresa], kojeg zastupa opunomoćenica Ramona Karakaš-Kovačević, odvjetnica iz Slavonskog Broda, Trg pobjede 21, 2) Ministarstva financija, Sektor za naknadu oduzete imovine, Ivana Lučića 6, Zagreb, kojeg zastupa službena osoba JF, protiv tuženika Republike Hrvatske- Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Ulica grada Vukovara 49, Zagreb, zastupan po službenoj osobi ZF, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba: 1) RF, [adresa], zastupan po opunomoćenici Kristini Rudec, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Bradvica, Marić, Wahl, Cesarec d.o.o., Zagreb, Miramarska 24, 2) CF, [adresa], 3) Županijsko državno odvjetništvo u Slavonskom Brodu, A. Starčevića 40., Slavonski Brod i 4) Grad Slavonski Brod, Vukovarska 1., Slavonski Brod zastupan po službenoj osobi KF, radi povrata oduzete imovine, odlučujući o žalbama tužitelja pod 1. i 2., protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovnog broja: Us I-785/2022-23 od 6. travnja 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 6. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja pod 1 i 2. i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovnog broja: Us I-785/2022-23 od 6. travnja 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja pod 1. TF za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenjem rješenja tuženika klase: UP/II-942-01/20-01/311, urbroj: 514-04-02-01- 01/07-22-04 od 27. svibnja 2022. godine kojim je poništeno rješenje Brodsko-posavske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, klase: UP/I- 941-06/97-01/334, urbroj: 2178/1-02-02/6-20-92 od 24. srpnja 2020. i predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. Navedenim rješenjem prvostupanjskog upravnog tijela je ovlaštenicima naknade ABC, CF i RF u različitim i pripadajućim suvlasničkim omjerima utvrđeno pravo na naknadu za oduzete nekretnine u k. o. [katastarska općina] pobliže navedene u izreci navedenog rješenja pod točkom 1., dok je točkom 2. prvostupanjskog rješenja kao obveznik naknade određen Grad Slavonski Brod, a točkom 3. određeno da će visinu i oblik naknade iz točke 1. izreke ovlaštenici naknade i obveznik naknade urediti sudskom nagodbom ili nagodbom u obliku javnobilježničkog akta ili će to odrediti sud na zahtjev zainteresirane osobe.

2. Protiv citirane presude prvostupanjskog upravnog suda žalbe su podnijeli tužitelj pod 1. i 2.

3. Tužitelj pod 1) TF u svojoj žalbi ističe da je tuženik točno utvrdio da nema osnove za naturalni povrat obzirom da je zemljište privedeno namjeni te da bi naturalnim povratom bila narušena gospodarska funkcionalnost građevinskog kompleksa, međutim, da je pogrešno primijenio materijalno pravo kada određuje da naknadu treba utvrditi u obveznicama RH. Smatra da je grad Slavonski Brod sukladno članku 49. i 8. Zakona o naknadi dužan obeštetiti ovlaštenike naknade te u obvezi s njima sklopiti nagodbu kojom će se obvezati ovlaštenicima osigurati drugu nekretninu iste vrijednosti ili isplatiti odgovarajuću naknadu obzirom da je priveo namjeni predmetnu nekretninu nakon donošenja Zakona o naknadi. Stoga smatra da je trebalo ostaviti na snazi prvostupanjsko rješenje od 24. srpnja 2020. godine. Dosuđivanjem naknade u obveznicama RH tužitelj ne bi bio obeštećen nego bi mu ponovno bila nanesena nepravda obzirom da bi za nekretninu velike vrijednosti kao protuvrijednost dobio obveznice koje su po tužitelju bezvrijedne. Predlaže poništiti osporeno rješenje tuženika i potvrditi rješenje prvostupanjskog tijela. Tužitelj potražuje trošak prvostupanjskog upravnog spora.

4. Žalitelj Ministarstvo financija Republike Hrvatske u svojoj žalbi ističe da je tuženik u svom ranijem rješenju od 26. siječnja 2015., već zauzeo stajalište oko primjene članka 57. Zakona o naknadi ukoliko bi se utvrdilo da postoje okolnosti iz članka 55. stavak 4. Zakona o naknadi. Međutim, da je u ponovljenom postupku sudski vještak izradio nalaz 19. srpnja 2019., te je mišljenja da nije definirana tehnološka funkcionalnost dijela građevinskog kompleksa, te da naturalnim povratom oduzete kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] ne bi bila narušena tehnološka funkcionalnost dijela građevinskog kompleksa-kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Utvrdio je da se na dan 11. listopada 1996., nekretnina nalazi u građevinskom području u zoni posebne namjene, da urbanističkim planom nije detaljno definirana namjena područja, da nema izgrađenih objekata, niti je izgrađena prometna i komunalna infrastruktura kao priprema područja za izgradnju i privođenje namjeni. Grad Slavonski Brod je na oduzetoj nekretnini izgradio komunalnu infrastrukturu koja je dio kompleksa industrijske zone te je na taj način istu priveo namjeni po tužitelju nakon donošenja Zakona o naknadi. Sud pogrešno smatra da bi se okrnjenost gospodarske odnosno tehnološke funkcionalnosti građevinskog kompleksa trebala ocjenjivati u odnosu na stanje u vrijeme donošenja rješenja dok tužitelj smatra da se okrnjenost gospodarske odnosno tehnološke funkcionalnosti treba ocjenjivati na stanje kakvo je bilo na dan 11. listopada 1996. godine – na dan donošenja Zakona o naknadi. Upućuje na presudu Visokog upravnog suda RH, broj: Usž-2522/19 iz koje prema tužitelju nedvojbeno proizlazi da se okrnjenost prostorne cjelovitosti i namjene uporabe prostora ocjenjuje u odnosu na stanje kakvo je bilo na dan 11. listopada 1996., a ne u odnosu na stanje u vrijeme donošenja rješenja. Stoga smatra da ne može biti obveznikom naknade za oduzeto zemljište koje je Slavonski Brod privodio namjeni nakon 11. listopada 1996., niti bi se stoga vraćanjem istog zemljišta okrnjila gospodarska odnosno tehnološka funkcionalnost kompleksa.

5. Tuženik i zainteresirane osobe 1), 2) i 3) se nisu očitovali o žalbama.

6. Zainteresirani Grad Slavonski Brod se očitovao o žalbi protiveći se žalbenim navodima ističući da je u ovom ponovnom postupku nedvojbeno na temelju dokumentacije koja prileži spisu utvrđeno kako je (i očevidom na terenu) na predmetnoj nekretnini izgrađena infrastruktura gospodarsko-proizvodnoj zoni "Bjeliš-zapad" predviđena projektnom dokumentacijom, pa treba primijeniti odredbu članka 57. Zakona o naknadi. Prvostupanjsko tijelo je sukladno uputama tuženika odredilo i provelo vještačenje na okolnost je li predmetno zemljište privedeno namjeni do dana donošenja Zakona o naknadi u skladu s odredbom članka 17. citiranog Zakona. Pritom napominje da je i ranijim rješenjem već bilo od strane tuženika utvrđeno da treba utvrditi postojanje okolnosti iz članka 55. stavak 4. Zakona o naknadi.

7. Žalbe nisu osnovane.

8. Ocjenjujući osporenu presudu prvostupanjskog upravnog suda u granicama razloga iznesenih u žalbi u smislu odredbe članka 73. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS), ovaj Sud ocjenjuje da osporenom presudom uz obrazloženje kakvo je njome dano nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

9. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda potvrđena je zakonitost rješenja tuženika koji je povodom žalbe tužitelja i Grada Slavonskog Broda poništio rješenje prvostupanjskog tijela od 24. srpnja 2020. i predmet vratio istom tijelu na ponovni postupak iz razloga što je na temelju u upravnom postupku provedenog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Edvarda Blajera od 19. srpnja 2019., proizlazi da je predmetno zemljište privedeno namjeni i definirana tehnološka funkcionalnost građevinskog kompleksa slijedom čega bi se vraćanjem oduzete imovine prijašnjim vlasnicima kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (koja se danas nalazi na dijelovima čestica nove izmjere 6980/10 i 6980/7, 6980/25 te 6980/26) naturalnim povratom narušila tehnološka funkcionalnost građevinskog kompleksa. Nadalje, proizlazi da prvostupanjsko tijelo u konkretnom slučaju nije postupilo sukladno već danim uputama tuženika u rješenju od 26. siječnja 2015., kojim je bilo poništeno rješenje prvostupanjskog tijela od 12. studenog 2012., uz obvezu prvostupanjskog tijela u ponovnom postupku obnoviti vještačenje upravo na okolnost odredbe članka 55. stavak 4. Zakona o naknadi. Tuženik je već u tom rješenju upozorio prvostupanjsko tijelo da ukoliko se utvrdi da postoje okolnosti iz članka 55. stavak 4. Zakona o naknadi, treba odbiti zahtjev za naturalni povrat i naknadu odrediti u obveznicama Republike Hrvatske sukladno Pravilniku o mjerilima za utvrđivanje naknade za oduzeto građevinsko zemljište i poslovni prostor (Narodne novine, broj 204/03. i 3/04.). Međutim, prvostupanjsko upravno tijelo je u ponovnom postupku nakon što je utvrdilo postojanje uvjeta iz odredbe članka 55. stavak 4. citiranog Zakona ovlaštenicima naknade utvrdilo pravo na naknadu za oduzete nekretnine (točka I. izreke), utvrdilo obveznika naknade Grad Slavonski Brod (točka 2. izreke), te je pod točkom III. izreke odredilo da će visinu i oblik naknade iz točke 1. izreke ovlaštenici naknade i obveznik naknade urediti sudskom nagodbom u obliku javnobilježničkog akta ili će to odrediti sud na zahtjev zainteresirane stranke, što je protivno datoj uputi tuženika ali i mjerodavnim odredbama Zakona o naknadi.

10. Dakle, prvostupanjsko upravno tijelo je utvrdilo da se u konkretnom slučaju radi o nekretnini koja čini dio cjeline, koje utvrđenje je prihvatio i prvostupanjski upravni sud, sve na temelju u postupku provedenog vještačenja obzirom da bi se povratom nekretnine bitno okrnjila tehnološka funkcionalnost građevinskog kompleksa, pa je prema ocjeni i ovog Suda upravno tijelo trebalo postupiti u smislu odredbe članka 57. Zakona o naknadi kojom je propisano da se za imovinu koja se po odredbama ovoga Zakona ne vraća u vlasništvo, prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu u obveznicama Republike Hrvatske, ako ovim Zakonom nije drukčije propisano. Pritom se napominje da je odredbom članka 4. istog Zakona propisano da se ne vraća imovina u vlasništvo i posjed čijim bi vraćanjem bila bitno okrnjena gospodarska odnosno tehnološka funkcionalnost kompleksa (industrijski kompleks, komasirane gromade unutar poljoprivrednog odnosno šumskog kompleksa i sl.).

11. Pravilno zaključuje prvostupanjski upravni sud u obrazloženju osporene presude da u konkretnom slučaju ne dolazi do primjene odredba članka 8. Zakona o naknadi kojom je propisano da se vrste i oblici naknade propisani ovim Zakonom neće primijeniti ako prijašnji vlasnik kojem je pravomoćnim rješenjem utvrđeno pravo na naknadu i obveznik vraćanja sklope sudsku nagodbu ili nagodbu u obliku javnobilježničkog akta, klauzulom ovršnosti kojom obveznik vraćanja preuzima obvezu osigurati prijašnjem vlasniku stjecanje prava vlasništva na drugoj odgovarajućoj imovini ili isplatiti drugu odgovarajuću naknadu, bez obzira je li takav oblik naknade propisan ovim Zakonom. Prema stavku 2. istog članka Zakona propisano je da će se odredba stavka 1. ovoga članka primijeniti samo u slučajevima kada prema odredbama ovog Zakona prijašnji vlasnik ima pravo na naknadu za oduzetu imovinu pod uvjetom da se time ne dira u stečena prava trećih osoba i da se sklapanjem takve nagodbe ne stvaraju obveze Republici Hrvatskoj. Svrha i cilj ove odredbe je da se vrste i oblici naknade propisani citiranim Zakonom neće primjenjivati iznimno u slučaju kada stranke zaključe nagodbu, o čemu se međutim ovdje ne radi obzirom da nikakva nagodba ni sporazum nisu zaključeni među strankama. Isto tako pravilno prvostupanjski upravni sud navodi da prvostupanjsko upravno tijelo nema ovlasti odrediti ili naložiti sklapanje nagodbe među strankama obzirom da to nije niti predviđeno citiranim zakonom, pa prvostupanjsko upravno tijelo može odrediti vrstu i oblik naknade koje su propisane citiranim zakonom, što je ovdje izostalo.

12. Ovaj Sud nalazi neosnovanim prigovor tužitelja pod 1. da je tuženik pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odredio da naknadu treba utvrditi u obveznicama Republike Hrvatske, pri čemu ne osporava pravilno utvrđenje da ne postoje uvjeti za naturalni povrat obzirom da je zemljište privedeno namjeni i da bi naturalnim povratom bila narušena gospodarska funkcionalnost građevinskog kompleksa. Naime, odredbama Zakona o naknadi nije propisana mogućnost propisivanja u konkretnom slučaju drugog oblika naknade, bez obzira na prigovore tužitelja da dosuđenjem naknade u obveznicama Republike Hrvatske ne bi bio obeštećen, s obzirom da se radi o nekretnini velike vrijednosti.

13. Ovaj Sud nalazi neosnovanim i prigovore drugotužitelja –Ministarstva financija Republike Hrvatske u kojima iznosi stajalište da bi se okrnjenost prostorne cjelovitosti i namjene uporabe prostora u smislu odredbe članka 55. stavak 4. Zakona o naknadi trebala ocjenjivati u odnosu na stanje kakvo je bilo na dan 11. listopada 1996., a ne u odnosu na stanje u vrijeme donošenja rješenja. Pritom je neosnovano pozivanje ovog tužitelja na presudu ovog Suda, poslovnog broja Usž-2522/19 od 30. rujna 2021., obzirom da se ne radi o istoj činjeničnoj niti pravnoj situaciji. Naime, u citiranoj presudi je izraženo dugogodišnje shvaćanje ovog Suda u vezi odredbe članka 17. Zakona o naknadi da se privedenost namjeni radi koje se nekretnina oduzima zaključuje do donošenja citiranog Zakona.

14. Obzirom na sve navedeno i neprijeporno utvrđeno, odlučeno je na temelju odredbe članka 74. stavak 1. ZUS-a kao pod točkom I. izreke presude, a na temelju odredbe članka 79. stavak 4. istog Zakona kao pod točkom II. izreke, obzirom da tužitelj pod 1. koji je zatražio trošak žalbenog postupka nije uspio sa žalbom.

U Zagrebu, 6. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Ana Berlengi Fellner