Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-391/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici po sucu Darku Magdiću kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja LŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Dejanu Kuhariću, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Kuharić i Kuharić iz Ludbrega, Pisarnica Koprivnica, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB:02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupana po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključenja javne i glavne rasprave dana 13. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvane punomoćnice tuženika, a odluke objavljene dana 5. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I./ Utvrđuju se ništetnima odredbe članka 1., 4., 6. i 7. Ugovora o kreditu broj: 9011671576, sklopljenog 13. srpnja 2006., a solemniziranog kod Javnog bilježnika Marine Ostović, Antuna Nemčića 4a, Koprivnica, pod poslovnim brojem: OU-731/2006. između tužitelja ŠŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, i to odredba članka 4.2. u dijelu koji glasi „kamata se obračunava u CHF“, odredba članka 6. u dijelu koji glasi „Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.“, članka 7.2. u dijelu koji glasi „u iznosu od 69.000,00 CHF ( slovima: šezdesetdevettisuća CHF )“ te u dijelu koji glasi „plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.“ te je ništetna i ugovorena valuta u CHF iz čl. 1. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, te navedene ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II./ Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB:02535697732 da plati tužitelju ŠŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 6.049,11 eura (slovima: šesttisućačetrdesetdeveteura i jedanaestcenta), zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude.

III./ Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB:02535697732 da tužitelju ŠŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak ovoga parničnog postupka u iznosu od 2.025,00 eura (slovima: dvijetisuće i dvadesetpet eura) zajedno sa zateznom kamatom koja teče na taj iznos od dana donošenja ove presude 5. ožujka 2025., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi tvrdi da je s tuženikom sklopio dana 13.srpnja 2006. godine, ugovor o kreditu broj:9011671576, u [adresa], kredit je ugovoren na iznos od 69.000,00 CHF po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, uz rok otplate od 300 mjeseci uz 4,35% mjesečne promjenjive kamate. Tužitelj tvrdi kako je tuženik prilikom sklapanja gore navedenoga ugovora o kreditu, koristio nerazumljive ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a da prije toga nije korisniku kredita, ovdje tužitelju, pojasnio posljedice i doseg takvih odredbi po njega kao potrošača. Nadalje, tuženik je u fazi pregovaranja i općenitog komuniciranja s potrošačima, pa tako i tužiteljem, propustio istome dati sve potrebne informacije, a na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač, pa tako i tužitelj, mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose, s time da je priroda i specifičnost valute švicarski franak bila poznata bankama, pa tako i tuženiku, u trenutku pregovora i sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Nadalje, tužitelj tvrdi kako su banke su kao trgovci, pa tako i tuženik, bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule, jer su imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni, na štetu potrošača, a unatoč tome su potrošače poticale na sklapanje ugovora o kreditima sa valutnom klauzulom u švicarskim francima. Sve je dovelo do toga, da su ugovorne odredbe u predmetnom Ugovoru o kreditu, u dijelu ugovorene valutne klauzule u CHF ( švicarskim francima) nepoštene i nedopuštene, a samim time i ništetne jer je dovelo do rasta obveze tužitelja prema tuženiku. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012. od 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., presudom i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt- 575/16-5 od 3. listopada 2017., pravomoćno je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, te da su odredbe Ugovora o kreditu u spornom periodu, a koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica- švicarski franak nepoštene i nedopuštene, a uslijed čega su ništetne. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je u konačnici presudu, poslovni broj Rev- 2211/2018-11 od 03. rujna 2019., a kojom su konačno i u potpunosti razriješena sva sporna pitanja iz kolektivnog spora koji je udruga Potrošač pokrenula protiv 8 banaka koje posluju u Republici Hrvatskoj, a između ostalog i tuženika jer se u navedenim presudama jasno i pravomoćno utvrdilo da su tuženici u spornom razdoblju su povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (do 06.08.2007.), a od 07.08.2007. - 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, odnosno prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora nisu kao trgovci u cijelosti informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka a što je opet dovelo do utvrđenja ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je kao prethodno pitanje u smislu čl. 12. st. 1. ZPP-a riješeno u gore spomenutom kolektivnom sporu, te je stajalište tužitelja, da se ima direktno primijeniti i na ovaj spor. Takav stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. u kojoj se navodi : “prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502 a st. 1. ZPP-a., shodno tome nije potrebno u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a”. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Rješenju poslovni broj Rev – 18-2018., od 26. svibnja 2020. zauzeo je sljedeće pravno shvaćanje: „Drugostupanjski sud također treba imati u vidu da je ovaj sud u svojoj odluci broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. također jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Tužitelj navodi kako činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovora o kreditu čime je provedena konverzija CHF kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR, ne znači da je time tužitelj kao potrošač izgubio pravo na utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora ništetne i da ima pravo na povrat preplaćenog iznosa. S obzirom na navedeno, tužitelj od tuženika, potražuje isplatu iznosa s osnova preplaćenih iznosa kredita, radi nezakonite i ništetne ugovorene valutne klauzule, u visini od ukupno 5.631,91 € koji iznos je, nakon provedenog vještačenja financijsko knjigovodstvenog vještaka, sredio podneskom od dana 30.12.2024.g. na iznos od 6.049,11 €, a na koji iznos treba dodati i zateznu kamatu od svakog plaćenog anuiteta pa do plaćanja, sve sukladno odredbi članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., nastavno ZOO ) dok zatezne kamate potražuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, a visinu zatezne kamate potražuje sukladno odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a. Sud o preinaci nije posebno odlučivao jer se tuženik upustio u raspravljanje a nije s protivio preinaci pa je postupak nastavljen prema članku 190.st.4. Zakona o parničnom postupku.

2. Tuženik u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, jer je provedena konverzija u skladu s pravom Europske Unije, Ustavom RH, stajalištem Vrhovnog suda RH i zakonom; sadržaj dodatka ugovora o kreditu temeljem kojega je provedena konverzija u potpunosti je određen ZID ZPK, a tvrdi kako na postupke pred nacionalnim sudovima povodom konvertiranih CHF kredita, pa tako i u ovom postupku nije primjenjiva presuda Suda EU Dunai C-118/17 jer je konverzija kredita provedena na temelju suglasnosti volja, a ne izravno na temelju zakonodavne intervencije, odnosno u okviru ponude tuženika učinjene u skladu sa odredbama ZID ZPK. Prema mišljenju tuženika konverzija je razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera a sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Odlukom hrvatskih sudova utvrđene su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanom uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli no nije utvrđeno da bi zbog utvrđenih povreda bili ništetni osnovni ugovori u cijelosti. Tuženik navodi kako sukladno odredbi članka 19.b ZID ZPK, konverzijom se izjednačava položaj korisnika kredita u CHF s položajem u kojem bi takav korisnik bio da mu je, umjesto kredita u CHF, odobren odgovarajući kredit u EUR, dakle konverzija ima retroaktivni učinak (ex tunc), dakle, nakon konverzije treba uzeti kao da je potrošač od početka imao kredit u EUR, odnosno s valutnom klauzulom u EUR, pa se potrošači s konvertiranim CHF kreditima nisu u položaju uopće pozivati na nepoštene odredbe iz izvornog ugovora, odnosno nemaju pravni interes po toj osnovi tražiti dodatno obeštećenje jer je konverzijom potrošač s konvertiranim CHF kreditom jednak (isto) što i potrošač s EUR kreditom. Tuženik tvrdi kako je tužitelj kroz konverziju kredita u cijelosti namiren, pa bi tužitelj usvajanjem tužbenog zahtjeva dobio dvostruku korist te bi ponovno došlo do narušavanja ravnoteže u kojem slučaju bi sada tuženi bio u nepovoljnijem položaju, odnosno došlo bi do dvostruke naplate. Također, inicijalno sklopljeni ugovor o kreditu s CHF klauzulom više ne proizvodi pravne učinke jer su stranke originalni ugovorni odnos izmijenile na temelju suglasnosti volja (prvenstveno voljom potrošača) te su sklopile dodatak ugovoru koji predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenim suglasnim s Ustavom RH i odredbama prava Europske Unije. S obzirom da je nesporno da je ZID ZPK uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u pogledu konvertiranih CHF kredita, odnosno došlo je do potpune restitucije potrošača, pa ne postoji osnova po kojoj bi Sud konverziju izostavio iz primjene jer su otpali i svi zahtjevi za obeštećenjem potrošača s kreditima izvorno denominiranim u CHF jer se nakon provedene konverzije na njih više ne smije gledati kao na potrošače s kreditom denominiranim u CHF, pa predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja jer je odredbom članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Tuženik ističe da tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača jer je cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite je preventivne prirode, a što je vidljivo iz samih zakonskih formulacija, a ne ostvarivanje individualnih parnica u kojima se zahtijeva isplata. U odnosu na navode tužitelja o odredbama ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, tuženik navodi kako je odredbom članka 22. ZOO-a propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Tuženik nadalje ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navedene odredbe su nedvojbeno jasne te unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. Također, prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Tuženik ističe da je tužitelju bilo razumljivo da isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Tužitelj je mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila, dakle tužitelj je imao mogućnost ugovoriti kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje te je dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu.

3. U svrhu dokaza pročitan je Ugovor o kreditu br. 9011671576 (list 8-13), izvadak iz zk. knjige (list 14-15), Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011671576 (list 16-21), otplatna tablica (list 22-27), plan otplate (28-34), konverzija kredita po ugovoru o kreditu (list 35- 37), izračun konverzije kredita na dan 30.9.2015. (list 38-46), izvadak otvorenih stavaka na dan 30.9.2015. (list 47), pregled uplata po kreditu (list 48 52), pojašnjenje "analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu s promjenjivom kamatnom stopom-primjer kredita vezanog uz švicarski franak" (list 65), saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja, povedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje, te je dodatno saslušan vještak Vlasta Santo Olđa.

4. Analizirajući provedene dokaze i to svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno proizlazi da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

5. Nesporno je da su tužitelj, odnosno korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, sklopio dana 13.srpnja 2006. godine, ugovor o kreditu broj:9011671576, u [adresa], Kredit je ugovoren na iznos od 69.000,00 CHF po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, uz rok otplate od 300 mjeseci uz 4,35% mjesečne promjenjive kamate. Nesporno je utvrđeno da je u predmetnom Ugovoru, u čl. 1., 4., 6. i 7. ugovorena valutna klauzula o kojoj se nije pregovaralo, budući da je kao takva predstavljala je dio sadržaja standardnog tipskog ugovora, koji karakteriziraju unaprijed formulirane ugovorne odredbe od strane tuženika kao kreditora, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakvog utjecaja. Nadalje, tuženik je u fazi pregovaranja i općenitog komuniciranja s potrošačima, pa tako i tužiteljem, propustio istome dati sve potrebne informacije, a na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač, pa tako i tužitelj, mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose, s time da je priroda i specifičnost valute švicarski franak bila poznata bankama, pa tako i tuženiku, u trenutku pregovora i sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga sud smatra kako su ugovorne odredbe sadržane u čl. 1., 4., 5., 6. i 7. Ugovora nepoštene, jer je takvim člancima uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, jer je tužitelj u konkretnom slučaju, bez odgovarajućeg znanja o učincima i rizicima koje donosi kreditiranje pristupila sklapanju Ugovora, vjerujući u točnost prezentiranih informacija od strane tuženika kao kreditora, koji je pak, raspolažući stručnim znanjem, iskoristio neinformiranost i nestručnost tužitelja i u tipskom ugovoru sastavio odredbe koje su suprotne temeljnim načelima obveznog prava – načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima i načelu savjesnosti i poštenja.

6. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ( „ Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 96/03.), čiji sadržaj su činile odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, pa je tako čl. 81. bilo propisano da nepoštenom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u člancima 1., 4., 6. i 7. su neodređene i nepoštene, jer s o njima nije pregovaralo niti se je moglo pregovarati jer su sastavljene unaprijed u tipskom ugovoru, a tuženik nije tužitelja dobro informirao i upozorio na rizike. Time je položaj tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu je u tom smislu bio ''slabiji'' i to obzirom da je on pristupio sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o samom financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Tuženik je za razliku od tužitelja raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu na valutnu klauzulu nije bilo prezentirano, te je iskoristio nestručnost i nizak stupanj nužno potrebnog osnovnog znanja tužitelja na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru stavio navedene odredbe, a na koje tužitelj nije mogao utjecati.

7. U čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ( „Narodne novine“, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; dalje: ZOO/05), određeno je da ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. S obzirom da su odredbe čl. 1., 4., 6. i 7. Ugovora predmetnog ugovora bile protivne prisilnim propisima, iste su ostvarile obilježje ništetne odredbe, stoga je prema stajalištu ovog suda valjalo utvrditi njihovu ništetnost i usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

8. Vrhovni sud već presudio da kolektivna tužba prekida zastaru te petogodišnji rok ponovno počinje teći od pravomoćne odluke u kolektivnom sporu, budući da je donesena odluka 14. lipnja 2018. rok za tužbe u odnosu na valutnu klauzulu počinje teći od tog datuma tako da je rok pa podnošenje tužbe do 14. lipnja 2023. godine, pa je stoga prigovor tuženika u odnosu na zastaru neosnovan jer je tužitelj podnio tužbu dana 9.lipnja 2023.g.

9. Sud nije prihvatio prigovor tuženika kako su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu odnosno konverziju, pa tužitelj nema pravni interes jer se radi o novom ugovoru kojim su stranke u cijelosti regulirale pravni odnos jer sud smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije riješeno pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli a o čemu je stajalište zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev- 18/18 od dana 26.svibnja 2020.g. Samim tim, sve do sklapanja ugovora o konverziji postojao je na snazi Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke temeljem kojih je tužiteljica bila u obvezi ispunjavati ugovornu obvezu prema nepoštenim i ništetnim odredbama ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi I valutnoj klauzuli što je sud utvrdio ovom presudom stoga sud smatra kako postoji interes tužitelja za utvrđenje da je preplatio obvezu. Sporno je naime, što tuženik navodi kako je pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem do dana 30.rujna 2015.g. zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, te su prilikom konverzije kredita uzeti u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF koji su pretvoreni u EUR te su na taj način konverzijom stranke zamijenili novi otplatni plan u valutnoj klauzuli u EUR, kao i sve ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog Ugovora o kreditu u CHF imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog Otplatnog plana i anuiteta, glavnice i kamata. Sud ovakvo osporavanje tuženik nije mogao uzeti u obzir jer smatra kako sklapanje Sporazuma o konverziji sukladno ZID ZPK nije zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu, pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03- dalje ZZP/03) koji se primjenjuje u konkretnom slučaju. Tužitelj sklapanjem sporazuma o konverziji nije izgubio pravni interes jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane a o čemu je dosada zauzeo stajalište i Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukama Rev 3868/20918-2 od 12.veljače 2019.g. i odlukom broj Rev 18/2018-2 od dana 26.svibnja 2020.g.

10.Sud je na okolnost preplaćenih iznosa zbog vezanosti iznosa za valutnu klauzulu kroz za cijeli vremenski period otplate kredita, proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije LŽU. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj tuženiku, zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, platio više iznos od 6.049,11 €. Punomoćnici stranaka nisu prigovorili matematičkom izračunu visine dugovanja već je tuženik osporio nalaz na način kako nalaz i mišljenje nije primjenjiv u ovoj pravnoj stvari pa je vještak saslušan na ročištu od 28.siječnja 2025.g. prilikom kojeg je u cijelosti ostao kod nalaza i mišljenja, pa ga je i sud prihvatio jer je dan jasno i u skladu s pravilima struke a tuženik svojim prigovorima nije doveo u sumnju nalaz i mišljenje vještaka.

11. Tužitelj je podneskom od dana 30.12.2024.g. sredio tužbeni zahtjev tako da ga je neznatno povisio no prema stajalištu Građanskog odjela Vrhovnog suda od dana 26.studenog 2021.g. Su IV-162-2021 proizlazi kako je takva preinaka u postupcima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena nakon provedenog vještačenja.

12. Sud stoga smatra kako je konverzija kredita izvršena na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz članka 19. točka 6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

13. Dakle, imajući u vidu da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da unatoč konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka i pozivom na pravno shvaćanje Suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., MŽ protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207 te pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020., i utvrđuje da tužitelju kao potrošaču pripada pravo na utvrđenje nepoštenosti ugovorenih odredbi i pravo na restitucijski zahtjev.

14. U odnosu na zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi, na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđuje da razlika koja je nastala uslijed promjene tečajne razlike iznosi 6.049,11 €, pa imajući u vidu da je navedene iznose tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, pozivom na članak 1111. stavak 1. u vezi s člankom 323. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO) prihvaća tužbeni zahtjev za isplatu u cijelosti.

15. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle, ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle, dodacima ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi.

16. U skladu s čl. 29. st. 2. i čl. 323. st.1. te čl. 1111. i 1115. ZOO-a, sud smatra da je tuženik dužan tužitelju vratiti preplaćeni iznos od 6.049,11 € te na dosuđeni iznos zakonsku zateznu kamatu.

17. Na temelju čl. 154. st.5. Zakona o parničnom postupku ( „ Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu prema postavljenom tužbenom zahtjev u trenutku zaključenja glavne rasprave, sud smatra da je tuženik nadoknaditi trošak parničnog postupka u cijelosti, koji se prema vrijednosti predmeta spora i odvjetničkoj tarifi odnosi na sastav tužbe u iznosu od 200,00 €, sastav podnesaka od d18.rujna 2024.g., 30.prosinca 2024.g. svaku u iznosu od 200,00 €, za zastupanje na raspravama 16.10.2024.g., 28.1.2025.g., 13.2.2025.g. svakog u iznosu od 200,00 €, te za pristup na ročište za objavu i uručenje u iznosu od 100,00 € odnosno ukupno 1.300,00 € te PDV od 25% u iznosu od 325,00 € predujam za vještačenje u iznosu od 400,00 € odnosno sveukupno 2.025,00 €.

18. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Koprivnica, 5. ožujka 2025.

Sudac

Darko Magdić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).

Dostaviti:

1.Odvj. Dejan Kuharić ZOU Kuharić i Kuharić, Ludbreg, Pisarnica Koprivnica-neposredno

2. Odvj. Petra Vatavuk, Zagreb,Ulica grada Vukovara 274 -preko e-oglasne ploče