REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U VELIKOJ GORICI

Ulica Hrvatske bratske zajednice broj 1

Poslovni broj: Kžzd-46/2023-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, kao drugostupanjski sud, u vijeću za mladež sastavljenom od sutkinja Gordane Paljevec kao predsjednice vijeća te Ivane Dubravke Kovačević i Ivane Bilušić kao članica vijeća, uz sudjelovanje Slavice Horvačić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog LD, zbog kaznenog djela iz članka 177. stavka 2. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog LD, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici od 15. studenog 2022. broj Kzd- 45/2020-95, u javnoj sjednici održanoj 6. ožujka 2025., u odsutnosti državnog odvjetnika i optuženog LD, a u prisutnosti njegovog branitelja Roberta Brdara, odvjetnika iz Zagreba,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog LD kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici, optuženi LD je proglašen krivim zbog dvaju kaznenih djela prijetnje, iz članka 139. stavka 3. KZ/11., te zbog dvaju kaznenih djela povrede djetetovih prava, iz članka 177. stavka 2. KZ/11. Na temelju citiranih zakonskih odredbi su optuženiku za svako kazneno djelo prijetnje utvrđene kazne zatvora u trajanju po šest mjeseci, a za svako kazneno djelo povrede djetetovih prava su mu utvrđene kazne zatvora u trajanju po jednu godinu.

1.1. Primjenom članka 58. KZ/11., optuženiku je opozvana djelomična uvjetna osuda izrečena mu presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici od 28. rujna 2018. broj Kzd-64/2018-7, tako da se kazna zatvora u trajanju jedne godine i deset mjeseci, na koju je osuđen tom presudom, uzima kao utvrđena. Na temelju članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., optuženik je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju dvije godine i tri mjeseca.

1.2. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženom LD je u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 2. travnja 2020. do 24. rujna 2020., kao i vrijeme provedeno n izdržavanju kazne po presudi Općinskog suda u Velikoj Gorici od 28. rujna 2018. broj Kzd-64/2018-7, od 23. rujna 2019. do 23. veljače 2020.

1.3. Primjenom članka 69. KZ/11., optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu, koja može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje tri godine (s tim da je nepotrebno navedeno "ili proteka roka provjeravanja primjenom uvjetne osude").

1.4. Na temelju članka 148. stavka 1. (pravilno bi bilo "stavka 6") Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. – Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. i 36/24. – dalje: ZKP/08.), optuženik je oslobođen obveze plaćanja troškova kaznenog postupka.

2. Protiv ove presude žalbu je podnio optuženi LD putem branitelja Roberta Brdara, odvjetnika iz Zagreba, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, "pogrešne primjene materijalnog prava", pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog odluke o kazni te zbog "povrede konvencijskog prava okrivljenika". Predlaže pobijanu presudu preinačiti i optuženika osloboditi optužbe, odnosno pobijanu presudu ukinuti i predmet uputiti na ponovno suđenje i odluku.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Spis predmeta je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., prije dostave sutkinji izvjestiteljici, bio dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici.

5. Na temelju članka 475. stavka 1. ZKP/08., o sjednici drugostupanjskog vijeća izviješteni su optuženi LD i njegov branitelj Robert Brdar, odvjetnik iz Zagreba, sukladno zahtjevu u žalbi, te nadležni državni odvjetnik. Sjednici je prisustvovao optuženikov branitelj Robert Brdar, odvjetnik iz Zagreba. Kako nisu pristupili nadležni državni odvjetnik i optuženik, iako su bili uredno obaviješteni, to je sjednica održana u njihovoj odsutnosti, u skladu s člankom 475. stavkom 3. ZKP/08.

6. Žalba je neosnovana.

7. Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

7.1. Pored toga što ova zakonska odredba ne prepoznaje bitnu povredu odredaba kaznenog postupka u obliku "nerazumljivosti presude", koji se ističe žalbom, neosnovan je stav žalitelja da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. U zakonskom opisu kaznenih djela prijetnje, u odnosu na obje žrtve, u izreci pobijane presude, je jasno naznačeno kako su djela počinjena prema bliskim osobama, te je razvidno kako je to okolnost koja djelo čini kvalificiranim. Stoga izreka presude nije nerazumljiva, a kaznena djela su pravilno pravno kvalificirana, sukladno zakonskom opisu. Isto tako, u obrazloženju pobijane presude se obje žrtve, MD i OD, ustrajno nazivaju suprugom i punicom, kako je to navedeno i u činjeničnom opisu djela. Imajući u vidu zakonsku definiciju bliskih osoba, iz odredbe članka 87. stavka 9. u vezi sa stavkom 8. KZ/11., nije bilo nužno da sud izričito naglašava kako žrtve ispunjavaju svojstvo bliskih osoba, pa da se izostankom tog navoda presuda ne bi mogla ispitati.

7.2. Žalitelj nije u pravu niti kada istu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka nalazi u propustu suda da izloži razloge zbog kojih smatra da se radi o ozbiljnim prijetnjama. Sud prvog stupnja je, u pogledu svih odlučnih činjenica, pa tako i u pogledu objektivne ozbiljnosti prijetnje, dao jasne razloge na kojima se zasniva izreka presude. Pored toga što nisu osnovane tvrdnje žalitelja da je sud nepravilno utvrdio kako su žrtve iskazivale o osjećaju straha (jer je oštećena MD iskazala da se osjećala "odvratno, poniženo, ustrašeno", a oštećena OD je navela da je bila u "šoku" te da se "uplašila"), ovakvim navodima žalitelj iznosi vlastitu vrijednosnu ocjenu izvedenih dokaza, ali time ne argumentira istaknutu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, već prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Ovime žalitelj ujedno zanemaruje kako je ustrašenost ili uznemirenost bitno obilježje osnovnog oblika kaznenog djela, iz članka 139. stavka 1. KZ/11., dok se za ispunjenje kvalificiranog oblika djela, iz članka 139. stavka 3. u vezi sa stavkom 2. KZ/11., zbog kojih je optuženik osuđen, traži objektivna ozbiljnost prijetnje.

7.3. Isto tako, neosnovan je stav žalitelja koji bitnom povredom odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. smatra i navodni propust suda da navede razloge o tomu zašto je dokazno ročište 6. svibnja 2020. bilo potrebno održati, čiju potrebnost naziva odlučnom činjenicom, a istu nalazi i u izostanku razloga za čitanje iskaza žrtve OD od 6. svibnja 2020. na raspravi 10. srpnja 2020. Identičnim prigovorima žalitelj istodobno nastoji opravdati i svoje tvrdnje o počinjenoj bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08., koja također nije ostvarena.

7.3.1. U ovom dijelu žalitelj pogrešno tumači pojam odlučne činjenice, s obzirom na to da se u provođenju dokaznog ročišta radi o procesnoj poziciji suda (sutkinje istrage) u stadiju odlučivanja o provođenju ili neprovođenju određenih dokaza, prije podizanja optužnice, a kasnije u načinu vođenja rasprave.

7.3.2. Prvostupanjski sud nije bio dužan izložiti razloge o potrebi ranijeg provođenja dokaznog ročišta, čiju zakonitost nisu ni stranke osporavale tijekom postupka. U konkretnom slučaju je razvidno da je dokazno ročište 6. svibnja 2020., održano na temelju zakonitog naloga sutkinje istrage, izdanog na temelju članka 237. stavka 1. ZKP/08., kojim je prihvaćen prijedlog državnog odvjetništva za provođenjem dokaznih radnji ispitivanjem žrtava MD i OD (supruge i punice optuženika). Protivno žalbenoj tvrdnji, to što je državni odvjetnik u prijedlogu naznačio članak 236. stavka 1. točku 1. ZKP/08., umjesto članka 236. stavka 1. točke 2. ZKP/08., kao osnovu za ispitivanje žrtava, ne znači da prvostupanjski sud nije smio koristiti zapisnike s tog dokaznog ročišta. Naime, iz prijedloga je razvidno da se državni odvjetnik pozvao na odredbu članka 285. stavka 1. točaka 1. i 2. ZKP/08., što je u razlozima prijedloga i obrazložio, iz čega je posve jasno da je dokazno ročište održano zbog postojanja bojazni da žrtve, kao tzv. privilegirani svjedoci, na raspravi neće iskazivati. S tim u vezi treba napomenuti da su dokaznom ročištu prisustvovali i optuženik i njegov branitelj. Premda je točno da, sukladno članku 285. stavku 6. ZKP/08., žrtve nisu imale pravo uskratiti iskaz u odnosu na kaznena djela iz članka 177. stavka 2. KZ/11., žalitelj nije u pravu kada njihovo ispitivanje smatra nezakonitim zbog nepotrebnosti. Žalitelj neopravdano zanemaruje kako su žrtve MD i OD, osim o kaznenim djelima kaznenopravne zaštite djece, imale iskazivati i na okolnosti kaznenih djela iz članka 139. stavka 3. KZ/11., počinjenih na njihovu štetu. Pri tomu, ističe se žalitelju kako je smisao provođenja dokaznog ročišta ispitivanjem privilegiranih svjedoka upravo u pravovremenom i zakonitom "fiksiranju" njihovih iskaza, a sve zbog postojanja bojazni da to kasnije neće biti moguće. Da je tomu tako pokazalo se u daljnjem tijeku postupka, jer je žrtva MD na raspravi prihvatila pravo da bude oslobođena dužnosti svjedočenja. To što žrtva OD ni kasnije na raspravi nije koristila tzv. blagodat nesvjedočenja, za razliku od žrtve MD, koja je na raspravi odbila svjedočiti, ne govori o nepotrebnosti (a osobito ne o nezakonitosti) njihova ispitivanja na dokaznom ročištu. Stoga, korištenjem njihovih iskaza s dokaznog ročišta, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08.

7.3.3. Niti u pogledu iskaza žrtve OD od 6. svibnja 2020., koji je pročitan na raspravi 10. srpnja 2020., nisu počinjene povrede na koje upire žalitelj. Naime, premda u raspravnom zapisniku nije izričito navedena zakonska odredba na temelju koje se zapisnik pročitao, iz članka 431. stavka 1. ZKP/08. ovo nije utjecalo niti je moglo utjecati na presudu. Naime, kako je već rečeno, dokazno ročište od 6. svibnja 2020. je provedeno zakonito, istom su bili prisutni i optuženik i njegov branitelj, kao i na raspravi 10. srpnja 2020., kada nitko od stranaka nije imao primjedbi na način izvođenja ovog dokaza, a jasno je da iskaz žrtve s dokaznog ročišta i s rasprave predstavlja jednu cjelinu.

7.3.4. S tim u vezi, nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je time povrijeđena odredba članka 432. stavka 1. ZKP/08. jer je sud bio dužan reproducirati snimku tog dokaznog ročišta. Naime, iz spisa predmeta je razvidno da dokazno ročište na kojem su ispitane žrtve nije snimljeno uređajem za audio-video snimanje, niti je vidljivo da bi žrtve takvo što zahtijevale, pa da bi bili ispunjeni uvjeti za reproduciranje takvih snimki, koje u spisu niti ne postoje. U zapisnicima s dokaznog ročišta je navedeno da je tek prisutnost optuženika (tada osumnjičenika), zbog epidemije virusa COVID-19, a u cilju zaštite zdravlja svih sudionika u postupku, osigurana "putem video-linka", što ne znači da je dokazno ročište snimljeno.

7.4. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., na koju sadržajno upire žalitelj, smatrajući iskaz žrtve OD s rasprave 10. srpnja 2020., ispitane kao svjedokinje, nezakonitim dokazom.

7.4.1. Naime, da bi zapisnik o ispitivanju svjedoka bio zakoniti dokaz, u smislu valjanosti procesnih upozorenja (članak 300. stavak 1. točke 3. i 5. ZKP/08.), dovoljno je u zapisnik upozorenje upisati, ili samo numeričkom oznakom članka ili samo tekstualno (premda bi uputno bilo oboje), a kada za zakonitost tog dokaza zakon izričito traži očitovanje upozorene osobe, njen odgovor mora biti upisan prije nastavka upisivanja njenog iskaza.

7.4.2. U konkretnom slučaju je iz predmetnog zapisnika razvidno da je svjedokinja valjano, kao privilegirana svjedokinja, upozorena u smislu članka 285. stavka 3. ZKP/08., kao što je njeno odricanje ubilježeno u zapisnik. Isto tako, u zapisniku su jasno naznačena i upozorenja svjedokinji iz članka 288. stavka 3. ZKP/08.

8. Žalitelj nije u pravu niti kada se, navodom o "pogrešnoj primjeni materijalnog prava", žali zbog povrede kaznenog zakona.

8.1. Žalitelj konkretno ne označava koju povredu kaznenog zakona iz članka 469. ZKP/08. ima u vidu, niti se to iz sadržaja žalbe može razabrati. Žalitelj prigovara uporabi izraza "osuditi" i "izreći" te redoslijedu primjene zakonskih odredbi prilikom opoziva uvjetne osude iz ranije presude, smatrajući da je optuženika prvo trebalo osuditi na kazne zatvora (a ne utvrditi) i zatim opozvati uvjetnu osudu i izreći mu jedinstvenu kaznu zatvora (a ne osuditi), ali time ne opravdava niti jedan oblik povrede kaznenog zakona iz članka 469. ZKP/08.

8.2. Premda i sam žalitelj upire na odredbu članka 58. stavka 3. KZ/11., zanemaruje kako ova odredba upućuje na odredbu članka 53. KZ/11., koja se pak poziva na primjenu odredbi članka 51. KZ/11., kojima je jasno propisano kako će u opisanom slučaju za svako kazneno djelo sud utvrditi (a ne "osuditi na") kaznu, a zatim počinitelja osuditi na (a ne "izreći" mu) jedinstvenu kaznu. Isto tako, prema odredbi članka 58. stavka 3. KZ/11. je jasno da će kaznu iz ranije uvjetne sud smatrati utvrđenom.

8.3. Međutim, svakako valja primijetiti kako i sam zakonodavac u pisanju zakonskih normi koristi drukčije izraze kada spominje jedinstvenu kaznu zatvora, a žalba je nepotrebno opterećena razmatranjem semantičke opravdanosti korištenja pojedinog izraza. No, prema već ustaljenoj sudskoj praksi, pojedinačne kazne se za sva kaznena djela počinjena u stjecaju utvrđuju, kao što se utvrđenom kaznom smatra kazna iz ranije uvjetne osude koja se opoziva, te se optuženik zatim osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora.

8.4. I u ovom dijelu žalitelj smatra da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. jer sud nije naznačio radi li se o obveznom ili fakultativnom opozivu uvjetne osude.

8.4.1. Protivno i ovim žalbenim tvrdnjama, razlozi za opoziv ranije izrečene djelomične uvjetne osude su navedeni u točki 26. obrazloženja. Pri tomu, već iz visine pojedinačnih kazni koje su optuženiku utvrđene zbog počinjenih kaznenih djela u ovom postupku, razvidno je kako se radi o kaznama koje ne opravdavaju obligatorni opoziv uvjetne osude. Time što u izreci pobijane presude nije izričito naznačeno radi li se o stavku 1. ili stavku 2. članka 58. KZ/11. ne čini izreku presude nerazumljivom niti je riječ o tomu da se zbog toga presuda ne bi mogla ispitati.

9. Suprotno daljnjim žalbenim navodima, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja su utemeljeni na pravilnoj ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i svih ostalih provedenih dokaza, te su logični i zakoniti, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica pravilno zasnovani na izvedenim dokazima.

9.1. Prvostupanjski sud je iskaz žrtve MD s dokaznog ročišta, kao i iskaze žrtve OD, pravilno ocijenio vjerodostojnima. Oštećene MD i OD su jasno iskazivale, potvrđujući okolnosti odvijanja događaja, iz kojih proizlaze sva subjektivna i objektivna obilježja kako kaznenih djela prijetnji, tako i kaznenih djela povrede djetetovih prava, zbog kojih je optuženik osuđen. Oštećena MD je jasno navela kako je optuženik nepozvan došao na njenu adresu, "uletio" u stan i vrijeđao njenu majku OD, govoreći joj da je kurva te da će je ubiti i da mu je otela ženu i djecu, a cijelo to vrijeme su djeca vrištala, te su optuženikovi prijatelji i ona optuženika izvlačili iz stana, kada je optuženik i njoj rekao da je kurva i da će pobiti i nju i djecu, nakon čega je dijete L govorio da se boji tate, a dijete AD je pričala da je tata zločest. Iz njenog iskaza je ujedno razvidno kako je iskazala da se osjećala "odvratno, poniženo i ustrašeno". U bitnim dijelovima suglasno tomu je svjedočila i žrtva OD, koja je navela kako je optuženik iznenada upao u stan, a zbog prvotnog šoka ona nije čula što joj je optuženik govorio ali joj je kći MD naknadno rekla da je govorio da će je ubiti, dok je potom na stubištu čula kako je optuženik vikao "ubit ću vas, sve ću vas pobiti, i djecu ću ubiti", optuživši je da mu je otela ženu i djecu, a svemu tomu su bila prisutna djeca.

9.2. Stoga nije u pravu žalitelj kada, iznoseći vlastitu vrijednosnu ocjenu izvedenih dokaza, tvrdi da je trebalo prihvatiti obranu optuženika koji nikome nije prijetio jer je to potvrdio svjedok PD. Naime, imajući u vidu iskaze žrtava, koji su pravilno ocijenjeni vjerodostojnima, prvostupanjski sud je pravilno nevjerodostojnom ocijenio obranu optuženika i njegovo ničim potkrijepljeno negiranje izrečenih prijetnji. U pogledu iskaza svjedoka JD ističe se žalitelju kako je ovaj svjedok iskazao "… u tom trenutku svi su se derali, a djeca su i plakala. Nisam čuo da bi LD ikome uputio ikakve prijetnje". Ovakvo svjedočenje ne predstavlja potvrdu optuženikove obrane jer se kroz upotrijebljenu sintagmu "nisam čuo" može zaključivati samo o tomu da svjedok nije čuo (kako i navodi), što nužno ne znači da prijetnje nisu bile izrečene. To tim više ako se uzme u obzir nesporna činjenica da su u kritičnom trenutku svi galamili, a djeca vrištala.

9.3. Kraj citiranih iskaza žrtava, neosnovano žalitelj upire na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje zbog navodne potrebe, istaknute tek u žalbi, provođenja suočenja između žrtava i provođenja vještačenja (ne navodi se kojeg). Naime, žalitelj ispušta iz vida kako je žrtva MD na raspravi prihvatila tzv. blagodat nesvjedočenja, pa bi njeno suočenje sa žrtvom OD bilo nemoguće provesti. U odnosu pak na prijedlog provođenja "nekakvog" vještačenja, ističe se žalitelju kako izvođenje daljnjih dokaza nije bilo nužno za utvrđivanje istine, a sve bitne i relevantne činjenice su pravilno utvrđene na temelju izvedenih dokaza. Naime, protivno paušalnim žalbenim navodima, zaključak o doživljenoj psihičkoj i emocionalnoj boli i neugodi kod djece FD i AD, koja je bila jačeg intenziteta, prvostupanjski sud je pravilno crpio iz vjerodostojnog iskaza žrtve MD, koja je iskazala da je dijete L nakon događaja govorio da se boji tate, a dijete AD priča kako je tata zločest. S tim u vezi treba imati u vidu i izvješće Centra za socijalnu skrb Zaprešić, iz kojeg, među ostalim, proizlazi kako je stabilnost i sigurnost djece znatno narušena te kako postoji značajan razvojni rizik za svu djecu, te je Centar u procesu razmatranja mogućnosti lišavanja roditeljske skrbi. Dakle, jasno je da je predmetni događaj imao ugrožavajući utjecaj na pravilan psihofizički razvoj djece, pa zato nije bilo potrebno provoditi neke dokaze na ovu okolnost. Pored toga, razvidno je kako na sve izvedene dokaze obrana nije imala prigovora niti primjedbi a tijekom postupka nije predlagala izvođenje ovih dokaza, koji bi se odnosili na neke nove okolnosti koje se sada žalbom problematiziraju.

9.4. Stoga je prvostupanjski sud, nasuprot žalbenim navodima optuženika, na temelju izvedenih dokaza, potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je savjesnom ocjenom dokaza, osnovano zaključio da je optuženik počinio kaznena djela, upravo na način kako je to navedeno u izreci pobijane presude. Za svoja utvrđenja dao je valjano i logično obrazloženje, na koje se upućuje žalitelj.

9.5. Slijedom izloženog, suprotno tvrdnjama žalitelja, prvostupanjski sud opravdano nije primijenio načelo "in dubio pro reo" jer nije našao postojanje nekih dvojbi u pogledu odlučnih činjenica.

10. Žalitelj žalbu podnosi i zbog odluke o kazni. I ovu žalbenu osnovu žalitelj argumentira isključivo navodima o istoj bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11., koja nije ostvarena. Prvostupanjski sud je, premda šturo, označio okolnosti koje je imao u vidu razmatrajući adekvatnost kaznenopravne sankcije, a prema njihovoj prirodi je posve logično kojoj grupi pripadaju.

10.1. Isto tako, nije došlo niti do povrede optuženikovog prava zajamčenog člankom 6. stavkom 1. Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10., 13/17. i 6/24.), u vidu prava na obrazloženu sudsku odluku. Prigovarajući kako je odluka paušalna i kako nije na minimalno dostatan i razumljiv način obrazložena, žalitelj samo ponavlja tvrdnje koje predstavljaju žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., koja nije počinjena, a nezadovoljstvo žalitelja količinom izloženih razloga također ne opravdava istaknutu žalbenu osnovu. Pored toga, to što je sud netočno naveo da je za kazneno djelo iz članka 177. stavka 2. KZ/11. propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, očita je slučajna greška u pisanju, kojom nije počinjena niti jedna povreda na štetu optuženika. Pri tomu je sud prvog stupnja pravilno primijenio zakon važeći u vrijeme počinjenja djela i pravilno optuženiku utvrdio kazne koje predstavljaju zakonski minimum kazne za ovo kazneno djelo.

10.2. Međutim, iako izostaje žalbena argumentacija za ovu žalbenu osnovu, a kako žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede kaznenog zakona, podnesena u korist optuženika, sukladno članku 478. ZKP/08., sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni, to je ovaj drugostupanjski sud razmatrao i kaznu na koju je optuženik osuđen.

10.3. Odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela. Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

10.4. S tim u vezi, prvostupanjski sud je optuženiku pravilno cijenio sve okolnosti koje utječu na vrstu i mjeru kazne, pri čemu je pravilno uzeo u obzir utvrđenu smanjenu ubrojivost optuženika, koja evidentno predstavlja olakotnu okolnost, kao što je pravilno vrednovao optuženikovu višestruku kaznenu osuđivanost, čije značenje se svakako nalazi u području otežavajućih okolnosti. Sud prvog stupnja je pritom pravilno imao u vidu da je optuženik kaznena djela zbog kojih je ovdje osuđen počinio za vrijeme trajanja roka provjeravanja iz ranije presude, kojom mu je izrečena djelomična uvjetna osuda, i to nepuna dva mjeseca po izlasku s izdržavanja kazne zatvora.

10.5. Prema stavu i ovog drugostupanjskog suda, a vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (članak 47. KZ/11.), te o svrsi kažnjavanja (članak 41. KZ/11.), procijenjeno je optimalnim optuženiku utvrditi pojedinačne kazne zatvora u trajanju po šest mjeseci za svako kazneno djelo prijetnje, te u trajanju po jednu godinu za svako kazneno djelo povrede djetetovih prava, koje su pojedinačne kazne primjereno utvrđene i po prvostupanjskom sudu, kao što je pravilno, opozivom uvjetne osude iz ranije presude, uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine i deset mjeseci, te je bilo opravdano optuženika osuditi na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju dvije godine i tri mjeseca. Uvažavajući sve utvrđene okolnosti, ovom jedinstvenom kaznom zatvora će se izraziti jasna društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, ali utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

10.6. Zato nisu osnovane paušalne tvrdnje žalitelja o nepravilno odmjerenoj kazni. Uz navedeno, posve je promašeno žalbeno upiranje na nepravilnost odmjerene kazne jer je sud postupio "suprotno odredbi članka 71. stavka 1. ZKP/08.". Naime, ovom odredbom su regulirana pitanja isključenja branitelja u slučajevima iz članka 69. i 70. ZKP/08.

11. Pobijana presuda je i u pogledu odluke o sigurnosnoj mjeri razmatrana sukladno članku 478. ZKP/08. jer, kako je već rečeno, žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede kaznenog zakona, podnesena u korist optuženika, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o sigurnosnoj mjeri.

11.1. Prvostupanjski sud je pravilno optuženiku izrekao sigurnosnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu, iz članka 69. KZ/11., pravilno vodeći računa o svrsi sigurnosnih mjera iz članka 66. KZ/11., kada je prihvatio zaključak sudskog vještaka dr. Željka Marinića kako kod optuženika, ako se ne uključi u terapijski program, postoji značajna vjerojatnost od ponovnog činjenja kaznenih djela, pa i težeg stupnja. Sudski vještak je preporučio izricanje navedene sigurnosne mjere, a prvostupanjski sud je trajanje sigurnosne mjere pravilno odredio u okviru koji je propisan člankom 69. stavkom 3. KZ/11. (premda, kako je već uvodno naznačeno, uz nepotreban navod "proteka roka provjeravanja primjenom uvjetne osude", koja optuženiku nije izrečena).

12. Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija.

12.1. Županijski sud u Velikoj Gorici, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu u skladu s člankom 476. stavkom 1. točkama 1. i 2. ZKP/08., nije našao da bi bile ostvarene ni ostale bitne povrede odredaba kaznenog postupka ni povrede kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

13. Imajući u vidu izloženo, primjenom odredbe 482. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ove presude.

Velika Gorica, 6. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Gordana Paljevec