REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] R 5

Poslovni broj: Us I-2769/2023-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dariji Pugel, uz sudjelovanje zapisničarke Ljiljane Vasiljević, u upravnom sporu tužitelja Grandi Soci d.o.o. OIB: 78870845757, Vodnjan, Ulica Gradina 10, kojeg zastupa opunomoćenik Alan Alagić, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Veljović, Ibrahimović, RK, M i Alagić, Pula, Dobrilina 9, protiv tuženika Ministarstva financija, OIB: 18683136487, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi poreza na dodanu vrijednost, 6. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/23-01/218, URBROJ: 513-04-23-2 od 29. rujna 2023. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područni ured Pazin, KLASA: UP/I-471-02/23-01/61, URBROJ: 513-07-18-23- 1 od 8. svibnja 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područni ured Pazin, KLASA: UP/I-471- 02/23-01/61, URBROJ: 513-07-18-23-1 od 8. svibnja 2023., kojim je tužitelju utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 31. prosinca 2020. u iznosu od 15.772,89 EUR/118.840,87 kn, te za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 31. prosinca 2021. u iznosu od 8.542,10 EUR/64.360,50 kn.

2. Citirano prvostupanjsko rješenje temelji se na rezultatima inspekcijskog nadzora koji je nad tužiteljem proveden u svrhu ispitivanja pravilnosti obračunavanja, evidentiranja, prijavljivanja i plaćanja poreza i drugih javnih davanja, o čemu je sastavljen Zapisnik, KLASA: 471-02/23-01/15, URBROJ: 513-07-18-23-10 od 29. ožujka 2023. (dalje: Zapisnik), u kojem je – u dijelu koji se osporava tužbom - utvrđeno da je tužitelj tijekom 2020. i 2021. iskoristio pravo na odbitak pretporeza u ukupnom iznosu 174.343,00 kn po računima trgovačkih društva Studio devet d.o.o., Zavojnica trans j.d.o.o., Valica promet j.d.o.o., Centar plan j.d.o.o. i J. G. Korner j.d.o.o., iako je znao ili morao znati da sudjeluje u transakcijama koje su povezane s poreznim prijevarama. Slijedom takvog utvrđenja, porezno tijelo osporilo je tužitelju pravo na odbitak pretporeza po računima navedenih dobavljača, temeljem odredbe čl. 127. st. 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine" broj: 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18, 121/19, 138/20; dalje: ZPDV).

3. Protiv odluke tuženika tužitelj je pravodobno podnio tužbu ovom Sudu u kojoj, u bitnom, ponavlja prigovore koje je iznosio u ranijoj fazi upravnog postupka (prigovor, žalba). Ističe da se sukladno mjerodavnim poreznim propisima i praksi Suda Europske Unije poreznom obvezniku ne može odbiti pravo na odbitak pretporeza po računima spornih dobavljača ako (kumulativno) isti drži valjane račune, primio je isporuke od dobavljača i koristio ih za vlastite oporezive isporuke, te nije znao niti je morao znati da sporni dobavljači djeluju s ciljem ostvarenja porezne prevare. U konkretnom slučaju, tužitelj je od spornih dobavljača uredno zaprimio račune koji sadrže sve formalne elemente koji ih čine valjanima za potrebe poreza na dodanu vrijednost, što porezno tijelo nije osporilo. Stoga okolnost što tužitelj nije imao potpisane ugovore o poslovnoj suradnji sa spornim dobavljačima ili što nema dostavnice nije relevantna, jer postojanje ugovora, dostavnica i druge formalne dokumentacije nigdje nije propisano kao formalni uvjet za odbitak pretporeza, već je važeća zakonska pretpostavka isključivo račun. Nastavno, tužitelj ispunjava i drugi uvjet za odbitak pretporeza, budući je primio isporuke od spornih dobavljača i koristio ih za vlastite daljnje isporuke. Ističe da je sa spornim dobavljačima stupio u kratkotrajne poslovne odnose i to samo zbog činjenice da njegovi redovni dobavljači rukavica, zaštitnih odjela, gnojiva za biljke poput Metro Cash&Carry d.o.o., Tapes d.o.o., I.J. d.o.o. nisu bili u mogućnosti isporučiti potrebne količine robe u kratkom vremenu, posebice s obzirom na okolnosti uzrokovane pandemijom COVID-19. Budući da sa spornim dobavljačima nije bio u kontinuiranom poslovnom odnosu, već bi robu od istih nabavljao isključivo po potrebi, to s istima nije sklapao posebne ugovore, što smatra životno i poslovno logičnim. Dostavnice i ostali popratni dokumenti tužitelju nisu bili potrebni jer se naručena roba odmah dostavljala na radilište i trošila, odnosno nije se skladištila u prostorijama tužitelja, budući je isti u to vrijeme imao nekoliko aktivnih radilišta s kratkim rokovima za dovršenje hortikulturnog uređenja, pri čemu bi po dostavi robe na pojedino radilište, radnici tužitelja pregledali dostavljenu robu i distribuirali bi ju svojim kolegama na radilištu. Ukazuje da porezno tijelo nije osporilo izlazne fakture prema klijentima, za usluge koje isti nije mogao izvršiti bez nabavljene robe, iz čega proizlazi da porezno tijelo ne osporava da su isporuke spornih dobavljača tužitelju zaista obavljene i da je on iste koristio za obavljanje svojih daljnjih oporezivih isporuka. Zaključno, tužitelj ističe da nije znao niti je morao znati da sporni dobavljači djeluju s ciljem porezne prijevare. Ukazuje da se na adresi sjedišta spornih dobavljača (Mletačka 12, Pula) nalazi jedan od većih poslovnih kompleksa u Puli u kojem posluju deseci poslovnih subjekata. Stoga tužitelju nije bilo sporno što su neki od spornih dobavljača poslovali na istoj adresi, pogotovo uzevši u obzir da su dva od četiri sporna dobavljača koji su bili registrirani na istoj adresi (Zavojnica Trans j.d.o.o. i Valica Promet j.d.o.o.) na navedenoj adresi poslovali od 2018., nisu apsolutno podudarna u pogledu registriranih djelatnosti prema sudskom registru, te ih se nije moglo međusobno povezati preko odgovornih osoba u društvu, budući da je do promjena odgovornih ljudi u spornim dobavljačima dolazilo tek nakon prestanka poslovnog odnosa tužitelja i pojedinog spornog dobavljača. Ukazuje da su sporni dobavljači u razdoblju trajanja poslovnog odnosa s tužiteljem prema podacima iz sudskog registra i mrežne stranice „Poslovna Hrvatska“ službeno bili društva bez sudskih postupaka, dok iz aplikacije Porezne uprave

– „Provjera obveznika u sustavu PDV-a“ proizlazi da su svi sporni dobavljači u razdoblju trajanja poslovnog odnosa s tužiteljem bili obveznici PDV-a. Stoga tužitelj nije imao osnovanih razloga posumnjati da obračunati PDV na obavljene isporuke neće biti uplaćen u državni proračun. Nadalje navodi da je Sud Europske Unije u svojim odlukama istaknuo da porezna uprava ne može nametnuti poreznom obvezniku da poduzima složene i detaljne provjere svojeg dobavljača, kao i da li je isti ispunio svoje obveze prijavljivanja i plaćanja PDV-a. Ukazuje na odredbu čl. 127. ZPDV-a kojom je propisana obveza poreznog tijela da u slučaju postojanja sumnje da su isporuke dobara i usluga dio transakcija čija je namjera prijevarno izbjegavanje plaćanja PDV-a, obavijesti poreznog obveznika koji sudjeluje u takvim transakcijama o njegovoj odgovornosti i o mogućnosti osporavanja prava na odbitak pretporeza. Ističe da se na 14. stranici prvostupanjskog rješenja navodi da je u odnosu na dobavljača Centar plan j.d.o.o. proveden postupak utvrđivanja činjenica bitnih za oporezivanje i o istome doneseno rješenje koje je postalo izvršno 26. srpnja 2021., pri čemu isto tijelo nikada nije obavijestilo tužitelja o utvrđenom prijevarnom postupanju tog dobavljača, a što je po zakonu bilo dužno učiniti i od kojeg trenutka bi se moglo smatrati da je Tužitelj imao saznanja o potencijalnim prijevarnim radnjama spornog dobavljača. U slučaju da je prvostupanjsko tijelo pravovremeno obavijestilo tužitelja, tužitelj ne bi stupio u poslovni odnos sa spornim dobavljačem. Nastavno tužitelj iznosi detalje glede svakog od spornih dobavljača, ističući da isti u trenutku zasnivanja poslovnog odnosa nisu bili novoosnovana društva, da su svi bili evidentirani kao obveznici PDV-a u sustavu Porezne uprave, da su kontakt osobe spornih dobavljača bile temeljito upoznate sa svojstvima dobara koja nude, da se odgovorne osobe spornih dobavljača nisu mogle dovesti u vezu s drugim spornim dobavljačima, a da su se nešto niže cijene od onih po kojima je tužitelj inače kupovao mogle pripisati izostanku vlastitih maloprodajnih prostora. Stoga smatra da su porezna tijela neosnovano tužitelju osporila pravo na odbitak pretporeza u odnosu na ulazne račune spornih dobavljača. Tužbenim zahtjevom predlaže da Sud poništi pobijano rješenje tuženika i prvostupanjskog tijela te tuženika obveže na naknadu troškova upravnog spora.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iz osporavanog rješenja te predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

5. U tijeku spora održana je rasprava na ročištu održanom 20. veljače 2025., i to u prisutnosti opunomoćenika tužitelja, a na temelju čl. 91. st. 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24), koji se zakon na predmetni upravni spor primjenjuje na temelju čl. 169. st. 1. tog Zakona, u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, koji svoj izostanak nije opravdao, čime se smatra da je u smislu čl. 6. tog Zakona strankama dana mogućnost očitovanja o svim zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koje su predmet ovog upravnog spora.

6. Radi ocjene zakonitosti pobijanog rješenja tuženika izvršen je uvid u dokumentaciju koji prileži spisu upravnog spora te dostavljenom spisu upravnog postupka.

7. Sud je odbio dokazne prijedloge tužitelja ocijenivši iste suvišnim za rješavanje ovoga spora kraj ostalih činjenica koje su u sporu utvrđene uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnoga postupka i ovoga upravnog spora.

8. Na temelju provedenog dokaznog postupka te razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Odredbom čl. 57. st. 2. ZPDV-a propisano je da porezni obveznik može odbiti pretporez u skladu s odredbama čl. 58., 59., 60., 61. i 62. toga Zakona.

10. Sukladno odredbi čl. 58. st. 1. ZPDV-a porezni obveznik ima pravo od PDV-a, koji je obvezan platiti, odbiti iznos PDV-a (pretporez) koji je obvezan platiti ili ga je platio u tuzemstvu za isporuke dobara ili usluge koje su mu drugi porezni obveznici obavili za potrebe njegovih oporezivih transakcija.

11. Sukladno odredbi čl. 127. ZPDV-a porezni obveznik koji obavlja u tuzemstvu isporuke dobara i usluga s pravom na odbitak pretporeza smatrat će se odgovornim ako iz objektivnih okolnosti proizlazi da je znao ili morao znati da će zbog prijevarnih aktivnosti dio ili cijeli iznos PDV-a vezan za isporuku koja mu je obavljena, ili bilo koju prethodnu ili sljedeću isporuku istih dobara ili usluga, ostati neplaćen (st. 1.). Ako se sukladno st. 1. utvrdi odgovornost poreznog obveznika, istome će se osporiti pravo na pretporez (st. 2.). Ako Porezna uprava sumnja da su isporuke dobara i usluga dio transakcija čija je namjera prijevarno izbjegavanje plaćanja PDV-a, tada će poreznog obveznika koji sudjeluje u takvim transakcijama obavijestiti o njegovoj odgovornosti sukladno stavku 1. ovoga članka. Od dana primitka takve obavijesti Porezna uprava može smatrati da je porezni obveznik znao ili morao znati da s takvim transakcijama sudjeluje u transakcijama kojima je namjera izbjegavanje plaćanja PDV-a (st. 3.).

12. Među strankama ovog upravnog spora nesporno je da je tužitelj bio u poslovnom odnosu s trgovačkim društvima Studio devet d.o.o., Zavojnica trans j.d.o.o., Valica promet j.d.o.o., Centar plan j.d.o.o. i J. G. Korner j.d.o.o. na način da je od istih tijekom 2020. i 2021. nabavljao robe i usluge u ukupnoj vrijednosti 871.715,00 kn (u 2020. – 549.912,50 kn; u 2021. – 321.802,50 kn); da je po računima navedenih dobavljača tužitelj iskoristio pravo na odbitak pretporeza u ukupnom iznosu 174.343,00 kn (u 2020. – 109.982,50 kn; u 2021. – 64.360,50 kn).

13. Iz Zapisnika (a djelomično i navoda samog zakonskog zastupnika tužitelja danih u očitovanju u postupku) proizlazi: da tužitelj nije imao zaključene ugovor o poslovnoj suradnji s prethodno spomenutim trgovačkim društvima već da se poslovni odnos s istima temeljio na usmenim (telefonskim) dogovorima postignutim s nepoznatim kontakt osobama tih društava, do kojih je isti došao preko oglasnika ("Njuškala"); da tužitelj nikada nije upoznao svoje kontakte niti je planirao ili izvršio posjet dobavljačima; da tužitelj prije stupanja u poslovne odnose nije provjeravao sporne dobavljače (pisana izjava zakonskog zastupnika tužitelja); da osim računa tužitelj ne raspolaže nikakvom drugom popratnom dokumentacijom (dostavnice, potvrde o isporuci, ponude, ugovori o poslovnoj suradnji, narudžbe..); da tužitelj nije vodio skladišnu evidenciju niti evidenciju izdavanja robe (zaštitne opreme) radnicima; da je pregledom spornih računa utvrđeno da se uvijek radilo o isporukama istovrsnih dobara (zaštitna odijela, rukavice, gnojivo itd.) odnosno pružanju istovrsnih usluga (zalijevanje, najam vozila) neovisno o tome o kojem je dobavljaču riječ; da su se dobavljači izmjenjivali protekom razdoblja od nekoliko mjeseci; da je u provedenoj poreznoj kontroli dobavljača utvrđeno da se radi o društvima koja često mijenjaju osnivače i odgovorne osobe, nisu dostupna na adresi sjedišta, ne podnose prijave PDV-a i ne vode knjigovodstvo sukladno propisima.

14. Analizirajući ukupnost činjenica koje proizlaze iz sadržaja dokumentacije koja prileži spisu te podvodeći iste pod kontekst gore citiranih zakonskih normi, Sud nalazi da su osporavana rješenja poreznih tijela utemeljena na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, a što prigovorima iznijetim u tužbi tužitelj nije doveo u sumnju.

15. Sukladno ustaljenoj praksi Suda Europske Unije (primjerice spojeni predmeti C- 439/04 i C-440/04) poreznom obvezniku može se osporiti pravo na odbitak pretporeza ako se temeljem objektivnih okolnosti utvrdi da je znao ili morao znati da sa svojom kupovinom sudjeluje u transakciji koja je povezana sa prijevarnim izbjegavanjem plaćanja PDV-a. Činjenicu da je porezni obveznik znao ili morao znati moguće je dokazati time da li je porezni obveznik koji traži odbitak pretporeza izvršio dobru provjeru poslovnog partnera postupajući pažnjom dobrog gospodarstvenika da bi izbjegao svoju odgovornost radi sudjelovanja u PDV prijevari. Dakle, prema shvaćanju Suda Europske Unije, obveznika koji je znao ili mogao znati da je svojom kupnjom sudjelovao u prijevarnoj transakciji utaje PDV-a, smatra se sudionikom prijevare. Stoga, kako je postupku utvrđeno da je tužitelj poslovao s trgovačkim društvima koja djeluju, odnosno pojavljuju se na tržištu, kao nestajući trgovac (missing trader) te da, prije stupanja u poslovni odnos, nije na odgovarajući način izvršio provjeru dobavljača, to pravilno zaključuju porezna tijela da tužitelj u konkretnim poslovnim događajima nije postupao s dužnom pažnjom, odnosno nije poduzeo sve radnje koje bi od njega bilo razumno zahtijevati da spriječi svoje sudjelovanje u poreznoj prijevari. Posljedično tome, pravilno je tužitelju osporen pretporez temeljem odredbe čl. 127. st. 2. ZPDV-a.

16. Neosnovano tužitelj ističe da je izvršio potrebnu provjeru te da iz utvrđenih činjenica nije znao niti je mogao znati da se radi o poreznoj prijevari, pozivajući se na okolnosti da se radilo o društvima koja su evidentirana u sustavu PDV-a te u odnosu na koje u vrijeme izdavanja računa nije bio u tijeku sudski postupak, a odgovorne osobe nisu se preklapale. Naime, zakonski zastupnik tužitelja u izjavi (očitovanju) danom tijekom nadzora izjavio je da je u kontakt sa spornim dobavljačima došao preko "Njuškala", te da dobavljače nije provjeravao, a nakon što bi mu se po izvršenoj dostavi raniji kontakt prestao javljati, opet bi preko "Njuškala" potražio novog dobavljača sa sličnim oglasom, i tako redom. Dakle radilo se o poslovnoj suradnji s dobavljačima za koje tužitelj nije imao nikakvu raniju preporuku ili referencu, do kontakta je došao putem oglasnika, koji su nudili značajno nižu cijenu od tužiteljevih stalnih dobavljača, od istih nije tražio nikakav prethodni pisani dokument (ponudu, narudžbu, ugovor o poslovnoj suradnji, specifikaciju proizvoda), iste prema vlastitoj izjavi nije provjeravao, a nakon što bi (po navodima tužitelja) došlo do isporuke (koja također nije praćena nikakvom materijalno dokumentacijom – dostavnicama, potvrdama isporuke ili sl.), raniji dobavljač bi mu se bez obrazloženja prestao javljati, nakon čega bi tužitelj opet na "Njuškalu" potražio novog dobavljača sa sličnim oglasom, istoga načina poslovanja (bez imena i prezimena kontakt osobe, bez upoznavanja ili posjeta sjedištu, te pisanog traga oko komunikacije glede narudžbe i isporuke), a pretežno čak i istog sjedišta (Pula, Mletačka 12), i tako redom. Imajući u vidu prednje opisane okolnosti, Sud smatra pravilnim zaključak poreznog tijela da bi svaki savjesni gospodarstvenik u usporedivoj situaciji znao ili morao znati da se radi o prijevarnim aktivnostima uslijed kojih će posljedično dio ili cijeli iznos PDV-a vezan za isporuku ostati neplaćen.

17. Valja posebice naglasiti i to da je provedenim nadzorom utvrđeno kako tužitelj osim računa predmetnih dobavljača ne raspolaže nikakvom drugom materijalnom dokumentacijom koja uobičajeno prati ovakvu vrstu poslovnih događaja te glede toga naglasiti kako odbitak pretporeza nije pogodnost koja se poreznim obveznicima priznaje automatizmom već se radi o danoj mogućnosti uz uvjet da su ispunjene sve pretpostavke propisane u odredbama Zakona te Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine" broj: 79/13, 85/13, 160/13, 35/14, 157/14, 130/15, 115/16, 1/17, 41/17, 128/17, 106/18, 1/19, 1/20, 1/21, 73/21; dalje: Pravilnik). Obzirom da se radi o poreznoj povlastici to teret dokazivanja činjenica o kojim ovisi priznavanja ovog prava leži na poreznom obvezniku (čl. 88. tč. 2. OPZ-a), pa je stoga nužno da porezni obveznik u svojoj poslovnoj dokumentaciji raspolaže ispravama kojima može dokazati ispunjenje propisanih uvjeta. Dokumentiranje podataka u poslovnim knjigama mora temeljiti na vjerodostojnim i urednim knjigovodstvenim ispravama pa je, posljedično tome, priznavanje prava na odbitak pretporeza zavisno o vjerodostojnosti isprava na temelju koje se ti podaci evidentiraju. U tom smislu, račun kao i sva druga „popratna“ dokumentacija moraju biti sastavljeni tako da omogućuju pregled svih relevantnih podataka o nekom poslovnom događaju. Samo tako sastavljene isprave mogu se ocijeniti vjerodostojnima prilikom dokazivanja da je usluga/isporuka koje je na ispostavljenim računima zaračunata doista i obavljena. Vjerodostojnost dokumenta – isprave – postoji ako je poslovni događaj koji se dokumentira doista stvarno i nastao, i to po vrsti, obujmu, količini, kvaliteti i vrijednosti. Drugim riječima, bez odgovarajuće poslovne dokumentacije koja obično prati određeni pravni posao, kojom tužitelj ne raspolaže, a koja dokumentacija mora biti takvog sadržaja da je iz nje moguće nedvojbeno utvrditi da je određeni poslovni odnos realiziran na način kako je isti i evidentiran u poslovnim knjigama, račun sam po sebi ne može biti dokaz o nastalom poslovnom događaju.

18. Zaključno, Sud nije našao osnovanim niti prigovor tužitelja vezano za povredu poreznog tijela u pogledu odredbe čl. 127. st. 3. OPZ-a. Naime, porezni postupak u odnosu na društvo Centar plan j.d.o.o. vođen je tijekom 2021. te izvršno rješenje datira od 26. srpnja 2021., dok je tužitelj prijavio pravo na odbitak pretporeza vezano uz račun tog društva od 23. siječnja 2021., pa proizlazi da je suradnja tužitelja i spornog dobavljača prethodila postupanju poreznog tijela.

19. Slijedom ovako izloženog stanja stvari, utvrđuje se da osporavanim upravnim aktima nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja te je stoga, temeljem odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a, odlučeno kao u tč. I. izreke.

20. Odluka o troškovima spora (tč. II. izreke) temelji se na odredbi čl. 147. st. 1. ZUS- a.

U Rijeci 6. ožujka 2025.

Sutkinja

Daria Pugel

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba protiv presude odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS).

Dostaviti:

- opunomoćeniku tužitelja Alanu Alagiću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Veljović, Ibrahimović, RK, M i Alagić, Pula, Dobrilina 9,

- tuženiku Ministarstva financija, OIB: 18683136487, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5