REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4095/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EA, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Vicko Dabelić, odvjetnik u Orebiću, protiv 1. tuženice ĆA, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]. tuženika EAŽ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koje zastupa punomoćnik Aldo Mirošević, odvjetnik u Veloj Luci, radi isplate, odlučujući o prijedlogu i dopuni prijedloga tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-779/2022-2 od 6. rujna 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli poslovni broj P-783/16 od 25. siječnja 2022., u sjednici održanoj 6. ožujka 2025.,
r i j e š i o j e:
Odbacuje se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja i u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-779/2022-2 od 6. rujna 2022., zbog pitanja koja smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao i za razvoj prava u sudskoj praksi, a koja glase:
„1. Da li je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354 st.2.t.11.a u svezi s čl.8 ZPP-a ako su razlozi presude o odlučnim činjenicama međusobno kontradiktorni i suprotni materijalnim dokazima?
2. Da li je pravilno primijenjena odredba čl. 1114. ZOO koja isključuje pravo na povrat – isplato, temeljem stjecanja bez osnove u smislu čl.1111. ZOO, ako očekivana zajednica života nije ostvarena, a u situaciju kad tuženi nisu u srodstvu sa tužiteljem?“.
2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
3. Postupajući sukladno odredbi čl. 387. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da podneseni prijedlog nema propisani sadržaj.
4. Naime, tužitelj je u prijedlogu, u odnosu na postavljena pitanja, propustio određeno navesti razloge zbog kojih smatra da bi upravo naznačena pitanja bila važna ne samo za odluku u konkretnom sporu, već i u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a, tj. zbog čega bi pitanje bilo važno i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, odnosno za razvoj prava u sudskoj praksi, a što je nužan preduvjet za dopuštenost prijedloga. Okolnost da o određenom pravnom pitanju ne bi postojala praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sama po sebi to pravno pitanje ne čini važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi. Tako navedeni razlozi ne ispunjavaju pretpostavke iz odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a jer nepostojanje prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske o određenom pitanju automatski ne znači ispunjenje pretpostavki za dopuštenost revizije. Uz to tužitelj niti ne ukazuje na možebitno postojanje različite prakse nižestupanjskih sudova o tim pitanjima (prema kojoj je o tome u određenim sudskim odlukama zauzeto pravno shvaćanje suprotno onom iz pobijane odluke) niti iznosi druge važne razloge u skladu s navedenim propisom zbog čega bi postojala potreba usuglašavanja i razvijanja sudske prakse intervencijom ovog suda putem izjavljene revizije.
5. Prema odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP-a Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće već pozivala u nižestupanjskom postupku.
6. Tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno ljudsko pravo zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske.
7. Naime, činjenica da predlagatelj nije uspio u predmetnom sudskom sporu, ne znači da su mu ujedno povrijeđena temeljna ljudska prava. Imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja i činjenična utvrđenja u postupku pred nižestupanjskim sudovima (koja u ovom stupnju postupka ne mogu biti predmet preispitivanja), shvaćanje nižestupanjskih sudova izraženo u pobijanoj odluci te cjelokupno obrazloženje prijedloga za dopuštenje revizije, za zaključiti je da predlagatelj u biti izražava nezadovoljstvo drugostupanjskom odlukom kojom je potvrđena prvostupanjska odluka. To što sud nižeg stupnja zauzima drugačija pravna shvaćanja i različito ocjenjuje dokaze od predlagatelja ne predstavlja povredu temeljnog ljudskog prava, jer pobijana presuda nije arbitrarna niti očito nerazumna. Slijedom toga, ocjena je ovog suda da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju ovoga suda u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP-a i dopuštenje revizije.
8. Slijedom toga, kako u ovoj pravnoj stvari u odnosu na sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 387. st. 2. ZPP-a, to je na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. i st. 4. ZPP-a, riješeno kao u izreci.
Zagreb, 6. ožujka 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
