REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1783/2022

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Jeleni Antonić Šego kao sucu pojedincu, na temelju pisanog prijedloga višeg sudskog savjetnika - specijalista Tihane Božičević, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., Osijek, L. Jagera 5, OIB: 82925459345, kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borić & Toš d.o.o. iz Zagreba, Radnička cesta 34, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Marija Radelja, odvjetnica u Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović d.o.o. iz Zagreba, Radnička cesta 47, radi isplate iznosa od 3.785,96 EUR-a, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 23. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnice tuženika, s danom objave 05. ožujka 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju INKASO.HR d.o.o., Osijek, Ulica Lorenza Jägera 5, OIB: 82925459345 isplati iznos od 3.785,96 EUR-a, zajedno sa zateznim kamatama, a koje teku na pojedinačne iznose od dospijeća pa do isplate, i to na iznos:

18,38 EUR-a od 01.03.2010.,

24,65 EUR-a od 01.04.2010.,

22,19 EUR-a od 01.05.2010.,

23,79 EUR-a od 01.06.2010.,

37,98 EUR-a od 01.07.2010.,

30,48 EUR-a od 01.08.2010.,

44,23 EUR-a od 01.09.2010.,

39,23 EUR-a od 01.10.2010.,

41,39 EUR-a od 01.11.2010.,

46,85 EUR-a od 01.12.2010.,

57,14 EUR-a od 01.01.2011.,

50,39 EUR-a od 01.02.2011.,

49,22 EUR-a od 01.03.2011.,

45,89 EUR-a od 01.04.2011.,

54,03 EUR-a od 01.05.2011.,

63,95 EUR-a od 01.06.2011.,

72,91 EUR-a od 01.07.2011.,

91,39 EUR-a od 01.08.2011.,

68,68 EUR-a od 01.09.2011.,

64,16 EUR-a od 01.10.2011.,

64,46 EUR-a od 01.11.2011.,

64,48 EUR-a od 01.12.2011.,

69,51 EUR-a od 31.12.2011.,

72,75 EUR-a od 01.02.2012.,

72,46 EUR-a od 01.03.2012.,

70,46 EUR-a od 01.04.2012.,

71,72 EUR-a od 01.05.2012.,

73,63 EUR-a od 01.06.2012.,

71,31 EUR-a od 01.07.2012.,

71,71 EUR-a od 01.08.2012.,

65,04 EUR-a od 01.09.2012.,

69,96 EUR-a od 01.10.2012.,

71,96 EUR-a od 01.11.2012.,

69,94 EUR-a od 01.12.2012.,

70,95 EUR-a od 01.01.2013.,

66,84 EUR-a od 01.02.2013.,

68,17 EUR-a od 01.03.2013.,

72,17 EUR-a od 01.04.2013.,

65,55 EUR-a od 01.05.2013.,

65,52 EUR-a od 01.06.2013.,

64,62 EUR-a od 01.07.2013.,

64,35 EUR-a od 01.08.2013.,

67,27 EUR-a od 01.09.2013.,

69,02 EUR-a od 01.10.2013.,

69,31 EUR-a od 01.11.2013.,

71,49 EUR-a od 01.12.2013.,

69,12 EUR-a od 01.01.2014.,

72,15 EUR-a od 01.02.2014.,

73,34 EUR-a od 01.03.2014.,

72,42 EUR-a od 01.04.2014.,

71,75 EUR-a od 01.05.2014.,

685,60 EUR-a od 13.05.2014.,

do 31. srpnja 2015., po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od petnaest dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.355,57 EUR-a sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 05. ožujka 2025. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 290,00 EUR-a sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 05. ožujka 2025. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.750,00 EUR-a sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 05. ožujka 2025. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj Trgovačkom sudu u Varaždinu dana 02. prosinca 2020. navodi da su HG i tuženik, tada pod tvrtkom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., zaključili dana 06. veljače 2008. Ugovor o kreditu broj 146-45/2008.; (dalje: Ugovor), kojim Ugovorom je istoj odobren kredit u iznosu od 20.656,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, te koji kredit je otplaćen u cijelosti. Nadalje, tužitelj navodi da je dana 20. rujna 2019. sklopio Ugovor o ustupu tražbine sa HG kojim Ugovorom je ista izvršila ustup svoje tražbine tužitelju i to prema dužniku Addiko Bank d.d., ovdje tuženiku, po osnovi ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak iz prethodno opisanog Ugovora o kreditu broj 146-45/2008 od 06. veljače 2008., pa da je temeljem navedenog ugovora, na tužitelja preneseno dospjelo novčano potraživanje prednice tužitelja. Ujedno, tužitelj ističe da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima), utvrđeno da je tuženik, Addiko Bank d.d., u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (dalje: CHF), pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03.; dalje: ZZP) u razdoblju od 01. studenoga 2004. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90. ZZP-a, a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a da Ugovor o kreditu br. 146-45/2008 od 06. veljače 2008. ispunjava uvjete iz prethodno citirane presude, budući da je isti sklopljen 06. veljače 2008. i da sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, a obzirom da je tuženik koristio nepoštene i ništetne odredbe vezane za valutu CHF, a temeljem kojih je bez osnove stekao nepripadni novčani iznos koji je prednica tužitelja preplatila, kao i da je vođenjem kolektivnog spora u ranije navedenom predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 i pravomoćnošću presude od 04. srpnja 2013. utvrđena ništetnost odredbe ugovaranja valutne klauzule u valuti CHF, te je u ovom postupku sada samo potrebno utvrditi koliki iznos je prednica tužitelja preplatila plaćajući mjesečne iznose temeljem tih ništetnih odredbi, pa predlaže donošenje presude kao u toč. I. i II. izreke ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenoga zahtjeva, ističe da tužba nije razumljiva, te da nije razumljiv činjenični i pravni osnov tužbe, kao ni predmet raspravljanja, sve u smislu odredbi čl. 106. i 109. Zakona o parničnom postupku, navodi da je tužitelj u ovom postupku pravni sljednik osobe s kojom je tuženik bio u ugovornom odnosu, te da pojam tužitelj u ovom odgovoru na tužbu, ovisno o kontekstu, može označavati i pravnog prednika tužitelja, te da se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž- 7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt- 249/2014 u ovom postupku, a na temelju čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Ističe da da tužbeni zahtjev nije osnovan, obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o potrošaču, niti se u odnosu na tužitelja proteže zaštita i utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Postupci za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojima su donesene presude na koje se tužitelj poziva u pogledu osnovanosti svog zahtjeva pokrenuti su na temelju čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14.), te se te presude odnose na zaštitu potrošača. Navodi da sve i kada bi se tužitelj na iste mogao pozvati, kako se bez sagledavanja svih okolnosti svakog konkretnog slučaja, ne može obrazloženo tvrditi da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Sukladno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03., 46/07., 79/07.) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima, ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te da sukladno čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača, tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu sa čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Nadalje, tuženik ističe kako je kreditni referent (radnik tuženika) prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužitelja, te mu je i javni bilježnik prilikom solemnizacije protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio mu pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njega proizlaze, utvrdio kako su mu iste jasne i razumljive te se uvjerio o njegovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu navedenog sadržaja, a u slučaju da bi se utvrdilo da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, a što osporava i ističe kako je za utvrđenje poštenosti/nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF potrebno provesti test poštenja sporne ugovorne odredbe, koji test poštenja se sastoji od dva dijela koja moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenom. Prvi test sastoji se od procjene uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također, navodi da je potrebno uzeti u obzir kako nije bilo značajnijih fluktuacija CHF sve do 2009. godine, iz čega proizlazi da tuženik, jednako kao ni tužitelj, nije imao razumnog osnova predvidjeti značajniji porast CHF-a, pa s obzirom na navedeno, očito je kako niti tuženik, niti Hrvatska narodna banka, niti bilo tko drugi nisu mogli predvidjeti kretanje tečaja CHF, iz čega proizlazi kako je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Sukladno odredbi iz čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, a da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora, slijedom čega nije niti dopušteno ocjenjivati je li ista poštena, pa da je konkretna ugovorna odredba u skladu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznim odnosima. Nadalje, tuženik ističe da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli na način kako to traži tužitelj, dovela do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u HRK, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u CHF, te napominje da ni sam tužitelj u sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio da se promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zamijeni fiksnom kamatnom stopom već je upravo ustrajao na promjenjivoj kamatnoj stopi, za koju je tražio da se definiraju parametri i metoda izračuna. Ujedno, tuženik u slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, ističe i prigovor zastare potraživanja tužitelja na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora, pa budući da bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, ističe kako se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina za povrat tako plaćenih iznosa, te kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti sa čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, budući da se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. Također ističe kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, pa slijedom svega navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troška parničnog postupka tuženiku.

3. Rješenjem poslovni broj: P-251/2020 od 05. rujna 2022. godine Trgovački sud u Varaždinu oglasio se mjesno nenadležnim, te je nakon pravomoćnosti istog, predmet ustupio ovom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom.

4. Tijekom postupka, tužitelj je ustrajao kod tvrdnji iznesenih u tužbi, a tuženik je ustrajao kod navoda i prigovora iznesenih u odgovoru na tužbu.

5. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu i to: presliku Obavijesti banke od 16. svibnja 2014. (list 5. spisa), presliku Ugovora o ustupu tražbine od 20. rujna 2019. (list 7. – 8. spisa), presliku izvoda po kreditu (list 9. – 10., 16. - 22. spisa), preslike Obavijesti banke o promjeni kamatne stope po kreditu (list 11. – 13. spisa), presliku otplatnog plana kredita (list 14. – 15., 23. – 24. spisa), presliku Ugovora o kreditu broj 146-45/2008. od 06. veljače 2008. (list 25. – 31. spisa), preslike naloga za uplate (list 32. – 100. spisa), dostavljenu sudsku praksu (list 101. – 128., 468. - 474., 482. – 647., 654. – 658., 730. – 736. , 744. – 775. spisa), Odluku Ustavnog suda RH broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. (list 129. – 136. spisa), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (list 137. – 207. spisa), presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. (list 208. – 387. spisa), presliku metodologije promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama tuženika (list 408. – 409. spisa), presliku godišnjaka 21. – 2014. Organizator, Zagreb (list 410. - 411. spisa), preslike glasila "HYPO Times" (list 412. – 428. spisa), presliku članka mr. sc. TG, dipl.iur. iz Pravo i porezi broj 9/18 (list 429. – 441. spisa), presliku zahtjeva za kredit za kupovinu motornog vozila (list 442. spisa), presliku izjave o načinu isplate (list 443. spisa), presliku ponude br. 09/2008. (list 444. spisa), preslike računa FINE (list 445. – 446. spisa), presliku ovjerene izjave svjedoka HGJ (list 448. – 452. spisa), presliku tablicu G1 (list 453. – 456. spisa), presliku članka mr. sc. TG, dipl.iur. iz Pravo i porezi broj 11/20 (list 457. – 463. spisa), presudu suda Europske Unije C-383/18 od 11. rujna 2019. (list 475. – 481. spisa), te je sud proveo dokaz saslušanjem svjedoka HG (list 784. – 785. spisa), kao i dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku DARFIN d.o.o. (list 685. - 714. i list 738. spisa).

6. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika da se provede financijsko vještačenje primjenom kamatne stope koja je vrijedila za kredite u HRK od 8,99%, a kao neosnovan i nesvrsishodan, budući da korisnica kredita nije niti ugovorila kredit u kunskoj valuti, niti su prednica tužitelja i tuženik ikad ugovorili primjenu kamatne stope na kredite koji su odobravani u kunskoj valuti. Takav stav u skladu je i s postojećem sudskom praksom, sukladno kojoj je tuženik u obvezi vratiti preplaćene iznose uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu s redovnom (fiksnom) kamatom koja je bila na snazi u trenutku potpisivanja ugovora o kreditu.

7. Ocjenom izvedenih dokaza, te temeljem rezultata cjelokupnog postupka, a u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19; dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Naime, predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa od 3.785,96 EUR-a tuženiku u okviru otplate kredita po Ugovoru o kreditu broj 146- 45/2008 od 06. veljače 2008., koji iznos je obračunavan temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, a koja tražbina je ustupljena tužitelju od strane potrošača HG Ugovorom o ustupu tražbine od 20. rujna 2019. godine.

9. Između stranaka nije sporno da je tuženik kao kreditor s korisnikom kredita HG sklopio Ugovor o kreditu broj 146-45/2008 dana 06. veljače 2008., te da je kredit otplaćen u cijelosti, kao i da je korisnik kredita dana 20. rujna 2019. s tužiteljem sklopio Ugovorom o ustupu tražbine nastale po osnovi nepoštenih i i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, već je između stranaka sporna aktivna legitimacija, osnov i visina tužbenoga zahtjeva, te da li je nastupila zastara potraživanja koje je predmet ovog postupaka.

10. Uvidom u presliku Ugovora o kreditu broj 146-45/2008. od 06. veljače 2008. (list 25. – 31. spisa; dalje: Ugovor o kreditu), ovaj sud je utvrdio da je predmetni ugovor sklopljen 06. veljače 2008. između HG i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (sada Addiko Bank d.d.), dakle između potrošača u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07. i 125/07.; dalje: ZZP) i pravne osobe, kojim je odobren kredit u iznosu 20.656,00 švicarskih franaka (dalje: CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da je kredit odobren za kupnju novog motornog vozila, da je čl. 3. Ugovora o kreditu ugovorena kamata od 5,25% dekurzivno godišnje, kamate se obračunavaju mjesečno, od dana stavljanja kredita u otplatu i uključene su u anuitete, te da je čl. 4. Ugovora o kreditu ugovoren rok otplate kredita od 7 godina od dana stavljanja kredita u otplatu, a kredit se stavlja u otplatu zadnjeg dana u mjesecu u kojem je kredit iskorišten, te se otplaćuje u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 297,81 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF banke na dan plaćanja. Anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten. Ujedno, sud je utvrdio da je tuženik predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita, dakle da je isti nastupao u svojstvu trgovca.

11. Pravomoćnom odlukom ovog suda, poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. zaključivao s potrošačima ugovore s ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama vezanjem glavnice ugovora za valutu švicarski franak. Predmetnom presudom već je utvrđena ništetnost odredbi iz svih ugovora o kreditu u navedenom vremenskom razdoblju koji sadrže spornu odredbu. Slijedom navedenog, tužitelj nije bio dužan u okviru ovog postupka dokazivati da je predmetna odredba iz konkretnog ugovora o kreditu ništetna. Ništetnost nastupa ex lege i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba, a na nju sud pazi i po službenoj dužnosti. Budući da je predmetna odredba ugovora o kreditu ništetna, osnovana je i dospjela tražbina korisnika kredita prema tuženiku, s osnova stjecanja bez osnove, a koju je on ustupio tužitelju.

12. Naime, HG je kao ustupitelj s tužiteljem kao primateljem dana 20. rujna 2019. sklopila Ugovor o ustupu tražbine (list 7. – 8. spisa), prema kojem ustupitelj ustupa primatelju novčanu tražbinu prema dužniku (ovdje tuženiku) nastalu po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu iz članka 1. istog Ugovora, a čiji će nominalni iznos biti utvrđen u sudskom postupku između Primatelja i Dužnika, da Primatelj ima prema dužniku ista prava koja je Ustupitelj imao prema dužniku do trenutka ustupanja, te se ustupom glavne tražbine na Primatelja prenose i sva sporedna prava.

13. Dakle, navedeni Ugovor o ustupu sklopljen je u smislu odredbe čl. 80. Zakona o obveznom odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.; dalje: ZOO) sukladno kojoj odredbi vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Obzirom da je predmetna tražbina novčana, stoga ista nije niti strogo osobne naravi, niti se ista po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, a niti je njen prijenos zabranjen zakonom. Ujedno, sukladno odredbi čl. 84. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, dakle identitet tražbine ustupom nije promijenjen pa stoga novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač, pa slijedom navedenog, novčana tražbina koja proizlazi iz ništetnosti (dijela) potrošačkog ugovora, nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, niti je osobna tražbina i takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati, pa stoga ovaj sud ocjenjuje neosnovanim istaknuti prigovor tuženika nedostatka aktivne legitimacije tužitelja.

14. Odredbom čl. 96. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07. i 125/07.; dalje: ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a čl. 96. st. 2. ZZP/07 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok odredba čl. 102. st. 1. ZZP/07 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

15. Nadalje, sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz odredbe čl. 502.a stavka 1. ZPP- a, odnosno da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, a u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Dakle, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno, vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli.

16. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred ovim sudom, a kako je to već prethodno navedeno, te je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik (kao V.- tuženik), u razdoblju od 01. lipnja 2004. (u odnosu na valutnu klauzulu) do 31. prosinca 2008., u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni ugovor o kreditu, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim okolnostima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Posljedica toga je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 06. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90. istog Zakona, a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. navedenog Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17. Dakle, zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak, odnose se i na predmetni Ugovor o kreditu koji su sklopili HG i tuženik, obzirom da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 06. veljače 2008., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom prethodno citirane presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima, budući da potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne, pa slijedom svega navedenog, ovaj sud, navod tuženika kako se konkretnom slučaju u odnosu na tužitelja ne proteže zaštita i utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, drži neosnovanim.

18. Međutim u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe, sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja, pa sukladno tome banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora, odnosno na okolnost pojedinačnog pregovaranja tuženika i pravnog prednika tužitelja vezano za nepoštene odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između istih, a koji je predmet ovog postupka, provedu dokazi, odnosno saslušaju svjedoci.

19. U odnosu na prethodno navedenu okolnost, a obzirom da je tuženik odustao od dokaznih prijedloga za saslušanjem svojeg zaposlenika ĐG, koja je sudjelovala u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, kao i javne bilježnice Jasminke Crnčec koja je solemnizirala predmetni Ugovor o kreditu, to je sud proveo dokaz saslušanjem korisnice kredita HG. U iskazu danom na ročištu za glavnu raspravu dana 23. siječnja 2025. (list 784. – 785. spisa), svjedokinja HG je iskazala da je predmetni kredit ugovorila 2008. godine za kupnju osobnog vozila, za osobne potrebe, da je znala da su bile mogućnosti sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i u drugim valutama, odnosno vezivanjem ugovorne obveze uz druge valute, međutim, da je tuženik preferirao vezivanje valute uz CHF, budući da je bila niža kamata, te je iskazala da je djelatnici tuženika nisu upozorili na mogućnosti promjene tečaja i kamatne stope, a što bi utjecalo na visinu njezine ugovorne obveze temeljem predmetnog ugovora o kreditu, kao i da je ugovor bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, da je pročitala ugovor prije potpisivanja, kao i da ista je ekonomist po struci, međutim da se ne bavi ugovorima o kreditima, te da joj nije bilo poznato niti je mogla zamisliti da će doći do tako velikih promjena vezano za visinu njezine ugovorne obveze i da je samo zahvalna što se nije radilo o nekom većem iznosu, kao što je bio slučaj kod drugih ljudi. Iskaz svjedokinje HG, ovaj sud je u cijelosti prihvatio kao uvjerljiv, životan, logičan i vjerodostojan, budući da je isti u skladu s materijalnim dokazima priloženim u spis (preslika Ugovora o kreditu), te je iz istog iskaza sud utvrdio da je HG sklopila predmetni Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača u smislu odredbe čl. 3. st. 1. ZZP-a, za kupnju novog motornog vozila za osobne potrebe, kao i da se o predmetnoj klauzuli kojom se vrijednost ugovorne obveze korisnice kredita veže uz valutu švicarski franak nije pregovaralo, odnosno da korisnici kredita nisu bili pobliže predočeni svi poznati aspekti odabira takve ugovorne odredbe, kako bi mogla donijeti razumnu odluku na temelju potpune informacije koju je korisnici kredita trebao dati upravo tuženik, odnosno njegov djelatnik, a što je isti očigledno propustio učiniti.

20. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, pa stoga ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog Ugovora o kreditu, budući da predmetni ugovor može opstati i bez te odredbe, dok je odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, pa se posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sastoji u tome da svaka stranka ima pravo na povrat onoga što je dala, a budući da je utvrđeno da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovoreno vezanje glavnice za tečaj švicarskog franka, proizlazi da se te odredbe između tuženika i korisnika kredita ne mogu primijeniti, slijedom čega tuženik nema pravo naplate na temelju takvih ugovornih odredbi. Tuženik je stoga, sukladno odredbi članka 84. st. 1. i čl. 323. ZOO-a, dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, dok tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa anuiteta zbog vezanja glavnice za tečaj švicarskog franka.

21. U odnosu na spornu visinu potraživanja tužitelja, proveden je dokaz financijskim vještačenjem. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije DARFIN d.o.o. (list 685. - 714. i list 738. spisa), a koji je ovaj sud u cijelosti prihvatio, budući da je isti napravljen stručno, jasno, detaljno i argumentirano i u skladu s pravilima struke i znanosti, te na koji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbi, ovaj sud je utvrdio da ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 30.214,38 kn, odnosno eurska protuvrijednost više plaćenog iznosa iznosi 4.010,11 EUR-a, za anuitete koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos, dok je ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 114,03 kn, odnosno eurska protuvrijednost manje plaćenog iznosa iznosi 15,15 EUR-a, za anuitete koje je nalazom utvrđen manje uplaćen iznos.

22. Dakle, slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio da je korisnik kredita uslijed ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima iz predmetnog Ugovora o kreditu, preplatio iznos od 4.010,11 EUR-a, dok je isti manje platio iznos od 15,15 EUR-a, a budući da tužitelj potražuje iznos od 3.785,96 EUR-a, dakle manji od utvrđene preplate, to je sud sukladno čl. 2. st. 1. ZPP-a, te na temelju odredbe čl. 80. st. 1. ZOO-a i čl. 1111. ZOO-a, a u vezi s čl. 323. st. 1. ZOO-a, ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 3.785,96 EUR-a.

23. Glede zakonskih zateznih kamata na utuženi iznos, sud ističe da sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Budući da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., utvrđeno je da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika, a posebice imajući u vidu da je isti sastavio predmetne nepoštene ugovorne odredbe, te da je time morao znati da su takve odredbe nepoštene, to se tuženik, po mišljenju ovog suda, ne može smatrati poštenim stjecateljem, pa stoga tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate na svaki preplaćeni mjesečni iznos od dana izvršenih plaćanja od strane korisnika kredita koji su utvrđeni na temelju nalaza i mišljenja vještaka i to po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a do 31. srpnja 2015., od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi propisanoj odredbom čl. 3. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 78/15.), od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08. 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.), te od 30. prosinca 2023. do isplate, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08. 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23), a imajući u vidu da se ne radi o odnosu neposredno proizišlom iz trgovačkog ugovora, niti iz ugovora između trgovca i osobe javnog prava. Slijedom navedenog, glede zakonskih zateznih kamata na utuženi iznos, presuđeno je kao u toč. I. izreke ove presude.

24. Vezano za istaknuti prigovor zastare potraživanja tužitelja koji je predmet ovog postupka, sud drži da je predmetni prigovor tuženika također neosnovan.

25. Naime, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj: Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: SU-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020., Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo stajalište da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018., kada je potvrđena u tom dijelu presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti valutne klauzule počinje teći od 14. lipnja 2018., a budući da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 02. prosinca 2020. (list 1. spisa), to stoga postaje sasvim razvidno da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja po osnovi povrata iznosa koji je tuženik primio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarski francima, koja je predmet ovog postupka, obzirom da nije protekao zastarni rok od pet godina propisan odredbom članka 225. ZOO-a.

26. Slijedom svega navedenog, to je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti i presuditi kao u toč. I. izreke ove presude.

27. Odluka o troškovima postupka iz toč. II. i III. izreke presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 151. st. 1. čl. 155. ZPP-a, te čl. 2. st. 1. ZPP-a. Tužitelju je tako priznat kao potreban za vođenje postupka zatraženi trošak zastupanja po odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadama za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23.; dalje: OT), a temeljem vrijednosti predmeta spora u iznosu od 3.785,96 EUR-a i to: za sastav tužbe u zatraženom iznosu sukladno čl. 2. st. 1. ZPP- a od 133,00 EUR-a (Tbr. 7. t. 1. OT-e), uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 33,25 EUR-a (Tbr. 42. OT-e), što ukupno iznosi 166,25 EUR-a, za sastav podneska od 29. srpnja 2021. u zatraženom iznosu sukladno čl. 2. st. 1. ZPP-a od 133,00 EUR-a (Tbr. 8. t. 1. OT-e), uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 33,25 EUR-a (Tbr. 42. OT-e), što ukupno iznosi 166,25 EUR-a, za sastav podneska od 07. lipnja 2022. u zatraženom iznosu sukladno čl. 2. st. 1. ZPP-a od 133,00 EUR-a (Tbr. 8. t. 1. OT-e), uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 33,25 EUR-a (Tbr. 42. OT-e), što ukupno iznosi 166,25 EUR- a, za zastupanje na ročištu dana 06. srpnja 2022. u iznosu od 100,00 EUR-a (Tbr. 9. t. 2. OT-e), uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 25,00 EUR-a (Tbr. 42. OT-e), što ukupno iznosi 125,00 EUR-a, za zastupanje na ročištu dana 18. siječnja 2023. u iznosu od 100,00 EUR-a (Tbr. 9. t. 2. OT-e), uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 25,00 EUR- a (Tbr. 42. OT-e), što ukupno iznosi 125,00 EUR-a, za sastav podneska od 17. veljače 2023. u zatraženom iznosu sukladno čl. 2. st. 1. ZPP-a od 199,00 EUR-a (Tbr. 8. t. 1. OT-e), uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 49,75 EUR-a (Tbr. 42. OT-e), što ukupno iznosi 248,75 EUR-a, za sastav podneska od 10. ožujka 2023. u zatraženom iznosu sukladno čl. 2. st. 1. ZPP-a od 199,00 EUR-a (Tbr. 8. t. 1. OT-e), uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 49,75 EUR-a (Tbr. 42. OT-e), što ukupno iznosi 248,75 EUR-a, za zastupanje na ročištu dana 10. rujna 2024. u iznosu od 200,00 EUR-a (Tbr. 9. t. 1. OT- e), uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 50,00 EUR-a (Tbr. 42. OT-e), što ukupno iznosi 250,00 EUR-a, za sastav podneska od 11. rujna 2024. u iznosu od 100,00 EUR- a (Tbr. 8. t. 3. OT-e), uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 25,00 EUR-a (Tbr. 42. OT- e), što ukupno iznosi 125,00 EUR-a, za zastupanje na ročištu dana 23. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR-a (Tbr. 9. t. 1. OT-e), uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 50,00 EUR-a (Tbr. 42. OT-e), što ukupno iznosi 250,00 EUR-a. Tužitelju je također priznat kao potreban za vođenje postupka i zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu sukladno Tar. br. 1. t. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj: 53/19.; dalje: Uredba), a u vezi odredbe čl. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 118/18; dalje: ZOSP), te odredbe čl. 7. st. 1. ZOSP-a u iznosu od 42,16 EUR-a, kao i trošak sudske pristojbe presudu u zatraženom iznosu od 42,16 EUR-a sukladno čl. 2. st. 1. ZPP-a, iako bi pravilnom primjenom Tar. br. 2. t. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj: 37/23.; dalje: Uredba), a u vezi odredbe čl. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 118/18. i 51/23.; dalje: ZOSP) tužitelj imao pravo na naknadu troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 84,31 EUR-a, te trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR-a. Dakle, tužitelju je priznat ukupan parnični trošak u iznosu od 2.355,57 EUR-a.

28. Odluka o zatraženoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos troška parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 80/22; dalje: ZID ZPP), u vezi odredbe čl. 107. st. 2. ZID ZPP-a, dok je visina stope određena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08. 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.), a imajući u vidu da se ne radi o odnosu proizišlom iz trgovačkog ugovora, niti iz ugovora između trgovca i osobe javnog prava, pa da stoga tužitelj ima pravo na zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni parnični trošak po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

29. Slijedom svega navedenog, glede naknade parničnog troška tužitelju odlučeno je kao u toč. II. izreke ove presude.

30. Tužitelju nisi priznati kao osnovani trošak pristupa ročištu dana 06. srpnja 2022. u zatraženom iznosu od 166,25 EUR-a, a koji iznos uključuje i PDV po stopi od 25%, te trošak pristupa ročištu dana 18. siječnja 2023. u zatraženom iznosu od 248,75 EUR- a, a koji iznos uključuje i PDV po stopi od 25%, budući da se radi o ročištima iz Tbr. 9. t. 2. OT-e, te trošak sastava podneska od 11. rujna 2024. u zatraženom iznosu od 250,00 EUR-a, a koji iznos uključuje i PDV po stopi od 25%, obzirom da se radi o podnesku iz Tbr. 8. t. 3. OT-e. Dakle, tužitelju nije priznat zatraženi trošak parničnog postupka u iznosu od 290,00 EUR-a, pa je slijedom navedenog, odlučeno kao u toč. III. izreke ove presude.

31. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu, to je sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a sud odbio zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka, pa je slijedom navedenog odlučeno kao u toč. IV. izreke ove presude.

32. Novčani iznosi navedeni u ovoj presudi iskazani su u valuti EUR i HRK, primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450, uvažavajući Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj: 57/22. i 88/22.).

U Zagrebu 05. ožujka 2025. godine

Sudac:

Jelena Antonić Šego

Odluku pismeno izradila:

Viši sudski savjetnik - specijalist:

Tihana Božičević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana objave presude ako je bila uredno obaviještena o ročištu za objave presude, a ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, u roku od 15 dana od primitka prijepisa ove presude. Žalba se ulaže putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku. Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP-a (čl. 467. st. 1. ZPP-a). U postupku u sporovima male vrijednosti žalba protiv presude ne odgađa ovrhu, osim ako sud koji donosi presudu ili rješenje, iznimno, po službenoj dužnosti, obrazloženim rješenjem, odredi drukčije (čl. 467.a ZPP-a).

DNA:

1. tužitelju po pun. uz nalog za plaćanje sudske pristojbe na presudu

2. tuženiku po pun.