Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice

Poslovni broj Gž-1188/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Verice Kos predsjednice vijeća, Gorana Škugora suca izvjestitelja i člana vijeća i Nikole Ramušćaka člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Ines Bojić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Leko i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-335/2023-20 od 23. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 6. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-335/2023-20 od 23. srpnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Privredne banke Zagreb d.d. za naknadu troška žalbenog postupka od 312,50 eur.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

''I. Utvrđuju se ništetnim odredbe kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak, (valutna klauzula), sadržane u čl.1, čl.6. i čl.11. Ugovora o kreditu broj: 9012148855, između tužiteljice UP, kao korisnice kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, kao kreditora, sklopljenog dana 6. prosinca 2006. godine te navedene odredbe ugovora ne proizvode pravne učinke između ugovornih strana.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, platiti tužiteljici UP, iz [adresa], na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, iznos u visini od 2.780,15 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog preplaćenog iznosa do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:

- na iznos od 0,40 EUR od 22. ožujka 2008. godine do isplate

- na iznos od 2,39 EUR od 22. listopada2008. godine do isplate

- na iznos od 1,76 EUR od 22. studenog 2008. godine do isplate

- na iznos od 2,37 EUR od 23. prosinca 2008. godine do isplate

- na iznos od 15,56 EUR od 22. siječnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 15,62 EUR od 24. veljače 2009. godine do isplate

- na iznos od 10,29 EUR od 24. ožujka 2009. godine do isplate

- na iznos od 11,05 EUR od 25. travnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 10,03 EUR od 22. svibnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 7,67 EUR od 24. lipnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 8,19 EUR od 22. srpnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 8,46 EUR od 22. kolovoza 2009. godine do isplate

- na iznos od 7,56 EUR od 22. rujna 2009. godine do isplate

- na iznos od 5,90 EUR od 22. listopada 2009. godine do isplate

- na iznos od 8,69 EUR od 24. studenog 2009. godine do isplate

- na iznos od 9,71 EUR od 22. prosinca 2009. godine do isplate

- na iznos od 13,14 EUR od 22. siječnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 14,20 EUR od 25. veljače 2010. godine do isplate

- na iznos od 17,99 EUR od 23. ožujka 2010. godine do isplate

- na iznos od 18,15 EUR od 22. travnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 20,42 EUR od 22. svibnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 25,48 EUR od 22. lipnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 28,96 EUR od 22. srpnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 37,60 EUR od 24. kolovoza 2010. godine do isplate

- na iznos od 37,74 EUR od 22. rujna 2010. godine do isplate

- na iznos od 36,19 EUR od 22. listopada 2010. godine do isplate

- na iznos od 35,80 EUR od 20. studenog 2010. godine do isplate

- na iznos od 41,53 EUR od 1. prosinca 2010. godine do isplate

- na iznos od 45,59 EUR od 21. siječnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 46,14 EUR od 22. veljače 2011. godine do isplate

- na iznos od 48,69 EUR od 22. ožujka 2011. godine do isplate

- na iznos od 45,92 EUR od 21. travnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 51,68 EUR od 21. svibnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 62,51 EUR od 1. lipnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 63,68 EUR od 1. srpnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 78,69 EUR od 1. kolovoza 2011. godine do isplate

- na iznos od 71,41 EUR od 1. rujna 2011. godine do isplate

- na iznos od 63,39 EUR od 1. listopada 2011. godine do isplate

- na iznos od 62,39 EUR od 1. studenog 2011. godine do isplate

- na iznos od 61,67 EUR od 1. prosinca 2011. godine do isplate

- na iznos od 65,20 EUR od 1. siječnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 68,91 EUR od 1. veljače 2012. godine do isplate

- na iznos od 69,19 EUR od 1. ožujka 2012. godine do isplate

- na iznos od 66,70 EUR od 1. travnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 67,93 EUR od 1. svibnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 68,90 EUR od 21. lipnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 65,66 EUR od 21. kolovoza 2012. godine do isplate

- na iznos od 66,67 EUR od 29. kolovoza 2012. godine do isplate

- na iznos od 61,36 EUR od 21. rujna 2012. godine do isplate

- na iznos od 67,74 EUR od 21. studenog 2012. godine do isplate

- na iznos od 67,18 EUR od 21. prosinca 2012. godine do isplate

- na iznos od 62,15 EUR od 25. siječnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 63,41 EUR od 2. veljače 2013. godine do isplate

- na iznos od 63,49 EUR od 21. veljače 2013. godine do isplate

- na iznos od 65,82 EUR od 21. ožujka 2013. godine do isplate

- na iznos od 66,45 EUR od 25. travnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 60,98 EUR od 21. svibnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 59,70 EUR od 21. lipnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 60,10 EUR od 23. srpnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 61,24 EUR od 21. kolovoza 2013. godine do isplate

- na iznos od 64,11 EUR od 21. rujna 2013. godine do isplate

- na iznos od 64,21 EUR od 22. listopada 2013. godine do isplate

- na iznos od 65,29 EUR od 21. studenog 2013. godine do isplate

- na iznos od 66,68 EUR od 21. prosinca 2013. godine do isplate

- na iznos od 66,47 EUR od 21. prosinca 2013. godine do isplate

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, naknaditi tužiteljici UP, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 1.488,33 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 23. srpnja 2024. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.''

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se presuda preinači na način da se u cijelosti odbije tuženi zahtjev tužitelja uz obvezu na naknadu prouzročenog parničnog troška, podredno predlaže presudu ukinuti i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje naknadu troška žalbenog postupka od 612,50 eura.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmetom ovog postupka je zahtjev tužiteljice protiv tuženika radi isplate temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 9012148855 od 6. prosinca 2006. kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF i kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita za kupnju vozila kunske protuvrijednosti 20.699,95 CHF obračunat prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja kredita uz rok otplate od 84 mjeseca. Tužiteljica se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/17, kao osnovu svog zahtjeva prema tuženiku.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju upire tuženik. Suprotno navodima tuženika pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se presuda može ispitati, u obrazloženju presude iznesene su činjenice koje su stranke iznijele te je obrazloženo koje je dokaze sud izveo i što je dokazivanjem utvrđeno, a navedeno je i koje je materijalno pravo sud primijenio.

6. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

7. Tako je sud prvog stupnja utvrdio da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 20.699,95 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan plaćanja, da se o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli nije pregovaralo, niti je tuženik kao trgovac tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Nadalje je utvrđeno da je zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita tužiteljica platila više 2.780,15 eur.

8. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud polazi od presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 i Rev- 2221/2018 te kao prethodno pitanje pravilno utvrđuje da su djelomično ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli.

9. Pravilno se sud prvog stupnja pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda, a na koje se u tužbi pozvala i tužiteljica, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništave ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužiteljica na njih pozvala. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10. Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP i ZZP, a da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništavim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Ovo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

11. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C- 308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

12. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan dospijeća. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora (6. prosinca 2006.) bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03), koji u odredbama čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok je čl. 87. st. 1. bilo propisana ništavost nepoštene ugovorne odredbe, odnosno st. 2. bilo je propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

13. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetne odredbe preplatila tuženiku 2.780,15 eura, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 121/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO) obvezao tuženika isplatiti tužiteljici taj iznos.

14. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da je odredba kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.

15. Prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare uz obrazloženje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pa da je tužba podnesena 17. siječnja 2023. podnijeta unutar petogodišnjeg zastarnog roka propisanog čl. 225. ZOO.

15.1. S tim u vezi je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

16. Ostali žalbeni navodi tuženika nisu od odlučnog značenja pa stoga nisu cijenjeni (čl. 375. st. 1. ZPP).

17. Na zakonu je osnovana i odluka o troškovima parničnog postupka koju je sud donio pravilno primjenjujući odredbu čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP, što paušalnim navodima tuženika nije dovedeno u sumnju, jer odluku o trošku pobija samo iz razloga što smatra da je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen kao neosnovan u cijelosti.

18. Slijedom navedenog, jer nisu osnovani žalbeni navodi tuženika, a ne postoje ni oni na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP kao neosnovanu valjalo odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu.

19. Temeljem odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan.

U Velikoj Gorici 6. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Verica Kos