REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-264/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u parničnom predmetu tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici ŠĐM, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Vladimiru Slunjski, odvjetniku iz Koprivnice, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude poslovni broj: P-653/2019-52 od 29. studenog 2024. Općinskog suda u Koprivnici, u sjednici održanoj 5. ožujka 2025.,

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda poslovni broj: P-653/2019-52 od 29. studenog 2024. Općinskog suda u Koprivnici i predmet vraća istome sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (dalje: HZMO) protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d. Zagreb (dalje u tekstu: tuženik) za isplatu iznosa od 10.184,89 eura sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate te je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 3.013,16 eura sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate i sve u roku od 15 dana.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu u cijelosti pobija tužitelj zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga ističući postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019. i 80/2022. dalje: ZPP). Posebno ističe kako je tumačenja odredbe članka 27. stavka 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj: 151/2005., 36/2009., 75/2009., 76/2013. i 152/2014. – dalje ZOOP) protivno stavcima 1. i 2. toga članka te članka 22. ZOOP i članka 161. u vezi s člankom 164. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj: 157/2013., 151/2014., 33/2015., 93/2015., 120/2016., 16/2018., 62/2018., 62/2018., 115/2018. i 102/2019. – dalje: ZMO/13) na način da se otklanja odgovornost osiguravajućeg društva za naknadu štete HZMO, ne samo da je protivno najvažnijim načelima obveznog osiguranja u prometu već je protivno prvoj, drugoj i trećoj Direktivi Europske unije jer je takvim tumačenjem ZOOP obveza osiguravajućeg društva na naknadu štete HZMO samo na teorijskoj razini, ali ne i u praksi jer se obveza osiguratelja isključuje u potpunosti tako što će HZMO morati tu štetu zahtijevati izravno od korisnika ili vlasnika automobila, a to bi bio preteški teret pa bi to bilo i protivno najvažnijim načelima prava osiguranja a to su načelo dobre vjere (savjesnosti i poštenja), odštetno načelo (kao u ovom slučaju) i načelo zaštite ugovaratelja osiguranja/korisnika osiguranja kao pretpostavije slabije osobe iz ugovornog odnosa. Kako tužitelj smatra da je tijekom postupka dokazao osnovanost svoje tražbine u skladu s odredbama članaka 161. i 164. ZMO i članaka 22. te 27. stavka 1. ZOOP, sukladno je i s prvom, drugom i trećom Direktivom Europske unije, predlaže preinačenje prvostupanjske presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti.

3. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet je spora zahtjev tužitelja kao Zavoda za mirovinsko osiguranje protiv tuženika kao društva osiguranja za isplatu iznosa od 10.184,89 eura sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe 15. studenog 2019. do isplate a po osnovi naknade štete zbog plaćanja invalidske mirovine svom osiguraniku ŠĐ koji je u prometnoj nesreći 12. siječnja 2009. pretrpio teške tjelesne povrede zbog kojih je utvrđena njegova profesionalna nesposobnost za rad, krivnjom osiguranika tuženika HĐ.

5.1. Tužiteljev se zahtjev odnosi na razdoblje nakon 13. rujna 2016. odnosno za razdoblje od 1. listopada 2016. do zaključno 31. kolovoza 2019., nakon što je prethodno – do zaključno 30. rujna 2016. namirio od tuženika štetu po toj osnovi, a sve na temelju članka 160. stavaka 1. i 5. u vezi s člankom 163. stavcima 1. i 7. ZMO/13 pa kako tužitelj isplaćuje korisniku ŠĐ invalidsku mirovinu i nakon 30. rujna 2016. smatra da mu je tuženik dužan isplatiti i iznos od 76.738,02 kune (10.184,89 eura) za razdoblje od 1. listopada 2016. do zaključno 31. kolovoza 2019.

6. Prvostupanjskom je presudom u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev s obzirom na odredbu članka 27. stavaka 1., 2. i 3. ZOOP te nesporne činjenice da je mirovina koju je tužitelj isplaćivao svom osiguraniku ŠĐ "u svakom slučaju" manja od mirovine koju bi primao da je u invalidskoj mirovini zbog ozljede na radu.

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u tužiteljevoj žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP te na pravilnu primjenu materijalnog prava prema članku 365. stavku 2. ZPP, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio kako je ostvaren žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao posljedice nepotpunoga materijalnopravnog pristupa prvostupanjskog suda u prosuđivanju ovoga spora.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavku 2. ZPP a ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. Djelomično je međutim ostvaren žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

10. U ovoj parnici nije sporno kako tužitelj HZMO isplaćuje invalidsku mirovinu svom osiguraniku ŠĐ koji je u prometnoj nesreći 12. siječnja 2009. pretrpio teške tjelesne ozljede i da je prometnu nesreću skrivio tuženikov osiguranik te da je tužiteljev osiguranik počevši 8. travnja 2011. ostvario pravo na invalidsku mirovinu od kada mu tužitelj redovito isplaćuje tu mirovinu.

11. Nije sporno ni da je tuženik isplatio tužitelju stvarnu štetu do zaključno 31. prosinca 2013. dragovoljno a od 1. siječnja 2014. do 30. rujna 2016. po presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-3579/2018-3 od 5. srpnja 2019.

(u iznosu od 66.356,34 kune).

12. Utvrđeno je pak da je u razdoblju od 1. listopada 2016. do 31. kolovoza 2019. tužitelj svom osiguraniku ŠĐ isplatio invalidsku mirovinu u ukupnom iznosu od 10.184,89 eura (76.738,02 kune koliko je tužitelj i zatražio u tužbi podnesenoj 15. studenog 2019.).

13. Sporno je u ovoj parnici ima li tužitelj pravo regresa od tuženika kao osiguratelja i u kojemu iznosu – u punom iznosu prema odredbama ZMO/13 kako to tvrdi tužitelj ili u razmjernom iznosu prema odredbama ZOOP koji je lex specialis.

14. Ovdje je najprije važno naglasiti kako se prometna nesreća u kojoj je tužiteljev osiguranik pretrpio teške tjelesne ozljede dogodila 12. siječnja 2009. kada je ZOOP već bio na snazi (od 1. siječnja 2006.) a bio je na snazi i Zakon o mirovinskom osiguranju iz 1998. ("Narodne novine" broj: 102/1998. i 130/2010. – pročišćeni tekst: 61/2011., 114/2011., 76/2012., 112/2013. i 133/2013. – dalje: ZMO/98).

14.1. Prema odredbama ZMO/98 Hrvatski je zavod za mirovinsko osiguranje (dalje: Zavod) imao pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima predviđenim u tom Zakonu a koju štetu predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja te da naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz toga Zakona obuhvaća troškove i svote davanja koje se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to 1) novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u razmjernoj svoti i 2) troškove profesionalne rehabilitacije kao i novčane naknade u svezi s korištenjem tog prava (članak 160. stavci 1. i 2.) a visina se naknade štete prema odredbama stavka 2. točke 1. toga članka (novčana davanja na osnovi priznatog prava na mirovinu u razmjernoj svoti) određuje prema preostalom trajanju mirovinskog staža i godina života korisnika potrebnih za stjecanje prava na punu starosnu mirovinu (stavak 5. članka 160.) i Zavod ima pravo zahtijevati naknadu takve štete i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (članak 163. stavak 1.).

14.2. U članku 27. ZOOP (s podnaslovom – subrogacijski zahtjevi nositelja socijalnog osiguranja) koji je zakon stupio na snagu 1. siječnja 2006., propisano je pak da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (stavak 1.); da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. toga članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.) a da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.).

15. Uzimajući u obzir vrijeme nastanka štetnog događaja (12. siječnja 2009.) u kojemu je tužiteljev osiguranik pretrpio teške tjelesne ozljede koje su dovele do njegove profesionalne nesposobnosti za rad zbog koje mu tužitelj isplaćuje invalidsku mirovinu, ovaj drugostupanjski sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da se na ovaj slučaj primjenjuje ZOOP koji je na snazi od 1. siječnja 2006. a uz to je i lex specialis, pa stoga i članak 27. kojim je propisana obveza društva za osiguranje naknaditi stvarnu štetu i zavodu koji obavlja poslove mirovinskog ili invalidskog osiguranja (ovdje tužitelju) te definicija i opseg stvarne štete a to je razmjerni iznos mirovine oštećene osobe koji se određuje "prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu" (stavci 1., 2. i 3.).

16. U članku je 27. ZOOP stoga propisana obveza društva za osiguranje naknaditi stvarnu štetu zavodu koji obavlja poslove mirovinskog i (ili) invalidskog osiguranja (to je u konkretnom slučaju tužitelj HZMO) pa potom i definicija stvarne štete kao razmjernog dijela mirovine oštećene osobe te konačno i visina tog razmjernog dijela kao razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, sve prema propisima o mirovinskom osiguranju.

17. Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev s obrazloženjem kako je invalidska mirovina koju je primao tužiteljev osiguranik ŠĐ "u svakom slučaju" manja od mirovine koja bi mu bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

18. Iz navedenog obrazloženja nije posve jasno je li mirovina tužiteljeva osiguranika manja iz nekih određenih razloga, ili je općenito invalidska mirovina zbog povrede izvan rada uvijek, dakle bez iznimke, manja od mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

19. Iz stavka 1. i 2. članka 27. ZOOP naime zasigurno proizlazi namjera donositelja propisa obvezati društvo osiguranja naknaditi stvarnu štetu zavodu koji obavlja poslove mirovinskog ili invalidskog osiguranja i to kao razmjernog dijela mirovine oštećene osobe, ali je ta namjera potom u stavku 3. toga članka, ako se ima tumačiti tako da u praksi nikada ne bi bilo stvarne štete jer je invalidska mirovina u slučaju povrede na radu uvijek (bez iznimke) veća od invalidske mirovine u slučaju kada se ne radi o povredi na radu, ne samo dovedena u pitanje već taj dio članka izražava potpuno suprotnu namjeru - da društvo za osiguranje nikada nije u obvezi naknaditi štetu, iako propis mora sadržavati precizno i razvidno izraženu namjeru donositelja (u ovom slučaju Hrvatskog sabora) pa je u ovom slučaju neophodno istražiti pravu namjeru donositelja ZOOP.

20. Kako prvostupanjski sud nije na odgovarajući način pristupio tumačenju članka 27. ZOOP (osobito ciljnom-teleološkom) nije utvrdio ni sve odlučne činjenice među kojima je, po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, i visina invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, izračun koje može izvršiti i sam tužitelj kako bi se izbjegli troškovi vještačenja, kao i trajanje mirovinskog staža ŠĐ do ostvarenja prava na invalidsku mirovinu kako bi se mogao utvrditi razmjer tog staža osiguranja prema stažu osiguranja kod invalidske mirovine u slučaju povrede na radu.

21. U ponovnom će postupku stoga prvostupanjski sud utvrditi visinu invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu te trajanje mirovinskog staža tužiteljeva osiguranika ŠĐ na dan ostvarenja prava na invalidsku mirovinu (8. travnja 2011.) nakon čega će donijeti novu odluku o tužbenom zahtjevu vodeći računa i o žalbenim navodima tužitelja u pogledu posljedica pobijane odluke na štetnika fizičku osobu.

22. Iz navedenih je razloga, a na temelju članka 370. ZPP, valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu i vratiti predmet istome sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje pa time odlučiti kao u izreci.

U Puli 5. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Rakić