Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-508/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Arijane Bolanča predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sande Crljen Ivančić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivici Crnogaća, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Nikolina Crnogaća Grubišić i Ivica Crnogaća u Šibeniku, Ante Šupuka 5, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Šibeniku Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pr-42/2022-15 od 15. svibnja 2024., na sjednici održanoj 6. ožujka 2025.,

p r e s u d i o j e:

I. Uvažava se žalba tuženice, pa se preinačuje presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pr-42/2022-15 od 15. svibnja 2024. i sudi se:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, a koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 1.556,31 EUR/11.726,00 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje za mjesec:

- ožujak 2018. godine na iznos od 37,96 EUR/286,00 kuna teku od 15.04.2018. godine do isplate

- travanj 2018. godine na iznos od 37,96 EUR/286,00 kuna teku od 15.05.2018. godine do isplate

- svibanj 2018. godine na iznos od 37,96 EUR/286,00 kuna teku od 15.06.2018. godine do isplate

- lipanj 2018. godine na iznos od 37,96 EUR/286,00 kuna teku od 15.07.2018. godine do isplate

- srpanj 2018. godine na iznos od 37,96 EUR/286,00 kuna teku od 15.08.2018. godine do isplate

- kolovoz 2018. godine na iznos od 37,96 EUR/286,00 kuna teku od 15.09.2018. godine do isplate

- rujan 2018. godine na iznos od 37,96 EUR/286,00 kuna teku od 15.10.2018. godine do isplate

- listopad 2018. godine na iznos od 37,96 EUR/286,00 kuna teku od 15.11.2018. godine do isplate

- studeni 2018. godine na iznos od 37,96 EUR/286,00 kuna teku od 15.12.2018. godine do isplate

- prosinac 2018. godine na iznos od 37,96 EUR/286,00 kuna teku od 15.01.2019. godine do isplate

- siječanj 2019. godine na iznos od 37,96 EUR/286,00 kuna teku od 15.02.2019. godine do isplate

- veljača 2019. godine na iznos od 37,96 EUR/286,00 kuna teku od 15.03.2019. godine do isplate

- ožujak 2019. godine na iznos od 37,96 EUR/286,00 kuna teku od 15.04.2019. godine do isplate

- travanj 2019. godine na iznos od 37,96 EUR/286,00 kuna teku od 15.05.2019. godine do isplate

- svibanj 2019. godine na iznos od 37,96 EUR/286,00 kuna teku od 15.06.2019. godine do isplate

- lipanj 2019. godine na iznos od 37,96 EUR/286,00 kuna teku od 15.07.2019. godine do isplate

- srpanj 2019. godine na iznos od 37,96 EUR/286,00 kuna teku od 15.08.2019. godine do isplate

- kolovoz 2019. godine na iznos od 37,96 EUR/286,00 kuna teku od 15.09.2019. godine do isplate

- rujan 2019. godine na iznos od 37,96 EUR/286,00 kuna teku od 15.10.2019. godine do isplate

- listopad 2019. godine na iznos od 37,96 EUR/286,00 kuna teku od 15.11.2019. godine do isplate

- studeni 2019. godine na iznos od 37,96 EUR/286,00 kuna teku od 15.12.2019. godine do isplate

- prosinac 2019. godine na iznos od 37,96 EUR/286,00 kuna teku od 15.01.2020. godine do isplate

- siječanj 2020. godine na iznos od 37,96 EUR/286,00 kuna teku od 15.02.2020. godine do isplate

- veljača 2020. godine na iznos od 37,96 EUR/286,00 kuna teku od 15.03.2020. godine do isplate

- ožujak 2020. godine na iznos od 37,96 EUR/286,00 kuna teku od 15.04.2020. godine do isplate

- travanj 2020. godine na iznos od 37,96 EUR/286,00 kuna teku od 15.05.2020. godine do isplate

- svibanj 2020. godine na iznos od 37,96 EUR/286,00 kuna teku od 15.06.2020. godine do isplate

- lipanj 2020. godine na iznos od 37,96 EUR/286,00 kuna teku od 15.07.2020. godine do isplate

- srpanj 2020. godine na iznos od 37,96 EUR/286,00 kuna teku od 15.08.2020. godine do isplate

- kolovoz 2020. godine na iznos od 37,96 EUR/286,00 kuna teku od 15.09.2020. godine do isplate

- rujan 2020. godine na iznos od 37,96 EUR/286,00 kuna teku od 15.10.2020. godine do isplate

- listopad 2020. godine na iznos od 37,96 EUR/286,00 kuna teku od 15.11.2020. godine do isplate

- studeni 2020. godine na iznos od 37,96 EUR/286,00 kuna teku od 15.12.2020. godine do isplate

- prosinac 2020. godine na iznos od 37,96 EUR/286,00 kuna teku od 15.01.2021. godine do isplate

- siječanj 2021. godine na iznos od 37,96 EUR/286,00 kuna teku od 15.02.2021. godine do isplate

- ožujak 2021. godine na iznos od 37,96 EUR/286,00 kuna teku od 15.04.2021. godine do isplate

- travanj 2021. godine na iznos od 37,96 EUR/286,00 kuna teku od 15.05.2021. godine do isplate

- svibanj 2021. godine na iznos od 37,96 EUR/286,00 kuna teku od 15.06.2021. godine do isplate

- lipanj 2021. godine na iznos od 37,96 EUR/286,00 kuna teku od 15.07.2021. godine do isplate

- srpanj 2021. godine na iznos od 37,96 EUR/286,00 kuna teku od 15.08.2021. godine do isplate

- kolovoz 2021. godine na iznos od 37,96 EUR/286,00 kuna teku od 15.09.2021. godine do isplate, s time da kamata na svaki pojedinačni iznos teče od dospijeća do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate, sve u roku od 15 dana."

II. Preinačuje se odluka o troškovima postupka sadržana u točki II. izreke, presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pr-42/2022-15 od 15. svibnja 2024. i sudi se:

1. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja da mu tuženica u roku od 15 dana isplati parnični trošak u iznosu od 1.500,00 eura, sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

2. Nalaže se tužitelju ĐE da tuženici Republici Hrvatskoj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 700,00 eura, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tužitelju ĐE da tuženici Republici Hrvatskoj nadoknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 250,00 eura, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 1.556,31 eura / 11.726,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni mjesečni iznos od 37,96 EUR / 286,00 kn od dospijeća do isplate, a pobliže navedenog u izreci presude, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (točka I. izreke). Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u istoj presudi naloženo je tuženici da tužitelju isplati parnični trošak u iznosu od 1.500,00 EUR, sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – u daljnjem tekstu: ZPP-a), s prijedlogom da se preinači tako da se odbije tužbeni zahtjev, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tuženica je zatražila i trošak žalbenog postupka.

2.1. U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio žalbene navode kao neosnovane te je predložio da se žalba kao takva odbije, a pobijana presuda potvrdi. Tužitelj je također, zatražio troškove žalbenog postupka.

2.2. Žalba je osnovana.

3. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

4. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za naknadu troškova prijevoza na posao i s posla za razdoblje od veljače 2018. do rujna 2021.

5. Nakon provedenog postupka prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće:

- da je tužitelj zaposlenik tuženice kao službenik MUP-a,

- da je mjesto stanovanja tužitelja od mjesta rada pješačkom rutom udaljeno manje od dva kilometra,

- da na navedenoj pješačkoj ruti ne postoji nogostup, da nisu obilježene trake na kolniku po kojoj se mogu kretati pješaci, da postoji pružni prijelaz bez pothodnika, kao i jarak za odvodnju uz sam rub kolnika koji nije ničim osiguran, da je kretanje moguće jedino i isključivo po kolniku uz rizik da se ne upadne u jarak, ako je potrebno izbjeći vozilo ili da na pješaka naleti vozilo,

- da tužitelj zbog neadekvatnosti pješačke rute na posao putuje osobnim vozilom.

6. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da se u smislu odredbe članka 124. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (("Narodne novine", broj 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19., 42/20., 85/22., 114/22., 133/23. – u daljnjem tekstu: ZOSPC), tužitelj ne smije kretati niti zadržavati na kolniku jer nema nogostupa te da je dolazak na posao i odlazak s posla moguć isključivo automobilom ili sredstvom javnog prijevoza, drugim najkraćim alternativnim pravcem koji je dulji od dva kilometra, kao i da se u konkretnom slučaju ni ne radi o automobilskoj ruti sa suvremenim kolničkim zastorom (asfaltom). Budući da bi svakodnevnim kretanjem kolnikom na posao i s posla prema tako utvrđenoj ruti kretanja koju propisuju odredbe Kolektivnog ugovora tužitelj ugrozio vlastitu sigurnost i sigurnost drugih sudionika u prometu, to je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj ispunjava uvjete za ostvarivanje prava na naknadu za troškove prijevoza u visini mjesečne autobusne karte gradskog autobusnog prijevoza. Pobijanu odluku prvostupanjski je sud donio pozivom na odredbe članka 53. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (''Narodne novine'', broj 112/17. – u daljnjem tekstu: KU/17) i članka 5. Izmjena Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (''Narodne novine'', broj 12/18. – u daljnjem tekstu: Izmjene KU/18).

7. Osnovano tuženica žalbom osporava navedeni zaključak prvostupanjskog suda.

7.1. Naime, tuženica u žalbi ustraje u tvrdnji da prema odredbi članka 53. KU/17. i članka 53. Izmjena KU/18., tužitelj nema pravo na isplatu tražene naknade jer je udaljenost njegova boravišta od mjesta rada manja od dva kilometra.

8. Prema odredbi članka 53. stavku 1. Izmjena KU/18., državni službenik i namještenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla (u daljnjem tekstu: naknada troškova prijevoza), pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra, dok se prema stavku 14. istoga članka, udaljenost u smislu toga članka utvrđuje prema planeru Hrvatskoga autokluba na temelju kartografske podloge Google Maps i to kao najkraća automobilska ruta sa suvremenim kolničkim zastorom (asfaltom), a u slučaju računanja udaljenosti iz stavka 1. toga članka, kao pješačka ruta.

8.1. U smislu odredbe članka 2. ZOSPC-a, ''cesta'' je svaka javna cesta, ulice u naselju i nerazvrstane ceste, na kojima se slobodno obavlja promet vozila i pješaka, uz uvjete i ograničenja određena tim Zakonom.

8.2. Točno je, da je odredbom članka 124. ZOSPC-a, zabranjeno pješacima kretati se kolnikom, ali ta se zabrana odnosi samo na prometnice na kojima postoji nogostup ili druga površina namijenjena za kretanje pješaka.

8.3. Odredbom članka 125. stavkom. 1. i 2. ZOSPC-a propisano je da se na cesti na kojoj ne postoji nogostup ili druga površina određena, odnosno prikladna za kretanje pješaka, ili na cesti na kojoj postoji nogostup ili druga površina određena, odnosno prikladna za kretanje pješaka kojom se pješaci ne mogu koristiti iz bilo kojeg razloga, pješaci mogu kretati kolnikom i to što bliže rubu kolnika na način kojim ne ometa i ne sprečava promet vozila.

9. Kako iz citirane odredbe proizlazi, a kada uz javnu ili nerazvrstanu cestu ne postoje pješački nogostupi odnosno površine namijenjene isključivo kretanju pješaka, kao što je to ovdje slučaj, na jednom dijelu prometnice, pješacima je dopušteno da se na takvim prometnicama kreću i kolnikom, uz poštivanje prometnih pravila o sigurnosti koja su propisana tim zakonom, na što osnovano u žalbi ukazuje i tuženica, to nije pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da se tužitelj ne smije kretati niti zadržavati na dijelu kolnika uz koji nema nogostupa, slijedom čega da bi mu dolazak na posao i odlazak s posla bio moguć isključivo automobilom ili sredstvom javnog prijevoza.

9.1. Osnovano tuženica u žalbi ukazuje i na činjenicu da za ostvarenje prava na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla nije relevantno prijevozno sredstvo koje tužitelj koristi, već činjenica da se u svakom slučaju radi o udaljenosti kraćoj od dva kilometra, sukladno odredbi članka 53. stavku 1. Izmjena KU/18., a tužitelj i ne tvrdi da bi postojale iznimke u smislu stavka 2. i 3. toga članka.

10. U odnosu na daljnje žalbene navode tuženice treba istaći da je bez pravne osnove njezino pozivanje na Tumačenje broj 21/53 od 30. svibnja 2019. jer se isto primjenjuje tek, ako na temelju planera putovanja Hrvatskog autokluba nije moguće izračunati najkraću pješačku rutu sa suvremenim zastorom (asfalt, kocka, beton), što ovdje nije slučaj.

10.1. S obzirom na navedeno, na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a, trebalo je preinačiti pobijanu prvostupanjsku presudu i odlučiti kao u točki I. izreke, ove presude.

11. Budući da je preinačena odluka o glavnoj stvari, trebalo je preinačiti i odluku o parničnom trošku. Tuženica je u cijelosti uspjela u parnici pa joj je tužitelj dužan naknaditi troškove izazvane vođenjem ovoga postupka na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, dok je tužiteljev zahtjev za naknadom troška neosnovan, zbog čega je pobijanu odluku i u tom dijelu trebalo preinačiti i zahtjev tužitelja odbiti te odlučiti kao u točki II.1. izreke, ove odluke.

11.1. Tuženici je na temelju odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a, kao opravdan dosuđen trošak u iznosu od 700,00 eura, a koji se sastoji od troška sastavljanja odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura prema Tbr. 8. točki 1. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23. – u daljnjem tekstu: Tarifa) te za zastupanja na ročištima 10. siječnja 2024. i 9. travnja 2024. u iznosima od po 200,00 eura prema Tbr. 9. točki 1. i Tbr. 54.Tarife, dok joj je za zastupanje na ročištu 5. prosinca 2023. dosuđen iznos od 100,00 eura prema Tbr. 9. točki 2. i Tbr. 54. Tarife, jer se na tom ročištu nije raspravljalo o glavnoj stvari, niti su se izvodili dokazi. Tuženici nije dosuđen trošak sastavljanja podneska od 8. siječnja 2024. jer isti nije bio potreban za parnicu u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a, iz razloga što je navode iz tog podneska mogla iznijeti i usmeno na ročištu od 10. siječnja 2024., na kojem je bila prisutna i za koje joj je trošak dosuđen. Stoga, ukupan trošak tuženice iznosi 700,00 eura, koji joj je dužan naknaditi tužitelj, zbog čega je odlučeno kao u točki II.2. izreke, dok je u preostalom iznosu od 300,00 eura njezin zahtjev neosnovan.

12. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavka 2. ZPP-a, a tuženici je dosuđen trošak sastavljanja žalbe u zatraženom iznosu od 250,00 eura prema Tbr. 10. točki 1. Tarife i Tvr. 54. Tarife, dok tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na žalbu, jer isti nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a, zbog čega je odlučeno kao u točkama III. i IV. izreke, ove odluke.

U Splitu 6. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Arijana Bolanča