REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U OSIJEKU
Osijek, Trg A. Starčevića 7/II
Poslovni broj: Us I-1487/2023-13
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Osijeku, po sutkinji toga Suda Jasenki Beker Rupčić, uz sudjelovanje zapisničarke Sabine Branković, u upravnom sporu tužitelja ĐJF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Mate Knezović, odvjetnik u Zagrebu, Vrbanićeva 20, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske (ranije Ministarstvo pravosuđa i uprave Republike Hrvatske), Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, OIB: 72910430276, radi upisa vjerske zajednice, 5. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništavanje rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-070-03/16-01/1, URBROJ: 514-07-04-02/01-23-30 od 2. ožujka 2023., utvrđivanje da Hrvatska pravoslavna crkva ispunjava sve zakonom propisane uvjete za upis u Registar vjerskih zajednica Republike Hrvatske te nalaganje tuženiku provedbe upisa Hrvatske pravoslavne crkve, sa sjedištem u [adresa], u evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.
III. Opunomoćeniku tužitelja Mati Knezoviću, odvjetniku u Zagrebu, Vrbanićeva 20, OIB: [osobni identifikacijski broj], priznaje se pravo na naknadu troška delegacije predmeta u iznosu od 464,50 eura (slovima: četiristo šezdeset četiri eura i pedeset centi) te se nalaže Republici Hrvatskoj da iz sredstava Državnog proračuna na račun opunomoćenika tužitelja isplati navedeni iznos, u roku od 60 dana.
Obrazloženje
1. Rješenjem predsjednice Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: 31 Su- 582/2023-2 od 23. studenoga 2023. Upravnom sudu u Osijeku delegirani su predmeti Upravnog suda u Zagrebu, pa je tako Upravnom sudu u Osijeku delegiran i predmet Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj: Us I-1470/2023 te je kod ovoga Suda zaveden pod poslovnim brojem: Us I-1487/2023.
2. Osporavanim rješenjem Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske od 2. ožujka 2023. odbijen je zahtjev tužitelja, hrvatskog arhiepiskopa, za upis vjerske zajednice pod nazivom Hrvatska pravoslavna crkva sa sjedištem u [adresa], u Evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj.
3. Tužitelj u tužbi osporava zakonitost predmetnog rješenja u bitnome navodeći da upravno tijelo zanemaruje činjenicu da je rješenje doneseno nakon presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-731/21 od 7. rujna 2022., a kojom presudom je utvrđena povreda Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica, Zakona o udrugama, Zakona o općem upravnom postupku i Ustava Republike Hrvatske te ističe da je upravno tijelo postupilo suprotno navedenoj presudi. Navodi da je Udruga pravoslavnih vjernika registrirana sukladno Zakonu o udrugama te je Ministarstvo uprave po ispunjavanju zakonskih uvjeta navedenu udrugu upisalo u registar udruga, a ista i dalje ima pravnu osobnost i na popisu je udruga u Republici Hrvatskoj. Dodaje da je predmetna Udruga osnovana 10. rujna 2010., a zahtjev za upis Hrvatske pravoslavne crkve u popis vjerskih zajednica je tuženiku podnesen 18. svibnja 2016. iz čega proizlazi da je udruga prije podnošenja zahtjeva za upis u Registar vjerskih zajednica u statusu aktivna postojala cca devet mjeseci duže od zakonom propisanog minimuma od pet godina. Ističe da je prema njegovim spoznajama udruga u tom razdoblju bila vrlo aktivna (održavala je javna besjedišta – tribine, izdavala časopis Hrvatski pravoslavac, organizirala liturgije i bogosluženja, predsjednik je više puta predstavljao rad udruge u vjerskim radijskim emisijama u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, imala je aktivno web sjedište i slično). Uz navedeno, općepoznata je činjenica da Hrvatska pravoslavna crkva već djeluje kao vjerska zajednica u Republici Hrvatskoj te na tu okolnost predlaže saslušati tužitelja. Tvrdi da zapisnik s izvanredne sjednice Općeg sabora Udruge održane dana 15. svibnja 2016. nije nikakav dokaz obzirom da tuženik navodi da se isti ne može prihvatiti. Ističe da je upravo tuženik zatražio od Ureda državne uprave u Šibensko- kninskoj županiji zahtjevom od 29. studenoga 2016. inspekcijski nadzor u odnosu na navode iz zapisnika koji se odnose na prestanak ovlasti zastupanja Udruge jednoj od upisanih osoba. Međutim, iz zapisnika je očigledno da je u trenutku njegova sastavljanja (15. ožujka 2017.) navedena udruga bila upisana u registar udruga Republike Hrvatske, dok je unutarnji život udruga uređen sukladno Zakonu o udrugama i Statutu Udruge, a nadzor nad radom udruga određen je člancima 42. do 47. Zakona o udrugama. Osim toga, navedeni nadzor nije poduzeo nikakve zakonske mjere koje mu stoje na raspolaganju sukladno člancima 44. do 47. Zakona o udrugama, a navedena udruga je još uvijek registrirana u popisu udruga, iako niti njezino naknadno brisanje iz popisa udruga ne bi predstavljalo smetnju za registraciju vjerske zajednice. Slijedom navedenog, smatra da je uvjet iz članka 21. stavka 1. podstavka 3. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica ispunjen. Naglašava da se ovakvim postupanjem krši pravo na slobodu vjere, jednakost i slobodu vjerskih zajednica, slobodu udruživanja i jednakost svih pred zakonom. Također predlaže da se odgovornoj osobi tuženika izrekne novčana kazna. Slijedom navedenog, predlaže Sudu poništiti osporavano rješenje tuženika, utvrditi da Hrvatska pravoslavna crkva ispunjava sve zakonom propisane uvjete za upis u Registar vjerskih zajednica Republike Hrvatske te naložiti tuženiku provedbu upisa Hrvatske pravoslavne crkve sa sjedištem u [adresa], u Evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj.
4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja te ističe da je u ponovljenom postupku sukladno uputi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske dodatno u pobijanom rješenju obrazložio stav da tužitelj nije ispunio uvjete iz članka 5. stavka 2. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica te je posebno obrazloženo iz kojih razloga ocjenjuje da Udruga hrvatskih pravoslavnih vjernika sa sjedištem u [adresa] nije djelovala aktivno u smislu odredbi Zakona o udrugama, slijedom čega je sada u prestanku djelovanja (likvidaciji). Dodaje da su iz javno dostupnih podataka registra udruga vidljivi podaci koji nesporno obrazlažu činjenice o neaktivnosti Udruge, a što je tuženik u pobijanom rješenju detaljno obrazložio. Posebice obrazlaže da Udruga nije prijavila održavanje niti jedne sjednice najvišeg tijela Udruge od osnivanja 2010. godine, da nije uskladila Statut sa Zakonom o pravnom položaju vjerskih zajednica, da nije podnijela zahtjev za upis promjena u registar udruga ni po održavanju izvanrednog Općeg sabora Udruge od 15. svibnja 2016., a niti kasnije po traženju nadležnog tijela, slijedom čega tuženik nije mogao prihvatiti dostavljeni ispis iz registra udruga za Udrugu i presliku zapisnika s izvanrednog Općeg sabora od 15. svibnja 2016. valjanim dokazom da se radi o zajednici vjernika koja je do dana podnošenja predmetnog zahtjeva najmanje pet godina djelovala kao udruga s pravnom osobnošću u skladu s člankom 5. stavkom 2. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica. Dodatna činjenica koja pobija navode tužitelja o aktivnosti Udruge je stanje vidljivo iz Registara neprofitnih organizacija prema kojem Udruga od upisa u taj registar nije podnijela niti jedan izvještaj vezan za svoje financijsko poslovanje. Stoga tuženik ističe da je u predmetnom upravnom postupku utvrdio pravo stanje stvari o djelovanju Udruge slijedom čega je utvrđeno da nisu ispunjeni uvjeti propisani Zakonom za upis novoosnovane vjerske zajednice u Evidenciju sukladno članku 21. stavku 1. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica. Ponovno naglašava da je u potpunosti postupio sukladno presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske te predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.
5. Tužitelj u podnesku od 6. listopada 2023. citira odredbu članka 1. Zakona o udrugama („Narodne novine“, broj: 88/01., 11/02., 74/14.) te ističe da Glava VI. navodi razloge za prestanak postojanja udruge, dok članak 28. pobliže određuje same te razloge. Dodaje da je sada važeći Zakon o udrugama („Narodne novine“, broj: 47/14., 70/17., 98/19., 151/22.) te također citira članak 1. toga Zakona i pojašnjava da Glava VII. uređuje prestanak djelovanja udruga, dok se u članku 48. pobliže reguliraju razlozi za prestanak djelovanja udruge. Dalje navodi da se iz postupanja upravnog tijela razabire da isto ne postupa sukladno Ustavu i zakonima, već je inspirirano političkim ili drugim protuustavnim i protuzakonitim uvjerenjima, odnosno očigledno je da upravno tijelo postupa protivno temeljnim načelima Zakona o općem upravnom postupku, i to načelu zakonitosti, načelu utvrđivanja materijalne istine, načelu samostalnosti i slobodne ocjene dokaza. Osim toga, dodaje da upravno tijelo ne cijeni dokaze jer do sada nije izdalo javnu ispravu u granicama svoje ovlasti o prestanku rada udruge. Stoga predlaže Sudu postupanje sukladno odluci Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-731/21-7 od 7. rujna 2022., pri čemu upućuje na kršenje Ustava Republike Hrvatske i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava.
6. U provedenom dokaznom postupku Sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika i isprave koje su priložene u taj spis, a dana 12. veljače 2025. kod ovoga Suda održana je javna rasprava, kako bi se sukladno odredbi članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima (''Narodne novine'', broj: 36/24., – dalje: ZUS) svakoj stranci dala mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.
6.1. Na raspravu je pristupio osobno tužitelj uz opunomoćenika koji je u cijelosti ostao kod navoda iz tužbe, navoda iz podneska od 6. listopada 2023. i postavljenog tužbenog zahtjeva, međutim, odustao je od dokaznog prijedloga saslušanja tužitelja kao stranke u sporu. Istaknuo je da upravno tijelo nije izvršilo upute iz presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-731/21-7 od 7. rujna 2022. u kojem je posebice upozoreno na jednakost i neovisnost svih pred zakonom. Dodao je da se 6. siječnja 2025. medijima obratio hrvatski političar ĐJ povodom domjenka koji je sazvalo srpsko narodno vijeće te Srpska pravoslavna crkva u nazočnosti najviših dužnosnika Republike Hrvatske te je tom prilikom izjavio da se Hrvatska pravoslavna crkva ne smije registrirati, odnosno ne smije postojati, a na takvu izjavu nije bilo reakcije, iako smatra da su se od takve izjave morali ograditi nazočni i javnost, a posebno pravosudne vlasti ukoliko znaju da se kod njih vode takvi postupci. Dodao je da je navedenu izjavu prenijela HINA, kao i drugi mediji u Hrvatskoj, te da postoji više izjava hrvatskih političara zadnjih godina o tome da Hrvatska pravoslavna crkva ne smije biti registrirana u [adresa]. Istaknuo je da se Pučki pravobranitelj obratio s dopisom ovome Sudu i tražio da ga se izvijesti o ishodu spora, a ovakvo miješanje u neovisnost sudbene vlasti je nedopustivo te predstavlja kršenje Zakona o pučkom pravobranitelju, Ustava Republike Hrvatske i Zakona o sudovima te smatra da Sud ne bi trebao nikoga obavještavati o svojim odlukama. Također je dodao da Hrvatska pravoslavna crkva djeluje kao crkva, odnosno vjerska zajednica u Republici Hrvatskoj već dugi niz godina i održava bogoslužje i sve ostalo što radi crkva, ima svoj OIB u Republici Hrvatskoj te je dobila svoj broj u Statističkom zavodu Republike Hrvatske. Ujedno je opunomoćenik tužitelja zatražio trošak na ime sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 EUR, sastava podneska od 6. listopada 2023. u iznosu od 1.000,00 eura te na ime pristupa na ročište u istom iznosu, uvećano za pripadajući PDV, odnosno sveukupno 3.750,00 EUR, kao i trošak za kartu Zagreb-Osijek-Zagreb u iznosu od 27,00 eura (2x13,50 eura) te trošak izgubljenog vremena (7 sati x 25 bodova), odnosno 350,00 eura, obzirom da se radi o delegaciji spisa. Kako na raspravu nije pristupio nitko za tuženika, Sud je na temelju ovlaštenja iz članka 91. stavka 3.
ZUS-a raspravu održao bez njegove prisutnosti.
7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev neosnovan.
8. Među strankama je sporno da li su ispunjeni zakonski uvjeti za upis Hrvatske pravoslavne crkve u Evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj iz članka 5. stavka 2. u vezi s člankom 21. stavkom 1. podstavkom 3. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica („Narodne novine“, broj: 83/02. i 73/13., u daljnjem tekstu: Zakon), kao i da li je tuženik u izvršenju presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-731/21-7 od 7. rujna 2022. postupio sukladno pravnom shvaćanju i primjedbama toga Suda.
9. Prema podacima spisa predmeta tužitelj je kao hrvatski arhiepiskop 19. svibnja 2016. podnio zahtjev za upis vjerske zajednice pod nazivom Hrvatska pravoslavna crkva sa sjedištem u [adresa] u Evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj na temelju Zakona.
10. Prema članku 1. Zakona, crkva ili vjerska zajednica drukčijeg naziva (u daljnjem tekstu: vjerska zajednica) u smislu ovoga Zakona je zajednica fizičkih osoba koje ostvaruju slobodu vjeroispovijedi jednakim javnim obavljanjem vjerskih obreda i drugim očitovanjima svoje vjere (u daljnjem tekstu: vjernici) upisana u Evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj (u daljnjem tekstu: Evidencija).
11. Člankom 5. Zakona propisano je da vjerske zajednice koje djeluju kao pravne osobe u Republici Hrvatskoj na dan stupanja na snagu ovoga Zakona upisuju se u Evidenciju podnošenjem prijave za upis (stavak 1.). Zajednice vjernika koje na dan stupanja na snagu ovoga Zakona ne djeluju kao vjerske zajednice ili koje će se osnovati nakon dana stupanja na snagu ovoga Zakona, upisuju se u Evidenciju podnošenjem zahtjeva za upis. Zahtjev za upis u Evidenciju mogu podnijeti one zajednice vjernika koje su do dana podnošenja zahtjeva najmanje pet godina djelovale kao udruge s pravnom osobnošću (stavak 2).
12. Člankom 21. Zakona propisano je da se novoosnovana vjerska zajednica upisuje u Evidenciju podnošenjem zahtjeva za upis koji sadrži podatke iz članka 20. ovoga Zakona. Uz zahtjev za upis dostavljaju se: – akt iz kojeg je vidljivo da vjerska zajednica ima najmanje 500 vjernika, – akt iz kojeg je vidljiv sadržaj i način očitovanja vjere, obavljanja vjerskih obreda, područje i način djelovanja vjerske zajednice, – akt iz kojeg je vidljivo da je novoosnovana vjerska zajednica kao zajednica vjernika prije podnošenja zahtjeva bila upisana u registar udruga najmanje pet godina (stavak 1.). Ako je novoosnovana vjerska zajednica dio vjerske zajednice sa sjedištem u inozemstvu prema pravu te vjerske zajednice, zahtjevu za upis u Evidenciju mora priložiti suglasnost nadležnoga središnjeg tijela vjerske zajednice sa sjedištem u inozemstvu (stavak 2).
13. Tužitelj je uz zahtjev za upis vjerske zajednice kao dokaz da ispunjava propisane uvjete iz članka 21. stavka 1. Zakona dostavio preslik službenih podataka pod nazivom „Popis stanovišta prema narodnosti, vjeri, popis 2011“ i ovjereni preslik ispunjenog Obrasca broj 2a te nadopunu tog popisa s podacima o broju vjernika, Izvadak iz Statuta - prilog 2 od 18. svibnja 2016. u kojem se navodi da je riječ o Europskoj pravoslavnoj crkvi u Hrvatskoj – Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi, ispis iz registra udruga na dan 17. svibnja 2016. za Udrugu hrvatskih pravoslavnih vjernika sa sjedištem u [adresa], preslik potvrde OIB-a za Europsku pravoslavnu crkvu u Hrvatskoj - Hrvatsku pravoslavnu crkvu od 30. prosinca 2013., preslik prijevoda od 27. prosinca 2013., pod nazivom „Europska pravoslavna crkva, Europska patrijarhija, Tomos patrijarha, Patrijarh Đ (Nikola I) Pariz 2013. kao suglasnost nadležnog tijela vjerske zajednice sa sjedištem u inozemstvu te preslik zapisnika s izvanredne sjednice Općeg sabora Udruge od 15. svibnja 2016. o pokretanju postupka za upis vjerske zajednice pod nazivom Hrvatska pravoslavna crkva.
14. Postupajući po predmetnom zahtjevu, Ministarstvo uprave Republike Hrvatske je rješenjem KLASA: UP/I-070-03/16-01/1, URBROJ: 515-05-03/1-19-17 od 16. siječnja 2019. odbilo zahtjev tužitelja za upis vjerske zajednice pod nazivom Hrvatska pravoslavna crkva, sa sjedištem u [adresa], u Evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj.
15. Citirano rješenje od 16. siječnja 2019. potvrđeno je presudom Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj: UsI-544/19-11 od 15. listopada 2020. Naime, Upravni sud u Zagrebu je u navedenoj presudi u bitnome zauzeo stajalište da tužitelj nije dokazao da je udruga najmanje pet godina od dana podnošenja zahtjeva djelovala kao udruga s pravnom osobnošću u skladu s člankom 5. stavkom 2. Zakona, odnosno da suprotno navodu tužitelja nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti za upis Hrvatske pravoslavne crkve u Evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj radi neispunjavanja uvjeta iz članka 5. stavka 2. u vezi s člankom 21. stavkom 1. podstavkom 3. Zakona, radi čega je osporavano rješenje Ministarstva uprave Republike Hrvatske ocijenio zakonitim.
16. Međutim, presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-731/21-7 od 7. rujna 2022. poništena je presuda Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj: UsI-544/19-11 od 15. listopada 2020., poništeno je rješenje Ministarstva uprave Republike Hrvatske od 16. siječnja 2019. i predmet vraćen tuženiku na ponovni postupak, uz obrazloženje u bitnome da nije dovoljno jasno utvrđeno ispunjava li tužitelj uvjete koji su propisani specijalnim propisom, Zakonom o pravnom položaju vjerskih zajednica. Naime, Sud je stajališta da javnopravno tijelo mora podrobnije utvrditi činjenice i slijedom na taj način utvrđenog činjeničnog stanja, primijeniti propis koji regulira predmetnu upravnu stvar. U slučaju da tuženik, a na temelju podrobnije utvrđenog činjeničnog stanja, smatra da tužitelj ne ispunjava zakonom predviđene uvjete za upis vjerske zajednice, svoje uvjerenje treba opravdati jasnim argumentima koji imaju uporište u zakonskoj osnovi te valjano obrazložiti svoje stajalište.
16.1. Pri tome se Visoki upravni sud Republike Hrvatske pozvao na članak 115. stavak 3. Ustava Republike Hrvatske, zatim ustavno i konvencijsko pravo na pošteno suđenje, odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3360/2014 od 6. lipnja 2016. i predmete Europskog suda za ljudska prava Hirvisaari protiv Finske, zahtjev br. 49684/99, presuda od 27. rujna 2001. i Gorou protiv Grčke, zahtjev br. 12686/03, presuda od 20. ožujka 2009. u kojima je izraženo shvaćanje u pogledu mjerila dostatnosti i relevantnosti obrazloženja odluke suda, odnosno upravnog tijela.
17. U izvršenju citirane presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-731/21-7 od 7. rujna 2022. doneseno je (ovdje) osporavano rješenje Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske od 2. ožujka 2023.
18. Iz dostavljenog zapisnika s izvanredne sjednice Općeg sabora Udruge od 15. svibnja 2016. razvidno je kako je izvanredna sjednica sazvana po pozivu dopredsjednika IJ, temeljem članka 14. Statuta; da je generalni tajnik DJ utvrdio da je zbog preminuća predsjednika Udruge MJ, bilo potrebno primijeniti članak 14. Statuta; da je poziv za sjednicu upućen u skladu s člankom 9. stavcima 6. i 8. Statuta te da su nastupile okolnosti za primjenu članka 9. stavka 7. Statuta, da izvanredna sjednica ima propisan kvorum; da su na sjednici sudjelovali: dopredsjednik IJ, generalni tajnik DJ te članovi Udruge BJ, UJ, ZJ, KJ i tužitelj te da je donesena odluka o davanju naloga tužitelju za pokretanje postupka upisa Hrvatske pravoslavne crkve u Evidenciju.
19. Nadalje, uvidom u ispis iz registra udruga na dan 17. svibnja 2016. za Udrugu hrvatskih pravoslavnih vjernika sa sjedištem u [adresa], kao i iz dostupnih podataka iz registra udruga vidljivo je da je navedena udruga upisana 11. studenog 2010., da je zadnja sjednica skupštine te Udruge bila ujedno i osnivačka koja je održana 10. rujna 2010., da joj Statut nije usklađen sa Zakonom o udrugama („Narodne novine“, broj: 74/14), kao i da je upisanim osobama ovlaštenim za zastupanje istekao mandat.
20. S obzirom na navode iz zapisnika s izvanredne sjednice Općeg sabora Udruge, a u odnosu na javno dostupne podatke o Udruzi iz registra udruga, tuženik je zatražio od Ureda državne uprave u Šibenskoj - kninskoj županiji, kao tijela nadležnog za vođenje registra udruga, provedbu inspekcijskog nadzora nad radom Udruge, a sve radi utvrđivanja činjenice njezinog djelovanja u skladu s člankom 43. Zakona o udrugama („Narodne novine“, broj: 74/14. i 70/17.).
21. Prema dostavljenom izvješću o provedenom inspekcijskom nadzoru od 15. ožujka 2017., nakon Utemeljiteljskog sabora, Uredu nisu dostavljani zapisnici s redovnih sjednica Sabora niti je zaprimljen zahtjev za upis promjena na temelju odluka nadležnih tijela Udruge, koje isprave nisu dostavljene niti nakon zatraženog očitovanja od Udruge.
21.1. Naime, Ured je, između ostaloga, zatražio od Udruge očitovanja o eventualno održanim sjednicama Općeg sabora, prijavama promjena te ukazao na obvezu usklađenja Statuta, međutim, nije postupljeno prema traženju Ureda iako je prema članku 19. Zakona o udrugama, jedna od obveza osobe ovlaštene za zastupanje Udruge dostava zapisnika s redovne skupštine, dok je prema članku 27. Zakona o udrugama, osoba ovlaštena za zastupanje Udruge bila obvezna podnijeti tada nadležnom Uredu zahtjev za upis promjena u registar udruga u roku od 60 dana od dana donošenja odluke o promjeni (obveza se odnosi i na potrebu prijave promjene osobe ovlaštene za zastupanje Udruge, što nije učinjeno, iako se u zapisniku od 15. svibnja 2016. konstatira preminuće predsjednika te zbog toga sazivanje sjednice od strane dopredsjednika Udruge).
22. Budući da Udruga nije prijavila odgovarajuće promjene iz članka 27. Zakona o udrugama, niti dostavila tražene zapisnike s Općeg sabora, kako bi se moglo utvrditi djelovanje Udruge, stanje članstva, valjanost sazivanja i održavanja Općeg sabora, sukladno važećem Statutu iz 2010. godine, a time i pravovaljanost donesene odluke vezane za upis u Evidenciju, pravilno je tuženik ocijenio da dostavljeni zapisnik nije valjani dokaz o djelovanju Udruge kao pravne osobe. Prema tome, iako je iz zapisnika vidljivo utvrđenje kvoruma, prema kojem sedam nazočnih čini izvanredni Opći sabor, zbog nepostupanja ovlaštenih osoba Udruge prema traženju Ureda, ne može se prihvatiti da je nalog s obrazloženjem za podnošenje zahtjeva za upis u Evidenciju, usvojen u skladu s važećim Statutom Udruge od 10. rujna 2010., kako pravilno navodi tuženik.
23. Tuženik u obrazloženju osporavanog rješenja dodatno ističe da je Udruga s danom 18. veljače 2019. u prestanku djelovanja (likvidaciji) jer je rješenjem Ureda KLASA: UP/I-230-02/19-01/33, URBROJ: 2182-06-07/1-19-1 od 1. veljače 2019. utvrđeno da je ispunjen uvjet za prestanak djelovanja Udruge iz članka 48. stavka 1. točke 3. Zakona o udrugama, odnosno da je proteklo dvostruko više vremena od vremena predviđenog za održavanje redovne sjednice Općeg sabora Udruge, a ista nije održana.
24. Slijedom navedenog, dostavljeni ispis iz registra udruga za Udrugu i zapisnik sa sjednice Općeg sabora Udruge od 15. svibnja 2016. se ne mogu smatrati valjanim dokazom za upis novoosnovane vjerske zajednice, u smislu ispunjenja uvjeta iz članka 5. stavka 2. Zakona, da se radi o zajednici vjernika koja je do dana podnošenja predmetnog zahtjeva, najmanje pet godina djelovala kao udruga s pravnom osobnošću.
25. Naime, činjenica što je Udruga u registru udruga u vrijeme podnošenja zahtjeva tužitelja i tijekom postupka, bila u statusu „aktivna“, ne dokazuje činjenicu njenog djelovanja u smislu odredbi mjerodavnog Zakona o udrugama. Upravo iz dostavljenog ispisa registracije navedene Udruge jasno proizlazi neodržavanje skupština nakon osnivačke 2010. godine te neusklađenje statuta s važećim Zakonom o udrugama („Narodne novine“, broj: 74/14. i 70/17.). Stoga je pravilno radi utvrđivanja činjenice djelovanja Udruge cijenjen zapisnik s izvanredne sjednice Općeg sabora od 15. svibnja 2016., na kojem je donesena odluka o davanju naloga tužitelju za pokretanje postupka upisa Hrvatske pravoslavne crkve u Evidenciju.
26. Tuženik u obrazloženju osporavanog rješenja dodatno pojašnjava da je, budući da je člankom 5. stavkom 2. Zakona propisano da zahtjev za upis u Evidenciju mogu podnijeti one zajednice vjernika koje su do dana podnošenja zahtjeva najmanje pet godina djelovale kao udruge s pravnom osobnošću, u upravnom postupku bilo nužno utvrditi sve bitne činjenice koje se odnose na upis novoosnovane vjerske zajednice u Evidenciju, odnosno utvrditi radi li se o zajednici vjernika koja je do dana podnošenja predmetnog zahtjeva najmanje pet godina djelovala kao udruga s pravnom osobnošću, a kako Zakon ne uređuje pitanja koja se odnose na djelovanje udruga s pravnom osobnošću koje osnivaju fizičke osobe radi ostvarivanja svojih vjerskih uvjerenja i slobode vjeroispovijedi, valjalo je radi utvrđenja činjenica o aktivnosti Udruge, kao pravne osobe, za koju je priložen ispis iz registra udruga, primijeniti mjerodavne odredbe Zakona o udrugama.
27. Naime, iako bi doista, iz sadržaja članka 21. stavka 1. točke 3. Zakona proizlazilo da je za upis novoosnovane vjerske zajednice u Evidenciju dovoljno da je ista kao zajednica vjernika prije podnošenja zahtjeva bila upisana u registar udruga najmanje pet godina, povezujući taj članak s odredbom članka 5. stavka 2. istoga Zakona, suštinski proizlazi da zahtjev za upis u Evidenciju mogu podnijeti one zajednice vjernika koje su do dana podnošenja zahtjeva najmanje pet godina djelovale kao udruge s pravnom osobnošću. Drukčije pravno tumačenje dovelo bi do formalističkog, odnosno gramatičkog tumačenja mjerodavnih zakonskih odredbi, bez njihovog međusobnog povezivanja i tumačenja u skladu sa njihovim smislom i svrhom (stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske u odluci broj: U-III/5989/2013 od 9. veljače 2016.).
28. Navedenu činjenicu je pravilno tuženik utvrđivao tijekom upravnog postupka te na temelju utvrđenog činjeničnog stanja osnovano zaključio da tužitelj ne ispunjava zakonom predviđene uvjete za upis vjerske zajednice, pri tome se pozivajući na jasne argumente i valjano obrazloženje svog stajališta te Sud smatra da je tužitelj bio u mogućnosti učinkovito osporavati činjenična utvrđenja iz upravnog postupka, koji prigovori tužitelja su u cijelosti razmotreni.
29. Stoga je Sud stajališta da je tuženik u izvršenju presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-731/21-7 od 7. rujna 2022. u cijelosti postupio sukladno pravnom shvaćanju i primjedbama Suda prema odredbi članka 151. stavka 2. ZUS-a dodatno obrazlažući zbog čega smatra da tužitelj nije ispunio uvjete iz članka 5. stavka 2. Zakona u svezi članka 21. stavka 1. točke 3. Zakona, odnosno da se ne radi o zajednici vjernika koja je do dana podnošenja predmetnog zahtjeva najmanje pet godina djelovala kao udruga s pravnom osobnošću.
30. Slijedom navedenoga, vidljivo je da je na temelju ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka doneseno pravilno i zakonito rješenje, odnosno da suprotno navodu tužitelja nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti za upis Hrvatske pravoslavne crkve u Evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj radi neispunjavanja uvjeta iz članka 5. stavka 2. u vezi s člankom
21. stavkom 1. podstavkom 3. Zakona.
31. U takvoj situaciji, kada nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti za upis u Evidenciju vjerskih zajednica, tužitelj ne može s uspjehom isticati prigovore da je postupanjem tuženika prekršeno pravo na slobodu vjere, jednakost i slobodu vjerskih zajednica, slobodu udruživanja i jednakost svih pred zakonom niti Sud nalazi da je tijekom postupanja tuženika tužitelj diskriminiran u odnosu na druge vjerske zajednice.
32. Stoga je valjalo na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno odlučiti kao u točki I. izreke presude.
32.1. Odlučujući o zahtjevu za naknadu troškova upravnog spora, Sud je odluku utemeljio na odredbi članka 147. stavku 1. ZUS-a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.
33. Budući da je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom, sam snosi sve troškove upravnoga spora u skladu s odredbom članka 147. stavka 1. ZUS-a te je stoga zahtjev za naknadu troška upravnoga spora, odnosno zastupanja po opunomoćeniku odbijen i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II.
34. Kako je opunomoćenik tužitelja do zaključenja rasprave, na koju je doputovao iz Zagreba, zatražio troškove delegacije, to je u skladu s odredbama članka 11. stavka 2., 4. i 5. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj: 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23. i 36/24) i Tbr. 39., Tbr. 46. i 54. Tarife istome priznat trošak izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja za ukupno vrijeme od 7 sati, po 25 bodova za jedan sat, po vrijednosti boda 2,00 eura što uvećano za PDV iznosi ukupno 437,50 eura te trošak javnog prijevoza u visini dvostrukog iznosa visine troška autobusne karte na relaciji Zagreb-Osijek-Zagreb, koji je prema objavljenom cjeniku javnog prijevoznika javnog prijevoznika (www.arriva.com.hr) na dan 12. veljače 2025. iznosio 13,50 EUR, u jednom smjeru. Dakle, opunomoćeniku tužitelja priznati su ukupni troškovi delegacije u iznosu od 464,50 eura. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.
35. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci presude.
U Osijeku 5. ožujka 2025.
Sutkinja
Jasenka Beker Rupčić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS).
DNA:
1. Tužitelju po opunomoćeniku
2. Tuženiku
