REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pn-2908/2020-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Nives Šimunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Ivice Petrića iz Šibenika, Blajburških žrtava 3, OIB: [osobni identifikacijski broj] protiv tuženika MV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Ladan, odvjetnik u [adresa], radi naknade štete, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj i zaključenoj dana 22. siječnja 2025. godine, u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika tuženika Pavla Krmpotića, odvjetnika dana 05. ožujka 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" Nalaže se tuženiku da u prvom sljedećem tiskanom izdanju dnevnog lista, Večernji list i na Internet portalu www.vecernji.hr objavi ispravak objavljene informacije po primitku presude, na istom mjestu, istom veličinom slova, naslova i teksta, kojim je objavljena predmetna informacija u tiskovini Večernjeg lista, dana 29. rujna 2020. godine u rubrici aktualno na 4. stranici, te na internetskom portalu www.vecernji.hr dana 28. rujna 2020. godine, a koji ispravak glasi:

"ISPRAVAK OBJAVLJENE INFORMACIJE

Dana 28. rujna 2020. (15.13) godine na portalu Večernjeg lista objavili ste elektroničnu publikaciju pod naslovom: " UV: Ovdje je počinjen težak zločin. Ti zločini ne mogu se opravdati i iskreno žalimo", te ste 29. rujna 2020. godine u tiskovini Večernjeg lista objavili tekst: "Nije ih ima tko zaštiti od onih koji su nastavili rat nakon rata" kojeg potpisuje novinar GV.

Zbog objavljenih informacija da je rat praktički završio prije ovih smrtnih stradavanja, da je to čin iz koristoljublja pojedinaca, da je taj čin tadašnji politički vrh osudio, te da su sva ubojstva iza "Oluje" ubojstva iz koristoljublja i pljački, te da u hrvatskoj javnosti još nema potrebne svijesti o zločinima nad srpskim civilima, podnosim ovaj ispravak.

Kao osoba koja je nepotrebno i neosnovano proganjana sve ove godine kroz natovaren teret odgovornosti drugih osoba u svezi ovih smrtnih stradavanja, imam moralnu obvezu i dužnost da ukažem na nepobitne pravne činjenice koje ukazuju na pravu istinu u svezi ovog čina.

U RH već odavno postoje dvostruka mjerila o istome, te se tako u konkretnom slučaju često hvali i poziva na oslobađajuću Hašku presudu, a paralelno s tim se pravni zaključci iz tih presuda koji nisu poništeni ignoriraju jer ne odgovaraju trenutnom političkom raspoloženju. Bitni neponišteni pravni zaključci Haškog suda su da je u RH vođen Međunarodni oružani sukob i to od onog trenutka kad je srpska vojska Krajine (SVK) počela djelovati u ime Srbije/SRJ a koja je imala sveukupnu kontrolu nad SVK, te da taj oružani sukob nije završio sve do 30. rujna 1995. godine, odnosno sve do sredine mjeseca studenog 1995. godine, kad su Hrvatska i Srbija stipulirale prilikom potpisivanja Erdutskog sporazuma.

Nastavno, notorna je činjenica da se pred Haškim sudom kolektivno sudilo za udruženi zločinački pothvat (UZP), pri čemu su optuženi i,,(…) svi pripadnici vojno- redarstvenih snaga časnici, dočasnici, civili i ostali znani i neznani", a kojem UZP je srž cilja bio deportirati i prisilno premjestiti srbe iz Krajine, prilikom čega su određena smrtna stradavanja srpskih civila ušla u okvir prvog oblika UZP-a, dok su sva ostala smrtna stradavanja bila prirodna i predvidljiva posljedica trećeg oblika UZP-a za koju odgovaraju nadređeni.

Poništavajući UZP Haški sud je poništio sve četiri komponente koje su činile taj isti UZP, i to da nema protupravnih topničkih napada koji su rezultirali deportacijom srpskog stanovništva, da nema ni kaznene odgovornosti iz Brijunskih transkripata po pitanju smanjenja postotka ostanka istog tog stanovništva, te eventualnih zločina vojno redarstvenih snaga u svojstvu prisilnog premještanja srpskog stanovništva i političko pravnih usvajanja zakona o sprječavanju povratka srpskog stanovništva. Stoga, kad je Haški sud poništio UZP, on to nije uradio zato što to nije bila istina što se dogodilo, već je isti to uradio jer ne postoji uzročno-posljedična veza za kaznena djela po isključivom mjerodavnom pravu u tom procesu Ženevskih konvencija i Dopunskih protokola.

Naime, po I. Dopunskom protokolu uz Ženevske konvencije u svezi međunarodnog oružanog sukoba predviđena je zakonska mogućnost sporazumnog završetka rata isključivo pod uvjetom da dvije zemlje u sukobu izabiru treću u svojstvu arbitra, što su Hrvatska i Srbija učinile kad su za arbitra zajednički izabrale Sjedinjene Američke Države. Takav politički sporazum je podrazumijevao da svaka strana u sukobu ispuni svoj dio dogovora na način da je Srbijansko političko vodstvo prilikom početka djelovanja vojno-redarstvene operacije "Oluja" provela sveukupnu evakuaciju stanovništva iz tog dijela Krajine, dok je Hrvatsko političko vodstvo u toj novonastaloj situaciji spriječilo bilo kakav masovni povratak istog evakuiranog srpskog stanovništva.

Bilo kakav drugi scenarij po kojem bi RH provela vojno-redarstvenu akciju u kojoj bi srpsko stanovništvo ostalo u Krajini, bio bi zaustavljen i prisilno bi aktivirao plan Z4 koji bi M dao državu u državi, pa i onda kad bi se omogućio masovan povratak evakuiranog stanovništva nakon "Oluje", jer su mnoge zemlje članice Međunarodne zajednice vidjele i podržavale završetak oružanog sukoba u Hrvatskoj isključivo kroz primjenu plana Z4.

Stoga, kad se govori o Haškom suđenju po pitanju "Oluje", lako se može iščitati da to nije bilo samo direktno suđenje provedenoj akciji, već i indirektno propitivanje uloge arbitra SAD-a i postignutog političkog kompromisa kojim se ozakonila i odredba II:

Dopunskog protokola u kojoj je navedeno da se nitko ne može pozivati ni na jednu odredbu iz Ženevskih konvencija ako bi se ugrozio suverenitet države koja bi zakonskim sredstvima ponovo uspostavila zakon i red, obranila nacionalno jedinstvo i teritorijalni integritet države.

Činjenice koje dodatno potvrđuju takav ishod je osim Rješenja iz Ureda Predsjednice RH od 31.10.2018. godine, kad mi je odbijen zahtjev kojim sam zatražio na uvid taj sporazum, sa obrazloženjem da isti ima oznaku "Državna tajna-strogo povjerljivo", nastavno i pravni akt Vrhovnog suda RH iz 2012. godine prilikom rješavanja odštetnog zahtjeva za žrtve u Varivodama, kad se u obrazloženju navodi da su ti ljudi ubijeni kako bi se poslala poruka srpskom življu koje je otišlo da se ne vraća, a onima koji su ostali da odu.

S obzirom na tematiku treba naglasiti da je Haški sud u pravnim zaključcima utvrdio da je u slučaju Varivode i Gošići bilo namjerne opstrukcije od strane pojedinaca u strukturama hrvatskih vlasti u provođenju istrage prema pravim počiniteljima, dok je transkripte sa sjednice Vlade RH po pitanju tih ubojstava ocijenio da su političke vlasti više vodile brigu o međunarodnom položaju Vlade, nego o samim ubojstvima. Upravo se iz transkripta Zapisnika sa 277. zatvorene Sjednice Vlade RH održane 05. listopada 1995. godine može pročitati da je ministar unutarnjih poslova referirajući ostalim članovima Vlade znao tko su počinitelji tih ubojstava, o kojima se grupama radi i njihova imena te da ne želi još o tome govoriti ili izaći u javnost, dok se ne vidi koliko će to biti dozvoljeno.

Također, po Balističkim vještačenjem od 26. siječnja 1996. godine utvrđeno je da su sve čahure pronađene u Varivodama i Gošićima ispaljene i pripadaju jednom te istom oružju, a po iskazima svjedoka pred Haškim i domaćim sudom više je osoba sudjelovalo u tom činu, jer su nakon desetominutne pucnjave počinitelji samo otišli. U Posebnom izvješću Ministarstva obrane RH, Uprave za obavještajno sigurnosne poslove, Službe vojne policije, Odjel kriminalističke vojne policije dana 27. lipnja 2002. godine koje je upućeno Županijskom državnom odvjetniku u Šibeniku, također se navode imena počinitelja i suradnika ubojstva u Varivodama i Gošićima. Sukladno tom izvješću navedeno je na osnovi istrage vojne i civilne policije da je dana 25. listopada 1995. godine Županijski odvjetnik u Zadru izdao rješenje o privođenju novih osumnjičenika, prema Policijskoj upravi Zadarskoj, a ista prema PU Šibenskoj, koja to dostavlja Vojnom sudu u Splitu, koji izdaje nalog vojnoj policiji za uhićenje i pretres stana osumnjičenih, te se taj nalog misteriozno obustavlja, a u pravosudnim institucijama tada nastaje zavjet šutnje koji traje do danas.

Također u transkriptu 277. Sjednice Vlade RH navedeno je da je preuzimanje srpske imovine bio legalan čin u svojstvu ratnog plijena za što su se i izdavale potvrde pojedincima i inima, a što potvrđuje i donesena Uredba Vlade RH od 31. kolovoza 1995. godine o oduzimanju upravo te imovine.

Stoga, rezimirajući sve navedeno jasno je da se u slučaju Varivode i Gošići ne radi o sporednoj stvari prisvajanja imovine, već o jasnom razlogu održavanja sporazuma, te pravni zaključak Haškog suda o karakteru i datumu završetka rata jasno ukazuje o postojanju uzroka kao političkog dogovora a posljedice kao oružanog sukoba, dok su stradalnici isključivo kolateralne žrtve te politike, jer po I. Dopunskom protokolu nitko ne može biti proglašen krivim za bilo koji čin ili propust koji u vrijeme počinjenja nije bio kazneno djelo po nacionalnom ili međunarodnom pravu.

S obzirom da po Ustavu RH državu ne čine samo političke institucije, već da vlast proizlazi iz naroda, a političke odluke iz tog vremena učinile su pravnu i stvarnu štetu za Hrvatsku kad su odlučili "žrtvovati" hrvatske branitelje za zaštitu političkih pozicija odgovornih osoba tadašnjih ministra unutarnjih poslova i ministra pravosuđe, koji su sve znali što se događa, a nisu reagirali sukladno svojim zakonskim obvezama.

S poštovanjem,

Ivica Petrić"

II. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove ovog postupka zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom, u roku od 15 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom ovrhe."

II Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" Nalaže se tuženiku MV iz [adresa], da na ime počinjene nematerijalne štete isplati tužitelju Ivica Petrić iz Šibenika, Blajburških žrtava 3, OIB: [osobni identifikacijski broj], po povredi prava osobnosti ukupan iznos od 3.000,00 eura, uvećan sa zateznim kamatama po stopi određenoj čl. 29 st. 2. Zakona o obveznim odnosima iz netrgovačkih ugovora koje teku od 16. listopada 2020. godine sve do isplate, pod prijetnjom ovrhe, a sve to u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove ovog postupka sa pripadajućom zateznom kamatom, u roku od 15 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom ovrhe. "

III. Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da je dana 28. rujna 2020. godine na portalu www.večrnji.hr objavljena elektronička publikacija pod naslovom: " UV: Ovdje je počinjen težak zločin. Ti zločini ne mogu se opravdati i iskreno žalimo." Osim toga, da je dana 29. rujna 2020. godine u dnevnoj tiskovini Večernji list objavljen članak identičnog sadržaja: "Nije ih imao tko zaštiti od onih koji su nastavili rat nakon rata", kojeg potpisuje novinar GV. Tužitelj navodi da je 14. listopada 2020. godine uputio tuženiku zahtjev za ispravak objavljene informacije sukladno čl. 40. Zakona o medijima, ali da tuženik nije postupio prema njegovom zahtjevu i nije objavio ispravak, već se oglušio i nije se očitovao o razlozima zbog kojih isti članak nije objavio sukladno Zakonu o medijima. Tužitelj stoga smatra da su povrijeđena njegova prava i interesi i predlaže donošenje presude kojom će se naložiti tuženiku da u prvom sljedećem tiskanom izdanju dnevnog lista Večernji list i na Internet portalu objavi ispravak objavljene informacije, na istom mjestu i istom veličinom slova, naslova i teksta, a koji tekst ispravka se citira u tužbi. Uz to predlaže da se presudom naloži tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak, sa pripadajućom zateznom kamatom od donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi svim navodima tužbe i tužbenog zahtjeva kao neosnovanima. Ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na tužiteljskoj strani. Ističe da tužbeni zahtjev koji predstavlja zahtjev za ispravkom informacije nije sastavljen u skladu s odredbama Zakona o medijima, a uz to je preopširan i predstavlja komentar, što je nedozvoljeno prema definiciji instituta ispravka. Navodi da predlaže postupiti prema čl. 109. Zakona o parničnom postupku. Opreza radi, tuženik navodi da su informacije iznesene u spornom članku takve naravi da se povodom njih neposredno mogu primijeniti odredbe čl. 48. Zakona o medijima. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i obvezati tužitelja na plaćanje troškova postupka.

3. Podneskom od dana 24. siječnja 2022. godine tužitelj je proširio tužbu na novog tuženika nakladnik Izdavač Večernji list d.o.o. Naveo je da tuženik nije objavio ispravak sporne informacije niti je u zakonskom roku uputio tužitelju obavijest o razlozima odbijanja ispravka, te da je takvim postupanjem I tuženik MV prouzročio tužitelju neimovinsku štetu na ime povrede prava osobnosti i to pravo na ispravak, pravo na slobodu mišljenja i izražavanja misli, te pravo na dostojanstvo, pravo na čast i ugled i ostala prava. Navodi da je štetna radnja počinjena neispunjavanjem dužnosti I tuženika po čl. 42. st. 5. Zakona o medijima i čl. 9. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj navodi da je za počinjenu štetu odgovoran nakladnik, a za objavu ispravka odgovara glavni urednik, pa da su ispunjene pretpostavke solidarne odgovornosti oba tuženika. Predlaže donošenje presude kojom će se naložiti I tuženiku da u prvom sljedećem tiskanom zdanju dnevnog lista Večernji list i na Internet portalu Večernjeg lista objavi ispravak objavljene informacije. Osim toga, predlaže da se naložiti II tuženiku nakladniku Večernjeg lista da tužitelju naknadi neimovinsku štetu radi povrede prava osobnosti u iznosu od 35.000,00 kn, sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, te da I i II tuženici solidarno naknade tužitelju parnični trošak, sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

4. Podneskom od dana 01. ožujka 2022. godine Večernji list d.o.o. se prije upuštanja u raspravljanje usprotivio preinaci tužbe, te predložio sudu odbiti preinaku tužbe.

5. Podneskom od 03. ožujka 2022. godine, tuženik MV se izrijekom protivio objektivnoj i subjektivnoj preinaci tužbe, sukladno čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku i predložio odbiti preinaku.

6. Temeljem čl. 196. st. 2. Zakona o parničnom postupku, sud je donio rješenje dana 18. listopada 2023. godine, kojim je odlučio da nije dopuštena preinaka tužbe. u ovoj pravnoj stvari.

7. Protiv tog rješenja tužitelj je podnio žalbu, a Županijski sud u Puli - Pola je rješenjem poslovni broj Gž-4/2024 od dana 09. siječnja 2024.g. odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsko rješenje.

8. Tijekom postupka provedeni su dokazi pregledom preslike objavljenog članka, zahtjeva za ispravak objavljene informacije, potvrde o primitku Hrvatske pošte, povratnice, rješenja Ureda državne uprave u Šibensko-Kninskoj županiji Odsjek hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji, preslike članka objavljenog u Novom listu, saslušanjem tužitelja kao stranke.

9. U podnesku od dana 20. svibnja 2024. godine tužitelj preinačuje točku II. i III. tužbenog zahtjeva postavljenog u podnesku od 20. siječnja 2022. godine i traži da se naloži tuženiku MV da s osnova naknade nematerijalne štete naknadi tužitelju iznos od 3.000,00 eura, sa zateznom kamatom tekućom od 16. listopada 2020. g. do isplate, te da naknadi tužitelju parnični trošak sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate. Na ročištu 22. siječnja 2025.g. tužitelj pojašnjava da uz zahtjev za objavu ispravka informacije koji zahtjev je postavljen u tužbi, potražuje i naknadu nematerijalne štete, kako je to precizirano u podnesku od 20. svibnja 2024. godine.

10. Nakon provedenih dokaza i ocijene istih, te uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, sud nalazi da tužbeni zahtjev kojim se traži objava ispravka informacije nije osnovan, a isto tako nije osnovan niti tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži naknadu štete od tuženika.

11. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je dana 28. rujna 2020. godine na portalu www.vecernji.hr objavljen tekst pod naslovom: " UV: Ovdje je počinjen težak zločin. Ti zločini ne mogu se opravdati i iskreno žalimo."

12. Nije sporno da je dana 29. rujna 2020. godine u tiskanom izdanja dnevnog lista "Večernji list" objavljen članak pod naslovom: "Nije ih imao tko zaštiti od onih koji su nastavili rat nakon rata".

13. Nije sporno da je MV u vrijeme objave predmetnog članka bio glavni urednik dnevnog lista " Večernji list".

14. Sporna su pitanja dopustivosti tužbe, osnovanosti tužbenog zahtjeva za ispravak informacije radi preopširnosti zahtjeva za ispravak koji, po stavu tuženika, predstavlja komentar, pitanje aktivne legitimacije tužitelja, pasivne legitimacije u pogledu tužbenog zahtjeva kojim se traži naknada štete, pitanje zastare tražbine.

15. Radi utvrđivanja spornih okolnosti provedeni su dokazi pregledom dostavljene dokumentacije i saslušanjem tužitelja.

16. Pregledan je članak objavljen u elektronskom obliku dana 28. rujna 2020. godine, u kojem članku se navodi da je premijer UV održao govor na komemorativnom skupu u [adresa] za devetoro ubijenih srpskih civila. Potom se u tekstu članka citira govor premijera UV.

17. Pregledan je članak koji je objavljen u tiskanom izdanju Večernjeg lista dana 29. rujna 2020. godine pod naslovom: "Državni vrh na komemoraciji za ubijene U u [adresa]" te "Nije ih imao tko zaštiti od onih koji su nastavili rat nakon rata". U tom članku se navodi da je u selu [adresa] dana 28. rujna 1995. godine na kućnom pragu ubijeno devetero civila, te da je na komemoraciju došao državni vrh na čelu s premijerom koji je osudio zločin. Citirane su kratke izjave BV i PV, čiji su roditelji ubijeni, te je citiran govor premijera UV. Osim toga, spomenuto je da je na komemoraciji bio prisutan tadašnji potpredsjednik Vlade Rh JV i prvi čovjek SDSS-a ČV. Citiran su govor ČV, te komentar političkog analitičara IV.

18. Pregledana je potvrda Hrvatske pošte iz koje proizlazi da je tužitelj dana 14. listopada 2020. godine predao Hrvatskoj pošti pošiljku naslovljenu na primatelja Večernji list, n/r glavnom uredniku MV, te je pregledana povratnica iz koje proizlazi da je pošiljka zaprimljena u pisarnici Večernjeg lista dana 15. listopada 2020. godine.

19. Pregledan je zahtjev za objavu ispravka informacije koji sadrži potrebne podatke o podnositelju zahtjeva, potpisano je, te je u zahtjevu navedeno da se odnosi na tekst objavljen u elektroničkoj publikaciji i tekst u tiskanom izdanju Večernjeg lista. U daljnjem tekstu tužitelj je naveo da ima moralnu obvezu ukazati na činjenice koje ukazuju na pravu istinu čina koji se spominje u objavljenim člancima, te detaljno obrazlaže svoje stavove o tzv. slučaju Varivode i Gošići.

20. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je dana 28. rujna 2020. godine objavljen članak na internetskim stranicama Večernjeg lista: "Ovdje je počinjen težak zločin. Ti zločini ne mogu se opravdati i iskreno žalimo, te da je slijedećeg dana objavljen u tisku "Večernjeg lista" članak istog sadržaja, pod naslovom: "Nije ih imao tko zaštiti od onih koji su nastavili rat nakon rata". Izjavio je da je točno da se on ne spominje u naslovu, ali da se u sadržaju članaka prenosi govor predsjednika vlade UV da su u mjestima [adresa] i [adresa] počinjena kaznena djela zbog koristoljublja i da se govori o dva kaznena postupka u kojima je bilo šest okrivljenika, a on je bio među njima, upravo radi tih kaznenopravnih kvalifikacija. Tužitelj je naveo da ima pravo uputiti prijedlog za ispravak te se poziva na presudu Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u predmetu protiv G i B, te na presudu Vrhovnog suda RH po pitanja tih ubojstava. Naveo da je Međunarodni sud donio pravni zaključak da se u Hrvatskoj provodio postupak kako se ne bi otkrili pravi počinitelji i da su u tome sudjelovali političari na visokim razinama. Nadalje je naveo da je Vrhovni sud RH u predmetu tužitelja BV donio odluku da je počinjeno kazneno djelo terorizma iz niskih pobuda koji je za cilj imao da se pošalje poruka onim M koji su otišli da se ne vraćaju, a onima koji su ostali, da odu. Tužitelj je naveo da je točno da se on ne spominje u tim člancima niti imenom i prezimenom niti inicijalima, ali je napomenuo da su kazneni procesi koji su vođeni u Republici Hrvatskoj bili medijski popraćeni da se može shvatiti o čemu se radi. Pojasnio je da je pretrpio neimovinsku štetu radi postupanja glavnog urednika koji je zaprimio njegov zahtjev za objavu ispravka informacije, ali nije postupio po tom zahtjevu i nije objavio ispravak, a osim toga, glavni urednik se nije očitovao iz kojeg razloga nije objavio ispravak informacije, iako je to bila njegova zakonska obveza. Tvrdi da je takvim postupanjem glavnog urednika bio uvrijeđen i ponižen, jer je dužnost glavnog urednika, temeljem Zakona o medijima, objaviti ispravak informacije ili obavijestiti stranku o razlozima ne objavljivanja ispravka. Odgovarajući na upit punomoćnika tuženika, tužitelja je naveo da nije uputio demanti predsjedniku vlade, nakon što je izrekao taj govor.

21. Tuženik je odustao od prijedloga da se u svojstvu svjedoka sasluša MVŠ, dok je ostao kod prijedloga saslušanja novinara KV.

22. Svjedok GV nije pristupio na dva ročišta za glavnu raspravu, opravdavajući svoj nedolazak. Sud je odustao od provođenja tog dokaza, smatrajući da nije potrebno provoditi saslušanje svjedoka jer je činjenično stanje u potpunosti utvrđeno, a ponovno pozivanje svjedoka na ročište dovelo bi do prolongiranja postupka i izazvalo daljnje parnične troškove.

23. U pogledu tužbenog zahtjeva kojim se traži objava ispravka spornih informacija, prije svega se navodi da je zahtjev za objavu ispravka koji je podnesen prije utuženja, pravodobno podnesen glavnom uredniku, da je zahtjev potpisan, obrazložen i da sadrži potrebne podatke o podnositelju. Jednako tako, tužba kojom se traži objava ispravka informacije pravodobno je podnesena, sukladno čl. 46. st. 2. Zakona o medijima.

24. Međutim, zahtjev za ispravak koji tužitelj traži ovom tužbom je nerazmjerno dulji od informacije odnosno od dijela informacije na koji se odnosi, te značajno prelazi okvire objavljene informacije. Osim toga, s obzirom na način na koji je zahtjev za ispravak sastavljen i koncipiran, isti predstavlja tužiteljev komentar događaja iz 1995. godine i tadašnjih političkih okolnosti.

25. Prema tome, tužitelj nije jasno naveo informaciju odnosno podatak koji predlaže ispraviti, već je dao svoj komentar i tumačenje događaja koji su se zbili 1995. godine.

26. Odredba čl. 42. st. 1. Zakona o medijima, propisuje da onaj tko zahtjeva ispravak mora jasno navesti informaciju, odnosno podatak na koju se ispravak odnosi i nadnevak njezine objave. Osim toga, odredba čl. 41. st. 4. alineja 5. Zakona o medijima, propisuje da je glavni urednik dužan objaviti ispravak, izuzev ako je, zahtjev za ispravak nerazmjerno duži od informacije u kojoj su navodi radi kojih se ispravak traži, odnosno od dijela informacije na koji se neposredno odnosi, osim ako se ispravak odnosi na klevetničke ili uvredljive informacije.

27. Kako je već navedeno, predmetni zahtjev za ispravak koji je podnio tužitelj, nerazmjerno je duži od objavljenih informacija.

28. Osim toga, u pravu je tuženik kada navodi da se u ovom slučaju radi i o nedostatku aktivne legitimacije. Naime, tužitelj se ne spominje niti u jednom od dva utužena članka i to ne samo da se ne spominje imenom i prezimenom, već se tužitelj ne spominje niti inicijalima. S obzirom na tu okolnost, javnost odnosno čitatelji nisu u mogućnosti dovesti tužitelja u vezu sa spomenutim događajima, pa je stoga utvrđeno da objavljenim informacijama nije došlo do povrede prava ili interesa tužitelja.

29. Uz to se navodi, da je u objavljenim člancima zapravo citiran govor premijera UV prilikom komemoracije, te izjava političara ČV i političkog komentatora IV, bez upuštanja autora članka, niti urednika u komentare i analize bilo kojeg događaja.

30. S obzirom na izloženo, a kako tužitelju objavom predmetnih članaka nije povrijeđeno bilo kakvo pravo niti interes, tužbeni zahtjev za objavu ispravka informacije je odbijen kao neosnovan, temeljem odredbe čl. 48. st. 3. Zakona o medijima.

31. U pravu je tužitelj kada navodi da je glavni urednik bio dužan pisano obavijestiti tužitelja o razlozima neobjavljivanja ispravka, u roku propisanom za objavu ispravka. Naime, odredba čl. 42. st. 5. Zakona o medijima, propisuje glavnom uredniku navedenu obvezu. Tužitelj tvrdi da mu tuženik nije odgovorio odnosno da ga nije obavijestio o razlozima neobjavljivanja ispravka. S druge pak strane, tuženik ne dokazuje da je obavijestio tužiteljima o razlozima neobjavljivanja.

32. Međutim, ne pridržavanje ove odredbe ne daje tužitelju pravo na naknadu štete, već predstavlja prekršaj počinjen od strane glavnog urednika, propisan odredbom čl. 7. st. 1. točka 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o medijima (NN81/13), koja odredba propisuje da će se u slučaju takvog prekršaja, glavni urednik kazniti novčanom kaznom u iznosu od 2.000,00 kn do 40.000,00 kn. Međutim, o prekršajnoj odgovornosti glavnog urednika ne odlučuje ovaj sud, niti je to predmet ovog postupka.

33. U pogledu objavljenog članka u elektroničkoj publikaciji, navodi se da tuženik nije glavni urednik elektroničke publikacije, pa radi toga tuženik nije pasivno legitimiran za traženje ispravka informacije objavljene u elektroničkoj publikaciji Večernjeg lista.

34. U pogledu tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtjeva naknadu štete u iznosu od 3.000,00 eura, od tuženika MV, kao glavnog urednika, navodi se da je osnovan prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik.

35. Naime, tužitelj je tek u podnesku od dana 20. svibnja 2024. godine zatražio od tuženika MV naknadu štete, a sukladno odredbi čl. 23. Zakona o medijima, tužba za naknadu štete može se podnijeti najkasnije u roku od tri mjeseca od dana saznanja za objavu informacije kojom je šteta prouzročena. Očigledno je da je taj rok protekao do dana podnošenja spomenutog podneska, imajući u vidu dane objave članaka i dan podnošenja tužbe, kada je nedvojbeno tužitelj već znao za objavljene informacije.

36. Čak i kada bi se primjenjivale odredbe Zakona o obveznim odnosima, na koje se poziva tužitelj, njegov zahtjev za naknadom štete također bi bio u zastari jer odredba čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

37. Tuženik je istaknuo i prigovor promašene pasivne legitimacije. Doista, prema odredbama Zakona o medijima, glavni urednik ne odgovara za naknadu štete nastale informacijom objavljenom u mediju, već za takvu štetu odgovara nakladnik, temeljem čl. 21. Zakona o medijima, izuzev u slučajevima propisanim istim zakonom.

38. Tužitelj navodi da je pretrpio neimovinsku štetu jer ga glavni urednik nije obavijestio iz kojeg razloga nije objavio ispravak informacije, koji je tužitelj zatražio. Tvrdi da je takvim postupanjem glavnog urednika bio uvrijeđen i ponižen.

39. Kao što je već navedeno, za takvo postupanje glavnog urednika, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o medijima, propisao je prekršajnu odgovornost, dok s druge strane, ovaj sud nije utvrdio postojanje građansko pravne odgovornosti tuženika kao glavnog urednika. Naime, upravo se odredbe Zakona o medijima kao lex specialis primjenjuju prilikom utvrđivanja građanskopravne odgovornosti glavnog urednika za eventualnu štetu, a po odredbama toga zakona, odgovornost glavnog urednika propisana je samo u slučaju autorizirane informacije, čiji pojedini dijelovi sadrže očevidne uvrede ili klevete, u kojem slučaju autorizacija ne isključuje i solidarnu odgovornost nakladnika i glavnog urednika, ukoliko nisu postupali u dobroj vjeri. Kako se u ovom predmetu ne radi o autoriziranim informacijama, to se spomenuta odredba ne primjenjuje na ovaj slučaj.

40. Naglašava se i već spomenuta okolnost da MV nije glavni urednik elektroničke publikacije www.vecernji.hr, niti je bio u vrijeme objave članka, već je to druga osoba naznačena u impressumu Večernjeg lista, dok je tuženik glavni urednik tiskanog izdanja Večernjeg lista. Stoga je i to razlog radi kojeg je osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika, u pogledu objavljenog teksta u elektroničkoj publikaciji www.vecernji.hr.

41. Kao što je već navedeno, utvrđeno je da je tužbeni zahtjev za naknadu štete u zastari, a osim toga, utvrđeno je da tuženik nije pasivno legitimiran niti odgovoran za naknadu štete tužitelju.

42. Slijedom izloženog, tužbeni zahtjev za objavu ispravka informacije i tužbeni zahtjev za naknadu štete, odbijeni su kao neosnovani.

43. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, a sastoji se od troška zastupanja tuženika po punomoćniku - odvjetniku. Troškovi su obračunati po važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, po kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura.

44. Troškovi tuženika obuhvaćaju: sastav odgovora na tužbu – 100 bodova, sastav podneska od 11.06.2024. g. - 100 bodova, pristup na ročište dana 12.06.2024.g. - 100 bodova, pristup na ročište 11.10.2024.g. - 100 bodova, pristup na ročište 22.01.2025.g. - 100 bodova, što je ukupno 500 bodova odnosno 1.000,00 eura. Dosuđen je PDV u iznosu od 250,00 eura, pa sveukupan parnični trošak koji je tuženik dužan naknaditi tužitelju iznosi 1.250,00 eura.

45. Slijedom izloženog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, dana 05. ožujka 2025. godine

Sutkinja

Nives Šimunović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od zaprimanja presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda u 4 istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužitelju

- tuženiku po punomoćniku