Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1627/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Dragice Samardžić, kao predsjednice vijeća, Vesne Kuzmičić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ankice Matić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Antunu Babić, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320, zastupana po punomoćniku Trpimiru Gugić, odvjetniku u [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 18P- 3752/2020-172 od 28. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 6. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 18P-3752/2020-172 od 28. ožujka 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke platiti tužitelju HN iz [adresa].000 eura s zateznim kamatama od 18. siječnja 2008. sve po stopi određenoj do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i naknaditi trošak parničnog postupka u svoti od 24.449,52 eur, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja HN kojim zahtijeva isplatu glavnice o prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate u kunskoj protuvrijednosti."

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I. izreke kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja te u odluci o parničnom trošku žalbu izjavljuje tužena te presudu u navedenom dijelu pobija zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP), predlažući presudu u pobijanom dijelu preinačiti sukladno žalbenim navodima, podredno ukinuti te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora čini zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 92.000,00 Eur sa pripadajućom zateznom zakonskom kamatom koja teče od 18. siječnja 2008. pa do isplate, slijedom činjenice što je tuženik, prema tvrdnji tužitelja 18. siječnja 2008. na osnovi krivotvorene punomoći, isplatio nepoznatoj osobi navedeni iznos.

6. Suprotno žalbenim navodima donoseći pobijanu presudu i u postupku kojoj je istom prethodio sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama te se ista može ispitati. Također nisu počinjene ni druge bitne povrede na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a.

7. Po provedenom postupku sud prvog stupnja utvrdio je slijedeće relevantne činjenice:

- da je tužitelja kod tuženika otvorio dva devizna računa i to račun broj 7701386900 i račun broj 8701785710;

- da je uvidom u ugovor o deviznom tekućem računu broj 7701386900 utvrđeno da su stranke sklopile ugovor o otvaranju i vođenju deviznog računa a člankom 4. je ugovoreno da pravo raspolaganja žiro računom vlasnik računa može prenijeti na opunomoćene osobe temeljem pisane punomoći načinjene u banci ili ovjerene u javnog bilježnika te suodgovornost za poslovanje opunomoćene osobe preko računa snosi vlasnik računa;

- da je člankom 5. istog ugovora propisano da vlasnik računa i opunomoćene osobe raspolažu sredstvima na računu do visine raspoloživog salda a člankom 7. da je ugovoreno kako o promjenama stanja na računu banka može vlasnika računa izvijestiti putem izvoda;

- da je uvidom u izvadak o stanju i prometu na istom računu utvrđeno da je dana 18. svibnja 2007. bilo na navedenom računu položeno 100.000,00 Eur uz isplatu od 5.456,05 Eur te 3. studenog 2007. na njemu je bilo 101.747,41 Eur, 9. studenog 2007. 102.203,66 Eur time da su isplaćivane manje svote od 500-4.500,00 Eur, 29. prosinca 2007. je bilo 96.618,07 Eur s tim što su povremeno podizane manje svote između 275 i 43 Eur te da je tijekom siječnja 2008. na računu bilo između 92.073,00 Eur i 97.832,31 Eur te su podizane manje svote od 400,00 Eur da bi 18. siječnja 2008. s računa bilo isplaćeno 92.000,00 Eur, s tim što su u lipnju i kolovozu 2007. određene svote isplaćivane tužitelju u banci a ostatak na bankomatima te je zadnja isplata 18. siječnja 2008. bila u banci;

- da je na očevidu 17. ožujka 2017. utvrđeno da su iz tuženikove pismohrane ispisane isplatnice od 18. siječnja 2008. na 92.000 eura na kojoj je navedeno "isplaćeno uz punomoć u prilogu" potpis opunomoćenika gđe. HN te je na isplatnici potpis H. Nadalje, da je ispisana punomoć od istog dana s tužitelja na CN radi jednokratnog podizanja sredstava s predmetnog računa u visini raspoloživih sredstava i opunomoćiteljevim potpisom koji je ovjerio javni bilježnik Mladen Burec istog dana na osnovi uvida u njegovu putovnicu te je ispisana i osobna

iskaznica CN s obje strane i ispis putovnice tužiteljeve s osobnim podatcima i potpisom, a isto to je utvrđeno informatičkim nalazom i mišljenjem od 5. srpnja 2017. uz dopunu od 10. srpnja 2017. koje sud prihvaća kao stručno i obrazloženo i u skladu s utvrđenjima iz očevida;

- da je uvidom u ispis računalnog dopisivanja tuženikovih službenika od 18. siječnja 2008. utvrđeno da su provjeravali postoje li smetnje za isplatu 92.000 eura istog dana s tužiteljevog računa, da bi na kraju zaključili kako nema zakonskog ograničenja za isplatu osim ako je zaprimljeno rješenje ili sudski nalog o blokadi računa te ako vlasnik računa izda punomoć trećoj osobi, ona može raspolagati računom kako je određeno u punomoći, koja mora biti ovjerena kod javnog bilježnika;

- da nema izvornika svih bitnih osobnih isprava ni punomoći, kao niti naloga za isplatu;

- da je na osnovi isprava i izvornika potpisa tužitelja pribavljenih sa isprava položenih u policiji i na sudu te istih isprava svjedokinje CN, supruge tužitelja utvrđeno, grafološkim nalazom i mišljenjem HNI od 20. kolovoza 2018. da nema osnove za utvrđivanje autentičnosti spornog potpisa tužitelja na predmetnoj punomoći, a da svjedokinja CN vjerojatno nije potpisala sporni potpis na isplatnici, čemu je prigovorio tuženik (kao u podnesku od 4. listopada 2018.) a navedena vještakinja da je na ročištu od 11. veljače 2019. iskaza da je tužiteljev potpis dostavljen u fotokopiji a nesporni materijal je obuhvatio samo dva potpisa iz 2007. tako da na pravilan način nije mogla ocijeniti utvrđenu sličnost i razliku a dopuna njegovih potpisa iz tog doba ne bi bitno utjecala na promjenu mišljenja, jer je sporna punomoć dostavljena u preslici, dočim je sporni potpis vrlo jednostavan te da ga je nužno analizirati u izvorniku. U odnosu na svjedokinju CN svjedokinja je navela da je moguće promijeniti potpis tijekom vremena, a dostava daljnjih potpisa iste svjedokinje da ne bi utjecala na promjenu mišljenja i to stoga što je sporni potpis dostavljen u preslici, koji nalaz i mišljenje je sud prvog stupnja prihvatio kao stručno i obrazloženo, zasnovano na raspoloživim podacima;

- da je dopunskim nalazom i mišljenjem od 19. svibnja 2023., na osnovi dodatno priloženih isprava s nespornim potpisima svjedokinje CN utvrđeno da njezin potpis vrlo vjerojatno, gotovo sigurno nije ispisan njenom rukom na predmetnoj isplatnici, čemu je tuženik prigovorio sadržajno kao u podnesku od 12. lipnja 2023. a što je vještakinja otklonila na ročištu od 15. veljače 2024. Dakle, navedena vještakinja da u cijelosti ostaje kod pisanog nalaza i mišljenja koji glasi da CN gotovo sigurno nije ispisala sporni potpis na predmetnoj isplatnici. Nadalje, vezano uz podnesak tuženika u svezi mišljenja u nalazu od 11. svibnja 2023. koje je promijenjeno u odnosu na raniji nalaz od 20. kolovoza 2018. odnosno da je dano mišljenje u najvišem stupnju vjerojatnosti u negativnom dijelu mišljenja navedeno je da je uz nadopunu naloga za vještačenje od 16. veljače 2023. dostavljeno još nespornih potpisa CN iz vremena bližeg vremenu nastanka spornog potpisa te ponovljenim vještačenjem, uz ovaj nadopunjeni nesporni potvrđen raniji stav vještakinje;

- da taj sud prihvaća dopunski nalaz i mišljenje vještakinje kao stručan i obrazložen, zasnovano na raspoloživim ispravama u spisu jer je jasno obrazložena razlika u mišljenju u odnosu na osnovno vještačenje i ono pribavljeno od Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja od 23. studenog 2022. te slijedom toga sud prihvaća iskaz svjedokinje CN u tom dijelu, a ne prihvaća iskaze svjedoka C i D u dijelu kao suprotni nalazu i mišljenju pa tako sud utvrđuje da svjedokinja CN nije potpisala predmetnu isplatnicu s obzirom na ukupan tijek događaja tj. načina tuženikova postupanja.

8. Na osnovi odredbe čl.1007. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-155/23, dalje: ZOO), ugovorom o bankarskom tekućem računu banka se obvezuje nekoj osobi otvoriti poseban račun i preko njega primati uplate i obavljati isplate u granicama njenih novčanih sredstava i odobrenog kredita a odredbom čl.1015. st.1. istog Zakona je propisano da pri svakoj promjeni stanja tekućeg računa banka jest dužna izdati izvadak s naznakom salda i predati ga odnosno učiniti dostupnim suugovaratelju na sporazumno utvrđen način.

9. Na osnovi odredbe čl.7. Zakona o računovodstvu (NN 109/07 i 54/13), koji je tada bio na snazi knjigovodstvene isprave se čuvaju kao izvorne isprave, na nositelju elektroničkog zapisa ili nositelju mikrografske obrade, a knjigovodstvene isprave se čuvaju i to isplatne liste, evidencija o plaćama za koje se plaćaju obvezni doprinosi trajno, isprave na temelju kojih su podatci uneseni u dnevnik i glavnu knjigu najmanje 11 godina, a isprave na temelju kojih su podatci uneseni u pomoćne knjige najmanje 7 godina te rok za čuvanje počinje teći zadnjeg dana poslovne godine na koju se odnose poslovne knjige u koje su isprave unesene.

10. Na osnovi odredbe čl.38. Zakona o platnom prometu u zemlji (NN 117/01 i 14/02), banka i sudionik ugovaraju rok za dostavu izvještaja o stanju i prometu na računu sudionika u banci, a ako rok iz st.1. ovog članka nije ugovoren, banka stavlja na raspolaganje sudionicima izvještaje o stanju i promjenama na njihovim računima s podatcima o izvršenim plaćanjima najkasnije idući radni dan od dana nastale promjene na računu, dočim je čl.39. istog Zakona propisano da je banka dužna čuvati naloge za plaćanje i druge dokumente na osnovi kojih su evidentirane promjene na računima u banci najmanje 5 godina nakon isteka godine u kojoj su evidentirane promjene na računima na osnovi tih naloga za plaćanje, odnosno dokumenata, dočim se podatci iz registra računa čuvaju trajno, a dokumentacija na osnovi koje je račun otvoren i zatvoren čuva se 5 godina nakon isteka godine u kojoj je račun zatvoren te se isprave i podatci iz st.1. i 2. ovog članka mogu čuvati u izvornom obliku ili na drugi prikladan način.

11. Temeljem iznesenog, zaključak je suda prvog stupnja da je tuženik mogao sačuvati izvornike isprava na osnovi Zakona o platnom prometu u zemlji kao posebnom zakonu u odnosu na opći propis tj. Zakon o računovodstvu, u ovom slučaju makar punomoći i naloga za isplatu, budući je isplata bila 18. siječnja 2008., a tužba je podnesena 30. prosinca 2011., a još prije je tužitelj podnio kaznenu prijavu protiv dvije tuženikove zaposlenice, a nije protekao rok od 5 godina nakon isteka godine od kada je evidentirana promjena na tužiteljevom računu tj. isplata ovih 92.000 eura.

12. Dakle, čl.7. ugovora o deviznom tekućem računu da je ugovoreno da je tuženik samo mogao izvijestiti tužitelja o promjenama stanja na istom računu i to putem izvatka, a čl.29. Pravilnika o ulozima i depozitima u devizama fizičkih osoba da je ugovoreno da banka izvješćuje vlasnika deviznog računa o promjenama na računu putem izvatka, na ugovoreni način, dočim je odredbom čl.1015.st.1. ZOO-a banka dužna kod svake promjene stanja tekućeg računa izdati izvadak s naznakom salda i predati ga odnosno učiniti dostupnim suugovaratelju na sporazumno utvrđen način, a iz ovih isprava ne proizlazi da su stranke ugovorile dok za dostavu izvještaja o stanju i promjenama na računu sudionika u banci po čl.38.st.1. Zakona o platnom prometu u zemlji te sud ocjenjuje da nema dokaza kako su stranke bilo što određeno ugovarale o tome da je tuženik pismeno bio dužan izvješćivati tužitelja o promjenama stanja na računu i u kojem roku, a iskaz svjedokinje O u tom dijelu da je nedokazan, jer izjava o tomu o kojoj ona iskazuje, da mora biti pismena kao i ugovor.

13. No, iskazom svjedokinje CN, kojeg je sud ocijenio u tom dijelu kao životan i uvjerljiv, da je utvrđeno da je na bankomatu tuženik stavio obavijest da se za stanje na tom računu treba javiti u banku pa sud zaključuje da je na taj način, budući rok za dostavu izvještaja o stanju i promjenama na računu sudionika u banci nije dokazano ugovoren, tuženik postupio sukladno odredbi čl.38.st.2. Zakona o platnom prometu u zemlji jer je na bankomatu stavio ovu obavijest.

14. Nadalje, po stavu suda prvog stupnja sporno je, je li tuženik postupio sukladno ovim propisima i Pravilniku te u Ugovoru kao i odredbama čl.4. te čl.10. st.1. i 2. ZOO-a kada je isplatio 92.000 eura 18. siječnja 2008. sa predmetnoga tuženikova računa.

15. Iz računalnog ispisa dopisivanja tuženikovih zaposlenika, uključivo i pravnu službu, kao i iskaza svjedokinja O i D da je očito da je tuženik znao kako je tužitelj tada bio u zatvoru, a to iskazuje i svjedokinja CN. Logičan je iskaz svjedokinje O da joj nije bilo sumnjivo što je žena koja se predstavila kao tužiteljeva supruga donijela izvornik punomoći unatoč tomu što je svjedokinja znala da je tužitelj u zatvoru, jer su već imali slučajeve kada je javni bilježnik ovjeravao potpise zatvorenika, a i sama svjedokinja CN da iskazuje da je drugu tužiteljevu punomoć dobila na isti način. Tuženik da jest provjerio osobnu iskaznicu te žene koja se je pojavila u banci 18. siječnja 2008., dakle usporedio je prebivalište i matični broj građana s punomoći i nadnevkom rođenja s osobne iskaznice pa moguće i slike osobne iskaznice s tom ženom u stvarnosti te broj osobne iskaznice s onim u punomoći, a isto tako je tuženik opreza radi razgledao tužiteljevu putovnicu, jer je broj putovnice naveden na punomoći, a javni bilježnik je ovjerio opunomoćiteljev potpis po toj putovnici, a sve te isprave tuženik da je još i preslikao.

16. Također, punomoć je bila sastavljena tako da sadrži broj bankovnog računa i javni bilježnik je ovjerio opunomoćiteljev potpis te tako punomoć ima sve sastojke po čl.54. Pravilnika o ulozima i depozitima u devizama fizičkih osoba a osim vlastoručnog potpisa opunomoćene osobe, a u ovom slučaju to bi bila CN.

17. Tako tuženik bez ovog potpisa opunomoćene osobe na punomoći nije mogao usporediti taj potpis s onim na predočenoj osobnoj iskaznici svjedokinje CN niti s potpisom na nalogu za isplatu.

18. Slijedom toga, sud ocjenjuje da tuženik nije postupio sukladno odredbi čl.10.st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima, tj. pomnjom dobrog gospodarstvenika, odnosno dobrog stručnjaka u svezi s odredbama čl.6. i 7. te 8. Zakona o platnom prometu u zemlji te čl.1007. ZOO-a.

19. To stoga što je tuženik, koji je banka i jedino se bavi bankovnim poslovima, sukladno Zakonu o bankama (NN 84/02 i 141/06), koji je bio tada na snazi te je i jedini stručan za takve poslove, ipak prihvatio punomoć koja nema bitni sastojak, tj. opunomoćenikov potpis na toj punomoći, a koji Pravilnik je donio sam tuženik te taj potpis nije mogao usporediti s onim na osobnoj iskaznici osobe koja se predstavila kao opunomoćenik i s potpisom na nalogu za isplatu iste osobe, a grafološkim vještačenjem je utvrđeno da svjedokinja CN vjerojatno nije potpisnica naloga za isplatu te je sam tuženik propuštanjem čuvanja izvornika, kako je prethodno obrazloženo onemogućio bolje utvrđivanje ovih činjenica, jer je tuženik kao stručnjak trebao i bio dužan postupati savjesnije i pomnjivije. Sve to neovisno o tomu što je tužiteljev potpis na punomoći ovjerio javni bilježnik, jer punomoć ne sadrži opunomoćenikov potpis pa je samim tim suprotna čl.54.istog Pravilnika.

20. K tomu, među stranaka da je bilo sporno i kakve je isprave trebala pokazati osoba koja se predstavila kao tužiteljev opunomoćenik 18. siječnja 2008., jer se tužitelj poziva na čl.54st.1. istog Pravilnika, tvrdeći da je trebala predočiti uz osobnu ispravu i identifikacijski dokument, a tuženik se poziva na čl.66. istog Pravilnika po kojem opunomoćena osoba prilikom isplate s deviznog računa dokazuje svoj identitet osobnom iskaznicom, putovnicom ili drugom odgovarajućom javnom ispravom. Budući je uvidom u izvadak o stanju i prometu po računu utvrđeno da je novac po računu tijekom 2007. i početkom 2008. uglavnom podizan na bankomatu očito je da je tuženik izdao tužitelju karticu toga deviznog računa, jer drukčije ne bi bilo moguće podizati novac s bankomata, što je općepoznato. Također da je tuženi prilikom isplate 18. siječnja 2008. preslikao sve isprave koje je priložila žena koja se predstavila kao tužiteljeva opunomoćenica, a među njima nema i te kartice deviznog računa. Stoga sud ocjenjuje da opunomoćenik, primjenom čl.54. i čl.66. istog Pravilnika, jest prilikom isplate dužan pokazati svoju osobnu iskaznicu ili putovnicu ili neku drugu javnu ispravu tj. ispravu koju je izdalo tijelo javne vlasti, kao i pravilno sastavljenu punomoć, a ne i karticu deviznog računa te u ovom dijelu tuženik nije postupao nepomnjivo i nesavjesno.

21. No, neovisno o tomu, da je tuženik prihvatio nevaljanu punomoć sastavljenu suprotno čl.54. istog Pravilnika, jer ne sadrži potpis opunomoćene osobe, što je samo po sebi dovoljno za ocjenu kako je postupao suprotno čl.4. i 10. ZOO-a

22. Dakle, tuženik da je ovakvim postupanjem prekršio odredbe čl.4. i čl.10. te čl.1007. ZOO-a u svezi s odredbom čl.4. samog ugovora o deviznom tekućem računu i čl.54. navedenog Pravilnika.

23. Glede tuženikove odgovornosti, sud prvog stupnja je smatrao da se u konkretnom slučaju ne primjenjuje odredba članka 161. stavak 1. ZOO-a, već da je riječ o kršenju ugovora o deviznom tekućem računu, a isto tako da se zakonska odredba o izvan ugovornoj odgovornosti primjenjuje na štetu uzrokovanu trećima dalje što tužitelj nije, već je on ugovorna strana.

24. U odnosu na pitanje zastare sud je ocijenio ovaj prigovor neosnovanim jer da je 18. siječnja 2008. tuženik isplatio novac s tužiteljeva računa na temelju nevaljane punomoći. Stoga računajući od 18. siječnja 2008. do utuženja 30. prosinca 2011. da nije istekao opći zastarni rok te je tužba pravodobna a to isto da vrijedi ako se rok računa od prosinca 2010. po iskazu svjedokinje CN.

25. Konačno, kada bi se primijenila odredba članka 230. stavak 1. ZOO-a utvrđuje da je tužitelj u prosincu 2010. saznao za možebitnog štetnika, dakle, tuženika, kao i opseg štete pa da bi tužba od 30. prosinca 2011. bila pravodobna jer da je podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina.

26. Glede samoga tužbenog zahtjeva, stranke da su rezidenti po čl.2.st.1. točka 1. i 4. Zakona o deviznom poslovanju (NN 96/03-76/13), pa mogu postupati po čl.16.st.1. istog Zakona, zbog čega se ne primjenjuje odredba čl.15. istog Zakona, slijedom čega da je tužitelj po ugovoru o deviznom tekućem računu uložio na taj račun devize i mogao ih je tako zahtijevati ovom tužbom, a to što zahtijeva njihovu kunsku protuvrijednost je opet moguće i dopušteno jer je sukladno odredbi čl.22.st.1. ZOO-a te je tužbeni zahtjev prihvaćen, jer je 18. siječnja 2008. tuženik isplatio s tužiteljeva računa 92.000 eura na osnovi nevaljane punomoći. No, primjenom odredbe čl.13.st.1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22-88/22) euro je službena valuta te je stoga dosuđena glavnica u toj valuti, a odbijen je za isplatu kunske protuvrijednosti po prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke, sve kao u točkama I i II izreke.

27. Nadalje, uvidom u dopis policijske postaje Đakovo od 8. prosinca 2020. da je utvrđeno kako tužitelj nije prijavio gubitak ni jedne putovnice a uvidom u dopis Narodnih novina d.d. od 2. prosinca 2020. je utvrđeno da nije pronađen ni jedan dokument koji se poništava za tužitelja dočim je u Narodnim novinama broj 81/2010 od **.**.2010. CN prijavila gubitak osobne iskaznice te je uvidom u dopis Zatvora u Osijeku od 3. rujna 2021. utvrđeno da se tužitelj nalazio u tom zatvoru od 24. studenog 2007. do 22. siječnja 2010. te nije izlazio iz zatvora od 17. do 19. siječnja 2008.

28. Dakle, da tužitelj nije mogao ovjeriti punomoć od 18. siječnja 2008. kod javnog bilježnika, jer je bio u zatvoru a nema dokaza da je pozvao javnog bilježnika na ovjeru u Zatvor. S obzirom da se tužitelj nije odazvao urednom pozivu radi saslušanja da nije bilo ni moguće utvrditi njegovo raspolaganje putovnicom, kao što da nema dokaza je li ista bila krivotvorena i kako je do toga došlo te otkud na punomoći točan broj tužiteljeva računa niti je sud mogao utvrditi što je radila nepoznata osoba kad ne zna tko je ona, a isto vrijedi i za činjenicu kako je nepoznat netko imao osobnu iskaznicu CN.

28.1. Što se tiče osobne iskaznice CN, uvidom u dopis policijske uprave zagrebačke od 1. prosinca 2020. da je utvrđeno kako je ona 24. lipnja 2010. prijavila gubitak osobne iskaznice koje je vrijedila od 27. kolovoza 2007. do 27. kolovoza 2017. te je od 1. siječnja 2007. do 31. prosinca 2017. tri puta podnosila zahtjev za izdavanje osobne iskaznice, što odgovara i dopisu Narodnih novina d.d. od 2. prosinca 2020. za gubitak osobne iskaznice u lipnju 2010. dočim je uvidom u dopis Policijske uprave zagrebačke do 15. siječnja 2021. utvrđeno da tijekom 2007. nije prijavljivala gubitak osobne iskaznice već je 27. kolovoza 2007. podnijela zahtjev za izdavanje osobne iskaznice i preuzela ju je 16. listopada 2007., što odgovara dopunskom iskazu ove svjedokinje te je prihvatljiv u tom dijelu kao podudaran navedenim službenim podatcima.

28.2. Dakle, da sud vodi postupak po načelu akuzatornosti te da su stranke pribavile dokaze o bitnim činjenicama, a sud je mogao samostalno pribaviti dokaze primjenom odredbe čl.3.st.3. i čl.7. ZPP-a o pozitivnim činjenicama te nije mogao istraživati je li tužiteljeva putovnica predočena prilikom isplate bila izvorna ili krivotvorena, kako je došla u posjed nepoznate osobe, kao i osobna iskaznica CN te odakle toj nepoznatoj osobi broj tužiteljeva računa kad sud ne zna ni tko je ta osoba niti to itko dokazuje tijekom postupka. Što se tiče činjenice je li tužitelj primio sporni iznos, tužitelj u tužbi tvrdi da je o isplati 92.000,00 Eur s njegova računa saznao 14. tj. 15. prosinca 2010. od svjedokinje CN, kako ona u bitnomu navodi kako nema drugih bitnih dokaza o tome, sud ocjenjuje da tuženik nije dokazao da je tužitelj primio tu svotu.

29. No, odnosno da je za tuženikovu odgovornost bitno što je punomoć bila nevaljana, jer nije sadržavala vlastoručni opunomoćenikov potpis pa činjenica što je navodna opunomoćenica tuženiku predočila osobnu iskaznicu svjedokinje CN i tužiteljevu putovnicu, zakonite li krivotvorene, ne utječe na drukčije utvrđenje činjeničnog stanja i tuženikove odgovornosti. Isto to vrijedi i da je svjedokinja CN toga dana došla u banku s zakonitim ispravama tj. svojom osobnom iskaznicom i tužiteljevom putovnicom, jer unatoč tim ispravama, tuženik nije mogao isplatiti novac s tužiteljeva računa bez valjane punomoći na kojoj se nalazi opunomoćenikov vlastoručni potpis.

30. Odluku o troškovima postupka sud je utemeljio na odredbi članka 154. stavak 5. ZPP-a.

31. Gore navedena činjenična utvrđenja te pravne zaključke suda prvog stupnja prihvaća u cijelosti i ovaj žalbeni sud. Naime, u opširno provedenom postupku sud prvog stupnja utvrdio je pravilno i potpuno, suprotno žalbenim navodima činjenično stanje te na isto valjano primijenio materijalno pravo.

32. U odnosu na žalbu tuženika odgovoriti je da tuženik u istoj ponavlja one prigovore ističe one činjenice koje je isticao tijekom prvostupanjskog postupka a koje je sud prvog stupnja valjano otklonio o čemu pobijana presuda sadrži valjane i jasne razloge.

33. Posebno je u odnosu na izjavljenu žalbu istaći da ukoliko krivotvorena punomoć nije potpisana, u tom slučaju je službenica tuženika bila u obvezi zatražiti od prisutne osobe da se pred službenicom potpiše na toj istoj punomoći, kako bi bila ispunjena formalna odredba Pravilnika o potpisu opunomoćenika na punomoći, a upravo pri toj formalnoj radnji bi se moglo utvrditi kako je prisutna osoba očito lažna CN, nema istovjetan potpis kao CN koja je dala svoje nesporne potpise sudu i vještačenjem je utvrđeno da se radi o lažnom potpisu. Po stavu ovog suda propust je službenika banke jer nisu postupili niti s običnom pažnjom budući su isplatili veliki iznos novca drugoj osobi, a da pritom nisu proveli niti one najosnovnije formalne radnje koje su propisane aktima banke. Doduše, iz spisa proizlazi da je službenica banke preslikala osobnu iskaznicu i putovnicu te ih je zadržala u banci međutim, u banci je trebala zadržati i original punomoći koja glasi na CN i original isplatnicu s potpisom iste osobe. Nadalje, iz spisa proizlazi, a što je i nesporna činjenica u postupku, da se isti u vrijeme ovjere punomoći kod javnog bilježnika u [adresa], nalazio u Zatvoru u Osijeku što je potvrđeno i službenim dopisom od strane Zatvora u Osijeku. Dakle, nije bilo fizički moguće da je u vrijeme ovjere punomoći kod javnog bilježnika Damir Burica Ivanetić bio u uredu javnog bilježnika i potpisao punomoć. Ako isti nije bio, a očito nije zaključiti je da se radi o krivotvorenju isprave a s tom krivotvorenom punomoći osoba krivotvoritelj je pristupila u banku i službenici dostavila krivotvorenu punomoć i krivotvorenu osobnu iskaznicu na ime CN i putovnicu DN. Činjenica što je CN mijenjala osobnu iskaznicu više puta što proizlazi iz obavijesti MUP-a RH PP Zagrebačka od 1. veljače 2020. nije od značaja za ovaj predmet odnosno za konkretan slučaj. No za ovaj konkretan slučaj je bitno utvrditi, a što je sud prvog stupnja učinio da li je u vrijeme događaja (neovlaštenog podizanja novca 18. siječnja 2008.) službenicima tužene prilikom obrade i isplate deviza, osoba koja se predstavila kao CN imala osobnu iskaznicu broja [broj osobne iskaznice], kako to piše na punomoći te je bilo potrebno provjeriti je li u to vrijeme to bila važeća osobna iskaznica. Nadalje ukazati je žalitelju da izvornici dokumenata moraju postojati i to je zakonska obveza tuženika, da sačuva izvornike financijskih dokumenata i to 11 godina od nastanka izvornika. Zašto tuženik iste ne posjeduje odnosno radi čega nisu u spis dostavljeni izvornici dokumenata, osnovano sud prvog stupnja smatra nezakonitim postupanjem tuženika te se ne može zaključiti, suprotno navodima ranije ukidne odluke u ovom predmetu da su službenici banke postupili u skladu s pravilnikom. Ni ostalim žalbenim navodima ničim nije dovedena u pitanje zakonitost i pravilnost pobijane presude.

34. Radi svega iznesenog, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, valjalo je odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika te presudu suda prvog stupnja potvrditi, sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a kao i odluku o troškovima postupka koja je pravilna i zakonita.

35. S obzirom na gore izneseno, valjalo je presuditi kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

U Splitu 6. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Dragica Samardžić