Poslovni broj: Gž R-75/2025-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Arijane Bolanča predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sande Crljen Ivančić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Domagoju Dumančiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Dumančić, Rajković & Martić iz Zagreba, Drenovačka 3, protiv tuženika ZAGREBAČKI VELESAJAM d.o.o., Zagreb, Avenija Dubrovnik 15, OIB: 95660678441, zastupan po punomoćnici Sabini Draganić, odvjetnici iz Zagreba, Draškovićeva 34, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: PR-1393/2023-100 od 8. siječnja 2025., u sjednici održanoj 6. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e:

i

r i j e š i o  j e:

I. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: PR-1393/2023-100 od 8. siječnja 2025. u pobijanim dijelovima pod točkama I., II. i III. izreke, kojima su prihvaćeni tužbeni zahtjevi tužiteljice.

II. Djelomično se uvažava žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: PR-1393/2023-100 od 8. siječnja 2025. u pobijanom dijelu točke IV. izreke, kojom je naloženo tuženiku da naknadi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 4.156,25 eura skupa s dosuđenim kamatama.

III. Djelomično se uvažava žalba tuženika, pa se preinačuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: PR-1393/2023-100 od 8. siječnja 2025. u pobijanom dijelu točke IV. izreke, kojom je naloženo tuženiku da naknadi tužiteljici troškove postupka i u iznosu od 687,50 eura skupa s dosuđenim kamatama, tako da se zahtjev tužiteljice za ovaj iznos odbija kao neosnovan.

IV. Ukida se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: PR- 1393/2023-100 od 8. siječnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom VI. izreke i protutužba tuženika-protutužitelja se odbacuje.

V. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da nije dopuštena Odluka o prestanku radnog odnosa, Klasa: ZV-01-22-40, Ur. broj: 06-05/01-22-02, koju je 22. travnja 2022. donio tuženik-protutužitelj, a kojom je utvrđen prestanak radnog odnosa tužiteljici-protutuženici (točka I. izreke). Istom se presudom raskida radni odnos tužiteljice-protutuženice kod tuženika-protutužitelja zasnovan Ugovorom o pravima i obvezama članice uprave-direktorice i ugovorom o radu od 29. prosinca 2021. te se utvrđuje da je radni odnos tužiteljice-protutuženice prestao s danom donošenja prvostupanjske presude, odnosno s danom 8. siječnja 2025. (točka II. izreke). Također je tom presudom naloženo tuženiku-protutužitelju da isplati tužiteljici- protutuženici na ime naknade štete temeljem članka 125. stavka 1. Zakona o radu iznos od 20.523,99 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana pravomoćnosti presude pa do isplate (točka III. izreke).

1.1. Odlukom o troškovima postupka nalaženo se tuženiku-protutužitelju da naknadi tužiteljici-protutuženici ČG parnične troškove u iznosu od 4.843,75 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana 8. siječnja 2025. pa do isplate (točka V. izreke), dok je odbijen zahtjev tužiteljice-protutuženice za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.260,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana 8. siječnja 2025. pa do isplate (točka VI. izreke).

1.2. Nadalje je tom presudom odbijen protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja da je dužna tužiteljica isplatiti tuženiku iznos od 10.261,99 eura s osnova povrata isplaćene otpremnine, sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate, kao što je odbijen protutužbeni zahtjev da je tuženik dužan isplatiti tužiteljici iznos od 10.261,99 eura s osnova naknade štete, sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate, a da se odbija tužbeni zahtjev tužiteljice u preostalom dijelu, te je odbijen i protutužbeni zahtjev da se usvaja procesni prigovor radi prebijanja te se vrši prijeboj međusobnih tražbina tuženika i tužiteljice opisanih pod točkom 1. i točkom 2. (točka VI. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženik pobijajući je u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz odredbi članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08. – ispra., 57/11., 148/11-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22. i 153/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači shodno žalbenim navodima i tuženiku priznaju troškovi postupka.

2.1. U odgovoru na žalbu tužiteljica je osporila sve žalbene navode kao neosnovane te je predložio da se žalba tuženika kao takva odbije. Tužiteljica je također zatražila troškove žalbenog postupka.

2.2. Žalba je djelomično osnovana, a djelomično nije dopuštena.

3. Neosnovano tuženika tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

3.1. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe.

4. Međutim, ističe se da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada je pobijanom presudom odbio protutužbene zahtjeve tuženika kojim je tražio da se obveže tužiteljica da tuženiku isplati iznos od 10.261,99 eura s osnova povrata isplaćene otpremnine skupa sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da je tuženik dužan isplatiti tužiteljici iznos od 10.261,99 eura s osnova naknade štete skupa sa zakonskom zateznom kamatom i da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u preostalom dijelu i da se usvoji procesni prigovor radi prebijanja te izvrši prijeboj međusobnih tražbina tuženika i tužiteljice, jer iz stanja spisa proizlazi da je o protutužbi s tim zahtjevom tuženika pravomoćno odlučeno ranije donesenom presudom prvostupanjskog suda pod poslovnim brojem. Pr-1291/2022-66 od 22. ožujka 2023., kojom je također pod točkom II. izreke, odbijen protutužbeni zahtjev tuženika.

4.1. Kako tuženik protiv te presude kojom je odbijena njegova protutužba nije izjavio žalbu, dok je protiv iste žalbu izjavila samo tužiteljica pobijajući je u dijelu pod točkom I. izreke, kojim je odbijen njezin tužbeni zahtjev i pod točkom III. izreke, koji sadrži odluku o troškovima postupka, pa kako je rješenjem ovoga suda poslovni broj: Gž R- 291/2023-3 od 17. svibnja 2023. ukinuta navedena prvostupanjska presuda u tom pobijanom dijelu, to prvostupanjski sud u ovom ponovnom postupku nije mogao odlučiti o protutužbi tuženika jer je o njoj već pravomoćno presuđeno, a čime je počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 9. ZPP-a, zbog čega je na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a po službenoj dužnost, a u svezi s odredbom 366. stavka 1. ZPP-a, trebalo ukinuti prvostupanjsku presudu u ovom dijelu kojim je odlučeno o protutužbi i protutužbu tuženika odbaciti.

5. Stoga je predmet spora u ovoj fazi postupka zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da nije dopuštena odluka o prestanku radnog odnosa od 22. travnja 2022. koju je donio tuženik, a kojom je utvrđen prestanak radnog odnosa tužiteljice kod tuženika i zahtjev tužiteljice za sudskom raskidom radnog odnosa s danom donošenja prvostupanjske presude te zahtjev za naknadu štete zbog sudskog raskida radnog odnosa.

6. Iz stanja spisa i pobijane odluke proizlazi sljedeće odlučno činjenično stanje:

- da iz Ugovora o pravima i obvezama članice Uprave – direktorice i ugovora o radu od 29. prosinca 2021. (u daljnjem tekstu: Ugovori), proizlazi kako su tužiteljica kao članica Uprave i direktorica/radnica i tuženik kao društvo, sklopili te Ugovore tog istog datuma, a kojim su ugovorili da je Odlukom Skupštine tuženika od 29. prosinca 2021. tužiteljica imenovana članicom Uprave - direktoricom tuženika na mandatno razdoblje od tri mjeseca i da se tim Ugovorima utvrđuju prava i obveze ugovornih stranaka u vezi s položajem tužiteljice kao članice Uprave i njenim radnim odnosom kod tuženika,

- da iz članka 4. Ugovora proizlazi da se sklapa na vrijeme do isteka mandata tužiteljice,

- da prema odredbi članka 7. Ugovora tužiteljica kao članica Uprave-direktorica potpisom Ugovora zasniva radni odnos kod tuženika, dok prema stavku 2. toga članka, na sva pitanja koja se tiču radnog odnosa, a nisu regulirana Ugovorom, primjenjuju se odredbe Zakona o radu i Zakona o obveznim odnosima,

- da je člankom 13. Ugovora, ugovoren raskid Ugovora, i to da taj Ugovor prestaje istekom mandata, a može se raskinuti i prije isteka roka ako odlukom nadležnog tijela tuženika tužiteljica bude opozvana s funkcije članice Uprave,

- da prema odredbi članka 14. stavka 1. Ugovora, raskidom Ugovora ne prestaje automatski i ugovor o radu jer je stavkom 2. toga članka, ugovoreno da će po prestanku Ugovora o pravima i obvezama članice Uprave - direktorice tuženik ponuditi tužiteljici sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta koje je obavljala prije sklapanja istog, odnosno za obavljanje drugih odgovarajućih poslova,

- da je odlukom Skupštine tuženika od 17. siječnja 2022. tužiteljica opozvana kao članica Uprave - direktorica tuženika, a koji opoziv da stupa na snagu 20. veljače 2022.

- da iz dopisa tuženika od 10. ožujka 2022. proizlazi kako je tužiteljici dostavljena ponuda ugovora o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta rukovoditelj Odjela za marketing, istraživanje, razvoj i inovacije - koeficijent složenosti 4,20, a sukladno članku 14. stavku 2. Ugovora,

- da tužiteljica nije prihvatila ponudu tuženika, a navedeno proizlazi iz navoda tužiteljice iz tužbe i iz njezinog iskaza, a u kojima u bitnom tvrdi da ponuda nije adekvatna niti prihvatljiva, odnosno da ne predstavlja postupanje tuženika prema odredbi članka 14. stavka 2. Ugovora,

- da tužiteljica smatra kako je odgovarajuće radno mjesto radno mjesto iz XI. grupe složenosti poslova, a to bi bilo radno mjesto zamjenika direktora ili pomoćnika direktora,

- da je tužiteljica prije imenovanja na mandatnu funkciju obavljala poslove voditeljice podružnice s koeficijentom složenosti 7,5, a ponuđeno radno mjesto da je s koeficijentom složenosti od 4,20,

- da iz odluke o prestanku radnog odnosa od 22. travnja 2022. proizlazi kako se tom odlukom utvrđuje prestanak radnog odnosa tužiteljici radi isteka Ugovora, kao i da će joj tuženik isplatiti tri mjesečne bruto plaće i naknadu za neiskorišteni godišnji odmor,

- da je tužiteljica pravovremeno podnijela tuženiku zahtjev za zaštitu prava, kao i predmetnu tužbu,

- da iz odluke o prestanku radnog odnosa proizlazi da ta odluka ne sadrži sve ono što je propisano za otkaz ugovora o radu, da iz te odluke nije vidljivo o kakvom se otkazu radi, da se prestanak radnog odnosa dogodio u trenutku kada tužiteljici nije bila ni dostavljena, da odluka ne sadrži podatke o eventualnom otkaznom roku, kao i da nije dokazano da je provedeno savjetovanje s radničkim vijećem prilikom donošenja odluke o otkazu,

- da se iskazi svjedokinje ĐG i direktorice tuženika i tužiteljice u bitnom odnose na iznošenje ponude za zaključenje novog ugovora o radu koji između stranaka nije sklopljen.

7. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud smatrao da je odredbom članka 14. stavkom 1. Ugovora,propisano da raskidom Ugovora o pravima i obvezama članice Uprave – direktorice ne prestaje automatski i ugovor o radu, kao i da je odredbom članka 7. stavkom 2. Ugovora, ugovoreno da se na sva pitanja koja se tiču radnog odnosa primjenjuju odredbe Zakona o radu i Zakona o obveznim odnosima, pri čemu je naveo da za prestanak ugovora o radu i radnog odnosa tužiteljice kod tuženika treba primijeniti odredbu članka 112. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 46/23. i 64/23. – u daljnjem tekstu: ZR), koji regulira načine prestanka ugovora o radu.

7.1. Prema zaključku prvostupanjskog suda Ugovor o pravima i obvezama kojeg je tužiteljica zaključila s tuženikom ne može se tretirati kao ugovor o radu na određeno vrijeme, jer je odredbom članka 14 stavkom 1. tog Ugovora jasno navedeno da istekom mandata, odnosno raskidom Ugovora, ne prestaje automatski i radni odnos tužiteljice kod tuženika. Kako između stranaka nije sporno da je tužiteljica nastavila biti u radnom odnosu kod tuženika sve do 22. travnja 2022., odnosno i nakon što je prema odluci o opozivu članice Uprave prestala biti direktorica tuženika (odluka je donesena 17. siječnja 2022., a stupila je na snagu 20. veljače 2022.), što proizlazi i iz odjave s HZMO-a i HZZO-a koje prileže spisu, to je prvostupanjski sud zaključio da je radni odnos tužiteljice kod tuženika mogao prestati jedino na jedan od načina predviđenih odredbom članka 112. ZR-a i da se na tužiteljicu u trenutku donošenja odluke o prestanka radnog odnosa 22. travnja 2022. više nije mogla primijeniti odredba članka 4. stavka 4. ZR-a.

7.2. Pri tome je prvostupanjski sud naveo kako su odredbom članka 112. stavkom 1. ZR-a propisani načini prestanka ugovora o radu, a iz koje odredbe proizlazi da ugovor može prestati: 1. smrću radnika, 2. smrću poslodavca fizičke osobe ili prestankom obrta, odnosno brisanjem trgovaca pojedinca iz registra, 3. istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme, 4. kada radnik navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža, osim ako se poslodavac i radnik drukčije ne dogovore, 5. sporazumom radnika i poslodavca, 6. dostavom pravomoćnog rješenja o priznanju prava na invalidsku mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti, 7. otkazom te 8. odlukom nadležnog suda.

7.3. Budući da je prvostupanjski sud utvrdio da se tužiteljica do 22. travnja 2022. kada je došlo do prestanka radnog odnosa, nalazila u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme, taj je taj sud zaključio da joj je tuženik mogao radni odnos prekinuti jedino na jedan od načina iz citirane odredbe članka 112. ZR-a, odnosno u ovom slučaju otkazom ugovora o radu, a što u ovom slučaju nije učinio.

8. Imajući u vidu navedeno, prvostupanjski je sud zaključio da za rješenje ovog spora nisu relevantni navodi tuženika oko ponude novog ugovora o radu tužiteljici, a koju obvezu je tuženik preuzeo odredbom članka 14. stavkom 2. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama, jer je utvrdio da tužiteljica nije zaključila neki drugi novi ugovor o radu s tuženikom osima onog od 29. prosinca 2021., pa je slijedom toga taj sud smatrao da je u slučaju neprihvaćanja te ponude, tuženik jedino mogao tužiteljici otkazati ugovor o radu bilo s ponudom izmijenjenog ugovora ili bez nje.

8.1. Nadalje je prvostupanjski sud utvrdio da tuženik nije na zakonit i valjan način tužiteljici otkazao ugovor o radu, i iz razloga što odluka o prestanku radnog odnosa od 22. travnja 2022. ne sadrži sve što je propisano odredbama članka 120. ZR-a, odnosno nije obrazložena, kao što je utvrdio i da tuženik nije proveo obvezni postupak savjetovanja, zbog čega cijeneći sve navedeno taj sud prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i utvrdio da odluka o prestanku radnog odnosa nije dopuštena.

9. Budući da je tužiteljica u tužbi postavila zahtjev i za sudskim raskidom ugovora o radu s danom donošenja prvostupanjske presude, navodeći da joj nije prihvatljivo nastaviti rad kod tuženika, prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i u ovom dijelu, smatrajući da su za to ispunjeni zakonski uvjeti iz odredbe članka 125. stavka 1. ZR-a. Kako tužiteljica tužbom potražuje i isplatu naknade štete uslijed sudskog raskida u visini šest plaća, a imajući u vidu da se kod tuženika nalazila u radnom odnosu neprekidno 27 godina, to je prvostupanjski sud prihvatio i zahtjev tužiteljice za isplatu naknade štete u visini šest ugovorenih plaća, a koji iznosi proizlaze iz isplatnih lista dostavljenih u spis i koji između strankama nisu sporni, pa joj je po ovoj osnovi dosudio u ukupni bruto iznos od 20.523,99 eura pozivom na odredbu članka 125. stavka 1. ZR-a.

10. Navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud s time što bi žalbenim navodima tuženika nisu dovedeni u sumnju.

11. Prije svega u odnosu na žalbene navode tuženika ističe se da je prvostupanjski sud postupio u skladu s uputom iz prethodnog ukidnog rješenja ovoga suda, te je raspravio i utvrdio sve činjenice na koje mu je ukazano tim rješenjem, a obrazloženje pobijane presude sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi i nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza, pa nije počinjena ni povreda iz odredbe članka 338. stavka 4. ZPP-a, na koju se neosnovano poziva tuženik.

12. U odnosu na meritum spora prvostupanjski je sud utvrdio, a što između stranaka nije ni sporno, da su tužiteljica kao članica Uprave i direktorica i radnica, i tuženik kao društvo, sklopili Ugovor o pravima i obvezama članice Uprave - direktorice i ugovor o radu od 29. prosinca 2021., dakle, sklopili su istovremeno tzv. menadžerski ugovor i ugovor o radu (mješoviti), a kako iz sadržaja tih ugovora proizlazi da je Odlukom Skupštine tuženika od 29. prosinca 2021. tužiteljica imenovana članicom Uprave- direktoricom tuženika na mandatno razdoblje od tri mjeseca i da se tim ugovorima utvrđuju prava i obveze ugovornih stranaka u vezi s položajem tužiteljice kao članice Uprave i njenim radnim odnosom kod tuženika, to je tužiteljičin radno-pravni status kod tuženika pravilno prvostupanjski sud raspravio s aspekta menadžerskog ugovora i ugovora o radu.

12.1. Imajući u vidu da je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik prije isteka mandata od tri mjeseca za obavljanje dužnosti tužiteljice kao članice Uprave- direktorice donio odluku o opozivu, i to 17. siječnja 2022. s 20. veljače 2022., to je s tim danom prestao tužiteljici menadžerski ugovor i od tog dana tužiteljica više nije članica uprave (točnije od 21. veljače 2022.), pa se tužiteljica prema stajalištu i ovoga suda više ne može smatrati osobom na koju bi se primijenile odredbe članka 4. stavka 3. i 4. ZR-a, suprotno žalbenim navodima tuženika, a što je sve pravilno zaključio i prvostupanjski sud u pobijanoj odluci. Na pravilnost ovoga zaključka ne utječu ni žalbeni navodi tuženika koji se odnosi na ranije izneseni stav prvostupanjskog suda u odluci koja je ukinuta jer taj stav ne obvezuje sud, a prvostupanjski je sud dao jasne razloga zašto je donio pobijanu presudu, što se ponovno ističe.

12.2. Stoga je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je, a nakon što je tužiteljici prestao menadžerski ugovor kojim je obavljala kod tuženika poslove članice Uprave- direktorice, tužiteljica ostala u radnom odnosu kod tuženika na temelju ugovora o radu koji je također, sklopila 29. prosinca 2021., jer joj prema odredbi članka 14. stavka 1. Ugovora, raskidom menadžerskog ugovora o pravima i obvezama članice Uprave – direktorice, nije automatski prestao i ugovor o radu, iz razloga što je stavkom 2. toga članka, ugovoreno da će joj po prestanku toga Ugovora tuženik ponuditi sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta koje je obavljala prije sklapanja istog, odnosno za obavljanje drugih odgovarajućih poslova.

13. Između stranaka nije sporno da je tuženik 10. ožujka 2022. ponudio tužiteljici sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta rukovoditelj Odjela za marketing, istraživanje, razvoj i inovacije, a što je tužiteljica odbila i da je nakon toga tuženik 22. travnja 2022. donio odluku o prestanku radnog odnosa tužiteljici kod tuženika, nakon čega ju je odjavio s tim danom s obveznog mirovinskog i zdravstvenog osiguranja.

13.1. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljici nije prestao radni odnos niti joj je otkazan ranije sklopljeni ugovor o radu od 29. prosinca 2021. prema prethodno navedenim odredbama članka 112. stavka 1. ZR-a, kojim su propisani načini prestanka ugovora o radu, jer taj ugovor ne može prestati jednostranom neobrazloženom voljom poslodavca, iz razloga što se radi o ugovornom odnosu između stranaka i poslodavac kod donošenje odluke o otkazu ugovora o radu mora navesti jasne i argumentirane razloge zbog čega se otkazuje, sve kako bi se radnik mogao na te razloge se očitovati i eventualno iste u sudskom sporu utvrđivati nedopuštenim i nezakonitim.

13.2. U ovom slučaju tuženik je donio odluku o prestanku radnog odnosa 22. travnja 2022., dakle, nije otkazao ugovor o radu, a u kojoj je naveo da je tužiteljici radni odnos prestao istekom ugovora o pravima i obvezama članice Uprave - direktorice i ugovora o radu od 29. prosinca 2021., kada je ugovor o pravima i obvezama članice Uprave - direktorice opozvan 17. siječnja 2021., koji opoziv je stupio na snagu 20. veljače 2021., dok bi taj ugovor istekao da je poštovan ugovoreni rok mandata od tri mjeseca 29. ožujka 2021., a ponuđeni ugovor o radu od strane tuženika ponuđen je 10. ožujka 2022., znači, prije isteka, ako bi se uzelo u obzir da je i on bio sklopljen do 29. ožujka 2022.

13.3. Cijeneći navedeno, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se u odluci o prestanku radnog odnosa 22. travnja 2022. pogrešno navodi da je tužiteljici prestao radni odnos istekom tih ugovora, ako bi se imala u vidu i činjenica da se tužiteljica kod tuženika nalazila i dalje (od 29. ožujka 2022.) u radnom odnosu sve do 22. travnja 2022. i da joj tom odlukom nije mogao prestati radni odnos zasnovan ugovorom o radu jer iz sadržaja te odluke (list 17. spisa) proizlazi da nije donijeta u skladu s odredbama članka 112. ZR-a iz razloga što joj radni odnos nije prestao na načine propisane tim odredbama, kao ni u skladu s člankom 120. stavkom 2. ZR-a jer nije obrazložena, niti je donijeta u skladu s odredbama članka 150. i članka 153. ZR- a iz razloga što prije donošenja iste nije izvršeno savjetovanje s radničkim vijećem, odnosno sindikatom, a što je sve tu odluku čini nezakonitom kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

14. U odnosu na daljnje žalbene navode kojima tužiteljica tvrdi da iz sadržaja članka 4. Ugovora proizlazi da je volja ugovornih strana prilikom sklapanja istog bila da zasnovati radni odnos u trajanju od tri mjeseca, a koji će biti u službi mandatnog odnosa tužiteljice, ponovno se ističe, da to ne proizlazi iz sadržaja odredbi Ugovora o pravima i obvezama članice Uprave-direktorice i ugovora o radu (listovi 11-14 spisa). Naime, iz sadržaja tih ugovora, a tako su ga i naslovili, proizlazi da su stranke sklopile istovremeno tzv. menadžerski ugovor i ugovor o radu (mješoviti ugovor), kojim menadžerskim ugovorom su ugovorile da se taj ugovor kojim je tužiteljica imenovana članicom Uprave-direktoricom Društva, sklapa na mandatno vrijem od tri mjesece s početkom 29. prosinca 2021., dok je člankom 14. stavkom 1. istih ugovora, ugovoreno da se raskidom Ugovora o pravima i obvezama članice Uprave- direktorice ne prestaje automatski i ugovor o radu, a stavkom 2. istoga članka, da će se tužiteljici kao radnici ponuditi sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta koje je obavljala prije sklapanja istog, odnosno za obavljanje drugih odgovarajućih poslova.

14.1. Točno tuženik tvrdi da je tužiteljici nakon opoziva s mjesta direktorice ponudio ugovor za drugo radno mjesto, koje tužiteljica nije prihvatila, zbog čega je tuženik trebao u smislu odredbe članka 123. stavka 1. ZR-a, tužiteljici otkazati postojeći ugovor o radu od 29. prosinca 2021. i istodobno predložiti sklapanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima (otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora), a ne donijeti odluku o prestanku radnog odnosa bez otkazivanja postojećeg ugovora o radu, koji u ovom slučaju nije prestao na zakonit način. Stoga se neosnovano tuženik u žalbi poziva i na odredbu članka 15. stavka 4. Ugovora, kojom je propisano ukoliko radnica ne prihvati ponudu ugovora o radu iz članka 14. stavka 2. tog ugovora, da ne ostvaruje pravo na otpremninu, kada je člankom 15. stavkom 1. Ugovora, ugovoreno da u slučaju da ugovor raskine Društvo (ovdje tuženik), zbog toga što je članicu Uprave-direktoricu (ovdje tužiteljicu), opozvala Skupština Društva prije isteka mandata (a o čemu je riječ u ovom slučaju), da joj pripada pravno na otpremninu u visini tri mjesečne bruto plaće iz članka 5. tog ugovora, a koja joj je otpremnina i isplaćena. Dakle, to ne znači da je isplatom otpremnine tužiteljici zbog opoziva menadžerskog ugovora prestao i radni odnos zasnovan ugovorom o radu.

15. Kako tuženik tijekom postupka nije dokazao da je na zakoniti način tužiteljici otkazao ugovor o radu i time da joj je radni odnos kod tuženika prestao, to je shodno tome pravilno prvostupanjski sud postupio kada je utvrdio da odluka o prestanku radnog odnosa nije dopuštena i kada je prihvatio zahtjev tužiteljice za sudskim raskidom ugovora o radu jer su se u ovom slučaju i prema mišljenju ovoga suda ispunile pretpostavke iz odredbe članka 125. stavka 1. ZR-a za sudskim raskidom.

15.1. Naime, na temelju odredbe članka 125. stavka 1. ZR-a, ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika

15.2. Iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljici nije dalje prihvatljivo nastaviti radni odnos kod tuženika pa je tužbenim zahtjevom zatražila da sud odrediti sudski raskid ugovora o radu s danom donošenja prvostupanjske presude i da joj dosudi naknadu štete u visini od šest mjesečnih plaća, koje je zahtjeve i po mišljenju ovoga suda pravilno prvostupanjski sud pobijanom presudom prihvatio. Na pravilnost pobijane odluke u ovom dijelu ne utječe ni činjenica što bi se u međuvremenu tužiteljica zaposlila kod drugog poslodavca, dok visinu dosuđene štete posebnim žalbenim navodima ne pobija, a u odnosu na žalbene razloga u pogledu isplaćene otpremnine ponovno se ističe da se o tom zahtjevu ne može odlučivati jer je o tom protutuženom zahtjevu tuženika već pravomoćno odlučeno, kako je to već i navedeno u ovoj odluci.

15.3. Za ukazati je, da visinu osnovice za naknadu štete u slučaju sudskog raskida ugovora o radu treba dosuditi u visini bruto plaće, rukovodeći se pritom kriterijima za utvrđivanje visine te štete, kao i odredbom članka 92. stavkom 4. ZR-a, prema kojem je plaća u smislu toga zakona plaća u bruto iznosu (tako i u odlukama Vrhovnog suda RH broj Revr - 1497/13 od 24. rujna 2014., Revr 1979/2009-2 od 22. travnja 2010., Revr 446/17-2 od 30. svibnja 2017.).

16. Međutim, osnovano tuženik pobija odluku o troškovima postupka, koju je prvostupanjski je sud donio pravilnim pozivom na odredbu članka 154. stavka 1. ZPP-a, pa je prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 148/09., 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23. – u daljnjem tekstu: Tarifa), pravilno utvrdio i sve radnje koje su bile potrebne u parnici primjenjujući odredbu članka 155. stavka 1. ZPP-a, ali je pogrešno postupio kada je tužiteljici priznao za podnesak od 15. rujna 2022. iznos od 500,00 eura umjesto iznosa od 50,00 eura prema Tbr. 8. točki 4. Tarife, kao i kada joj je priznao i trošak za pristup na dva ročišta za objavu presude, kada iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica pristupila samo na jedno ročište za objavu presude, zbog čega joj ne pripada trošak za jedno ročište za objavu presude, što sve osnovano tvrdi i tuženik, odnosno skupa s dosuđenim PDV-om ne pripada joj ukupno iznos od 687,50 eura na ime troškova postupka, pa je odluka u ovom dijelu preinačena i za ovaj iznos zahtjev tužiteljice odbijen je kao neosnovan.

16.1. Odbijen je zahtjev tuženika da mu tužiteljica naknadi troškove na ime sastavljanja žalbe iz razloga što nije uspio sa svojom žalbom u odnosu na glavnu stvar, dok mu u odnosu na dio s kojim je uspio u pogledu troškova postupka nisu nastali posebni troškovi, dok trošak tužiteljice za odgovor na žalbu prema mišljenju ovoga suda nije bio potreban za parnicu u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a, zbog čega su zahtjevi stranaka za naknadom troškova žalbenog postupka odbijeni kao neosnovani.

1 0

17. S obzirom na izneseno, trebalo je na temelju odredbi članka 368. stavka 1. ZPP-a i članka 366. stavka 1 ZPP-a i članka 380. točke 2. i 3. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove odluke.

U Splitu 3. srpnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Arijana Bolanča