Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-802/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Verice Kos predsjednice vijeća, Gorana Škugora suca izvjestitelja i člana vijeća i Nikole Ramušćaka člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1712/2023-10 od 25. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 6. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1712/2023-10 od 25. srpnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troška žalbenog postupka od 365,59 eur.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"Nalaže se tuženiku Raiffeissenbank Austria d.d. isplatiti tužiteljici FD iznos 1.439,28 eur sa zateznom kamatom tekućom na:

- iznos 4,86 eur od 29.11.2008. do isplate;

- iznos 6,74 eur od 20.01.2009. do isplate;

- iznos 8,09 eur od 21.02.2009. do isplate;

- iznos 8,70 eur od 14.03.2009. do isplate;

- iznos 7,16 eur od 05.05.2009. do isplate;

- iznos 7,49 eur od 20.05.2009. do isplate;

- iznos 4,86 eur od 25.07.2009. do isplate;

- iznos 2,93 eur od 25.07.2009. do isplate;

- iznos 3,44 eur od 28.08.2009. do isplate;

- iznos 4,46 eur od 08.10.2009. do isplate;

- iznos 4,37 eur od 24.10.2009. do isplate;

- iznos 3,34 eur od 19.12.2009. do isplate;

- iznos 5,27 eur od 19.12.2009. do isplate;

- iznos 6,83 eur od 06.03.2010. do isplate;

- iznos 9,03 eur od 31.03.2010. do isplate;

- iznos 8,53 eur od 07.04.2010. do isplate;

- iznos 11,52 eur od 07.04.2010. do isplate;

- iznos 10,95 eur od 15.05.2010. do isplate;

- iznos 12,06 eur od 01.07.2010. do isplate;

- iznos 21,46 eur od 20.07.2010. do isplate;

- iznos 19,67 eur od 17.08.2010. do isplate;

- iznos 25,69 eur od 25.09.2010. do isplate;

- iznos 23,61 eur od 22.10.2010. do isplate;

- iznos 20,26 eur od 26.11.2010. do isplate;

- iznos 27,33 eur od 14.01.2011. do isplate;

- iznos 36,31 eur od 26.01.2011. do isplate;

- iznos 29,95 eur od 10.02.2011. do isplate;

- iznos 32,18 eur od 23.03.2011. do isplate;

- iznos 29,34 eur od 20.04.2011. do isplate;

- iznos 29,85 eur od 19.05.2011. do isplate;

- iznos 41,90 eur od 16.06.2011. do isplate;

- iznos 43,07 eur od 16.07.2011. do isplate;

- iznos 53,14 eur od 10.09.2011. do isplate;

- iznos 47,97 eur od 10.09.2011. do isplate;

- iznos 42,31 eur od 27.10.2011. do isplate;

- iznos 41,54 eur od 24.12.2011. do isplate;

- iznos 41,11 eur od 06.01.2012. do isplate;

- iznos 43,80 eur od 06.01.2012. do isplate;

- iznos 46,14 eur od 23.02.2012. do isplate;

- iznos 46,45 eur od 27.03.2012. do isplate;

- iznos 44,83 eur od 25.05.2012. do isplate;

- iznos 45,93 eur od 25.05.2012. do isplate;

- iznos 46,68 eur od 25.07.2012. do isplate;

- iznos 45,42 eur od 01.08.2012. do isplate;

- iznos 45,75 eur od 25.08.2012. do isplate;

- iznos 44,80 eur od 28.09.2012. do isplate;

- iznos 291,99 eur od 28.09.2012. do isplate;

te joj isplatiti i trošak parničnog postupka u iznosu 1.178,09 eur sa zateznom kamatom od 25. srpnja 2024. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se od svakog pojedinog dospijeća do 31. srpnja 2015. određuje prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku 15 dana."

2. Protiv navedene presude žali se tuženik pobijajući navedenu presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primijene materijalnog prava. Žalbeni navodi tuženika u bitnome se svode na osporavanje razloga iz kojih se prvostupanjski sud poziva na pravne stavove izražene u presudama donesenim u postupcima kolektivne zaštite u pogledu utvrđenja nepoštenosti odredaba o valutnoj klauzuli, smatrajući kako na temelju istih prvostupanjski sud nije mogao utemeljiti svoju presudu. Osporava i pravilnu primjenu materijalnog prava kako u pogledu odluke o osnovanosti samog zahtjeva, tako i u pogledu istaknutog prigovora zastare te odluke o trošku postupka. Predlaže usvojiti žalbu kao osnovanu i preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz obvezu plaćanja parničnog troška. Potražuje i trošak žalbenog postupka u iznosu od 365,59 eur.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nalazi kako nije počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer prvostupanjska presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. Neosnovano tuženik ističe i počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 338. st. 4. ZPP, jer je suprotno žalbenim navodima po utvrđenju ovog suda obrazloženje sačinjeno u skladu s navedenom odredbom.

6. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovoj pravnoj stvari te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene u skladu s odredbom čl. 8. ZPP pravilno utvrdio sve činjenice relevantne za pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Tako je sud prvog stupnja utvrdio da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 1. prosinca 2005. zaključili ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 14.390,72 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan plaćanja, da se o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli nije pregovaralo, niti je tuženik kao trgovac tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Nadalje je utvrđeno da je zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita tužiteljica platila više 1.439,28 eur.

9. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud polazi od presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 i Rev- 2221/2018 te kao prethodno pitanje pravilno utvrđuje da su djelomično ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli.

10. Pravilno se sud prvog stupnja pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda, a na koje se u tužbi pozvala i tužiteljica, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništave ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužiteljica na njih pozvala. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11. Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP i ZZP, a da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništavim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Ovo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

12. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C- 308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

13. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan dospijeća. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora (1. prosinca 2005.) bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), koji u odredbama čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok je čl. 87. st. 1. bilo propisana ništavost nepoštene ugovorne odredbe, odnosno st. 2. bilo je propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

14. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništava. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništave odredbe preplatila tuženiku 1.439,28 eura, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 104. st. 1. i čl. 210. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91) obvezao tuženika isplatiti tužitelju taj iznos.

15. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da je odredba kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 214. ZOO/91 mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 121/21, 114/22 i 156/22 – u daljnjem tekstu: ZOO/05)

16. Prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare uz obrazloženje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare (temeljem odredbe čl. 241. ZOO/05) i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od trenutka pravomoćnosti presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pa da je tužba podnesena 14. ožujka 2023. podnijeta unutar petogodišnjeg zastarnog roka propisanog čl. 371. ZOO/91.

16.1. S tim u vezi je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

17. Ostali žalbeni navodi tuženika nisu od odlučnog značenja pa stoga nisu cijenjeni (čl. 375. st. 1. ZPP).

18. Na zakonu je osnovana i odluka o troškovima parničnog postupka koju je sud donio pravilno primjenjujući odredbu čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP, što žalbenim navodima u dijelu kojim odluku o trošku pobija iz razloga što smatra da je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen kao neosnovan u cijelosti, nije dovedeno u sumnju. U dijelu kojim tuženik osporava odluku o trošku u dijelu kojim je tužiteljici dosuđen trošak pristupa na ročište za objavu presude, valja odgovoriti kao isti nisu osnovani te je taj trošak dosuđen u cijelosti u skladu s odredbom čl. 155. ZPP.

19. Slijedom navedenog, jer nisu osnovani žalbeni navodi tuženika, a ne postoje ni oni na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP kao neosnovanu valjalo odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu.

20. Temeljem odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan.

U Velikoj Gorici 6. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Verica Kos