Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-65/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Arijane Bolanča predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sande Crljen Ivančić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Alan Hranilović, odvjetnik iz Zagreba, Trg Mažuranića 4, protiv I-tuženika BRENNTAG Hrvatska d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 173p, OIB: 27086065829, kojeg zastupa punomoćnik Alen Pešušić, odvjetnik iz Zagreba, Vlaška 77 i II-tuženika CROATIA osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi naknade izgubljene zarade i rente, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr-7415/2020-95 od 20. studenog 2024., u sjednici održanoj 6. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Djelomično se uvažava žalba tužitelja, pa se preinačuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr-7415/2020-95 od 20. studenog 2024. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 7.216,15 eura u odnosu na II-tuženika CROATIA osiguranje d.d., i u tom dijelu sudi:

1. Nalaže se II-tuženiku CROATIA osiguranju d.d. da tužitelju isplati iznos od 7.216,15 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 20. studenog 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

2. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu zakonskih zateznih kamata na pojedinačne iznose od 10. studenog 2011. do 10. rujna 2013., kao neosnovan.

II. Uvažava se žalba I-tuženika BRENNTAG Hrvatska d.o.o., Zagreb, pa se preinačuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr-7415/2020- 95 od 20. studenog 2024. u pobijanom dijelu pod točkama I., III. i IV. izreke u odnosu ovog tuženika, i sudi:

Odbijaju se tužbeni zahtjevi tužitelja u odnosu na I-tuženika BRENNTAG

Hrvatska d.o.o., Zagreb, koji glase:

"I/ Nalaže se I. tuženiku da tužitelju solidarno isplatite iznos od 11.534,45 eura, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.) određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim na pojedine iznose s dospijećem kako slijedi:

- na iznos od 304,40 eur od 10. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 304,40 eur od 10. studenog 2013. do isplate,

- na iznos od 304,40 eur od 10. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 304,40 eur od 10. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 304,40 eur od 10. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 304,40 eur od 10. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 304,40 eur od 10. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 304,40 eur od 10. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 304,40 eur od 10. lipnja 2014. do isplate,

- na iznos od 304,40 eur od 10. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 304,40 eur od 10. kolovoza 2014. do isplate,

- na iznos od 304,40 eur od 10. rujna 2014. do isplate,

- na iznos od 304,40 eur od 10. listopada 2014. do isplate,

- na iznos od 304,40 eur od 10. studenog 2014. do isplate,

- na iznos od 304,40 eur od 10. prosinca 2014. do isplate,

- na iznos od 304,40 eur od 10. siječnja 2015. do isplate,

- na iznos od 304,40 eur od 10. veljače 2015. do isplate,

- na iznos od 304,40 eur od 10. ožujka 2015. do isplate,

- na iznos od 304,40 eur od 10. travnja 2015. do isplate,

- na iznos od 304,40 eur od 10. svibnja 2015. do isplate,

- na iznos od 304,40 eur od 10. lipnja 2015. do isplate,

- na iznos od 304,40 eur od 10. srpnja 2015. do isplate,

- na iznos od 304,40 eur od 10. kolovoza 2015. do isplate,

- na iznos od 302,59 eur od 10. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 303,50 eur od 10. listopada 2015. do isplate,

- na iznos od 303,50 eur od 10. studenog 2015. do isplate,

- na iznos od 303,50 eur od 10. prosinca 2015. do isplate,

- na iznos od 303,50 eur od 10. siječnja 2016. do isplate,

- na iznos od 303,50 eur od 10. veljače 2016. do isplate,

- na iznos od 303,50 eur od 10. ožujka 2016. do isplate,

- na iznos od 299,28 eur od 10. travnja 2016. do isplate,

- na iznos od 301,49 eur od 10. svibnja 2016. do isplate,

- na iznos od 301,49 eur od 10. lipnja 2016. do isplate,

- na iznos od 301,49 eur od 10. srpnja 2016. do isplate,

- na iznos od 301,49 eur od 10. kolovoza 2016. do isplate,

- na iznos od 301,49 eur od 10. rujna 2016. do isplate,

- na iznos od 301,49 eur od 10. listopada 2016. do isplate,

- na iznos od 301,49 eur od 10. studenog 2016. do isplate, sve u roku od 8 dana.

III/ Nalaže se I. tuženiku da tužitelju na ime rente solidarno isplate iznos od po 301,49 eur mjesečno, i to za razdoblje od 1. studenog 2016. pa nadalje s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog obroka do isplate, a dospijevajuće svakog 10-tog dana u mjesecu za prethodni mjesec, prema stopi sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.) koja se od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 8 dana.

IV/ Nalaže se I. tuženiku da tužitelju solidarno nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 20.023,16 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.), po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim od 20. studenog 2024. do isplate, u roku od 8 dana."

III. Djelomično se odbija žalba II-tuženika CROATIA osiguranja d.d., Zagreb, kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr-7415/2020-95 od 20. studenog 2024 u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, kojim je naloženo ovom tuženiku da isplati tužitelju iznos od 11.534,45 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 20. studenog 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao što se potvrđuje i u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke, kojim je naloženo ovom tuženiku da tužitelju plaća mjesečnu rentu, a potvrđuje se i odluka o troškovima postupka sadržana pod točkom IV. izreke u odnosu na ovoga tuženika.

IV. Djelomično se uvažava žalba II-tuženika CROATIA osiguranja d.d., Zagreb, pa se preinačuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr- 741572020-95 od 20. studenog 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, u tako da se zahtjev tužitelja za isplatu za isplatu zakonskih zateznih kamata na pojedinačne iznose od 10. studenog 2011. do 10. rujna 2013., odbija kao neosnovan. kojim je naloženo II-tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka i u iznosu od 5.406,26 eura skupa s dosuđenim kamatama, tako da se zahtjev tužitelja za naknadom troška u ovom iznosu odbija kao neosnovan.

V. Djelomično se uvažava žalba II-tuženika CROATIA osiguranja d.d., Zagreb, pa se preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr- 7415/2020-95 od 20. studenog 2024. u pobijanom dijelu pod točkama I., III. i IV. izreke, kojim je određen rok od osam dana za dobrovoljno izvršenje naložene obveze II-tuženiku, tako da se sada taj rok u tim točkama određuje od 15 dana.

VI. Nalaže se tužitelju da naknadi I-tuženiku BRENNTAG Hrvatska d.o.o.,

Zagreb, troškove postupka u iznosu od 10.781,25 eura.

VII. Nalaže se II-tuženiku CROATIA osiguranju d.d. Zagreb da tužitelju naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 781,25 eura, dok se zahtjev II- tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je I-tuženiku i II-tuženiku da tužitelju solidarno isplatite iznos od 11.534,45 eura, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim po kamatnoj stopi na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate, a kako je to specificirano u izreci presude, sve u roku od 8 dana (točka I. izreke). Istom presudom odbijen je dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 7.216,15 eura, zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama, tekućim na pojedine iznose, a kako je to specificirano u izreci presude (točka II. izreke). Nadalje je tom presudom naloženo I-tuženiku i II-tuženiku da tužitelju na ime rente solidarno isplate iznos od po 301,49 eura, i to za razdoblje od 1. studenog 2016. pa nadalje, a kako je to navedeno u izreci presude, u roku od 8 dana (točka III. izreke).

1.1. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u pobijanoj presudi naloženo je I- tuženiku i II-tuženiku da tužitelju solidarno nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 20.023,16 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 20. studenog 2024. do isplate, u roku od 8 dana (točka IV. izreke).

2. Protiv te presude žale se stranke.

2.1. Tužitelj je pobija u dijelu pod točkom II. izreke, kojim je odbijen dio njegovog tužbenog zahtjeva, kao i u dijelu pod točkom IV. izreke, koji sadrži odluku o troškovima postupka, zbog žalbenog razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. točke 3. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. – Odluka USRH, 123/08. – ispra., 57/11., 148/11-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači tako da se prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, kao i da mu se dosude svi troškovi postupka. Tužitelj je zatražio i trošak za sastavljanje žalbe.

2.2. Oba tuženika navedenu presudu pobijaju u dijelu pod točkama I. i III. izreke, kojima su prihvaćeni tužbeni zahtjevi tužitelja, i u dijelu pod točkom IV. izreke, koji sadrži odluku o troškovima postupka, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. ZPP-a, s prijedlogom da se u tom dijelu preinači tako da odbije u cijelosti tužbeni zahtjev, podredno da se ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tuženici su zatražili troškove žalbenog postupka.

2.3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

3. Žalbe tužitelja i I-tuženika su osnovane, a žalba II-tuženika je djelomično osnovana.

4. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja da mu I-tuženik i II-tuženik solidarno isplate s osnove izgubljene zarade iznos 18.750,60 eura, koji čini razliku između plaće koju bi ostvario da nije bilo štetnog događaja koji se desio 18. veljače 2009. na radu kod I-tuženika, a koji je tada kod II-tuženika imao ugovorenu policu osiguranja od odgovornosti, i invalidske mirovine koju je tužitelj primao od nadležnog državnog tijela za razdoblje od 1. listopada 2011. do 1. listopada 2016., kao i zahtjev za isplatu na ime mjesečne rente iznos od 301,49 eura za razdoblje od 1. studenoga 2016 pa nadalje, sve sa zatraženim zateznim kamatama.

5. Iz stanja spisa i utvrđenja prvostupanjskog sud proizlazi sljedeće odlučno činjenično stanje:

- da je 18. veljače 2009. tužitelj ozlijeđen na radu kod I-tuženika, s kojim je imao sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto skladištara,

- da je presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovnog broja Pr- 7227/2010 od 22. listopada 2012. i Županijskog suda u Zagrebu poslovnog broja Gžr-1910/2012 od 19. ožujka 2013. tužitelju dosuđena naknada neimovinske i imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege i liječenja u postupku protiv I-tuženika uz sudjelovanje II-tuženika kao umješača,

- da je I-tuženik u vrijeme štetnog događaja imao kod II-tuženika ugovorenu policu osiguranja od odgovornosti,

- da iz rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (u daljnjem tekstu: HZMO) od 15. studenog 2011. proizlazi kako je tužitelju počevši od 22. listopada 2011., određena invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad u svoti od 1.592,33 kuna mjesečno,

- da iz rješenja HZMO-a od 25. travnja 2013. proizlazi kako je tužitelju priznato i dalje zbog profesionalne nesposobnosti za rad pravo na invalidsku mirovinu,

- da je I-tuženik 9. kolovoza 2011. donio odluku o otkazu ugovora o radu zbog osobno uvjetovanih razloga na strani tužitelja, iz razloga što zbog utvrđene profesionalne nesposobnosti za rad nije bio u mogućnosti izvršavati poslove skladištara za koje je radno mjesto imao sklopljen ugovor o radu,

- da je tužba tužitelja kojom je tražio da se ta odluka o otkazu utvrdi nedopuštenom, pravomoćnim rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj Gžr-

12/13-2 od 12. ožujka 2013. odbačena,

- da je I-tuženik kao poslodavac tužitelju kao radniku donio 21. studenog 2011. odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu,

- da je rješenjem Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovnog broja Pr- 2073/2017 od 14. veljače 2018. utvrđeno da je tužba u pravnoj stvari kojom je tužitelj tražio utvrđenje da ta odluka nije dopuštena povučena,

- da je II-tuženik prijedlogom nagodbe od 26. rujna 2016. ponudio tužitelju isplatu ukupnog iznosa od 185.000,00 kn s osnova naknade štete uslijed izgubljene zarade, ali ta nagodba nije sklopljena,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka dr. med. Damira Vodopivec, specijaliste medicine rada, proizlazi kako su tužitelju u predmetnom štetnom događaju prignječeni prsti desne šake; da je zadobio napuknuće donjeg članka trećeg prsta, krvarenje pod noktima drugog i trećeg prsta; da je u nekoliko navrata operiran; da se usprkos tome razvila kontraktura odnosno ograničena pokretljivost, ekstenzorna u drugom, trećem, te fleksilna u četvrtom i petom prstu desne šake zbog čega ju ne "formira"; da postoji slabost mišića cijele šake, uz kliničke znakove algodistrofije (permanentna bol, promjena u temperaturi te boji kože); da je tužitelj obavljao poslove skladištara i vozača viljuškara, dok je po zanimanju je SSS grafičar; da te poslove više ne može obavljati, iz razloga što je za poslove skladištara potrebna snaga obiju šaka, odnosno ruku; da se isti zdravstveni zahtjev odnosi i za vozača viljuškara; da je tužitelju i utvrđena profesionalna nesposobnost za rad iz gore navedenih razloga jer tužitelj više ne može obavljati poslove radnog mjesta skladištara-vozača viljuškara;

- da dalje iz nalaza i mišljenja istoga vještaka proizlazi kako tužitelj ima preostalu radnu sposobnost za sve one poslove koji ne zahtijevaju snagu i spretnost desne šake i desne podlaktice, kod čega vještak ističe kako valja uzeti u obzir da je tužitelj dešnjak kome je funkcija desne šake trajno smanjena zbog nemogućnosti formiranja iste tj. šake, kao i mišićne slabosti, pa da tužitelj pred gore navedenih poslova ne može obavljati ni poslove grafičara, ali može obavljati poslove npr. dostavljača pismena i paketa težine do 2 kg; da je invalidnost kod tužitelja utvrđena zbog posljedica štetnog događaja; da se ista odnosi na profesionalnu nesposobnost za rad, što znači da on više nije sposoban za rad na radnom mjestu skladištara; da kod tužitelja postoji preostala radna sposobnost za sve one poslove koji ne zahtijevaju brzinu i spretnost te fizičku snagu desne šake, koja šaka je kod tužitelja dominantna,

- da bi tužitelj prema nalazu i mišljenju istoga vještaka mogao obavljati poslove dostavljača pismena ili npr. rad u kopiraoni, a koji poslovi upravo takve kontraindikacije ne zahtijevaju, s tim da za sve navedene poslove nije potreban SSS, ali vještak naveo kako je tržištu rada teško naći adekvatno radno mjesto za takvu osobu, možda jedino u zaštićenim tj. specijaliziranim radionicama gdje se zapošljavaju invalidi,

- da također navodi, kako kod tužitelja pri oštećenju kostiju nije došlo do oštećenja živaca, ali da tužitelj nema finu motoriku šake niti koordinaciju svih prstiju pošto su mu drugi i treći prst desne šake ograničeno pokretni, kao i četvrti prst djelomično pokretni s time da su četvrti i peti prst odmaknuti od ostalih prstiju šake; da u tom smislu tužitelj ne može raditi na tipkovnici niti raditi na mišu osobnog računala; da bi vjerojatno bio sposoban za rad na takvim poslovima u skraćenom radnom vremenu, s tim da bi se osjetile poteškoće i kod korištenja olovke u dužem trajanju, kod čega ukazuje da danas takav tip rada više nije primaran; da bi tužitelj mogao obavljati poslove, npr. naplatu parkinga u Zagrebu, uz pomoć elektronskog uređaja, ili očitanje potrošnje vode, uz korištenje takvog uređaja, ali da bi prethodno trebalo utvrditi koji su stvarni zahtjevi tih radnih mjesta, a prije upućivanja takve osobe na liječnički pregled,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka za financije proizlazi da tužitelj za razdoblje od listopad 2011. do listopada 2016. na ime izmakle dobiti trpi štetu u iznosu od 141.276,41 kuna neto, i do 1. studenoga 2016. mjesečno iznos od 2.271,55 kuna,

- da se tužitelj prijavio u evidenciju nezaposlenih osoba kod Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, koji mu nije ponudio odgovarajući posao, a tužitelj da se nije prijavljivao na natječaje i oglase smatrajući da ne postoji realna mogućnost njegovog zaposlenja s obzirom na zdravstvene tegobe,

- da I-tuženik i II-tuženik nisu dokazali da su tužitelju uopće bili na raspolaganju natječaji odnosno oglasi za radno mjesto koje bi odgovaralo njegovoj sposrobnoti,

- da se tužitelj nije mogao zaposliti s preostalom radnom sposobnosti.

6. Na temelju utvrđenog, prvostupanjski je sud smatrao da tužitelj trpi štetu uslijed gubitka zarade koja čini razliku između plaće koju bi ostvario da nije bilo štetnog događaja koji se desio na radu kod I-tuženika i invalidske mirovine koju prima od nadležnog državnog tijela za sporno razdoblje, pa je zaključio da su I-tuženik kao raniji poslodavac, a II-tuženik kod kojega je I-tuženik imao ugovorenu policu osiguranja od odgovornosti, solidarno dužni tužitelju nadoknaditi štetu u visini iznosa od 11.534,45 eura, za koji je iznos prihvatio tužbeni zahtjev, dok je za iznos od 7.216,15 eura zahtjev odbio, kao što je prihvatio i zahtjev za mjesečnu rentu u iznosu od 301,49 eura, smatrajući da dosuđeni iznos nije u zastari, dok da je u zastari iznos za koji je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen, sve pozivom na odredbu članka 230. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZOO).

6.1. Nadalje je prvostupanjski sud u odnosu na prigovor zastare istaknut od strane oba tuženika, naveo kako je II-tuženik prijedlogom nagodbe od 26. rujna 2016. priznao predmetni dug i prekinuo zastaru bez obzira što nagodba nije sklopljena, pri čemu je naveo i da tužitelj za štetu (što podrazumijeva opseg i visinu štete) nije mogao saznati prije nego što je postalo pravomoćno konačno rješenje HZMO-a od 25. travnja 2013., odnosno da nisu zastarjela potraživanja tužitelja dospjela nakon 26. rujna 2013., a uzimajući u obzir rok zastare od tri godine i da je tužba u ovom predmetu podnesena 3. studenoga 2016.

6.2. Prvostupanjski je sud ocijenio neosnovanim i prigovor kojim se tvrdi da tužitelju radni odnos kod I-tuženika ne bi prestao zbog predmetnog ozljeđivanja već uslijed izvanrednog otkaza ugovora o radu, jer je taj sud utvrdio da je tužitelj radi ozljede postao nesposoban za obavljanje poslova svog radnog mjesta, zbog čega da gubi zaradu koju je mogao ostvariti. Stoga je prvostupanjski sud zaključio da su tužitelju I- tuženik i II-tuženik, dužni naknaditi štetu s osnove izgubljene zarade koja nije u zastari, jer da za ovaj spor nije odlučna kasnija odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu koju je donio I-tuženik, iz razloga što je do štete čiju naknadu tužitelj potražuje u ovom postupku došlo nesporno zbog ozljeđivanja tužitelja kao radnika I- tuženika, i iz razloga što se nije bio u mogućnosti ponovno zaposli, ostvari prihode i time umanji štetu, pritom navodeći ni da ga I-tuženik nije zadržao na radu već mu je dao osobno uvjetovani otkaz, a to da znači da je upravo I-tuženik kao i II-tuženik u statusu osiguravatelja odgovoran za naknadu dosuđene mu štete.

7. Odredbom članka 1095. stavkom 1. i 2. ZOO-a, propisano da onaj tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja, a ako ozlijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, odgovorna osoba dužna je plaćati ozlijeđenom određenu novčanu rentu kao naknadu štete.

8. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj 18. veljače 2009. ozlijeđen na radu kod I-tuženika, s kojim je imao sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto skladištara, i da je I-tuženik 9. kolovoza 2011. donio odluku o otkazu tog ugovora o radu zbog osobno uvjetovanih razloga jer više nije mogao obavljati poslove tog radnog mjesta nakon ozljede desne ruke, kao što porizlazi i da je rješenjem HZMO-a od 25. studenoga 2011. tužitelju počevši od 22. listopada 2011., priznato pravo na invalidsku mirovinu, kao što mu je i rješenjem HZMO od 25. travnja 2013. priznato i dalje pravo na invalidsku mirovinu, i to zbog profesionalne nesposobnosti za rad uzrokovane navedenom ozljedom. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 3. studenog 2016., to proizlazi da osnovano I-tuženik i II- tuženik u žalbi ponavljaju istaknuti prigovor zastare, a imajući na umu da se u ovom slučaju primjenjuje zastarni rok iz odredbe članka 230. stavka 1. ZOO-a, kojim je propisano da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

9. Naime, iz stanja spisa i pobijane odluke proizlazi da je tužitelju svojstvo radnika kod I-tuženika prestalo 21. listopada 2011., što je vidljivo i iz njegove radne knjižice (list 142 spisa), a kako je tužitelju rješenjem HZMO-a od 25. studenoga 2011., počevši od 22. listopada 2011., priznato pravo na invalidsku mirovinu, dakle, odmah nakon što mu je prestao radni odnos kod I-tuženika, i što mu je rješenjem HZMO od 25. travnja 2013. priznato i dalje, i to zbog profesionalne nesposobnosti za rad uzrokovane navedenom ozljedom na radu, te kako tužitelj u ovoj pravnoj stvari potražuje naknadu štete na ime razlike između plaće koju bi ostvario radeći kod I- tuženika da nije bilo te ozljede na radu i invalidske mirovine za razdoblje od 1. listopada 2011. do 1. listopada 2016., kao i zahtjev za isplatu mjesečne rente od 1. studenoga 2016 pa nadalje, to se ne može prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda da je u ovom slučaju došlo o prekida zastare ponuđenom nagodbom od strane II- tuženik od 26. rujna 2016., a nakon što je ovaj tuženik priznao dug tužitelju.

9.1. Navedeno iz razloga što po mišljenju ovoga suda ponudom te nagodbe koja je ponuđena izvan roka zastare i koja nije sklopljena s tužiteljem ne može se smatrati priznanjem duga kojim se zastarijevanje prekida, s time što se ističe da priznanje uvijek mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje volja da se dug zaista priznaje da bi došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 240. ZOO-a, jasno, određeno i bezuvjetno i mora se dati u tijeku zastarnog rok, a o čemu nije riječ u ovom slučaju.

9.2. Odredbom članka 240. stavkom 1. ZOO-a propisano je da se zastarijevanje prekida kada tuženik prizna dug, a prema stavku 2. istoga članka, priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata i davanje osiguranja.

9.3. Prema odredbi članka 220. stavku 1. ZOO-a pisano priznanje zastarjele obveze smatra se odricanjem od zastare.

10. U ponudi nagodbe od 26. rujna 2016. II-tuženik u članku 2. navodi: "Na temelju izloženog u članku 1. ove Nagodbe, ugovorne strane se sporazumijevaju da međusobni prijepor glede odštetnog zahtjeva OĆ (ovdje tužitelja) po osnovi izgubljene zarade, a vezano za povredu na radu od 18. veljače 2009., koji odštetni zahtjev se vodi kod Croatia osiguranja d.d. pod brojem 62 OALR 600/2014, riješe međusobnim popuštanjem te u smislu članka 150. Zakona o obveznim odnosima zaključuju ovu Nagodbu, kojom se sporazumijevaju da će sva potraživanja OĆ po predmetnom odštetnom zahtjevu konačno riješiti na sljedeći način: Croatia osiguranje d.d. se obvezuje OĆ isplatiti jednokratno iznos od 185.000,00 kuna na ime cjelokupne naknade štete s osnove izgubljene zarade, u koji iznos su uključeni sva dospjela i nedospjela potraživanja sadašnja i buduća s osnove izgubljene zarade, kao i s osnove glavnice tako i s osnove kamata i troškova."

11. Priznanje smislu odredbi članka 240. ZOO-a mora biti jasno i nedvosmisleno i u pogledu osnove i u pogledu visine, drugim riječima mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje dužnikova volja da priznaje dug, što podrazumijeva da iz priznanja mora biti jasno vidljivo o kojem je dugu riječ, visina duga i spremnost da se dug podmiri.

12. Analizom sadržaja navedenog članka 2. ponude nagodbe II-tuženika upućenog tužitelju od 26. rujna 2016. za zaključiti je da sadrži sve navedeno u smislu citirane odredbe. Naime, u tom prijedlogu II-tuženik predlaže tužitelju da s osnove izgubljene zarade, sklope nagodbu, jasno i nedvosmisleno navodeći spremnost da izvrši isplatu jednokratnog iznosa po ovoj osnovi u iznosu od 185.000,00 kuna (sada prema važećoj valuti 24.553,72 eura). Kada se ima u vidu sadržaj te ponude nagodbe i činjenicu da tuženici tijekom postupka nisu valjanim razlozima osporavali visinu zahtjeva, koja je utvrđena po vještaku financijske struke, to proizlazi da sadržaj navedene ponude nagodbe treba cijeniti s pravnim učinkom odricanja od zastare u smislu odredbe članka 220. stavka 1. ZOO-a, jer je dana izvan roka zastare, računajući da je tužitelj već rješenjem od 15. studenog 2011. kada mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu, s time što mu je 22. listopada 2011. prestao radni odnos kod I-tuženika, kao i rješenjem od 25. travnja 2013. kojim mu je i dalje priznato pravo na invalidsku mirovinu, znao da trpi izgubljenu zaradu koju potražuje ovim tužbenim zahtjevom, odnosno doznao je tada za štetu i za osobu koja mu je odgovorna za istu.

13. Kako je u konkretnom slučaju tužba podnesena 3. studenog 2016., a kako se u ovom slučaju primjenjuje trogodišnji rok zastare iz odredbe članka 230. stavka 1. ZOO-a, te kako se radilo o ponudi nagodbe od strane II-tuženika da se izvansudski riješi spor, koja je ponuda od 26. rujna 2016. za sklapanje nagodbe prethodila ovom parničnom postupku, koju je tužitelj odbio, i kako se u toj ponudi II-tuženik obraća tužitelju radi sklapanja nagodbe točno navodeći visinu iznosa koji se obvezuje isplatiti tužitelju jednokratno u iznosu od 185.000,00 kuna, kao i uvažavajući cjelokupni rezultat ovoga postupka i činjenicu da je tužitelju II-tuženik isplatio na temelju pravomoćne presude neimovinsku štetu, kao i imovinsku štetu s osnove tuđe pomoći i njege i troškova liječenja iz istog štetnog događaja, to se ne može prihvati zaključak prvostupanjskog suda da je takvim postupanjem II-tuženika došlo o prekida zastare i da ista počinje ponovno teći od 26. rujna 2016. Ovo iz razloga što je ponuda II- tuženika uslijedila nakon što je protekao trogodišni zastarni rok propisan odredbom članka 230. stavkom 1. ZOO-a, pa se takvo priznanje ima smatrati odricanjem od zastare u smislu odredbe članka 220. stavka 1. ZOO-a.

13.1. Budući da je II-tuženik ponudom nagodbe 26. rujna 2016. priznao zastarjelu obvezu prema tužitelju u navedenom iznosu u toj nagodbi, a kako je tužiteljevo potraživanje u okviru tog iznosa, to je trebalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti u odnosu na II-tuženika, osim u dijelu zatraženih zakonskih zateznih kamata jer je visina štete koju tužitelj potražuje utvrđena donošenjem pobijane odluke, zbog čega su kamate tužitelju priznate od tada pa nadalje, a tužbeni zahtjev u odnosu na I-tuženika odbiti kao neosnovan.

14. Dakle, cijeneći sve navedeno, tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na I-tuženika trebalo je odbiti kao neosnovan u cijelosti jer odricanje od zastare jednog od solidarnih dužnika, u ovom slučaju II-tuženika, nema prema odredbi članka 221. ZOO-a, učinka prema I-tuženiku kao ostalom dužniku, a koji osnovano ponavlja istaknuti prigovor zastare u odnosu na njega i u žalbi, dok tužitelj osnovano tvrdi da je osnovan cijeli njegov zahtjev.

15. Za navesti je i to, da je dobrovoljni rok za ispunjenje obveze trebao biti određen u roku od 15 dana, a ne osam dana, kako je to navedeno u pobijanoj odluci. Ovo iz razloga što je odredbom članka 88. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 70/19.), brisana odredba članka 436. koja je glasila:"Sud će u presudi kojom nalaže izvršenje kakve činidbe odrediti rok od osam dana za njezino izvršenje.". Stoga je primjenjujući odredbe članka 328. ZPP-a, u ovom slučaju određen rok od petnaest dana za izvršenje predmetne činidbe, odnosno za isplatu dosuđenog iznosa tužitelju od strane II-tuženika.

16. Odluka o troškovima postupka pravilno je donesena u odnosu na II-tuženika, jer se pravilno temelji na odredbama članka 154. stavka 5. ZPP-a i članka 155. ZPP-a i prema Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj:

148/09., 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/22. – u daljnjem tekstu: Tarifa).

17. Kako je preinačena odluka o glavnoj stvari u odnosu na I-tuženika, trebalo je preinačiti i odluku o trošku, a koja se temelji na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 155. ZPP-a i članka 166. stavka 2. ZPP-a.

17.1. Trošak I-tuženika zastupanog po punomoćniku u osobi odvjetnika odnosi se za sastavljanje odgovora na tužbu 250 bodova prema Tbr. 8. točki 1. Tarife, za sastavljanje četiri obrazložena podneska (27. prosinca 2016., 5. listopada 2017., 10. travnja 2018. i 31. svibnja 2023.) po 250 bodova prema Tbr. 8. točki 1. Tarife, za sastavljanje tri podnesaka (16. veljače 2017., 31. ožujka 2017. i 16. svibnja 2018.) po 62,50 bodova prema Tbr. 8. točki 4. Tarife, za zastupanje na sedam ročišta (3. ožujka 2017., 12. veljače 2018., 11..travnja 2018., 1. travnja 2018., 25. rujna 2022., 26. svibnja 2023. i 3. listopada 2023.) po 250 bodova prema Tbr. 9. točki 1. Tarife, za zastupanje na četiri ročišta (4. ožujka 2019., 16. studenog 2020., 4. svibnja 2022. i 23. veljače 2023.) po 125 bodova prema Tbr. 9. točki 2. Tarife i za sastavljanje dviju žalbi 625 bodova prema Tbr. 10. točki 1. Tarife, što ukupno iznosi 4.312,50 bodova. Kada se označeni broj bodova pomnoži s vrijednošću boda od 2,00 eura prema Tbr. 54. Tarife, dobije se iznos od 8.625,00 eura, kojem iznosu treba pribrojiti porez na dodanu vrijednost u iznosu od 2.156,25 eura, tako da se dobije trošak I-tuženika u ovoj parnici u iznosu od 10.781,25 eura, a koji mu je iznos u obvezi naknaditi tužitelj jer je u odnosu na ovog tuženika izgubio parnicu.

18. Zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka za sastavljanje žalbe u iznosu od 781,25 eura osnovan je u odnosu na II-tuženika, iz razloga što je uspio u cijelosti sa svojom žalbom prema ovom tuženiku, zbog čega mu je naloženo da tužitelju naknadi ovaj trošak, dok djelomični uspjeh II-tuženika u odnosu na sporedno potraživanje, ne opravdava suđenje troškova za njegove sastavljanje žalbe, zbog čega je zahtjev II-tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka odbijen kao neosnovan jer nije uspio u odnosu na glavnu stvar.

19. S obzirom na sve navedeno, trebalo je na temelju odredbi članka 368. stavka 1. ZPP-a, članka 373. točke 3. ZPP-a, članka 380. točke 2. i 3. ZPP-a u svezi s člankom 381. stavkom 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove odluke.

U Splitu 6. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Arijana Bolanča