Republika Hrvatska

Trgovački sud u Osijeku

Stalna služba u Slavonskom Brodu

Slavonski Brod

Trg pobjede 13

Poslovni broj: P-256/2022-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Osijeku Stalna služba u Slavonskom Brodu, po sutkinji Mirni Vujčić, u pravnoj stvari tužitelja COLOR EMAJL d.o.o. za proizvodnju, trgovinu i usluge, Požega, Alaginci, Alaginci 87a, OIB 80145324726, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Miličević, odvjetnik iz Požege protiv prvotuženika AVDIĆ COMMERCE d.o.o. za transport, usluge i trgovinu, Gračanica, Stjepan Polje bb, Bosna i Hercegovina, MBS: [matični broj subjekta]-5136, JIB: 4209100030005 i drugotuženika OSIGURANJE AURA a.d., Banja Luka, Ulica Veljka Mlađenovića br. 7d, Bosna i Hercegovina, MBS: 4-8-00, JIB: 4402741620001, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Lalić, odvjetnik, radi naknade štete u iznosu od 19.344,35 eura, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 28. siječnja 2025. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika drugotuženika te nenazočnosti prvotuženika, te na ročištu za donošenje, objavu i uručenje presude dana 05. ožujka 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se prvotuženiku i drugotuženiku solidarno isplatiti tužitelju iznos od 19.344,35 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 04. travnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od petnaest dana.

II. Nalaže se prvotuženiku i drugotuženiku solidarno naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 6.628,72 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja tj. od 05. ožujka 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od petnaest dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj tužbom potražuje od prvotuženika i drugotuženika solidarnu isplatu iznosa od 19.344,35 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 04. travnja 2022. godine do isplate po osnovi nakade štete, kao i naknadu troškova postupka.

2. U tužbi navodi da je prvotuženik trgovačko društvo koje je za tužitelja preuzelo na prijevoz tužiteljevu robu u promet cestom radi isporuke kupcu u Francuskoj Republici društvu FONTE FLAMME, da je drugotuženik ugovorni osiguratelj profesionalne odgovornosti prvotuženika i po osnovi odredbe čl. 964. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) odgovoran za štetu zajedno s troškovima spora te da istovjetna odredba postoji u čl. 940. Zakona o obligacionim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske (“Službeni list SFRJ”, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89), (“Službeni list RBiH”, br. 2/92, 13/93 i 13/94) (“Službeni glasnik RS”, br. 17/93 i 3/96). Navodi da se prijevoz robe koju je prvotuženik primio na prijevoz imao obaviti između sjedišta tužitelja i Francuske Republike do kupca robe FONTE FLAMME u mjesto CLERMONT-FERRAND, pa je riječ o ugovoru o prijevozu robe cestom s međunarodnim elementom, prijevoz se obavlja uz naknadu, a mjesto preuzimanja robe na prijevoz i mjesto isporuke nalazi se u dvije različite države. Navodi da mjerodavno materijalno pravo predstavlja Konvencija o ugovoru o međunarodnom prijevozu robe cestom (CMR) ("Službeni list FNRJ - Međunarodni ugovori" br. 11-185/58, Odluka o objavljivanju mnogostranih međunarodnih ugovora kojih je Republika Hrvatska stranka na temelju notifikacija o sukcesiji, "Narodne novine - Međunarodni ugovori" br. 1-1/92), koja u čl. 1., st. 1. određuje da se primjenjuje na svaki ugovor za prijevoz robe cestom na vozilima, uz naknadu, kad se u ugovoru navedeno mjesto preuzimanja robe na prijevoz i mjesto isporuke nalaze u dvije različite države, od kojih je barem jedna država ugovornica, bez obzira na sjedište i državnu pripadnost stranaka te da je Bosna i Hercegovina ratificirala CMR Konvenciju 01. rujna 1993. godine, a tuženici su društva

– pravne osobe osnovane u skladu s pravom Bosne i Hercegovine. Očitovao se da se nadležnost suda Republike Hrvatske u odnosu na oba tuženika temelji na odredbi čl. 31. CMR Konvencije, kao i Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske, Vlade Bosne i Hercegovine i Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori, broj 12/96) i to odredbi čl. 1. st. 2. te da je predmetni Sporazum naknadno izmijenjen Sporazumom između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o izmjeni Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske, Vlade Bosne i Hercegovine i Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori, broj 5/03), ali bez utjecaja na nadležnost u ovoj pravnoj stvari. Očitovao se da je u razdoblju nakon primitka robe na prijevoz, a prije isporuke došlo do oštećenja robe, da je tužitelj za to saznao činom odbijanja primitka robe od strane kupca i primatelja iz prijevoza, da se radi o 45 kamina koja su pojedinačno u smislu oštećenja i vrijednosti opisani u Nalazu i mišljenju oštećenja kamina iz 2022. godine u okviru postupka osiguranja dokaza koji se vodio pred Općinskim sudom u Požegi pod broje R1-33/2021, da je prijevoznik odgovoran za potpuni ili djelomični gubitak robe i za njeno oštećenje koje nastupi od vremena preuzimanja robe do isporuke, kao i za zakašnjenje u isporuci sukladno odredbi čl. 17. st. 1. CMR Konvencije, a da teret dokaza postojanja osnove za oslobođenje od odgovornosti tereti prijevoznika i njegovog osiguratelja profesionalne odgovornosti sukladno odredbi čl. 18. Navodi da potražuje naknadu štete u visini troškova dovođenja kamina u prvobitno stanje u iznosu od 19.344,35 eura sa zateznim kamatama od dana kada je šteta dobila svoj novčani izričaj, odnosno sačinjavanja nalaza i mišljenja vještaka u postupku osiguranja dokaza te da je prije pokretanja ovog postupka pisano pozivao tuženike na ispunjenje obveze, na što su se isti oglušili, iako su sudjelovali u postupku osiguranja dokaza. Stoga predlaže udovoljiti tužbi i tužbenom zahtjevu.

3. U odgovoru na tužbu prvotuženik je istakao prigovor apsolutne nenadležnosti ovoga suda i naveo da nadležnost za rješavanje spora može biti samo na sudovima u Bosni i Hercegovini i da ne prihvaća da se spor provede pred sudom Republike Hrvatske. Podredno, osporio je pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva i predložio da sud tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan. Očitovao se da je s tužiteljem zaključio ugovor o prijevozu robe u prometu cestom radi isporuke tužiteljeve robu kupcu u Republici Francuskoj društvu FONTE FLAMME, da je čl. 13. Ugovora o prijevozu navedeno da će se svi sporovi nastali u svezi provedbom ugovora rješavati sporazumno, a u slučaju da to nije moguće kroz sudski postupak te imajući u vidu da spor nije moguće riješiti sporazumno da se na spor primjenjuju odredbe Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (Sl. list SFRJ BR. 43/82 i 72/82 – 1645, «Sl list R BiH» 2/92-5,13/94-189) i to odredba čl. 20. st. 1. t. 12. kojom je propisano da ako nije izabrano mjerodavno pravo i ako posebne okolnosti slučaja ne upućuju na drugo pravo, kao mjerodavno pravo primjenjuje se za ugovor o prijevozu – pravo mjesta gdje se u vrijeme prijema ponude nalazilo sjedište odnosno prebivalište prijevoznika (vozara), da je u ugovoru o prijevozu, nalogu za utovar i međunarodnom tovarnom listu navedeno da je prvotuženik prijevoznik koji ima sjedište u [adresa] pa je to razlog zašto su sudovi Republike Hrvatske apsolutno nenadležni za postupanje. Naveo je da se tužitelj pogrešno poziva na Sporazum između Vlade Republike Hrvatske, Vlade Bosne i Hercegovine i Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori, broj 12/96) i pogrešno tumači odredbu čl. 1. st. 2. istog, da je smisao ove odredbe da se državljanima zemalja potpisnica garantiraju ista prava pred sudovima druge države potpisnice kao i njenim državljanima te se istom ne uspostavlja nadležnost sudova, a niti mjerodavno pravo za sporove. Očitovao se da tužitelj u tovarnom listu nije naveo obvezne podatke koji su propisani čl. 6. Konvencije o ugovoru o međunarodnom prijevozu cestom (CMR) kojom je propisano da tovarni list mora sadržavati uobičajeni opis vrste robe i način pakovanja, a što u međunarodnom tovarnom listu br. 00004860 nigdje nije navedeno te da je čl. 7. propisano da će pošiljatelj biti odgovoran za sve troškove, gubitak robe uslijed netočnih podataka gdje spada i odredba koja se odnosi na način pakovanja. Smatra da je za sve radnje isključivo kriv tužitelj.

4. U odgovoru na tužbu drugotuženik je istakao prigovor apsolutne nenadležnosti suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari i smatra da za rješavanje spora mogu biti nadležni samo sudovi u Bosni i Hercegovini i da ne prihvaća da se postupak provede pred sudom Republike Hrvatske. Osporio je osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Učinio je nespornim da je prvotuženik s tužiteljem zaključio govor o prijevozu robe u prometu cestom radi isporuke tužiteljeve robe kupcu u Republici Francuskoj društvu FONTE FLAMME. Naveo je da su stranke čl. 13. Ugovora odredile da će se svi sporovi nastali u svezi s provedbom ugovora rješavati sporazumno, a ako to nije moguće kroz sudski postupak. Smatra da se na spor primjenjuju odredbe Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (Sl. list SFRJ BR. 43/82 i 72/82 – 1645, «Sl. list R BiH» 2/92-5,13/94-189) i to odredba čl. 20. st. 1. t. 12. kojom je propisano da ako nije izabrano mjerodavno pravo i ako posebne okolnosti slučaja ne upućuju na drugo pravo, kao mjerodavno pravo primjenjuje se za ugovor o prijevozu – pravo mjesta gdje se u vrijeme prijema ponude nalazilo sjedište odnosno prebivalište prijevoznika (vozara), da je u ugovoru o prijevozu nalog za utovar i međunarodnom tovarnom listu navedeno da je prvotuženik koji ima sjedište u [adresa] pa je to razlog što su sudovi Republike Hrvatske apsolutno nenadležni. Navodi da u ugovoru nije navedeno mjerodavno pravo pa se i stoga izričito primjenjuje ova odredba, da se tužitelj pogrešno poziva na Sporazum između Vlade Republike Hrvatske, Vlade Bosne i Hercegovine i Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori, broj 12/96) i to odredbu čl. 1. st. 2. koju tumači pogrešno, da se istom odredbom ne uspostavlja nadležnost sudova jedne ili druge države potpisnice niti određuje mjerodavno pravo za sporove. Iznio je i navode da tužitelj u tovarnom listu nije naveo obvezne podatke koji su propisani čl. 6. Konvencije o ugovoru o međunarodnom prijevozu cestom (CMR) kojom je propisano da tovarni list mora sadržavati uobičajeni opis vrste robe i način pakovanja, a što u međunarodnom tovarnom listu br. 00004860 nije navedeno. Očitovao se da je čl. 7. propisano da će pošiljatelj biti odgovoran za sve troškove, gubitak robe uslijed netočnih podataka gdje spada i odredba koja se odnosi na način pakovanja.

5. Tužitelj se, nadalje, očitovao da je prigovor apsolutne nenadležnosti suda Republike Hrvatske neosnovan uz argumentaciju koju je već iznio, da prvotuženik i drugotuženik kao osiguratelj profesionalne odgovornosti prvotuženika nesporno potvrđuju ugovor o postojanju ugovora o prijevozu robe u prometu cestom, da nije osnovan prigovor tuženika da se na konkretnu pravnu situaciju trebaju primjenjivati kolizijske norme Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima jer mjerodavno pravo prema konvencijskoj odredbi ne upućuje na pravo države sjedišta tuženika, da odredba čl. 31. st. 1. t. 2. Konvencije o ugovoru o međunarodnom prijevozu cestom (CMR) propisuje da u sporovima proizašlim iz prijevoza na temelju te Konvencije tužitelj može podnijeti tužbu pred sudom bilo koje države ugovornice čiju su nadležnost stranke ugovorile, kao i dodatno pred sudovima države na čijem teritoriju se nalazi mjesto u kojem je prijevoznik preuzeo robu te kako je roba preuzeta u Velikoj u Republici Hrvatskoj, osporavanje nadležnosti suda Republike Hrvatske nije osnovano. Očitovao se da je šteta na robi koja se prevozila nastala neovisno od formalnih sastavaka tovarnog lista i da se odgovornost tuženika temelji na čl. 17. st. 1. CMR Konvencije. U odnosu na visinu zahtjeva, očitovao se da su i prvotuženik i drugotuženik bili obaviješteni i bili pozvani sudjelovati u postupku osiguranja dokaza pred Općinskim sudom u Požegi.

6. Drugotuženik se podneskom od 22. siječnja 2025. godine očitovao i da u slučaju da ovaj sud odluči da je nadležan u ovoj pravnoj stvari i donese presudu ista se ne bi mogla izvršiti i priznati u Bosni i Hercegovini, a sve prema čl. 21. st. 1. t. 2 . Sporazuma o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima propisanim između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, s obzirom na to da je za ugovore o prijevozu u Bosni i Hercegovini propisana isključiva nadležnost suda prema sjedištu prijevoznika. Očitovao se da tužitelj nije dokazao koju je robu prijevoznik uzeo na prijevoz, odnosno da je roba na čija se oštećenja poziva bila predmetom prijevoza i osiguranja te je tijekom postupka ukazivao na promašenu pasivnu legitimaciju drugotuženika. Naveo je da tužitelj nije dokazao koje stvari je prvotuženik preuzeo na prijevoz niti kojim prijevoznim sredstvom je vršen prijevoz, da je polica osiguranja na koju se tužitelj poziva zaključena za jedno točno određeno vozilo, a čije su registarske oznake navedene u polici osiguranja, te da robu nije prevozilo vozilo koje je navedeno u polici osiguranja nema niti osnove za odgovornost drugotuženika, što tužitelj nije dokazao, niti je dokazao dan i mjesto preuzimanja robe. Istakao je prigovor zastare te se očitovao da je nastupio jednogodišnji rok zastare tražbine tužitelja propisan odredbom čl. 32. Konvencije (CMR), a koji teče od dana isporuke robe, a smatra da je zastara nastupila u svakom od slučajeva propisanim tim člankom. Činjenični navodi iz ovog podneska koji su izneseni nakon zaključenja prethodnog postupka u ovoj pravnoj stvari nisu uzeti u obzir sukladno odredbi čl. 299. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), osim materijalnog prigovora zastare.

7. Tužitelj se očitovao i da je šteta koja je predmetom spora nastala u lipnju 2021. godine, da je čl. 32. st. 3. Konvencije (CMR) propisano da se na zastoj i prekid zastare primjenjuje pravo nadležnog suda te da je čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida svakom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom i između ostalog i radi osiguranja tražbine, da je pokretanjem postupka osiguranja dokaza koji je vodio pred Općinskim sudom u Požegi pod posl. br. R1-33/2021 došlo do prekida zastare jer je prijedlog podnio 08. studenog 2021. godine, a rješenje o osiguranju je doneseno 20. svibnja 2022. godine pa je ukupno proteklo vrijeme između 16. lipnja 2021. godine kada je šteta nastala i 01. studenog 2022. godine kada je tužba podnesena isključujući razdoblje prekida ukupno proteklo deset mjeseci i četiri dana te tako nije zastupila zastara.

8. S obzirom da tuženici nisu postupili po rješenju posl. br. P-256/2022-4 od 30. prosinca 2022. godine i u ostavljenom roku postavili punomoćnika za primanje pismena u Republici Hrvatskoj i o tome izvijestili sud, rješenjem P-256/2022-20 od 02. svibnja 2024. godine prvotuženiku i drugotuženiku je postavljen zastupnik za primanje pismena u Republici Hrvatskoj u osobi odvjetnika Krešimira Bogdan iz Slavonskog Broda. Nastavno tome, sva pismena prvotuženiku dostavljena su putem postavljenog zastupnika za primanje pismena, dok je drugotuženik angažirao kvalificiranog punomoćnika za zastupanje u osobi odvjetnika.

9. Sporno je u ovoj pravnoj stvari jesu li prvotuženik kao prijevoznik i drugotuženik kao njegov osiguratelj u obvezi solidarno isplatiti tužitelju iznos od 19.344,35 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 04. travnja 2022. godine po osnovi nakade štete zbog oštećenja robe primljene na prijevoz.

10. Nesporno je između parničnih stranaka da su tužitelj i prvotuženik zaključili ugovor o prijevozu robe, a to dokazuje i Ugovor o prijevozu na stranicama 9 i 10 spisa.

11. U tijeku dokaznog postupka izvršen je uvid u nalog za utovar br. 111-0906- 2021 od 09. lipnja 2021. godine, Ugovor o prijevozu na stranicama 9 i 10 spisa, Međunarodni tovarni list br. 00004860, policu osiguranja br. [broj police osiguranja].002.952 od 16. lipnja 2020. godine, račun na strani 13 spisa, dopis na strani 14 spisa, nalaz i mišljenje o oštećenim kaminima na stranici 15 do 60 spisa, rješenje R1-33/2021-15 od 20. svibnja 2022. godine, saslušan je sudski vještak Dražen Pekčec, dipl. ing. strojarstva te je izvršen uvid u spis Općinskog suda u Požegi posl. br. R1-33/2021. Na temelju takvog provedenog postupka, ocjenjujući dokaze u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan.

12. Ocjenjujući nadležnost ovoga suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari, ocjena je suda da je nadležan za postupanje.

13. Protivno navodima prvotuženika i drugotuženika za ocjenjivanje nadležnosti ovoga suda za postupanje u ovaj pravnoj stvari ne mogu se primijeniti odredbe Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (NN 53/91 i 88/01) već odredbe Zakona o međunarodnom privatnom pravu (NN 101/2017, 67/2023; dalje ZOMPP) čijim stupanjem na snagu dana 29. siječnja 2019. godine je prestao važiti Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima.

14. Odredbom čl. 46. st. 1. ZOMPP-a propisano je da se u građanskim i trgovačkim stvarima, nadležnost suda Republike Hrvatske određuje primjenom Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. godine o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinačena) (SL. L. 351, 20.12.2012.) (Uredba Bruxelles I. preinačena), a stavkom 2. da se nadležnost suda Republike Hrvatske određuje primjenom odredbi odjeljaka 2. i 3. poglavlja II. Uredbe i stavka 1. tog članka i kad tuženik ima, u smislu te Uredbe, prebivalište u državi koja nije članica Europske unije. Nadalje, odredbom čl. 78. ZOMPP-a stavkom 1. propisano je da se taj zakon primjenjuje na odnose nastale od dana stupanja na snagu tog zakona i na postupke pokrenute od dana stupanja na snagu tog zakona, a stavkom 2. da se odredbom stavka 1. tog članka ne utječe na vremenske granice primjene međunarodnih ugovora koji su na snazi u Republici Hrvatskoj i pravno obvezujućih akata Europske unije kojima se uređuju odnosi iz stavka 1. tog zakona.

15. Nastavno tome, nadležnost suda Republike Hrvatske u odnosu na prvotuženika kao prijevoznika temelji se na odredbi čl. 31. Konvencije o ugovoru za međunarodni promet cestom (CMR) (NN - Međunarodni ugovori" br. 1/92 i dr.), čiji su potpisnici i Republika Hrvatska i Bosna i Hercegovina i koja daje pravo tužitelju da u pravnom postupku koji proizlazi iz prava po toj Konvenciji pokrene postupak kod svakog suda države ugovornice označen sporazumom između stranaka i osim toga, kod sudova zemlje na čijoj teritoriji a) tuženik ima svoje redovno mjesto boravka, ili ima svoje glavno poslovno sjedište ili ogranak ili zastupstvo preko koga je ugovor o prijevozu sačinjen, ili b) je mjesto gdje je prijevoznik preuzeo robu ili gdje se nalazi mjesto označeno za isporuku i ni kod kojih drugih sudova. Kako iz ugovora o prijevozu koje su sklopili tužitelj i prvotuženik ne proizlazi da su stranke svojim sporazumom odredile sud pred kojim se postupak koji proizlazi iz prijevoza može pokrenuti, to tužitelju koji je robu predao na prijevoz prvotuženiku kao prijevozniku u Republici Hrvatskoj, što proizlazi iz međunarodnog tovarnog lista, pripada pravo pokrenuti postupak pred sudom mjesta gdje je prijevoznik preuzeo robu, dakle, u Republici Hrvatskoj.

16. Nadležnost ovoga suda u odnosu na drugotuženika kao osiguratelja prvotuženika temelji se na odredbi čl. 46. st. 2. ZOMPP-a i odredbi čl. 13. st. 2. Uredbe Bruxelles I.- preinačena. Odredbom čl. 13. st. 1. Uredbe Bruxelles I.- preinačena propisano je da u pogledu osiguranja od odgovornosti, osiguratelj također može, ako to dopušta pravo suda, sudjelovati u postupku koji je oštećena stranka pokrenula protiv osiguranika, st. 2. je propisano da se članci 10., 11. i 12. primjenjuju na tužbe koje podigne oštećena stranka izravno protiv osiguratelja, ako je takva izravna tužba dopuštena, a st. 3. je propisano da ako pravo koji uređuje izravne tužbe predviđa da ugovaratelj osiguranja ili osiguranik budu obuhvaćeni istom tužbom za njih je nadležan isti sud. Odredba čl. 965. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) predviđa neposrednu tužbu protiv osiguratelja, a takva odredba postoji i u čl. 941. Zakona o obligacionim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske (“Službeni list SFRJ”, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89), (“Službeni list RBiH”, br. 2/92, 13/93 i 13/94) (“Službeni glasnik RS”, br. 17/93 i 3/96), a prema čl. 11. st. 1.(b) Uredbe Bruxelles I.- preinačena osiguratelj može biti tužen u slučaju tužbi koju podnose ugovaratelj osiguranja, osiguranik ili korisnik osiguranja pred sudovima mjesta u kojem tužitelj ima domicil. Nastavno tome, kako tužitelj ima domicil u Republici Hrvatskoj to postoji nadležnost ovoga suda i u odnosu na drugotuženika kao osiguratelja prvotuženika.

17. Nadalje, kako iz ugovora o prijevozu koji su zaključili tužitelj i prvotuženik proizlazi kako stranke nisu ugovorile mjerodavno materijalno pravo, za odnos prema prvotuženiku mjerodavne su odredbe Konvencije o ugovoru o međunarodnom prijevozu robe cestom (CMR), dok se u odnosu na drugotuženika primjenjuje odredba čl. 5. Uredbe Rim I. o mjerodavnom pravu za ugovorne odnose. Odredbom čl. 5. predmetne Uredbe propisano je: st. 1. "U mjeri u kojoj je pravo mjerodavno za ugovor o prijevozu nije odabrano u skladu s člankom 3., ugovor podliježe pravu države u kojoj prijevoznik ima uobičajeno boravište, pod uvjetom da se mjesto primitka ili mjesto dostave odnosno uobičajeno boravište pošiljatelja također nalazi u toj državi. Ako ovi zahtjevi nisu ispunjeni, mjerodavno je pravo one države u kojoj se nalazi mjesto dostave koje su utvrdile ugovorne stranke, a st. 3. propisano je "Kad je jasno iz svih okolnosti slučaja da je ugovor, kad mjerodavno pravo nije odabrano, očigledno bliži državi koja nije država navedena u stavcima 1. i 2., mjerodavno je pravo te druge države.". Mišljenje je ovoga suda, kako mjerodavno pravo nije određeno, a mjesto primitka odnosno mjesto dostave i uobičajeno boravište pošiljatelja nisu u [adresa], ugovor o prijevozu očigledno je bliži Republici Hrvatskoj s obzirom da je uobičajeno boravište pošiljatelja i mjesto u kojem je utovarena roba radi prijevoza u Republici Hrvatskoj te da je za odnos između tužitelja i drugotuženika mjerodavno pravo Republike Hrvatske.

18. Uvidom u međunarodni tovarni list broj 00004860 utvrđeno je da je ispostavljen 14. lipnja 2021. godine, da je tužitelj pošiljatelj robe, da je prvotuženik prijevoznik robe, da se u rubrici 17 navode oznake J64-O-166 i J27-O-937, da je pošiljka preuzeta u Republici Hrvatskoj, Požega, Alaginci 87/a, da se u vrsti robe navode kamini 45 komada težine 8.595,000 kg, da je kao primatelj robe naznačeno društvo FONTE FLAMME, Francuska te da je primatelj robe potpisao rubriku 24. uz stavljanje rezerve da odbija primitak 16. lipnja 2021. godine.

19. Iz naloga za utovar br. 111-0906-2021 od 9. lipnja 2021. godine proizlazi da se odnosi na prijevoz robe – kamina po narudžbi FONTE FLAMME na relaciji Velika – Francuska vozilima J64-O-166 i J27-O-937, da je termin utovara 14. lipnja 2021. godine.

20. Iz police osiguranja 8.002-952 proizlazi da je drugotuženik osigurao prvotuženika od odgovornosti za štete na pošiljkama u cestovnom prijevozu za teretno vozilo marke MERCEDES BANZ,963-4-A, ACTROS 1845 LSNRL registarskih oznaka [registarska oznaka], da se osiguranje odnosi na razdoblje od 16. lipnja 2020. godine do 16. lipnja 2021. godine , iz čega proizlazi da je drugotuženik osigurao prijevoz odnosno štetu na pošiljci - robi za koju je izdan međunarodni tovarni list 00004860 i koji prijevoz je izvršio prvotuženik.

21. Uvidom u spis Općinskog suda u Požegi posl. br. R1-33/2021 utvrđeno je da je tužitelj u svojstvu predlagatelja dana 09. studenog 2021. godine pokrenuo postupak osiguranja dokaza protiv prvotuženika i drugotuženika kao protivnika osiguranja, da je sud rješenjem posl. br. R1-33/2021-2 od 16. prosinca 2021. godine prihvatio prijedlog tužitelja kao predlagatelja radi osiguranja dokaza radi utvrđenja stanja oštećenih kamina i potrebnih popravaka, a sve temeljem ugovora o prijevozu, naloga za utovar br. 111-0906-2021 i međunarodnog tovarnog lista 00004860 te za vještaka odredio Dražena Pekčec, stalnog sudskog vještaka iz područja strojarstva. Nadalje, uvidom u nalaz i mišljenje o oštećenju kamina stalnog sudskog vještaka Dražena Pekčec, dipl. ing. strojarstva od 04. travnja 2022. godine utvrđeno je da trošak popravka i dovođenja kamina u stanje kako je prethodilo isporuci i nastalim oštećenjima iznosi 19.344,35 eura / 145.750,04 Kn.

22. Saslušanjem vještaka Dražena Pekčec, dipl. ing. strojarstva utvrđeno je da je u predmetu Općinskog suda u Požegi posl. br. R1-33/2021 bio angažiran za provođenje vještačenja, da je pregledao i fotografirao kamine koji su se nalazili u skladištu tužitelja, sačinio nalaz i mišljenje te visinu štete utvrdio u iznosu od 145.750,04 Kn, kao i da vještak dopušta mogućnost da je do oštećenja kamina došlo u prijevozu s obzirom na vrstu oštećenja. Iskazu vještaka priklonjena je vjera kao stručnom, nepristranom i logičnom.

23. Stoga je utvrđeno da je nakon preuzimanja tužiteljeve robe na prijevoz do isporuke robe tužiteljevom kupcu i primatelju robe u Francusku Republiku, dakle tijekom prijevoza koji je izvršavao prvotuženik, došlo do oštećenja robe - kamina i da visina te štete iznosi 19.344,35 eura / 145.750,04 Kn.

24. Nastavno tome, postoji odgovornost prvotuženika za štetu na robi zbog oštećenja nastalih u razdoblju od preuzimanja do isporuke robe sukladno odredbi čl. 17. st. 1. Konvencije o ugovoru o međunarodnom prijevozu robe cestom (CMR), a prvotuženik nije dokazao nastup okolnosti koje bi ga oslobađali ove odgovornosti sukladno odredbi čl. 17. st. 2. ove Konvencije niti je to dokazao drugotuženik.

25. Kako je prvotuženik bio osiguran validnom policom osiguranja kod drugotuženika za štete na robi – pošiljkama u cestovnom prijevozu br. 8.002-952 postoji odgovornost i drugotuženika za štetu na robi - kaminima sukladno odredbi čl. 953. ZOO-a.

26. Ocjenjujući prigovor zastare tražbine, mišljenje je suda da se na zastaru primjenjuje odredba čl. 32. st. 1. Konvencije o ugovoru o međunarodnom prijevozu robe cestom (CMR) koja propisuje da je rok zastare prava za pokretanje postupka u vezi s prijevozom po toj Konvenciji jedna godina dana te da zastara teče od dana isporuke robe pa je zastarni rok u ovoj pravnoj stvari započeo teći 16. lipnja 2021. godine. Uvidom u predmet Općinskog suda u Požegi posl. br. R1-33/2021 utvrđeno je da je prijedlog za osiguranje dokaza tužitelj podigao 09. studenog 2021. godine, da je uz prijedlog priložio e-mail dopis od 21. listopada 2021. godine u kojem ističe zahtjev za naknadu štete dostavljen e mailom prvotuženiku kao prijevozniku te i drugotuženiku kao osiguratelju, pa je došlo do prekida roka zastare 21. listopada 2021. godine sukladno čl. 32. st. 2. Konvencije. Kako se sukladno odredbi čl. 33. st. 3. Konvencije produženje roka za pokretanje postupka određuje po zakonu nadležnog suda trebaju se primijeniti odredbe čl. 241. i čl. 245. ZOO-a. Nastavno tome, pokretanjem postupka osiguranja dokaza dana 09. studenog 2021. godine pred Općinskim sudom u Požegi došlo je do prekida zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a, a dovršetkom ovog postupka osiguranja dana 20. svibnja 2022. godine kada je sud rješenjem posl. br. R1- 33/2021-15 od 20. svibnja 2021. godine utvrdio da su u tom izvanparničnom postupku osigurani dokazi, zastara je počela teći iznova. Stoga, je tužba koju je tužitelj podigao u ovoj pravnoj stvari dana 02. studenog 2022. godine podnesena unutar zastarnog roka od jedne godine i ovaj prigovor nije osnovan.

27. Prvotuženik i drugotuženik su obvezani i na plaćanja zakonskih zateznih kamata na iznos glavnog duga od trenutka kada je pretrpljena šteta utvrđena u novčanom ekvivalentu tj. 04. travnja 2022. godine kada je utvrđena po vještaku u predmetu R1-33/2021, a na temelju odredbe čl. 29. i čl. 1086. ZOO-a, a pri odlučivanju o visini stope zatezne kamate vodilo se računa da se radi o primjeni materijalnog prava.

28. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je na temelju odredbi čl. 154. st. 1., čl. 161.st.3. i odredbe čl. 168. ZPP-a, a tužitelju su priznati troškovi koji su bili nužni i potrebni za vođenje postupka i to: trošak sastava tužbe (500,00 eura) te podneska od 02. lipnja 2023. godine (500,00 eura), pristup ročištima 27. studenog 2024. godine i 28. siječnja 2025. godine (2 x 500,00 eura), pristup ročištu 16. prosinca 2024. godine (125,00 eura), trošak sastava prijedloga za osiguranje (500,00 eura) te trošak pristupa očevidu u postupku osiguranja dokaza (500,00 eura) te PDV ( 781,25 eura) prema Tbr. 8.1., Tbr. 9.1. i 5.,Tbr. 11.1., Tbr.12.2., Tbr. 46., Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23). Tužitelju su priznati i materijalni troškovi i to: trošak predujma za sudjelovanje suda na očevidu u postupku osiguranja dokaza (53,73 eura i 5,31 eura) te materijalni trošak vještačenja (2.423,53 eura). Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu (119,95 eura) i presudu (119,95 eura – jer je tužitelj obvezni sudionik e-Komunikacije i okolnost da ne plati pristojbu u roku od tri dana ne može ići na štetu tuženika) prema Tbr.1.1. i Tbr.2.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (NN 53/19, 92/21).

U Slavonskom Brodu, 05. ožujka 2025. godine

Sutkinja

Mirna Vujčić

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke može se izjaviti žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od petnaest dana putem ovoga suda. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu od dana dostave presude. Rok za žalbu ne teče u vremenskom razdoblju od 01. do 15. kolovoza.