Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-979/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Verice Kos predsjednice vijeća, Gorana Škugora suca izvjestitelja i člana vijeća te Nikole Ramušćaka člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FH OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupana po punomoćniku Ladislavu Škrinjaru, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1183/22-20 od 28. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj 6. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1183/22-20 od 28. kolovoza 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Privredne banke Zagreb d.d. za naknadu troška žalbenog postupka od 612,50 eur.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I Utvrđuje se da su ništetne odredbe sadržane u članku 6.2. Ugovora o kreditu broj: 9012290012 sklopljenog dana 19.02.2007. godine između tužiteljice FH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao kreditora, u dijelu u kojem je određeno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora.

II Utvrđuje se da su ništetne odredbe sadržane u članku 4.2. Ugovora o kreditu broj: 9012290012 sklopljenog dana 19.02.2007. godine između tužiteljice FH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao kreditora, u dijelu u kojem je određeno da se kamata obračunava u CHF. III Utvrđuje se da su ništetne odredbe sadržane u članku 5.2. Ugovora o kreditu broj: 9012290012 sklopljenog dana 19.02.2007. godine između tužiteljice FH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao kreditora, u dijelu u kojem je određeno da se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.

IV Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.023,71 EUR / 15.247,76 kuna zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

1,96 EUR / 14,79 kn od dana 03.04.2007. pa do isplate

4,98 EUR / 37,55 kn od dana 04.03.2008. pa do isplate

11,12 EUR / 83,82 kn od dana 02.04.2008. pa do isplate

40,76 EUR / 307,11 kn od dana 04.11.2008. pa do isplate

10,36 EUR / 78,08 kn od dana 02.12.2008. pa do isplate

49,59 EUR / 373,60 kn od dana 03.01.2009. pa do isplate

50,93 EUR / 383,74 kn od dana 03.02.2009. pa do isplate

53,29 EUR / 401,51 kn od dana 03.03.2009. pa do isplate

46,16 EUR / 347,81 kn od dana 02.04.2009. pa do isplate

44,41 EUR / 334,63 kn od dana 05.05.2009. pa do isplate

37,40 EUR / 281,78 kn od dana 02.06.2009. pa do isplate

27,76 EUR / 209,16 kn od dana 02.07.2009. pa do isplate

31,23 EUR / 235,33 kn od dana 04.08.2009. pa do isplate

38,26 EUR / 288,28 kn od dana 02.09.2009. pa do isplate

30,85 EUR / 232,44 kn od dana 03.10.2009. pa do isplate

30,69 EUR / 231,21 kn od dana 03.11.2009. pa do isplate

38,43 EUR / 289,57 kn od dana 02.12.2009. pa do isplate

44,52 EUR / 335,40 kn od dana 05.01.2010. pa do isplate

55,30 EUR / 416,65 kn od dana 02.02.2010. pa do isplate

52,71 EUR / 397,13 kn od dana 02.03.2010. pa do isplate

64,95 EUR / 489,38 kn od dana 02.04.2010. pa do isplate

62,45 EUR / 470,56 kn od dana 04.05.2010. pa do isplate

68,61 EUR / 516,91 kn od dana 01.06.2010. pa do isplate

105,08 EUR / 791,74 kn od dana 02.07.2010. pa do isplate

99,19 EUR / 747,31 kn od dana 03.08.2010. pa do isplate

121,60 EUR / 916,18 kn od dana 01.09.2010. pa do isplate

113,44 EUR / 854,73 kn od dana 02.10.2010. pa do isplate

99,13 EUR / 746,89 kn od dana 03.11.2010. pa do isplate

138,23 EUR / 1.041,52 kn od dana 02.12.2010. pa do isplate

161,05 EUR / 1.213,41 kn od dana 04.01.2011. pa do isplate

140,06 EUR / 1.055,29 kn od dana 01.02.2011. pa do isplate

149,21 EUR / 1.124,25 kn od dana 01.03.2011. pa do isplate

sve obračunato po stopi utvrđenoj u čl. 1. Uredbe o visini zakonske zatezne kamate do 31.12.2007. godine, a od 01.01.2008. godine pa do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

V Nalaže se tuženiku tužiteljici u roku od 15 dana nadoknaditi trošak postupka u iznosu od 1.608,28 EUR sa zateznom kamatom od donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine."

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se presuda preinači na način da se u cijelosti odbije tuženi zahtjev tužitelja kao neosnovan uz obvezu na naknadu prouzročenog parničnog troška, podredno predlaže presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje naknadu troška žalbenog postupka od 612,50 eur.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmetom ovog postupka je zahtjev tužiteljice protiv tuženika radi isplate temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 9012290012 od 19. veljače 2007. kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF i kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita za kupnju vozila kunske protuvrijednosti 38.449,44 CHF. Tužiteljica se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/17, kao osnovu svog zahtjeva prema tuženiku.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju upire tuženik. Suprotno navodima tuženika pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se presuda može ispitati, u obrazloženju presude iznesene su činjenice koje su stranke iznijele te je obrazloženo koje je dokaze sud izveo i što je dokazivanjem utvrđeno, a navedeno je i koje je materijalno pravo sud primijenio.

6. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

7. Tako je sud prvog stupnja utvrdio da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 38.449,44 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan plaćanja, da se o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli nije pregovaralo, niti je tuženik kao trgovac tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Nadalje je utvrđeno da je zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita tužiteljica platila više 2.023,71 eur.

8. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud polazi od presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 i Rev- 2221/2018 te kao prethodno pitanje pravilno utvrđuje da su djelomično ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli.

9. Pravilno se sud prvog stupnja pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda, a na koje se u tužbi pozvala i tužiteljica, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništave ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužiteljica na njih pozvala. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10. Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP i ZZP, a da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništavim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Ovo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

11. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C- 308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

12. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan dospijeća. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora (19. veljače 2007.) bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03), koji u odredbama čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok je čl. 87. st. 1. bilo propisana ništavost nepoštene ugovorne odredbe, odnosno st. 2. bilo je propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

13. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetne odredbe preplatila tuženiku 2.023,71 eura, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 121/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO) obvezao tuženika isplatiti tužitelju taj iznos.

14. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da je odredba kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.

15. Prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare uz obrazloženje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pa da je tužba podnesena 2. ožujka 2022. podnijeta unutar petogodišnjeg zastarnog roka propisanog čl. 225. ZOO.

15.1. S tim u vezi je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

16. Ostali žalbeni navodi tuženika nisu od odlučnog značenja pa stoga nisu cijenjeni (čl. 375. st. 1. ZPP).

17. Na zakonu je osnovana i odluka o troškovima parničnog postupka koju je sud donio pravilno primjenjujući odredbu čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP, što paušalnim navodima tuženika nije dovedeno u sumnju, jer odluku o trošku pobija samo iz razloga što smatra da je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen kao neosnovan u cijelosti.

18. Slijedom navedenog, jer nisu osnovani žalbeni navodi tuženika, a ne postoje ni oni na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP kao neosnovanu valjalo odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu.

19. Temeljem odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan.

U Velikoj Gorici 6. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Verica Kos