Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž R-1018/2022-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Tamari Crnkić Gotovac, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Crnkić Gotovac & Erceg d.o.o. iz Zagreba, protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstva financija, Carinske uprave, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu, Građansko- upravnom odjelu, radi utvrđenja i prestanka (zabrane diskriminacije), odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-712/2020-28 od 17. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 06. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-712/2020-28 od 17. lipnja 2022. potvrđuje.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je od strane tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, MINISTARSTVO FINANCIJA, CARINSKA UPRAVA, Alexandera von Humboldta 4a, Zagreb, OIB: 18683136487, došlo do povrede prava tužitelja KK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na jednako postupanje (utvrđenje diskriminacije) nepriznavanjem tužitelju, kao sindikalnom povjereniku i predsjedniku ..., prava iz članka 85. stavka 2. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, a koja se prava priznaju sindikalnim povjerenicima reprezentativnih sindikata.

II. Zabranjuje se tuženiku REPUBLIKA HRVATSKA, MINISTARSTVO FINANCIJA, CARINSKA UPRAVA, Alexandera von Humboldta 4a, Zagreb, OIB: 18683136487, poduzimanje daljnjih radnji kojima se krši pravo tužitelja, KK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na jednako postupanje (zabranjuje se diskriminacija tužitelja) i nalaže tuženiku priznavanje tužitelju prava iz članka 85. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike i svih drugih prava iz istoga te se utvrđuje da Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike proizvodi pravne učinke i jednako se primjenjuje na sve zaposlenike i sindikalne povjerenike tuženika, uključivo i sindikalne povjerenike ....

III. Nalaže se tuženiku REPUBLIKA HRVATSKA, MINISTARSTVO FINANCIJA,

CARINSKA UPRAVA, Alexandera von Humboldta 4a, Zagreb, OIB: 18683136487 naknaditi tužitelju KK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 (osam) dana."

2. Točkom II. izreke tužitelj je obvezan naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.559,49 EUR[1] /11.750,00 kn.

3. Protiv citirane presude žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, uz obvezu tuženika na naknadu parničnog troška.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako niti ona iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se upire žalbenim navodima, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te istu moguće ispitati.

7. Nije počinjena ni bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a, budući da je odlučujući koje će činjenice uzeti kao dokazane sud prvog stupnja postupio prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je tužena povrijedila pravo tužitelja na jednako postupanje odnosno da je diskriminirala tužitelja nepriznavanjem tužitelju kao zaposleniku Carinske uprave te predsjedniku i sindikalnom povjereniku ... prava iz čl. 85. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, kumulirano sa zahtjevom da se tuženoj zabrani takvo postupanje odnosno da joj se naloži da tužitelju prizna prava iz čl. 85. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike i sva druga prava iz istog, te utvrdi da se Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike jednako primjenjuje na sve zaposlenike i sindikalne povjerenike kod tužene.

9. Među strankama nije sporno:

- da je tužitelj zaposlenik Carinske uprave (ovdje tužene), da je član ... te da kod tužene obnaša funkciju predsjednika ... [obrt] i sindikalnog povjerenika ... ...; da zaposlenici Carinske uprave imaju svojstvo državnih službenika i namještenika odnosno da je tužitelj, kao zaposlenik Carinske uprave, državni službenik te da se na prava i obveze tužitelja kao zaposlenika Carinske uprave, a u vezi radnog odnosa, u utuženom razdoblju primjenjuju odredbe Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 112/17, 12/18; dalje: Kolektivni ugovor), odredbe Izmjena Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 12/18, dalje: Izmjene Kolektivnog ugovora) i odredbe Dodatka I. Kolektivnom ugovoru za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 2/19, dalje: Dodatak I. Kolektivnom ugovoru);

- da su Kolektivni ugovor kao i sve njegove kasnije izmjene i dodaci sklopljeni između Vlade Republike Hrvatske, kao poslodavca, zastupane po predsjedniku Pregovaračkog odbora i ministru rada i mirovinskog sustava, s jedne strane i reprezentativnih sindikata državnih službi Sindikata policije Hrvatske, Nezavisnog sindikata djelatnika Ministarstva unutarnjih poslova i Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske, s druge strane;

- da je relevantan pravni učinak djelovanja reprezentativnih sindikata državnih službi, a koji proizlazi iz čl. 4. t. 4. Zakona o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata („Narodne novine“ broj 93/14, 26/15, dalje ZRUPIS), koji propisuje pravo reprezentativnih sindikata kolektivno pregovarati o sklapanju kolektivnog ugovora koji bi se primjenjivao na radnike zaposlene kod poslodavaca udruženih u udrugu poslodavaca više razine;

- da je Zajednička komisija za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike na 14. sjednici održanoj 22. veljače 2019. (stranica 219-220 spisa) dala tumačenje čl. 85. i čl. 88. u vezi s čl. 1. Kolektivnog ugovora na način da je u Tumačenju br. 1/1 navela da iz odredbe čl. 1. st. 2. Kolektivnog ugovora, koja utvrđuje međusobna prava i obveze potpisnika, jasno proizlazi da se odredbe Kolektivnog ugovora u vezi prava i obveza sindikalnih povjerenika i sindikata primjenjuju isključivo na sindikate koji su potpisnici Kolektivnog ugovora pa tako i odredbe čl. 85. i 88. Kolektivnog ugovora; dakle, Zajednička komisija je dala tumačenje da su prava iz čl. 85. i 88. Kolektivnog ugovora stranke tog Ugovora ugovorile isključivo za sindikalne povjerenike sindikata potpisnika Kolektivnog ugovora, Sindikata policije Hrvatske, Nezavisnog sindikata djelatnika Ministarstva unutarnjih poslova i Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske;

- da Carinska uprava, kao poslodavac, sindikalnim povjerenicima ... koji djeluje kod tog poslodavca u 2019., nije omogućila ostvarenje prava propisanih čl. 85. Kolektivnog ugovora, a ostvarenje kojih prava su isti od tužene tražili pisanim zahtjevima i ostvarenje kojih prava, usporedbe radi, tužena omogućuje sindikalnim povjerenicima sindikata potpisnika Kolektivnog ugovora, Sindikata policije Hrvatske, Nezavisnog sindikata djelatnika Ministarstva unutarnjih poslova i Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske.

10. Polazeći od odredbe čl. 192. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17, 98/19-dalje ZR) tumačene u svjetlu odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U/III/1458/2008 od 30. lipnja 2009. i u vezi načela zabrane nejednakog postupanja prema radnicima, sud prvoga stupnja utvrđuje da kolektivni ugovor ima obveznopravni dio i normativni dio.

11. Obveznopravni dio je onaj kojim se uređuju prava i obveze stranaka koje sklapaju taj ugovor (sindikata i poslodavca potpisnika ugovora), a normativni dio je onaj kojim se uređuju prava i obveze radnika i poslodavca iz radnog odnosa ili u vezi s radnim odnosom (npr. materijalna prava, radno vrijeme, odmori i dopusti i slično). Prava sadržana u obveznopravnom dijelu kolektivnog ugovora kao i kod svakog drugog ugovora obveznog prava mogu ostvariti isključivo stranke potpisnici kolektivnog ugovora (poslodavac i sindikati potpisnici ugovora), dok prava iz normativnog dijela kolektivnog ugovora mogu ostvariti svi radnici zaposleni kod poslodavca koji je stranka kolektivnog ugovora (ili na čiju se djelatnost primjenjuje kolektivni ugovor) neovisno o članstvu radnika u sindikatu potpisniku kolektivnog ugovora.

12. Utvrđuje da ovaj Kolektivni ugovor nema nomotehnički odvojene dijelove koji bi se mogli kao cjelina okarakterizirati kao isključivo obveznopravni ili isključivo normativni dijelovi tog Ugovora, a niti se prema ocjeni suda iz naziva Dijela 11. u koji spadaju sporni čl. 85. i čl. 88. Kolektivnog ugovora („Djelovanje i uvjeti rada sindikata“) može kao nedvojbeno utvrditi da sporne odredbe imaju normativni ili obveznopravni karakter, iz kojih razloga drži neosnovanom tvrdnju tužitelja da je već iz sadržaja samog Kolektivnog ugovora nedvojbeno da prava iz čl. 85. i čl. 88. tog Ugovora imaju karakter normativnih odredbi koje se primjenjuju na sve radnike zaposlene kod tužene koji imaju status sindikalnih povjerenika. Pri tome ne prihvaća navode tužitelja da u čl. 85. i čl. 88. Kolektivnog ugovora nema spominjanja da se radi samo o sindikalnim povjerenicima sindikata potpisnika, već da se koristi generalni termin "sindikalni povjerenik" koji da implicira sve sindikalne povjerenike kod poslodavca, bez obzira o kojem bi se sindikatu radilo, jer je u uvodnom dijelu Kolektivnog ugovora, na mjestu gdje su navedeni podaci o ugovornim stranama, jasno naznačeno da će se u daljnjem tekstu Ugovora reprezentativni sindikati umjesto punim nazivom označavati s riječi „sindikati“, a zbog čega pojam „sindikat“ i „sindikalni povjerenik“ korišten u čl. 85. i čl. 88. Kolektivnog ugovora nije nedvojbeno generalni pojam koji se odnosi na sve sindikalne povjerenike kod poslodavca, već moguće pojam koji se koristi za povjerenike sindikate potpisnike Ugovora. Kako se pri tome sukladno čl. 319. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO) pri tumačenju odredbi ne treba držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja, a ugovorne strane Kolektivnog ugovora su u tom smislu, ovo sukladno čl. 321. ZOO, odredbom čl. 101. Kolektivnog ugovora ugovorile da za tumačenja odredaba i praćenje primjene tog Ugovora imenuju zajedničku komisiju koja ima sedam članova od kojih svaka ugovorna strana imenuje tri člana, a sedmog pridruženog člana imenuje dekan Pravnog fakultet u Zagrebu, koji na sjednicama sudjeluje samo u slučaju kada članovi komisije ne mogu donijeti odluku većinom glasova te koja odluke donosi većinom glasova i kojoj ugovorne strane (uključujući državna tijela i podružnice sindikata) mogu upućivati zahtjeve za tumačenje tog Ugovora, isto kao što to mogu i službenici i namještenici putem popunjenog obrasca koji se nalazi u prilogu, pri čemu tumačenja Komisije imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora i dostavljaju se podnositelju upita i svim potpisnicima Ugovora, koji su se dužni pridržavati danog tumačenja uz objavu tumačenja Komisije na web-stranici Ministarstva uprave, sud cijeni da je zajedničku namjeru ugovornih strana u vezi s odredbama čl. 85. i čl. 88. Kolektivnog ugovora odnosno njihovu volju o tome jesu li prava iz čl. 85. i čl. 88. Kolektivnog ugovora ugovorili isključivo za povjerenike sindikata potpisnika Kolektivnog ugovora ili za sve radnike zaposlene u državnoj službi koji imaju status sindikalnog povjerenika, potrebno utvrđivati i primjenom tumačenja Zajedničke komisije za tumačenja odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora.

13. Budući je Zajednička komisija tumačeći čl. 85. i čl. 88. u svezi s čl. 1. Kolektivnog ugovora dala tumačenje, a koje tumačenje predstavlja pravu zajedničku namjeru potpisnika Kolektivnog ugovora prema kojoj je sud sukladno čl. 319. st. 2. ZOO dužan tumačiti odredbe ovog ugovora, sukladno kojem se tumačenju odredbe Kolektivnog ugovora u svezi prava i obveza sindikalnih povjerenika i sindikata, pa tako i odredbe čl. 85. i čl. 88. Kolektivnog ugovora, primjenjuju isključivo na sindikate koji su potpisnici Kolektivnog ugovora, a ovo tumačenje sukladno čl. 101. Kolektivnog ugovora ima i pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora, to sud utvrđuje da odredbe čl. 85. i čl. 88. Kolektivnog ugovora imaju obveznopravni karakter, odnosno da se iste primjenjuju isključivo na sindikate potpisnike Kolektivnog ugovora, a ne na sve radnike zaposlene kod tuženika koji obnaša funkciju sindikalnog povjerenika. Kako je pri tome nesporno da tužitelj nije član sindikata potpisnika Kolektivnog ugovora odnosno da kod tužene ne obnaša funkciju povjerenika sindikata potpisnika Kolektivnog ugovora, to sud utvrđuje da tužitelj nije ovlaštenik prava iz čl. 85. i 88. Kolektivnog ugovora.

14. Slijedom izloženoga, a jer je svoju odluku o zahtjevu tužitelja za korištenje prava iz čl. 85. Kolektivnog ugovora tužena utemeljila isključivo na važećem i obvezujućem aktu, a ne na diskrecijskoj i diskriminatornoj odluci, sud utvrđuje da nepriznavanje prava iz čl. 85. Kolektivnog ugovora, odnosno odbijanje zahtjeva tužitelja za ostvarenje prava iz čl. 85. Kolektivnog ugovora ne predstavlja stavljanje tužitelja u nepovoljniji položaj od povjerenika sindikata potpisnika Kolektivnog ugovora kao druge osobe u usporedivoj situaciji, dakle, da ne predstavlja diskriminaciju tužitelja s osnove članstva u sindikatu koji nije popisnik Kolektivnog ugovora.

15. Navedena činjenična i pravna utvrđenja suda prvoga stupnja prihvaća i ovaj sud.

16. Naime, odredbom čl. 1. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" br. 85/08, 112/12; dalje ZSD) propisano je da se diskriminacijom smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. Prema odredbi čl. 20. st. 1. ZSD propisano je da ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije te u tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci.

16.1. Prema odredbi čl. 2. st. 1. ZSD izravna diskriminacija je postupanje uvjetovano nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. tog Zakona kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji. U skladu s odredbom čl. 2. st. 2. ZSD neizravna diskriminacija postoji kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj po osnovi iz čl. 1. st. 1. tog Zakona u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati zakonitim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna.

17. Pravilno je utvrđenje suda prvoga stupnja da tužitelj nije bio diskriminiran od strane tužene nepriznavanjem tužitelju prava iz čl. 85. Kolektivnog ugovora. Tužitelj je, kako bi dokazao da mu pripada pravo na zaštitu od diskriminacije, trebao dokazati da je tužena nejednako postupala prema sindikalnim povjerenicima iste usporedne skupine, dakle sindikalnim povjerenicima sindikata koji nisu potpisnici kolektivnog ugovora, a što tužitelj tijekom postupka nije dokazao.

18. Naime, i Zajednička komisija za tumačenje Kolektivnog ugovora dala je na 14. sjednici tumačenje po kojem se prava iz odredbi čl. 85. i 88. Kolektivnog ugovora odnose samo na sindikalne povjerenike sindikata koji su potpisnici Kolektivnog ugovora, pa suprotno žalbenim navodima tužitelja, sindikalni povjerenici sindikata koji nije potpisnik Kolektivnog ugovora nisu usporedna skupina sindikalnih povjerenika sindikata koji je potpisnik Kolektivnog ugovora. Slijedom navedenog, s obzirom na to da tužitelj nije učinio vjerojatnim da je tužena navedena prava priznala sindikalnim povjerenicima sindikata koji nije potpisnik Kolektivnog ugovora, sud prvog stupnja je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo ocijenivši da se u konkretnom slučaju ne radi o diskriminaciji u smislu odredaba ZSD-a, i to ni izravnoj ni neizravnoj, slijedom čega je pravilna i ocjena da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

19. Pravilna je i odluka o parničnom trošku kako po osnovi tako i visini, pri čemu je u odnosu na žalbene navode tužitelja za odgovoriti da se ne radi o postupku iz Tbr. 7. toč. 2.Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika(NN br. 142/12,103/14,118/14,107/15-dalje Tarifa) te da je trošak podnesaka priznat primjenom Tbr. 8. toč. 1. i 3. Tarife.

20. Iz ovih je razloga presuda suda prvoga stupnja potvrđena i na temelju odredbe iz čl. 368., st. 1. ZPP-a, odlučeno kao u izreci ove presude.

21. Tužitelju nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspio.

U Rijeci, 06. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća:

Duško Abramović