Republika Hrvatska

Općinski sud u Sesvetama

Stalna služba u Vrbovcu

Vrbovec, Trg Petra Zrinskog 22

Poslovni broj: P-65/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu, po sucu toga suda Ljiljani Košić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice CD (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po punomoćniku Goranu Gašparonu, odvjetniku iz Zagreba protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535) iz Zagreba, Magazinska cesta 59, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne, javne, neposredne i usmene rasprave dana 12. veljače 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno i njezinog punomoćnika te zamjenika punomoćnika tuženika CDŠ, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui, dana 5. ožujka 2025. donio, objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 041-50-4087534 od 9. svibnja 2007. zaključenog između tužiteljice CD iz [adresa] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 59 sastavljenog u obliku javnobilježničkog akta ovjerenog po javnom bilježniku Milki Čergar iz Sesveta, Ninska 1 pod brojem OV-12395/2007 u dijelu koji glasi:

- ”naknada 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužiteljici CD isplati iznos od 479,74 eura (3.613,88 kuna) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 10. svibnja 2007. pa do isplate, time da kamate u razdoblju od 10. svibnja 2007. pa do 31. prosinca 2007. teku po stopi određenoj u čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. teče po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. kamate teku po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, dok u razdoblju od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. teku po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 769,91 eura zajedno za zakonskim zateznim kamatama tekućima od 5. ožujka 2025. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 589,04 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos, kao s neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužiteljica CD je dana 31. siječnja 2024. podnijela tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj 041-50-4087534 kojeg je tužiteljica zaključila sa tuženikom 9. svibnja 2007. kojim ugovorom je tuženik kao kreditor tužiteljici stavio na raspolaganje iznos od 23.084,52 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju iz tečajne liste Raiffeisenbank Austria d.d. na dan korištenja kredita.

2. Tužiteljica u tužbi nadalje navodi kako je odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu između ostalog propisano da je naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, te da se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

3. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da joj tuženik, kao kreditor nije niti prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih uvjeta, od čega se uvjeti sastoje, u kojem postotku tuženik tereti tužiteljicu, u kojem periodu i konačnom iznosu, što je obvezu tužiteljice kao potrošača u potpunosti učinilo neodređenom i neodredivom pa stoga nepoštenom i ništetnom u smislu odredbe čl. 270. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje ZOO).

4. Tužiteljica u tužbi navodi kako odredba o tzv. ulaznoj naknadi u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako je ista definirana u čl. 81. st. 1. i st. 2. te čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03) obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana te o kojem ugovoru se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljicom. Tužiteljici su tom odredbom nametnute obveze sa čijim sadržajem nije bila upoznata niti je o njima mogla pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj. Tužiteljica nadalje navodi da je navedena odredba unaprijed formulirana na tipskom, standardiziranom obrascu Ugovora koju je tuženik sročio kao jača ugovorna strana.

5. Tužiteljica nadalje navodi kako joj je tuženik prilikom zaključenja ugovora o kreditu 9. svibnja 2007. naplatio naknadu za obradu kredita (tzv. ulaznu naknadu) u iznosu od 3.613,88 kuna (479,74 eura) pa tužbom traži povrat tog iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 10. svibnja 2007. pa do isplate.

6. U odgovoru na tužbu tuženik se protivio tužbenom zahtjevu tužiteljice navodeći da je tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti i u pogledu pravne osnove i u pogledu visine. Tuženik je naveo kako pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavlja upravo odredba čl.3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužiteljici ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je ista razumijevanje i prihvat potvrdila javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora.

7. U odgovoru na tužbu tuženik je nadalje naveo da nikada nije zaprimio prigovor tužiteljice u pogledu ugovorene, odnosno naplaćene naknade te da je prije zaključenja ugovora tuženik objasnio tužiteljici svaku odredbu ugovora, a obzirom da tužiteljica nije prigovarala odredbama, stranke su zaključile ugovor. Izjavio je i prigovor zastare pozivajući se na odredbu čl. 225. ZOO kojom je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a tužiteljica je tužbu podnijela 31. siječnja 2024.

8. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je tijekom postupka izvršio uvid u tužbu (list 1-3), ugovor o kreditu (list 5-9), otplatni plan (list 10-14), odgovor na tužbu (list 62-64), podnesak tužiteljice od 29. ožujka 2024. (list 65-67) i iskaz tužiteljice kao stranke (list 94-95).

9. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99,117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje ZPP)) ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti.

10. Tužiteljica CD u tužbi i tijekom postupka navodi da je sa tuženikom Zagrebačkom bankom d.d. dana 9. svibnja 2007. zaključila Ugovor o kreditu broj 041- 50-4087534 te joj je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 23.084,52 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Ugovor je zaključen sa valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora. Tužiteljica je kredit podigla za potrebu kupnje novog vozila te je prilikom zaključenja ugovora o kreditu tuženiku platila naknadu u visini od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno koja se naplatila prilikom prvog korištenja kredita i to u iznosu od 3.613,88 kuna (479,74 eura). Kako smatra da je odredba prema kojoj je ona morala platiti naknadu za obradu kredita ništetna podnijela je tužbu sudu radi povrata tog iznosa.

11. Sud smatra kako tužiteljica ima svojstvo potrošača te nije dužna to svoje svojstvo dokazivati. Ovo stoga što je Vrhovni sud u presudi broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. iznio stajališta da nižestupanjski sudovi nisu dužni izvoditi dokaze u smislu radi li se o prosječnom potrošaču u svakom pojedinom sporu, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. ZZP/03 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/03 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP/14 te da odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a te obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. nije potrebno ponovno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i vezivanja glavnice za valutu CHF, jer bi u suprotnom s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i u suprotnosti sa odredbama ZPP-a i ZZP-a. Kako je tužiteljica Ugovor o kreditu zaključila u valuti CHF i na nju se odnosi naprijed navedena presuda pa tužiteljica ima svojstvo potrošača i nije ga potrebno ponovno dokazivati u ovom postupku u kojemu traži utvrđenje nišetnosti naknade za korištenje kredita i isplatu plaćene naknade.

12. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 114/19; dalje ZZP) stipulira pravila zaštite osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja usluga i proizvoda na tržištu, te posebno određenog čl. 1a), taj Zakon sadrži odredbe koje su u skladu i s aktom Europske unije i to Direktivnom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovorima, koji se protive načelu savjesti i poštenja. Citirana Direktiva je implementirana u hrvatski pravni sustav u ZZP- u u kojem je u čl. 49 st. 1 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, naročito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13. Uvidom u priloženi Ugovor (list 5-9) vidljivo je da se radi o tzv. tipskom ugovoru, odnosno unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika, zbog čega potrošač, odnosno tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj o naknadi za korištenje kredita (čl. 3) pa se stoga nije posebno pregovaralo s tužiteljicom, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

14. Iz iskaza tužiteljice kao stranke (list 94-95) proizlazi da je 2007. imala potrebu podignuti kredit radi kupnje osobnog vozila. Prikupila je svu dokumentaciju i otišla u Raiffeisenbank Austria d.d. kako bi podignula kredit jer su tamo u to vrijeme bili najpovoljniji uvjeti. Proizlazi da joj je ugovor bio predočen te je ona pročitala ugovor u onom dijelu koji ju je interesirao. Bio joj je važan iznos kredita i mjesečna rata koju će moći otplaćivati. Proizlazi nadalje da nije sa djelatnikom banke razgovarala o pojedinim odredbama ugovora o kreditu, niti je imala nekakav utjecaj na sadržaj ugovora te vjeruje da je ugovor bio sastavljen u skladu sa njezinom kreditnom sposobnošću i njezinim osobnim podacima. Što se tiče ulazne naknade ne sjeća se točno je li joj taj iznos bio skinut s računa zajedno sa prvom ratom ili prije toga, ali se sjeća da je ta naknada iznosila 3,30% od iznosa cjelokupnog kredita. Smatra da nije bilo zakonske osnove za plaćanje ulazne naknade te je podigla tužbu u kojoj traži da joj se taj iznos zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja pa do isplate vrati. Kredit je otplatila u cijelosti.

15. Iskaz tužiteljice sud smatra istinitim i točnim te mu u cijelosti poklanja svoju vjeru. Ovo stoga što se iskaz podudara sa dokumentacijom koja se nalazi u spisu.

16. Nesporno je da je tužiteljica s tuženikom zaključila dana 9. svibnja 2007. Ugovor o kreditu, broj 041-50-4087534 za kupnju motornog vozila, u kojem je u čl. 1 ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 23.084,52 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, u čl. 2 ugovorena je promjenjiva kamatna stopa na kredit sukladno odluci banke, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,20 % koja se obračunava u CHF mjesečno i sadržana je u anuitetima, te dospijeva na naplatu zajedno s njima, dok je u čl. 4. ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseca, s time da se kredit od 23.084,52 CHF i kamata iz članka 2. ugovora otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, a prema otplatnom planu koji je sastavni dio ugovora.

17. U ovom postupku sporna je osnova tužbenog zahtjeva. Sporno je također je li u konkretnom slučaju nastupila zastara obzirom da je tuženik tijekom postupka navodio da tužiteljica ne može svoj zahtjev zasnivati na presudama koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa, već da tužiteljica treba u konkretnom predmetu dokazati da su joj povrijeđena ili ugrožena prava koja dovode do eventualne ništetnosti.

18. Prema čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, naročito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

19. Prema odredbama čl. 82. prije citiranog Zakona ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje i pretpostavki iz čl. 81. istog Zakona mogle smatrati nepoštenim, jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

20. Prema odredbi čl. 87. citiranog Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava.

21. Odredbom čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c ZPP-a propisan je obvezujući učinak presude po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

22. Vezano uz ocjenu poštenosti ovakvih ugovornih odredbi stav je Vrhovnog suda da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke, kao trgovce faktično dovedeni u ovisni položaj i situaciju "uzmi ili ostavi", pošto praktički nisu imali drugog načina dobivanja potrebnog novca izvan kredita kojeg su odobravale banke, između ostalog i ovdje tuženik, pod uvjetima koje su banke diktirale.

23. Prema čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 47/14, 110/15 i 114/19) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 st. 1 tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131 st. 1 tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

24. Odredbom čl. 83 ZZP-a propisano je da se prilikom ocjene je li neka odredba u potrošačkim ugovorima poštena ili nije, u obzir uzima narav proizvoda ili usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne obveze, a čl. 87 istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

25. Prema odredbi čl. 3 st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti sa uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a prema čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

26. Da je tuženik postupao nepošteno u navedenom ugovoru proizlazi i iz Direktive 93/13 EEZ, čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo. Naime, promatrajući navedenu Direktivu kako je prenesena u nacionalno zakonodavstvo, utvrđeno je da u slučaju da je određena ugovorna odredba utvrđena kao nepoštena, učinci takvog utvrđenja djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora kao da takva odredba nikad nije bila ugovorena, te ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovno uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Time za potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

27. Nacionalno zakonodavstvo potrebno je tumačiti u duhu prava Europske unije, što podrazumijeva tumačenje u skladu s praksom Suda, u čijoj je isključivoj nadležnosti kroz institut prethodnog tumačenja (čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije) tumačiti pravo Europske unije, a na koji je način, imajući u vidu kolektivni spor zaštite potrošača i obrazloženje sudova u navedenim odlukama te postojanje vezanosti u pojedinačnim postupcima, kao što je ovaj, za odlučivanje i pravna shvaćanja u kolektivnim sporovima radi zaštite potrošača.

28. Tužiteljica tijekom postupka navodi da je predmetna odredba nejasna budući da ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi te je samim time u suprotnosti odredbe čl. 272 ZOO.

29. Tužiteljica još ističe da sukladno čl. 59. Zakona o potrošačkom kreditiranju Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja Ugovora naplaćuju, te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nadalje ističe kako predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži opis troškova, niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja Ugovora te da je tuženik na tužiteljicu kao potrošača prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima.

30. Sud prihvaća navode tužiteljice da tuženik tijekom postupka nije dokazao na što se odnosi tzv. ulazna naknada, odnosno nije dokazao da naplaćena naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima što je stvorilo znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, a što je u suprotnosti sa zahtjevom postupanja u dobroj vjeri.

31. Tijekom postupka visina tužbenoga zahtjeva postala je nesporna jer je tuženik priznao visinu tužbenog zahtjeva na ročištu održanom 9. siječnja 2025. obzirom da visina proizlazi iz samog Ugovora o kreditu (list 9-14). Sud visinu tužbenoga zahtjeva također prihvaća kao istinitu i točnu.

32. Prigovor zastare kojega je isticao tuženik nije osnovan. Ovo stoga što zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tužiteljica u tužbenom zahtjevu zatražila utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe u kojoj je navedeno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita, a sud smatra da je ta odredba ništetna od utvrđenja suda počinje teći zastarni rok od 5 godina za povrat uplaćenih iznosa. Dakle, potraživanje tužiteljice nije u zastari jer odluka o ništetnosti još nije postala pravomoćna.

33. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO, propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

34. Prema čl. 323. st. 1 ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

35. Nakon provedenog postupka sud je utvrdio da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita ništetna pa je proglasio ništetnim dio odredbe čl. 3 Ugovora o kreditu kao što je to pod točkom I. izreke navedeno te naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 479,74 eura s osnove ništetne odredbe o ulaznoj naknadi zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od drugog dana iza dana plaćanja pa do isplate (točka II. izreke).

36. Sud je tužiteljici dosudio zakonske zatezne kamate tekuće od drugog dana iza dana plaćanja pa do isplate kao što je to tužiteljica i zatražila.

37. Odluka o kamati u skladu je sa odredbama čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 153/04 i 72/20), čl. 29. ZOO i čl. 1115. ZOO.

38. Kako je tužiteljica uspjela u ovom postupku dosuđen joj je i trošak postupka. Odluka o troškovima postupka u skladu je sa odredbom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP. Tužiteljici je dosuđen trošak postupka u iznosu od 184,72 eura (točka III. izreke), a koji trošak je odmjeren u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 69/93, 87/93, 16/94, 117/96 i 91/04, 148/09, 142/12,103/14, 118/14, 104/15, 37/22 i 126/22, dalje Tarifa). Tužiteljici je dosuđen trošak postupka u iznosu od 769,91 eura. Trošak se sastoji od troška sastava tužbe u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), troška sastava podneska od 29. ožujka 2024. u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), troška zastupanja na ročištima 9. siječnja 2025. i 12. veljače 2025., svako u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife), PDV-a u iznosu od 150,00 eura te troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 19,91 eura.

39. Kamate na trošak parničnog postupka u skladu su sa odredbom čl. 151. st. 3. ZPP.

40. Kako tuženik nije uspio u ovom postupku odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 589,04 eura pa je odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

41. Uslijed svega naprijed navedenog i obrazloženog odlučeno je kao u izreci.

U Vrbovcu 5. ožujka 2025.

Sudac

Ljiljana Košić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo podnijeti žalbu Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana objave. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u 3 istovjetna primjerka.

Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničkog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 3. ZPP.

Dostaviti:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženika

3. presuda nepravomoćna

4. tužiteljica oslobođena plaćanja pristojbe na presudu

5. vidi upisnik 'P'

6. kal. 15 dana